Blogbox | LGBTI

Neki novi ormari

Piše - 08.04.2021

Kako je pandemija učinila LGBTQ+ zajednicu u Crnoj Gori još ranjivijom.

Duže od godinu traje pandemija kovida 19 i čini se kao da čitav svijet stoji. Takvo stanje dovodi mnoge i inače marginalizovane grupe u još težu situaciju, a mikrokosmos LGBTIQ+ zajednice u cijeloj Evropi to i te kako osjeti. Možda i najbrutalnije još od pojave epidemije HIV-a. 

Represivni zakoni u Poljskoj, Mađarskoj, izlivi homofobije, transforbije, mizoginije umotani u zakonske akte i represiju polako nas degradiraju i vraćaju u ormare koje smo mislili da smo odavno spalili za sobom. 

Duboke podjele

Čitam prije neki dan kako su neki mladići u Zagrebu gurnuli djevojku pod tramvaj samo zato jer su mislili da je gej momak koji sebi dozvoljava izlive nježnosti sa partnerom na ulici. Nešto što bi u jednoj evropskoj zemlji trebalo biti nedopustivo. Naučena lekcija ovog društvenog momentuma jeste da se heteroseksualne osobe više ne mogu osjećati sigurno ukoliko ne podliježu nekim opšteprihvatljivim normama ponašanja i izgleda. 

Istovremeno stižu vijesti iz Turske, gdje predsjednik Erdogan otvoreno negira i postojanje LGBTQ+ zajednice. “U Turskoj ne postoji LGBTQ+ zajednica”, izgovara sigurnim glasom kao da je riječ dovoljna da izbriše hiljade i hiljade njegovih sugrađana, da im oduzme identitet i, što je najgore, da ih svrsta u red državnih neprijatelja i domaćih terorista. 

Ujedinjeni, jaki i spremni za borbu, sve ono što LGBTQ+ zajednici u Crnoj Gori trenutno fali.

Mada, sa zastrašujućom stopom femicida još je gore biti žena u Turskoj (samo prošle godine ubijeno je više od 300 žena), pogotovo kada vam se jednim ponoćnim predsjedničkim aktom oduzme i poslednja pravna zaštita.

Međutim, evidentan je i otpor koji zajednica pruža i njihova borba inspiriše, kao i borba žena u Poljskoj. Borba ujedinjena, jaka i spremna da se do smrti ― bukvalne i pravne ― žrtvuje za bolje sjutra. 

Dragi i drage, zaista se nadam da ćete uspjeti. Odnosno, siguran sam da hoćete! Ujedinjeni, jaki i spremni za borbu, sve ono što LGBTQ+ zajednici u Crnoj Gori trenutno fali. 

Ipak, možemo se pohvaliti da je usred pandemije donesen Zakon o istopolnim partnerstvima, neki tvrde istorijski za ovu malu evropsku zemlju koja je često potcijenjena. Istorijski zaista jeste bio, dok smrtnici iz zajednice, poput mene samog, složiće se i neočekivan i iznenadan, iako je na njemu rađeno, lobirano i zagovarano skoro pa cijelu deceniju. 

Usvajanje zakona mi pederi smo proslavili skromno, kako mjere zbog pandemije nalažu, pokazujući i time solidarnost sa svima. 

No, nije to jedina stvar koja je uzdrmala ovu zemlju. 

Crna Gora pocijepana je izborima na pola ― između “ovih” i “onih”, “nas” i “njih”, “ovakvih” i “onakvih”. Mi, LGBTQ+ zajednica, naviknuti da budemo bokserska vreća, odlučili smo da se priklonimo ovom polarisanju pa smo počeli da upiremo prstima jedni na druge. Sad su među nama “gejevi” i “pederi”, dok smo za sve ostale homoseksualci.

Za neke smo bolest koju treba baciti u vatru, valjda u znaku žrtve bogu, za neke smo kamen-temeljac za gradnju evropske kuće, takođe žrtva, samo zapakovana u emancipatorsku retoriku, jer i oni koji su branili zakon i glasali ga, učinili su to uz primjedbu da bez njega, navodno, nećemo ući u Evropsku uniju. 

Postavljen nam je ultimatum, ili prilika da učestvujemo u ovoj binarnosti i kolektivnom bjesnilu koje je samo pojačano pandemijom, ili će biti belaja. 

