Dana 31. maja 2019. godine, grupa maloljetnika/ca u Lipljanu je na javnom mjestu pretukla jednu Romkinju pošto su mediji proširili netačne navode o tome da je odgovorna za otmicu djeteta. Građani/ke širom Kosova bili su zgroženi tim činom.

Jedan od najiskrenijih komentara dala je Vljora Čitaku (Vlora Çitaku), koja je u objavi na Fejsbuku pisala o svom odrastanju pored djece iz romske, aškalijske i egipćanske zajednice. Čitaku je otvoreno progovorila o rasističkom odnosu prema tim manjinama općeprihvaćenom u društvu na Kosovu.

“Sa mnom su u odjeljenju bili Nurije i Fitim. Oboje su uvijek sjedili u zadnjoj klupi, iako se učiteljica trudila privoljeti ih da sjede s nama. No, mi smo im se smijali. Nismo se rukovali s njima. Nismo ih ni dodirivali. Nismo se s njima igrali niti smo s njima razgovarali. Izrugivali smo im se. Nurije se jednog dana razboljela i nekoliko sedmica nije dolazila u školu, a učiteljica je jedva uspjela okupiti nekolicinu učenika/ca iz našeg odjeljenjaa koji će joj otići u posjetu.”

“Sjećam se koliko nas je samo učiteljica pokušavala nagovoriti da se družimo i igramo s njima. Iskrena da budem, čak nas je i kažnjavala kada bi nas vidjela da ih napadamo i vrijeđamo. Nurije i Fitim su se na kraju ispisali iz škole jer smo bili nepodnošljivi. Danas naša djeca mlate Nurije, Fitim i njihovu djecu na ulici.”

Čitaku je naposlijetku postala ambasadorica Republike Kosovo u Sjedinjenim Američkim državama. Njeni drugarica i drug iz odjeljenja, Nurije i Fitim, ispisom iz škole su pak kupili jednosmjernu kartu za anonimnost. Njihova sada penzionirana učiteljica, Mukadeze Balata (Ballata) sjeća se da je neprestano pokušavala jednako postupati prema svim svojim učenicima/ama, ali ne zna šta se dogodilo s Nurije i Fitimom.

Podaci pokazuju da ova priča ni izbliza nije izuzetak od pravila.

Prema rezultatima posljednjeg popisa stanovništva, 2011. godine su iz reda romske, aškalijske i egipćanske populacije zvanično zaposlene bile samo 2053 osobe — i to uglavnom u oblastima poljoprivrede i prerađivačke industrije — od čega 360 žena. Kako je izračunato na osnovu podataka o stanovništvu razvrstanih prema etničkoj pripadnosti, te godine je posao službeno imalo 12% radno sposobnih pripadnika/ca spomenute zajednice. Ta cifra je manja od polovine stope nezaposlenosti registrirane kod stanovništva Kosova u cjelini, koja inače iznosi 24,5%.

Ukoliko su 50% radno sposobnog stanovništva činile ženske osobe, onda je te 2011. godine samo 4,2% žena iz romske, aškalijske i egipćanske zajednice bilo dio radne snage. To je jedva jedna trećina vrijednosti od 11,5% svih zaposlenih građanki Kosova.

Izuzetak od pravila

Sakibe Jašari (Jashari) u Uredu Vijeća Europe trenutno vrši dužnost savjetnice u projektu usmjerenom na inkluziju zajednica na lokalnom nivou uprave u svojoj rodnoj Prištini. Prema struci je antropologinja koja se obrazovala na jednom od najbolje rangiranih svjetskih univerziteta, Londonskoj školi ekonomije (LSE). Ujedno je bila dobitnica prestižne stipendije u okviru programa Čivening (Chevening), koji finansira Vlada Ujedinjenog Kraljevstva. Jašari ima stan u glavnom gradu Kosova i pripada onome što se može nazvati prištinskom “srednjom klasom”, i s obzirom na njene prihode i s obzirom na njen teško zarađen društveni status.

Ipak, ova četrdesetčetverogodišnjakinja ni u kom slučaju se ne uklapa u stereotip koji je društvo na Kosovu stvorilo o jednoj Romkinji. Kod žena iz romske i drugih “perifernih” grupa u zemlji — u prvom redu aškalijskih i egipćanskih — vjerovatnoća da će uspješno završiti osnovnu školu i osloboditi se ekonomskog siromaštva bila je i još uvijek je vrlo mala.

Kako je Sakibe prekršila to pravilo?

“Niti sam Albancima/kama bila dovoljno svijetle puti niti sam Romima/kinjama bila dovoljno tamne”, kaže Sakibe Jašari, prisjećajući se odrastanja i školovanja na Kosovu. Fotografija: Uran Krasnići (Krasniqi).

Sakibe je odrasla u uroševačkom naselju Salahana, u kojoj pretežno žive osobe romske i aškalijske nacionalnosti. Kada je bila dijete, njen otac je radio u lokalnoj fabrici cijevi, velikom i poznatom javnom poduzeću. S druge strane, njena majka se brinula o njihovom domaćinstvu.

