Godina 2020., koja polako istječe, ostat će svima u sjećanju po pandemiji i bezbroj ličnih borbi i sukoba kroz koje smo prolazili pokušavajući se nositi s nedostatkom sloboda usljed nametnutih mjera. 

No, ni u takvim vremenima, oni pravi buntovnici i buntovnice nisu mirovali.

Nisu odustajali od protesta, od toga da javno govore o problemima, od pravnih bitki i svih drugih formi praktikovanja demokratije – boreći se za slobode i prava svih. I dalje su propitivali one na vlasti, tražili odgovornost, i najvažnije, tražili promjene.

U želji da saznamo šta motivira građane i grašanke širom regije da povedu bunt protiv raznih vrsti nepravdi, K2.0 je identifikovao šest buntovnika/ca u regiji. To su ljudi koji žive oko nas i koji odoljevaju apsurdima Balkana, i još se bore, često uprkos svemu, suočavajući se sa prijetnjama i zlostavljanjima. 

Naravno, ima puno više buntovnika/ca u regiji u kojoj jerazloga za pobunu beskrajno puno.

U Hrvatskoj je K2.0 buntovnica — s dobrim razlogom za pobunu — Maja Sever. Novinarka je i TV voditeljica te predsjednica Sindikata novinara u ovoj zemlji, a poznata je i po svom društvenom angažmanu i po tome što se ne libi reći što misli, izaći na prosvjed ili direktnim akcijama uskočiti u pomoć onima kojima je pomoć potrebna.

Jedna od kampanja u koju se uključila Maja Sever jest i “Mjesto pod suncem”, borba “Za djetinjstva jednakih mogućnosti”. Fotografija: Lična arhiva MS.

K2.0: Kad biste sutra mogli organizirati prosvjed i biti sigurni da će privući mnogo ljudi, da ćete njime skrenuti pažnju na Vama bitnu temu, za što ili protiv čega biste prosvjedovali?

Maja Sever: Ima jako puno stvari koje bih željela promijeniti! No, mislim da valja početi prvenstveno od svog rada, pa bih se zadržala u medijsko-novinarskom svijetu.

Puno energije sam spremna dati borbi za javnu televiziju. Mislim da je to jako važno, bez obzira što će neki moji prijatelji ili kolege reći da je to besmislena borba. Nije. Svako se društvo treba boriti za javnu televiziju. Ne za to da se plaća pretplata ili da se pod svaku cijenu održi sustav takvim kakav je. Ne radi se o tome da ćemo izaći prosvjedovati protiv ove ili one uprave. Mislim da se vrijedi boriti za model televizije koji je javni servis i opće dobro.

Što se novinarstva tiče, generalno smo u vrlo lošoj situaciji, u Hrvatskoj i šire. Novinari su postali krivi za sve, novinari su postali meta. Sve manje ljudi vjeruje u novinarstvo, sve manje ljudi vjeruje novinarima i novinarkama. Borba za vraćanje povjerenja u novinarstvo je za mene značajna borba. Ne zbog toga da bismo sačuvali svoju poziciju i posao, nego zato što je samo novinarstvo važno.

Istinita, pravodobna informacija i istraživačko novinarstvo koje će otkrivati malverzacije i afere u politici i drugim sferama društva jako je važno za sve. To je bitka koju trenutno gubimo, a radi se o nečemu što je izrazito važno. To je nešto u što bih ja htjela uložiti vrijeme i energiju, u što sam spremna uložiti jako puno energije.

Kakvo je sada stanje na javnoj televiziji? Vaša je emisija “Hrvatska uživo” ukinuta 2017. godine, praktički preko noći, unatoč tome što je bila popularna…

Ne mogu govoriti o poslovanju HRT-a jer sam još uvijek vezana ugovorom za njih. Ali, ono o čemu mogu govoriti, o čemu mi nitko ne može zabraniti govoriti, jest vjera u ideju javne televizije.

Javna je televizija potrebna svim zemljama, ali posebno društvima kao što je naše, koje je opterećeno poviješću i nedavnim ratom. Javna radiotelevizija bi trebala ispunjavati zadaće koje javni servis ima, a to je da bude otvorena svim segmentima društva i svim akterima u društvu, da pošteno i iskreno informira o svakom događaju, svakom političaru, svakoj stranci.

