Dana 29. juna 2022. Kurtijeva vlada je donijela odluku o primjeni recipročnih mjera protiv Srbije, a što se tiče ličnih isprava. Naime, počevši od 1. augusta, građanima Srbije koji ulaze na Kosovo bit će izdavane privremene potvrde koje će biti zamjena za srpske dokumente — ista mjera je 2011. godine uvedena građanima Kosova koji ulaze u Srbiju.
Odluka je izazvala burne reakcije na sjeveru Kosova. Više grupa ljudi je 29. jula u večernjim satima blokiralo granične prijelaze Jarinje i Brnjak, postavivši barikade i stupivši u protest. Do sličnih reakcija je došlo u septembru 2021. godine, a nakon što je naloženo da se srbijanske registarske tablice na svakom vozilu koje ulazi na Kosovo zamijene privremenim. I to je bio pokušaj provedbe mjera reciprociteta sa Srbijom.
Kosovo i Srbija su 2011. godine nastavili dijalog o normalizaciji odnosa, i to uz posredstvo Evropske unije (EU). Barikade i protesti pokazuju da obje zemlje moraju obaviti još mnogo posla na tom planu.
Uoči stupanja na snagu odluke vezane za lične isprave, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić izjavio je za rusku agenciju Tass: “Stanje u kojem se nalazi naš narod na Kosovu i Metohiji veoma je teško. Nikad nismo bili u gorem položaju nego danas. Režim u Prištini želi da iskoristi stanje u svijetu, pri čemu novi Zelenski — koga predstavlja Albin Kurti — objavljuje rat hegemoniji. Preduzimanje radnji u pravcu zabrane srpskih dokumenata počinje večeras u ponoć.”
Usljed sve napetijeg stanja, kosovski premijer Albin Kurti i drugi državni službenici sastali su se u Prištini sa američkim ambasadorom, Jeffreyjem Hovenierom, koji im je prenio da vlada SAD-a zahtijeva da se provedba navedenih mjera odgodi za mjesec dana, a zbog “netačnih informacija, nesporazuma i dezinformacija u vezi sa odlukom”. Kurtijeva vlada je obećala da će pomjeriti implementaciju na 1. septembar 2022. godine, pa su barikade povučene.
Međutim, period od 31. jula do 1. augusta bio je sasvim dovoljan da incident dospije na naslovnice lokalnih, regionalnih i svjetskih medija. O slučaju se naširoko diskutovalo i pisalo iz raznih uglova. Ipak, u javnost su puštane nerijetko pristrasne i nepotvrđene vijesti.
Narativi o ratu i sukobima
U jednom od prvih članaka koji su napisani na Kosovu nakon postavljanja barikada tvrdilo se da je jedan službenik Kosovske policije povrijeđen na dužnosti na sjeveru. Ta netačna informacija je izazvala žestoke reakcije među korisnicima društvenih mreža.
Organizacije koje se na području Kosova bave provjerom podataka za Facebook ubrzo su ocijenile da je vijest neistinita, a Policija Kosova ju je demantirala. Nakon toga, Berat Buzhala se ispred Gazeta Nacionalea — informativnog portala na kojem je objavljen sporni članak — izvinio za grešku i pogrešno izvještavanje.
Međutim, reportaže o svim ovim događajima općenito su hranile narative o sukobima.
Mnogi od onih koji su pripremali i širili vijesti više su se predviđali šta bi moglo poći po zlu nego što su iznosili činjenice. Posljedično tome, na medijsku atmosferu su utjecale nepotvrđene informacije objavljene na društvenim medijima, pri čemu su neke od njih kačili anonimni korisnici. Čak i novinari koji su izvještavali sa lica mjesta često bi započinjali reportažu pozivajući se na te informacije.
Očevici su u očima novinara pouzdani izvori, ali oni nužno ne prikazuju događaje onako kako su se i odigrali. Očevici sa južne strane barikada vide incident isključivo sa one tačke gledišta na kojoj trenutno stoje, stoga je njihovo viđenje dešavanja ograničeno. Isto važi i za očevice sa sjeverne strane.
Koristeći se objavama sa Twittera i Facebooka kao izvorima, a pored toga što pojednostavljuju stanje, novinari proizvode “drugost” i doprinose učvršćivanju narativa zasnovanog na podjeli “mi” i “oni”. Stvaranje drugosti raspiruje sukobe. Ono kopanjem jaza negira čovječnost osobe ili grupe. Usljed toga, oni koji su viđeni kao “drugi” smatraju se manje vrijednim dostojanstva i poštovanja.
