Jedan na jedan | EU

Miljenko Jergović: Ja se otvoreno plašim ulaska naših zemalja u Europsku uniju

Piše - 16.07.2018

Jedan od najznačajnijih pisaca regiona govori o fašizmu i Europi, budućnosti, odlasku ljudi, migracijama

Rođen u Sarajevu, u Jugoslaviji, Miljenko Jergović je jedan od najbitnijih i najvitalnijih balkanskih pisaca svoje generacije. Karijeru novinara proširio je književnim djelovanjem i bogatim opusom koji je rezultirao time da se već neko vrijeme smatra zvijezdom evropske književne scene.

Višestruko nagrađivan i priznat kao pisac, također je i odličan komentator društvenih dešavanja u Hrvatskoj, u kojoj sada živi, kao i u ostatku nekadašnje Jugoslavije.

K2.0 je sa Miljenkom Jergovićem razgovarao o sve snažnijoj evropskoj desnici, našem odnosu prema imigrantima i izbjeglicama, odlascima i sjećanjima, kao i budućnosti zemalja regije ukoliko postanu dio Evropske Unije.

K2.0: Mislim da je za regiju vrlo interesantan, da ne kažem problematičan, rast desničarskog sentimenta u Hrvatskoj posljednjih godina. Vidjeli smo šta se zbivalo oko Istanbulske konvencije, gdje se uvrštavanje svih kategorija u okvirnu konvenciju o zaštiti osoba izloženih partnerskom nasilju razumjelo kao udar na državu. I nije u pitanju samo “Istanbulska” – osjećaj je da postoji samo jedna matrica – desno-tvrdolinijaška, dok su svi ostali po automatizmu državni neprijatelji. Kako razumjeti to što se dešava, i šta očekivati u budućnosti?

Miljenko Jergović: U Europi riječ je o bujanju nekog novokoncipiranog, pripitomljenog neofašizma ili neonacizma, koji se od onog tradicionalnog razlikuje po tome što mu, barem u ovoj fazi, nije cilj da otvara koncentracijske logore, ali sve čine da opravdaju i obrazlože razloge onih koji su tridesetih i četrdesetih godina upravo to činili. Za njih je komunizam ono što je za poslijeratnu Europu bio fašizam, dakle ultimativno zlo. A fašizam im je riječ bez sadržaja, budući da su sadržaj inkorporirali u vlastiti svjetonazor.

U Hrvatskoj stvari stoje malo drukčije. Ovdje se događa otvorena rehabilitacija tradicijskog fašizma, državna, Hrvatska radio-televizija tvrdi da koncentracioni logor Jasenovac nije postojao, da ustaše nisu činile zločine, da su se u bici za Staljingrad Hrvati skupa s Hitlerom borili za spas Europe… Ne znam kakva budućnost može proizaći iz svega ovog.

Fotografija: Imrana Kapetanović.

U isto vrijeme svjedočimo masovnoj emigraciji u regiji, posebno iz Hrvatske i BiH. Ne radi se o običnom “odlivu mozgova”, čini se?

Ne, radi se o odlasku da se više nikad ne bi vratilo i da bi se sasvim izmijenilo svoj identitetski kod. Ljudi sada prvi put odlaze da bi postali neki drugi ljudi, da bi promijenili ne samo svoje egzistencije, nego i vlastitu suštinu. To govori o zemljama iz kojih odlaze i o stanju identiteta kojih se odriču.

Također, paralelno se odvija i situacija sa povećanim dolaskom “migranata” – izbjeglica i imigranata koji sada prolaze i kroz BiH na putu ka Hrvatskoj i EU. Smijemo li takvo nešto okarakterisati kao krizu?

Selidba ne bi smjela biti karakterizirana krizom. Paranoici tvrde da ljudi iz Sirije i drugih bliskoistočnih, srednjoistočnih i afričkih zemalja migriraju iz ekonomskih, a ne iz političkih razloga. I vjerojatno su u mnogim slučajevima u pravu. Na nama je, međutim, da primijetimo kako je ovo prvi put u povijesti da se inkriminira ljudska želja za radom i boljim životom, da se zlodjelom ili opasnim ponašanjem proglašava ono na čemu je nastala ne samo Amerika, nego i Europa.

Današnji migranti, politički i ekonomski, čine isto ono što su činili naši dalji i bliži preci.

I sami ste svojevremeno bili izbjeglica, pa ste na kraju ostali u Hrvatskoj. Kako se osjećate, gledajući neke druge zbjegove, ali i naš odnos prema tim ljudima? Kako shvatiti ksenofobiju i rasizam koji je sve prisutniji u kontekstu nas koji smo bili u istoj poziciji prije manje od četvrt vijeka?

Ne, nisam ja bio izbjeglica. U Zagreb sam u ljeto 1993. došao kao zaposlen čovjek, dopisnik Slobodne Dalmacije iz Sarajeva, i samo sam nastavio raditi svoj posao iz drugog grada. Ali po svom unutrašnjem osjećaju, onda kao i sad, osjećao sam se dijelom tog izbjegličkog, depriviranog, ojađenog, poniženog svijeta, izloženog svim zamislivim i nezamislivim predrasudama sredina u kojima su se zatekli.