Razlog zbog kojega sam ja još uvijek na televiziji upravo je vjera u takav javni servis koji je dostupan svima, javni servis koji treba služiti svima. I malom kazalištu u Virovitici, i djeci koja boluju od rijetke bolesti, i nekom lokalnom nogometnom klubu.

Ta ideja općeg dobra mi je intimno i osobno važna. Važna je za mene, ali je važna i za novinarstvo općenito. Borba za takav javni servis se nastavlja i od nje ne treba odustati.

U maju 2019. izabrani ste za predsjednicu Sindikata novinara Hrvatske, organizacije koja radi na zaštiti temeljnih radnih, socijalnih i profesionalnih prava novinara. Za što se sindikat bori danas?

Radnička prava novinara i novinarki su sve slabija, a egzistencijalna i financijska nesigurnost direktno vode do smanjivanja sloboda. Naime, da bi novinari mogli slobodno pisati, postaviti se bez straha prema svakakvim lokalnim “šerifima” i nasilnicima, moraju biti sigurni i snažni.

Kao predsjednica Sindikata novinara Hrvatske, Maja Sever zagovara rad na terenu te redovni obilazak kolega i kolegica u drugim gradovima. Fotografija: Sindikat novinara Hrvatske.

Osnova sigurnosti novinara je egizistencijalna sigurnost, saznanje da će primiti plaću, da će moći platiti kredit i nahraniti djecu. Tek kada je u toj poziciji, novinar može biti slobodan u svom novinarstvu.

Godine 2008, uoči globalne financijske krize, dogodio se veliki udar na novinare i na medijsku scenu u nas. Mislim da je tada pola novinara promijenilo zanimanje i izašlo iz novinarstva. Novinarstvo se od tada nikad nije vratilo na prijašnje stanje, niti po prihodima niti po zaštiti prava. Trenutno samo dvije medijske kuće — Hrvatska radiotelevizija (HRT) i Hrvatska novinarska agencija (HINA) — imaju kolektivne ugovore, a prije devet godina ih je bilo jedanaest. Kolektivni ugovori su dodatna zaštita da nećeš dobiti otkaz preko noći, a ako ga dobiješ, bit ćeš zaštićeniji.

Također, danas je sve veći broj novinara freelancera. Poslodavcu uglavnom odgovara rad na određeno vrijeme, prekarni rad, odgovara mu da ljude outsourcea, da se freelancera angažira po projektu. A freelanceri pak uopće nisu prepoznati u našem zakonodavstvu. Nemaju socijalnu i zdravstvenu zaštitu, nemaju garantiran minimalni prihod. Nema regulative koja ih štiti.

Mislim da je povezivanje u sindikate mehanizam koji je općenito jako važan, te da ga radnici koriste puno manje nego što bi mogli. U zemljama koje su izašle iz komunizma pojam sindikata i radničkih prava kao da je postalo nešto neugodno. Kao da je i sama riječ “radnik” neprihvatljiva. Zanemarili smo sindikat i njegovu ulogu posrednika između radnika i poslodavca, njegovu ulogu da se bori za radnike.

Što se medijske scene tiče, smatram da trebamo zbiti redove i mijenjati zakonodavstvo, da sindikat trebamo počneti više koristiti. Namjera Sindikata novinara Hrvatske je mijenjati regulativu u odnosu na freelancere i ići prema nacionalnom kolektivnom ugovoru za sve zaposlene u medijima kojima će se garantirati zaštita njihovih osnovnih prava. To je bitno ne samo za naša radnička prava nego i za struku, za našu edukaciju, za našu slobodu pisanja.

Nije samo prekarni rad problem hrvatskog novinarstva. U maju ove godine Hrvatsko novinarsko društvo (HND) objavilo je podatak da najmanje 905 tužbi otvoreno protiv medija i novinara. HND je tada upozorio da je bit ovakvih tužbi (tzv. SLAPP tužbi, Strategic lawsuit against public participation) “zastrašivanje novinara i medija kako bi odustali od ozbiljnih istraživačkih priča”. Koliko ovakve tužbe ugrožavaju medijske slobode u Hrvatskoj?

Bit takvih tužbi jeste upravo pritisak i zastrašivanje! Ako neki javni dužnosnik digne 40 tužbi protiv novinara ili ako bivši ministar digne desetak tužbi protiv jednog medija, to šalje određenu poruku.