Novinari na Kosovu bi trebalo da se upoznaju sa izvještavanjem o ovakvim incidentima. Budući da je do sada bilo nekoliko sličnih slučajeva, novinari treba da budu spremni da sa informacijama postupaju oprezno. Nemar u takvim slučajevima može dovesti do tenzija ili ih pogoršati, što se i dogodilo na Kosovu 2000. i 2004. godine.
Prvi slučaj je poznat pod imenom “Dita”. Godine 2000, list Dita je objavio ime, adresu stanovanja, fotografiju i radni raspored Petra Topoljskog, kosovskog Srbina, pri čemu ga je optužio za učešće u ratnim zločinima. Topoljski je dvije sedmice nakon toga ubijen, zbog čega je Misija Ujedinjenih nacija na Kosovu (UNMIK) ugasila list. Iako je trajala godinama, istraga nije rezultovala hapšenjem počinilaca ni optužnicama.
Drugi slučaj se dogodio u martu 2004. godine, kada je nakon tragičnog utapanja tri albanska dječaka u Ibru jedno dijete koje je tome svjedočilo ponudilo informacije o incidentu javnom emiteru RTK. Naime, dijete je tvrdilo da su ga neki lokalni Srbi napali, poslavši na njega pse, što novinari nikada nisu potvrdili. Neki od njih su senzacionalistički i veoma nemarno izvještavali o incidentu. U narednim užarenim danima širom zemlje su izbili masovni antisrpski neredi.
U izvještaju Organizacije za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE) iz 2004. godine navedeno je da su događaji mogli krenuti drugim tokom da u izvještavanju nije bilo prekomjernih emocija, predrasuda, nemara i “patriotske” dužnosti. U izvještaju je dodano i da u tom slučaju događaji možda ne bi dosegli iste razmjere i nivo brutalnosti ili se možda čak ne bi ni odigrali. Štaviše, optužbe iznošene u medijskim reportažama nikada nisu potvrđene niti je ijedna osoba do sada odgovarala.
Iako je ovaj put vijest o povredi policijskog službenika veoma brzo negirana, a medij se izvinio, lažna tvrdnja se velikom brzinom proširila te se i umnožila na raznim platformama, čime je povećana šansa da utječe na čitaoce. Uprkos tome što nije bilo drugih posljedica, važno je uzeti u obzir to kako dva gorenavedena slučaja pokazuju da netačne informacije mogu pogoršati aktualno stanje.
Upliv društvenih mreža
Društveni mediji su presudno djelovali na izvještavanje o onome što se događalo 31. jula i 1. augusta te na razumijevanje tih događaja. Pored činjenice da su služile kao prostor za iskazivanje podrške i dijeljenje informacija, te platforme su ujedno postale kanali političke komunikacije i izvori na koje su se oslanjali drugi mediji.
Twitter i Facebook su prerasli u esencijalni izvor informacija i za građane Kosova i za međunarodnu publiku. Na Kosovu su i jedan i drugi postali platforme za informisanje kao i prostori za iskazivanje političke podrške akcijama Kosovske policije. Štaviše, u znak podrške odluci Kurtijeve vlade pokrenuta je cijela kampanja sa fotografijama Policije Kosova. Inicijativi su se priključili i novinari.
Pojedini kosovski novinari — mimo one uobičajene — preuzeli su i ulogu aktivista. Novinari su počeli da otvoreno podržavaju djelovanje policije, što se odrazilo i na njihovo izvještavanje. Zbog toga su u javnost na Kosovu plasirane neprovjerene i pristrasne vijesti. Novinarstvo na cijelom Zapadnom Balkanu je svjedok tog fenomena.
Osim toga, politički akteri kao što su predstavnici vlada Rusije i Srbije iskoristili su navedene platforme za političku komunikaciju, povećavši tako značaj društvenih medija u izvještavanju o ovim događajima. Hešteg #Kosovo upotrebljavan je u komentarima o događanjima na Kosovu, a zatim su počela i da se prave poređenja sa ratom u Ukrajini.
Otprilike 15 minuta nakon reakcije predsjednika Srbije, Ministarstvo vanjskih poslova Rusije je putem aplikacije za razmjenu poruka Telegram saopćilo da podržava Vučićev narativ o “nepravdi i progonima s kojim je suočeno srpsko stanovništvo na Kosovu”. U izjavama koje je dala za međunarodnu i lokalnu publiku, kosovska vlada je tvrdila da u spomenutim događajima ima ruskog utjecaja. Premijer Kurti je ponovio isti stav u intervjuu za italijansku Repubblicu. Takve javne konstatacije o umiješanosti Rusije privukle su pažnju onih osoba koje se bave ratom u Ukrajini.