Poslušali smo, jer iako biti kvir znači biti drugačiji u svom suštinskom značenju, ovaj put smo izabrali opciju heteronormativne i polarizovane kvirnosti, pa iako smo svi isti u društvenom poretku stvari, tj. na dnu lanca ishrane, pristali smo zarad par koskica da se međusobno koljemo da bi najjači od nas progutali malo veći komad od uobičajenog. No, plašim se sve da će se u njemu i udaviti. 

Tračak dobrote

Međutim, u svojoj halapljivosti, neki su postali i nesmotreni, pa sa vremena na vrijeme čeljustima zgrabe i neke od svojih, od naših, od ljudi iz zajednice. I onda žvaću, prežvaću, pa kad shvate što čine, ispljunu pod tepih ono što od tih ljudi ostane. Upravo se to i desilo sa slučajem nedavnog navodnog napada na transrodnu osobu u Podgorici. 

Organizacija čiji je član ova osoba prva je plasirala vijest u javnost i to putem Tvitera, dijeleći možda i previše informacija o navodnoj žrtvi i njenom stanju. Sada već mogu da kažem navodnoj, jer su policija i tužilaštvo tako utvrdili, te odustali od slučaja zaključivši da je riječ o pokušaju samoubistva i samopovređivanju. 

Prst koji je upiran i koji je preteći mlatarao po vazduhu podignut je na usta i začulo se samo jedno glasno PSSST... muk i tišina i ograđivanje.

Ipak, isti oni koji su prvobitno stali u zaštitu ove osobe, šireći neprovjerene informacije, sada joj okreću leđa, čineći da pokušaj samoubistva, uslijed kojeg je došlo do povrede, postaje krivica žrtve, ne govoreći o sistematičnoj nepravdi, represiji, nasilju, fašizmu i pandemiji. 

Nakon što se ispostavilo da je osoba sama uradila ono za što je početno krivica bačena na druge, niko nije odgovarao za podsticanje i širenje panike unutar zajednice. Niko nije odgovarao ni za to što na sveopštu paniku nije reagovao i stavio sebe u službu onih zbog kojih su tu, i niko nije smio da se usudi da upre prstom još jednom, ovaj put sasvim zasluženo i pravično. 

Prst koji je upiran i koji je preteći mlatarao po vazduhu podignut je na usta i začulo se samo jedno glasno PSSST… muk, tišina i ograđivanje. 

Tokom par dana, “žrtva” je postala “štićenik”. U toj promjeni stava, privatni podaci osobe koja je u pitanju su podijeljeni, čime je narušeno pravo na privatnost. Crna Gora je mala zemlja u kojoj svako svakoga zna te i najmanje specifičnosti o nečijem identitetu, poput inicijala, mogu dovesti do razotkrivanja. 

Međutim, u svakom zlu ima jedan tračak dobrote, a to je sveopšta osuda ovog napada od nas običnih smrtnika iz zajednice. Osuda kakva ni u budućnosti ne smije i neće izostati u slučaju bilo kakvog incidenta koji uključuje pripadnike zajednice. Malo pozitive, usuđujem se reći, mada izgleda da je ta riječ sad u pandemiji postala tabu. Odjednom je gore biti “pozitivan” (naravno, odnosi se na kovid), nego biti peder. 

Kad smo već kod pedera i homoseksualnosti, zaista mi nije jasno kako smo postali tako heterogeni u ovakvom jednom društvenom kontekstu, kada homogenost ovako male i izložene zajednice treba, i mora, biti imperativ. Raštrkani se borimo protiv sistema i još se čudimo što pobjeđuje. 

U datom trenutku imperativ se ne može postaviti samo na podizanju svijesti, što je, izgleda, jedino čime se većina aktivista u Evropi bavi. Jer, kako ćete podizati svijest kada sistem, a i praksa, ukazuju da je uopšte nema? Imperativ mora biti na zajednici, čiji se puls mora pažljivo opipati, to jest onih koji su u njenoj službi. Jer, zajednica nije tu zbog njih, već obratno, a to ne smiju sebi priuštiti da zaborave. 

Ja zaista ― kao pozitiva ― vjerujem da će zajednica pronaći načina da samu sebe zaliječi. Psi će polizati jedni drugima rane, a polomljene kosti pojedinaca zarašće jače i čvršće samo ukoliko sa njih zbace lešinare koji se gozbe nad njima već dugi niz godina.

Naslovna ilustracija: Arrita Katona/K2.0

KOMENTARIŠI