Za razliku od općeg stanja kakvo je danas, školske diplome su sedamdesetih godina pouzdano otvarale mogućnosti za zaposlenje, a poslovi koje su dobijale obrazovane osobe bili su dobro plaćeni. Sakibe ističe da su njeni roditelji željeli da se ona obrazuje, kao i da je obrazovanje u njenoj porodici bila svetinja.

Kada je Sakibe upisala Osnovnu školu “Tefik Čanga” u Uroševcu, i njena majka i njen otac počeli su provoditi svoju vjeru u djelo, nastojeći da se njihova kćerka fokusira na učenje i domaću zadaću. Njihov pristup se nije promijenio ni neposredno nakon ukidanja autonomije Kosova 1989. godine i ekonomske krize koja je uslijedila. U tom razdoblju su hiljade građana/ki bojkotirale, napustile ili izgubile svoje poslove, uključujući i Sakibinog oca.

“Bila sam srednjoškolka kada se sve to dogodilo i u školi nas je bilo samo troje”, navodi ona. “Ne znam kako smo preživljavali… međutim, niko od nas nije prekinuo školovanje. Takav je bio stav [moje porodice], to se moralo poštovati — šta god bilo, u školu moraš.”

Povrh finansijskih poteškoća, njeni roditelji su završili samo osam razreda škole, stoga joj nisu mogli pomagati s izradom domaćih zadataka kada je bila starija. Sakibe se tokom školovanja također suočavala s predrasudama na etničkoj osnovi koju brojni njeni vršnjaci/kinje nisu osjećali na vlastitoj koži.

Ponekad bi načula razgovore svojih kolega/ica: “Govorili bi: ‘Dobro, jeste ona bijela i fino se oblači, ali nije Albanka.”

Dodaje i da se s ovakvim predrasudama susretala i u vlastitom susjedstvu: “Govorili bi mi da je moja put nedovoljno tamna za jednu Romkinju… Niti sam Albancima/kama bila dovoljno svijetle puti niti sam Romima/kinjama bila dovoljno tamne puti”, objašnjava ona.

Uprkos svim finansijskim poteškoćama i predrasudama, Sakibe nikada nije napustila školu.

“Vjerovala sam u obrazovanje”, naglašava ona. “Učila sam i u školi i van nje. Naravno, porodica me je motivirala, no sve to jednim dijelom zavisi i od vašeg karaktera.”

Sakibe se još u ranom djetinjstvu posebno posvetila učenju engleskog jezika. “Trudila sam se naučiti engleski svim raspoloživim sredstvima”, izdvaja ona.

To zalaganje joj je omogućilo da se zaposli i da izgradi karijeru. U augustu 1999. godine — sa samo 24 godine — dobila je posao u organizaciji CARE International koja se bavi distribucijom humanitarne pomoći u kriznim situacijama i borbom protiv siromaštva. Sakibin zadatak bio je da kao predstavnica organizacije komunicira s manjinskim zajednicama.

“Ljude iz drugih zemalja nije zanimala boja moje kože, već moja stručnost”, napominje ona.

Sakibe se kasnije zaposlila u Misiji Organizacije za europsku sigurnost i saradnju (OSCE) na Kosovu, a zatim je nastavila obrazovanje u inozemstvu. Radila je u drugim renomiranim organizacijama tog tipa, pri čemu je svoju pažnju usmjerila na društvo i ljudska prava općenito.

Sakibe je ipak značajan izuzetak.

Građani/ke iz reda romske, aškalijske i egipćanske populacije većinom su nezaposleni, dok je  nedovoljan broj njih zastupljen na radnim mjestima javnom sektoru. Podaci o zaposlenosti ženskih osoba koje pripadaju tim zajednicama uopće ni ne postoje.

Agencija za statistiku Kosova (ASK) objavila je rezultate najnovije Ankete o radnoj snazi za drugi kvartal 2019. godine, koji demonstriraju da je stopa zaposlenosti kod muškaraca zabilježila osjetan rast (u odnosu na 2011. godinu) i popela se na iznos od 45,9%. Kod žena se pak stopa zaposlenosti povećala za otprilike dva posto, te tako sada iznosi 13,7%.

Međutim — još od popisa stanovništva obavljenog 2011. godine — na raspolaganju nema nikakvih oficijalnih podataka o zaposlenosti raspoređenih prema etničkoj pripadnosti i rodovima unutar pojedinih etničkih zajednica. Ankete AKS-a prikazuju opću stopu nezaposlenosti uz stopu zaposlenosti svih žena i muškaraca, no ne i stopu zaposlenosti u tim kategorijama na nivou etničkih skupina.

