Časopis | Art

Nevidljiva radnička klasa

Radnici, koji su nakada imali ključnu ulogu na Kosovu, bivaju primijećeni u umjetnosti.

Piše - 03.08.2020

„Nastavljao sam raditi iako sam bio bolestan, sa povrijeđenom nogom, i onda sam nogu opet povrijedio i to na istom mjestu, jer nisam skidao čizme sve vrijeme. Radio bih 12-13 sati bez prestanka, nekada smo znali raditi i punih 20 sati. Nije bilo nikakvih pravila. Kada sam bio na bolovanju krajem 2018., otpušten sam, iako sam imao ugovor o radu. Bio sam otpušten.“

Ovo je citat iz umjetničkog rada Doruntine Kastrati koje se bavi umiranjem radnika na Kosovu. Njen rad rezultat je podrobnog istraživanja, koje uključuje desetine intervjua, zvaničnih dokumenata i pregledanja arhiva, i sljedeće godine biće izložen u Nacionalnom muzeju u Prištini u vidu instalacije skulptura, video radova i fotografija, uz prigodnu publikaciju. 

Prije 15 godina u svom radu „Teorije nacionalizma i savremene umjetnosti na Kosovu“, primijetio sam da se u zemlji sa skoro 60% nezaposlenih niko od umjetnika ne bavi ovom tematikom. Kritikovao sam umjetničku scenu koja se rađala kao nacionalističku, koja kao da se primarno bavila simboličkim kulturnim vrijednostima. Moj početni zaključak bio je da je odsustvo pitanja klase u kosovskoj savremenoj umjetničkoj sceni bilo simptom njihove fiksacije nacijom kao formom koja je absorbovala i nadmašivala svaki drugi vid ekspresije kada je u pitanju politika ili svakodnevni život. Sada, 15 godina kasnije, Kastrati je odlučna da popuni ovu prazninu svojm radom o umiranju radnika. 

Ono što najviše pogađa u ovom radu koji se bavi radnicima, klasom i nezaposlenošću je činjenica da se on fokusira na najekstremnije elemente same tematike: smrt, povrede i neprekidno ponižavanje. Smatram da je ekstremni jezik jedini jezik koji treba koristiti kada se govori o radničkoj klasi na Kosovu, koja je svedena na robovski život. Radnici i njihova nevidljiva klasa danas pozivaju da se govori tim jezikom.

„Radili smo po 12, 13, 15 sati svaki dan, sa samo jednim slobodnim danom svake dvije sedmice... to niko ne može izdržati.“

Jezik klase govorili su Engels u Mančesteru, Amiri Baraka u Njujorku, Larissa Reissner u Hamburgu, Rosa Luxemburg u Berlinu i Frantz Fanon u Alžiru. A na Kosovu sada imamo mnoštvo primjeraka, zahvaljujući desetinama svjedočanstava koje je snimila Kastrati.

Doruntina: „A kada ste radili subotom i nedeljom, jeste li dobivali kompenzaciju za to?“ 

Milaim: „Apslutno ne. Samo običnu radnu naknadu…“   

 „Radili smo po 12, 13, 15 sati svaki dan, sa samo jednim slobodnim danom svake dvije sedmice… to niko ne može izdržati.“

 „Ljudi su se plašili jer niko nije imao novca i svi su s tim platama izdržavali svoje porodice, i ko bi im izdržavao te porodice da ostave posao?“

 „Onda su došli ti supervizori i pozvali svakog od nas pojedinačno, neka dva sata nakon protesta. Rečeno nam je sljedeće, ‘Ko god ne želi da radi neka ide kući, samo ne sprječavajte posao.’ Čak su nam i prijetili. I tako, bespomoćni, vratili smo se na posao. Bili smo jako razočarani.“

Ovaj članak je dio duže priče iz našeg štampanog izdanja magazina HOPE. Da bi pročitali cijeli tekst, kupite svoj primjerak magazina sada – više informacija možete naći ovdje. 

Naslovna fotografija: Fotografije video koji je uradio Doruntina Kastrati.