Te se tužbe često ni ne dižu s namjerom da ih se dobije, nego zato što iscrpljuju i zastrašuju medije i novinare, te na koncu rezultiraju gušenjem slobode novinarstva.

Kao predsjednica Sindikata, Maja Sever zagovara radnička prava uposlenika i uposlenica u medijskoj industriji te jačanje solidarnosti među članstvom. Fotografija: Sindikat novinara Hrvatske.

Ako se radi o privatnom mediju koji nema javno financiranje kao HRT, nekoliko tužbi može dovesti do toga da se medij ugasi, zbog visokih troškova odvjetnika i visokih odšteta. Primjerice, neovisni portal TRIS iz Šibenika, koji je zaista oazica dobrog novinarstva u tom dijelu Hrvatske, imao je nekoliko tužbi protiv sebe. Recimo, tužila ih je sutkinja Vrhovnog suda zbog “vrijednosnih sudova” u portretu koji su napisali o njoj jer je osjetila “duševnu bol.”

Ako još uzmemo u obzir da su takvim malim neprofitnim medijima srezali sredstva još 2016, te da Ministarstvo kulture već više od dvije godine odugovlači s rezultatima natječaja EU socijalnog fonda za medije zajednice, kojima se financiraju mali neprofitni mediji, nije ni čudo da je upitan opstanak jednog malog portala poput TRIS-a. Nije ni čudo da se ljudi autocenzuriraju i da se boje pisati o javnim dužnosnicima i političarima. Boje se da ih ne tuže.

Sindikat novinara Hrvatske stoga inzistira na jačanju Fonda za pluralizam medija i osnivanju javnog fonda za novinarstvo, što bi otvorilo mogućnosti financiranja istraživačkog i dokumentarnog novinarstva. To bi značilo da se ljudi, neovisno od politike i trenutne vlasti, mogu baviti istraživačkim novinarstvom. Da se mogu baviti svojim poslom, kojim se sve manje bavimo baš zbog svih ovih problema kojih smo se dotakli.

Vi ste se sami znali naći na tapeti političara. Primjerice, premijer Andrej Plenković (HDZ) Vas je u nedavnom predizbornom sučeljavanju spomenuo kao osobu koja je pomogla opoziciji pripremiti debatu… Što nam to govori o odnosu političara prema novinarima?

Meni je to bilo jako smiješno, nisam mogla vjerovati da on to izgovara. Mislim da političari samo plešu na valu nepovjerenja u medije, pa javno govore da su mediji krivi za sve ili da mediji potenciraju određenu aferu. I to sjajno funkcionira.

Unutar HND i Sindikata smo napravili kampanju koja se zvala “Samo odgovorite na pitanje”. Naš je zadatak postavljati pitanja, bila ona ugodna ili neugodna. Dužnost političara je odgovoriti na pitanja. Mi postavljamo pitanja koja građane zanimaju, mi smo glas javnosti i oni to trebaju poštovati. Vrijeđanje novinara, obraćanje na “ti”, obraćanje imenom ili upadice poput one koje je imao premijer Plenković na debati, nedopustive su.

Događa li Vam se često da Vam spočitavaju aktivizam ili naklonjenost određenoj političkoj opciji?

Meni često u mom poslu predbacuju da sam aktivist, da, iako ne nužno direktno…

No mislim da je prirodno stanje svakoga pojedinca da se buni protiv nepravde i stvari koje mu smetaju. Meni nitko ne može oduzeti pravo da se bunim protiv toga što mi ruše drveće blizu kuće samo zato što sam novinarka.

Zaista smatram da po ničemu ne kršim kodeks zaposlenika HRT-a i obaveze ponašanja novinara time što prosvjedujem za ženska prava i odem na marš za 8. mart. Dogodile su se određene situacije kada bih pazila na to da ne izvještavam ujutro o prosvjedu na kojem ću biti poslijepodne. Iako mislim da bi i to bilo u redu ako se radi o prosvjedu na Međunarodni dan žena ili protiv nasilja nad ženama. Mislim da to stvarno nije sukob interesa.

Hrvatska zaista nije bila poznata po tome da ljudi izlaze na ulice i traže promjene, no proteklih godina se dogodio čitav niz prosvjeda u kojima ste i sami često sudjelovali. Čini li Vam se da se to polako mijenja, da se ljudi više angažiraju?