Izbjeglice su lišene prava na predrasude o svijetu u koji su izbjegli, a taj svijet, ili njegov lošiji dio, hrani se predrasudama o izbjeglicama, njihovoj kulturi, higijenskim navikama, načinu života… Recimo, jedna od desničarskih mantri je da izbjeglice donose drugu kulturu, zagovaraju drugi način života, koji onda ugrožava naš način života. Osim što ne vjerujem da se “načini života” na takav način osporavaju – osim u Saudijskoj Arabiji i sličnim državnopravnim monstrumima – i osim što je apsurdno vjerovati da bi obespravljene ljudske mase mogle utjecati na način života građanske većine koja normalno konzumira sva svoja ljudska i građanska prava, sirijske izbjeglice, recimo, prema svom se prethodnom načinu života ne razlikuju od Europljana. Živjeli su isto kao što smo i mi živjeli, sve dok rat nije poništio svaku mogućnost da ostvare svoj način života.

Fotografija: Imrana Kapetanović.

To znači da on dolaze u Europu upravo zato da bi nastavili živjeti kao Europljani, a ne zato da bi promijenili europski način života. Eto, toliko o desničarskim paranojama i fašistoidnim fantazijama i fantastičnim projekcijama.

Trebalo bi u tom kontekstu spomenuti i vašu novu knjigu, “Selidba”, koja u neku ruku upravo priča praktično posljednju epizodu emigracije: seljenje sjećanja. Postoji li tako nešto? Možemo li preseliti naša sjećanja?

To je vjerojatno nemoguće, ali književnost se često bavi nemogućim stvarima. Sjećanja se, međutim, mogu arhivirati, može se od njih sagraditi neki novi fikcionalni svijet. Sjećanja su dragocjena, jer je od sjećanja načinjeno ono najdragocjenije što imamo. Ja sam ono čega se sjećam. Bez toga ne postojim. Tako je sa svakim čovjekom.

Ali naravno, i sa sjećanjima valja biti oprezan. Sve ono čega se sjećamo nije se nužno i dogodilo. Postoje fantomska sjećanja, kao što postoje i sjećanja na sjećanje. Postoje iskrivljene projekcije i ideje o onom što se dogodilo. Postoje sjećanja koja se pretvaraju u otrov.

U toku je i Svjetsko prvenstvo u fudbalu: svjedočili smo, opet, nacionalističkim ispadima kako navijača, tako i igrača i Srbije i Hrvatske. S druge strane, najviše osude upućeno je igračima Švicarske, Šaćiriju (Shaqiri) i Džaki (Xhaki), koji su svoje golove upravo protiv Srbije proslavili pokazujući “albanskog orla”. Imaju li imigranti i izbjeglice pravo na odgovor onima koji su ih jednom na tu muku natjerali? Ili se radi o nečem drugom?

Nije vam dobro pitanje. Šaćiri i Džaka su Švicarci koji nastupaju za reprezentaciju Švicarske. Da su to htjeli, mogli su izabrati da nastupaju za reprezentaciju Kosova. Nekorektno je u dresovima švicarske reprezentacije demonstrirati posuđeni neki patriotizam. Nije to nikakva imigrantska situacija.

Nogometaši su poprilično bogata, dobro situirana gospoda, čija prava ni na koji način nisu ugrožena. Oni to ponekad koriste da bi trgovali patriotizmom. Ne mislim tu nužno na Šaćirija i Džaku, koji su, da kažemo i to, fenomenalni igrači, nego mislim na brojne vrhunske nogometaše, recimo na hrvatskog reprezentativca Domagoja Vidu koji pobjedu nad Rusijom poklanja narodu Ukrajine i klubu u kojem igra u Ukrajini, a usput domeće i – Gori Beograd! – premda je posve nejasno otkud i Beograd u ovoj priči. Vida naprosto pokušava na više strana da unovči svoju igru, koju je prethodno proglasio za politički i višestruko domoljubni čin. Odvratno i opasno.

Fotografija: Imrana Kapetanović.

Sve je više priče o ulasku tzv. regije Zapadnog Balkana u EU. Kakva je naša budućnost u BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Kosovu…? Kao neko ko živi u Hrvatskoj i samim tim i u EU, a također dobro poznajete stanje u ostalim državama nekadašnje Jugoslavije, čemu se možemo nadati?

Ne znam. Hrvatska po ulasku u Europsku uniju ne samo da nije postala bolja, nego je postala mnogo, mnogo gora zemlja nego što je prethodno bila. Europska unija posjeduje mehanizme kontrole stanja ljudskih i građanskih prava u zemljama kandidatima, ali ne posjeduje apsolutno nikakve mehanizme te vrste u odnosu na zemlje članice. Tako da u današnjoj Europskoj uniji postoji raspon članica od uzornih liberalnih demokracija do poprilično surovih, antiimigrantskih i antisemitskih, sentimentom profašističkih diktatura, kakva je, recimo, Orbanova Mađarska.

Ja se već otvoreno plašim ulaska Srbije i ostalih naših zemalja u Europsku uniju, jer nešto baš i ne vjerujem da će se one prometnuti u uzorne liberalne demokracije, a ne u nešto slično Mađarskoj ili čak Hrvatskoj.K

Ovaj razgovor je uređen radi dužine i jasnoće. Intervju je sproveden na bosanskom/hrvatskom/srpskom.

Naslovna fotografija: Imrana Kapetanović.

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI

NAGORE

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.

THANKS FOR SUBSCRIBING

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.