Vijest o ubistvu Sebahate Morine u martu ove godine šokirala je i frustrirala mnoge na Kosovu. Feministički aktivisti_ce su se mobilizovali i izašli na ulice da protestuju, po ko zna koji put ponovivši da se femicid može spriječiti te da država ne štiti živote žena. Nakon što su Dardan Krivaqa i Arbër Sejdiu u augustu ostavili mrtvo tijelo Marigone Osmani u Urgentnom centru u Uroševcu, aktivisti_ce su zajedno s brojnim drugim građanima_kama ponovo izašli na ulice kako bi zatražili pravdu i apelovali na državu da suzbije femicid — tu nevidljivu pandemiju.

Da aktivisti_ce nisu javno reagovali na ta dva slučaja, ubistva Sebahate i Marigone bila bi samo kratki tekstovi u crnim hronikama medija na Kosovu. Zavrijedila bi poneki letimičan pogled na naslove, ali ne i istinsku pažnju.

Već zastarjela rubrika vijesti pod nazivom kronika e zezë na albanskom, odnosno “crna hronika” na bosanskom/crnogorskom/hrvatskom/srpskom jeziku, može se naći u većini regionalnih novina, što je najvjerovatnije ostavština iz ere jugoslavenske štampe. Prema svemu sudeći, radi se o adaptaciji američkog i britanskog izvještavanja o zločinima koja je prisutna još od začetaka novinarstva. Vlasnici_e novina su primijetili da reportaže o zločinima — s obzirom na to da plijene pažnju — pogoduju ljudskoj radoznalosti vezanoj za groteskno te ih je tako bilo lako senzacionalizovati. S druge strane, povezivanje crne boje s odjeljkom o zločinima dodatno podcrtava ono što je šokantno i skandalozno, čime se vijesti zasićuju senzacijom.

Na dan 25. novembra, obilježava se Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Mediji će izvještavati o tome da se održavaju neka javna događanja te da su navečer pojedini važniji spomenici i zgrade bili zaogrnuti u narandžasto, a kako bi se skrenula pažnja na rodno zasnovano nasilje. Sve po starom.

Slušat ćemo i čitati pozive na djelovanje kroz obrazovanje, pravosudni sistem i organe vlasti — čega je poenta da svi moramo napraviti iskorak. Međutim, postoji još jedan moćan sektor, a to su sami mediji. Oni održavaju na životu i reprodukuju štetne narative o tome kako bi se trebalo gledati na žene i muškarce, čime se perpetuiraju sve pogrešne predstave i poruke u vezi s rodom.

Činjenica da se rodno zasnovano nasilje tretira kao vijest prikladna samo za crnu hroniku upućuje na to da u uredničkim politikama većine medija na Kosovu nedostaje rodna perspektiva. Uzimanjem slučajeva iz policijskih izvještaja i njihovim objavljivanjem kao dnevnih novosti bez kontekstualizacije istih duga historija ugnjetavanja pretvara se u pojednostavljene prikaze nasilja.

Ubistva Sebahate Morine i Marigone Osmani — kao i svi ostali slučajevi femicida, a istini za volju i drugi oblici nasilja — sasvim su normalne vijesti za gro kosovskih novinara_ki i urednika_ca. Ubistva su postala nešto što se prilaže uz druge vijesti koje pobuđuju znatiželju, poput krađa, saobraćajnih nesreća, racija te novčanih kazni za lakša krivična djela.

Štaviše, crna hronika je sama po sebi kontroverzna. Čim jedan članak dospije u tu rubriku, njegov sadržaj postaje u potpunosti odvojen od bilo kojeg društvenog i ekonomskog konteksta te tako ostaje tek loš prijepis izvjesnog policijskog izvještaja. Naprimjer, tekstovi o tome kako se muškarci bodu zbog mjesta za parkiranje — koji nisu neuobičajeni u crnoj hronici — samo idu u prilog ideji da konfliktne situacije obično završavaju nasiljem. Ovakvim stilom izvještavanja zanemaruje se važnost razgovora o toksičnoj muškosti te razmatranja društveno-ekonomskog konteksta koji omogućava njeno očitovanje.

Ukoliko je neki medij u privatnom vlasništvu, težnja za profitom dovodi do nekritičkog i lako svarljivog sadržaja čija je svrha isključivo komercijalna. Posljedično tome, senzacionalističko predstavljanje zločina u crnim hronikama postaje neophodnost. Već dugo se vode rasprave o tome kako dominantne ideologije te politički, ekonomski i tehnološki faktori utječu na odabir i proizvodnju priča, uključujući i one o zločinima. No, dok te rasprave traju, kosovski mediji prvo moraju eliminisati crnu hroniku kao rubriku, ili barem iz nje izostaviti rodno zasnovano nasilje.

Stil izvještavanja zastupljen u crnoj hronici isključuje narative o ekonomskom nasilju. Realnost rodno zasnovanog nasilja iziskuje detaljnu analizu ekonomskih i odnosa moći koji leže u njegovoj osnovi. Time bi se doprinijelo feminističkoj javnoj raspravi, često ograničenoj na organizacije za prava žena.

Umjesto toga, mediji gotovo sistematski reviktimizuju žene bilo putem formulacija — “žena je ubijena”, “djevojka je silovana” i sl. — bilo putem ilustracija. Svi su vidjeli fotografije koje su uobičajene u medijima, a na kojima je u fokusu počinitelj u položaju za napad, dok žena prekriva lice rukama. Na taj način žene i dalje bivaju prikazane kao bespomoćne žrtve. Nečim toliko jednostavnim kao što je dosad nekorišten podnaslov “Muškarac ubija ženu” odgovornost bi se stavila na počinitelja, a žrtve bi dobile dostojanstvo koje zaslužuju.

Od kategorizacije tih članaka do odabira vokabulara i slika, novinske redakcije moraju pokazati da razumiju da femicid nije puko krivično djelo te da se stavljanjem istog u okvir senzacionalizma i zabave devalviraju osnovna prava žena. Uloga medija nije da prenose osnovne informacije o još jednom ubistvu, već da zarone dublje i skrenu pažnju na ekonomske neravnopravnosti u sklopu institucionalizovanog patrijarhata koje omogućavaju i olakšavaju ubijanje žena. Na spisku onih čija je dužnost da se bore protiv rodno zasnovanog nasilja i femicida mediji su na vrhu.

Naslovna fotografija: Anete Lusina / CC

Ovaj članak je napisan na osnovu praćenja medija koje je obavio Reporting Diversity Network 2.0, a uz finansijsku pomoć Evropske unije, Balkanskog fonda za demokratiju, projekta Njemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država, te Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu.

Sadržaj ovog članka je isključiva odgovornost Kosova 2.0 i članova Networka te nužno ne odražava stavove Evropske unije, Ambasade Kraljevine Norveške, Balkanskog fonda za demokratiju, Njemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država, niti njihovih partnera.