Ja duh prosvjeda u sebi imam oduvijek, tako sam odgojena. Mislim i da je taj prosvjedni naboj uvijek postojao, barem u nekim sferama društva, no nisam sigurna povećava li se. Mislim da postoje grupe ljudi koje će uvijek prosvjedovati, uglavnom u Zagrebu i drugim većim gradovima, ali i da je problem u tome što u našem društvu trenutno nema nikoga tko bi pošteno artikulirao nekakav veći prosvjed. Veoma smo fragmentirani.

Nisam sigurna jesu li društvene mreže pomogle ili odmogle. Mislim da su povećale vidljivost nekakvih problema kojih možda ljudi nisu bili svjesni, s druge strane, preko društvenih mreža se [pažnja] rasprši na sto strana. No mene to ne demoralizira.

Mislite li da je uopće moguće ujediniti ljude u nekakvoj široj borbi, uzimajući u obzir koliko je hrvatsko društvo podijeljeno?

Istina je da nam je društvo jako polarizirano (…) No, iako imam jake stavove, nisam isključiva. Ja se družim, razgovaram i poznajem ljude koji su desne orijentacije. Nije da neću razgovarati s ljudima. Da li se nekada u tom razgovoru uspostavi dijalog, suradnja i pomicanje na bolje? Da. 

Netko me je neki dan pitao znam li da su neki ljudi koji sudjeluju u organizaciji štrajka radnica zadarske menze (koji podržavam) desničari. Pa, kakve li to veze ima u ovom slučaju?

Mislim da trebamo razgovarati o svemu, ali mislim i da treba postojati granica. A ta je granica uvažavanje prava drugih ljudi da žive normalno i mirno.

Da bi došlo do dijaloga, svatko mora popustiti u nečemu. U tom se međuprostoru sigurno mogu okupiti ljudi čija se mišljenja razilaze, ali koji ne žele ugroziti prava drugih ljudi zbog njihove seksualne orijentacije, boje kože ili vjere. Premala smo mi država da ne razgovaramo jedni s drugima.

Jeste li nekada ipak umorni od tog dijaloga, od stalnih borbi koje često ne urode ničime?

Nekad sam tužna, da. Jer si mislim kako bih svašta voljela raditi u novinarstvu. Ponekad, pogotovo kada se dogode nekakvi ružni napadi, kad me netko vrijeđa, dođe mi da odem na [otok] Prvić i da se bavim poljoprivredom. Ali nema šanse da odustanem i da se umorim do te mjere da kažem da više ne mogu, jer bih onda izgubila smisao. Što smo ako se ne borimo, što smo ako ne pokušamo promijeniti stvari?

Ja živim u centru grada, u Zagrebu. Kupila sam dva pitara cvijeća i stavila ih ispred ulaza u zgradu. I otprilike svakih 20 dana netko uzme pitar cvijeća. I onda ja odem i kupim novi. Svaki put kažem susjedi: “Znaš kaj, neću odustati!” Tako je u svemu. I u borbi za novinarstvo i protiv nepravde u društvu i politici. Mislim da nema druge opcije.

Hoćete li ikada odustati od toga da svakoga dana svima zaželite “dobro jutro” na Twitteru?

Kad sam se upisala na Twitter, nisam uopće znala kako to funkcionira i tada sam krenula s time, to me jako zabavljalo. A isto tako, oko nekih stvari sam praznovjerna.

Kad sam radila emisiju “Hrvatska uživo”, uvijek sam išla istim putem do posla i uvijek sam imala istu uvodnu rečenicu koja je glasila “Poštovani gledatelji, dobar dan, dobrodošli u Hrvatsku uživo. Pogledajte što smo vam danas pripremili.”

Vjerojatno gledatelji to nisu primjetili, ali ja sam četrnaest godina izgovarala istu početnu rečenicu. I jednog mi je dana kolegica napisala rečenicu u kojoj je bio drugačiji red riječi, te sam je ja pročitala, da ne kompliciram. I u toj emisiji se dogodilo da je mom dragom kolegi pozlilo na javljanju. To mi je bilo jako stresno. Nakon toga nikad više nisam promijenila uvodnu rečenicu.

Ovo na Twitteru mi ulazi u istu kategoriju. Bojim se da se nešto loše ne dogodi ako slučajno zaboravim to napisati!K

Naslovna fotografija: Privatna arhiva Maja Sever.