Twitter je prikupio uzorak od 10.000 tvitova vezanih za događaje na sjeveru Kosova, i to u dva dana koliko je kriza trajala — 31. jula i 1. augusta — te je uzorak potom analiziran putem softvera za kvalitativnu i kvantitativnu analizu (MaxQDA). Rezultati su pokazali da je “Kosovo” spomenuto 8.935 puta, a “Ukrajina” 895 puta, dok je u otprilike 10% komunikacija vezanih za događaje spomenuta i Ukrajina. Nadalje, riječ “Putin” spomenuta je 780 puta, a “Kijev” 700 puta.
Interesantno je porijeklo tih tvitova. Naime, oko 1.000 od tih ukupno 10.000 tvitova i retvitova došlo je iz Indije, dok je drugi najveći broj istih došao iz Gane.
Izgleda sumnjivo to što velika količina ovih tvitova potječe iz Indije, Gane, Italije i Španije. Vjerovatno se radi o farmama botova koje se koriste za fabrikaciju objava na Facebooku i Twitteru, a koje su veoma sofisticirane — njihove lokacije mogu biti zaštićene i šifrirane putem virtualnih privatnih mreža (VPN). Također izgleda sumnjivo to što su ubrzo nakon reakcija vlasti Srbije, uključujući reakcije predsjednika Aleksandra Vučića i ministra unutrašnjih poslova Aleksandra Vulina, uslijedile reakcije ruskog Ministarstva unutrašnjih poslova.
Ove reakcije su na digitalnim platformama praćene objavama i reobjavama mnoštva korisnika, ali je pritom zabilježena anomalija koja se ogledala u tome što je oko 25% tih korisnika bilo na računarima, a ne na telefonima. Zbog toga su se javile daljnje sumnje da je riječ o pokušaju realizacije kampanje utjecaja. Većim brojem naloga je mnogo lakše upravljati na računarima nego na mobilnim uređajima. Budući da je bilo toliko reagovanja na društvenim medijima, tema je neko vrijeme ostala u trendingu.
“Rat na Twitteru” koji se vodi oko sjevera Kosova samoproglašenim “stručnjacima za konflikte” je poslužio kao odlična prilika za promociju. Korisnici društvenih mreža koji aktivno komentarišu rat u Ukrajini nakratko su se usredsrijedili na “rat” na Kosovu. I tradicionalni i društveni mediji su plodno tlo za te navodne eksperte koji iznose napuhane tvrdnje o svojim izvorima ili o svom autoritetu.
Nakon nekog vremena, “stručnjaci” se i strateški ponašaju kao stručnjaci. U slučaju Ukrajine, ti ljudi su došli do izražaja oko 2014. godine, kada je Ruska Federacija počela da anektira Krim. Kada su se novinari pozivali na njih kao na izvore, a u vezi sa tadašnjim događajima na Krimu i istoku Ukrajine, mnogi od tih eksperata bili su srednjepozicionirani državni funkcioneri. Danas, osam godina kasnije, smatraju se pouzdanijima, pošto su stekli iskustvo te veliku mrežu saradnika.
Brojni korisnici iz zemalja EU i drugih krajeva svijeta počeli su da objašnjavaju probleme na sjeveru Kosova, izjednačavajući ih sa događajima na istoku Ukrajine te povlačeći paralele između Rusije i Srbije. Politička rukovodstva Kosova i Ukrajine dijelila su te izvore informacija, povećavši tako njihovu relevantnost.
Novinari koji su upozoravali da je stanje “eskaliralo” nisu raspolagali provjerenim podacima. Mnoge novinarske priče na Kosovu bile su izgrađene na zabludama u vezi sa događajima na sjeveru Kosova, a koje su proizašle iz izvještaja koje su obični građani postavljali na digitalne platforme. To je dovelo do lošeg i pristrasnog izvještavanja o istim događajima. Iako je različitost mišljenja dobrodošla, mediji treba da budu oprezni glede toga koga navode u reportažama i kako njihove navode koriste.
Danas, kada je svijet izložen informacijskom haosu i sve intenzivnijem informacijskom ratovanju, objektivnost novinarskih metoda u prikupljanju informacija važnija je nego ikad prije. Novinari se moraju opremiti specijalizovanim znanjima u oblasti verifikacije tekstualnih i vizualnih sadržaja koje pronalaze na digitalnim platformama, i to kako bi se što bolje informisali o propagandnim strategijama i pogrešnim informacijama koje sračunato šire sumnjivi izvori. Tačnost informacija mora biti profesionalni imperativ.
Naslovnica: K2.0.