Iz vladine Strategije za uključivanje romske i aškalijske zajednice u periodu 2017–2021. godina može se zaključiti da su se razlike na polju zaposlenosti možda i produbile u razdoblju nakon provedbe popisa. U Strategiji je ocijenjeno da se postotak zaposlenog romskog, aškalijskog i egipćanskog stanovništva u općinama Obilić i Kosovo Polje zadržao na visini od 7%, za razliku od stope zaposlenih unutar većinskog albanskog stanovništva, koja doseže 40%. Shodno navodima Svjetske banke iz izvještaja objavljenog u decembru 2018. godine, vrijednost ukupna stopa zaposlenosti pripadnika/ca romske zajednice 2017. godine je dosegla vrijednost od 13%, od čega je bilo zaposleno 22% muškaraca i 4% žena.

Institucije Kosova ne posjeduju potpune zvanične informacije o zaposlenosti u ovom sloju društva čak ni kada se radi o zaposlenima u javnom sektoru. Vlada Kosova je još 2010. godine i usvajanjem Zakona o javnoj službi naredila da osobe iz nevećinskih zajednica moraju popunjavati najmanje 10% pozicija javnih službenika/ca na državnom nivou. S druge strane, u općinama se njihova zastupljenost na takvim pozicijama određuje u skladu s demografskom strukturom na lokalnom nivou.

Bez obzira na to, broj članova/ica romske, aškalijske i egipćanske zajednice zaposlenih u javnim institucijama izuzetno je nizak i čini se da su te osobe i više nego nedovoljno zastupljene, imajući u vidu popis iz 2011. godine kojim je utvrđeno da čine malo više od 2% cjelokupnog stanovništva, 

Prema podacima koje je K2.0-u dostavilo Ministarstvo javne uprave (MJU), od 12 314 javnih službenika/ca koliko ih je zaposleno u ukupno 56 institucija Kosova na državnom nivou, samo njih 20 dolazi iz zajednica koje Ministarstvo skraćeno naziva “RAE”. Na lokalnom nivou, svih 38 općina Kosova zapošljava tek 45 građana/ki romske, aškalijske i egipćanske nacionalnosti.

Zaposlenost romskog, aškalijskog i egipćanskog stanovništva niska je u svakom sektoru za koji postoje relevantni podaci. Primjerice, podaci Ministarstva obrazovanja pokazuju da je u osnovnim i srednjim školama zaposleno 28 000 nastavnika/ca, od kojih su njih 17 Romi/kinje, Aškalije/ke i Egipćani/ke. Također, podaci Policije Kosova demonstriraju da dvije osobe iz tih zajednica rade u policijskim organima, a ostale institucije kao što su Bolnička i klinička služba Kosova i Sigurnosne snage Kosova nisu iznijele bilo kakve brojke.

Iz Fonda za penzijsku štednju Kosova (FPŠK) — u koji svi javni službenici/e uplaćuju svoje doprinose — poručuju da je u javnom sektoru Kosova 2018. godine bilo zaposleno 95 476 osoba. Ukoliko su ove zajednice zastupljene proporcionalno tom broju, to znači da je samo 0,08% zaposlenih u javnom sektoru romske, aškalijske i egipćanske nacionalnosti.

Što se tiče zastupljenosti rodova u javnom sektoru, o tome ne postoje nikakvi podaci. Naime, dokumenti s podacima o javnim administrativnim radnicima/ama i na državnom i na općinskom nivou trebali bi prikazivati stručnu spremu, etničku pripadnost i rodnu strukturu stanovništva Kosova. MJU je dovršilo prve dvije rubrike, ali ne i treću. Zećir Bekoli (Zeqir Bekolli), šef Odjela za odnose s javnošću Ministarstva javne uprave, potvrdio je da tih podataka nema.

Edi Gusija (Gusia), direktorica Agencije za ravnopravnost spolova pri Uredu premijera kaže da podataka nema mada Zakon o ravnopravnosti spolova nalaže da institucije raspolažu informacijama o zastupljenosti rodova kod njihovih zaposlenika/ca.

“Ovaj nedostatak podriva izradu efektivne i adekvatne politike”, konstatira Gusija. “S tim u vezi, mi ne možemo ispuniti naše najkvalitetnije ciljeve; stoga ne možemo biti na usluzi građanstvu generalno, prvenstveno ne u pogledu ravnopravnosti spolova.”

Iako precizni podaci nisu dostupni, navodi da su žene iz manjinskih populacija u svakom slučaju prepoznate kao jedna od najslabije zastupljenih grupa u radnoj snazi. “Kada je riječ o ženama iz romske, aškalijske i egipćanske zajednice, one su još i slabije zastupljene”, ističe ona.

Samo šačica žena stječe visoko obrazovanje

Da bi dobio/la posao na većini radnih mjesta — što obuhvata i ona u javnom sektoru — građanin/ka Kosova obično mora imati barem svjedodžbu iz srednje škole. Štaviše, u nekim slučajevima je potrebno završiti dodiplomski i diplomski studij ili pak posebnu obuku.

Ipak, naročito veliki broj djevojčica i djevojaka iz reda romske, aškalijske i egipćanske zajednice nema opciju da uspješno okonča čak ni srednje obrazovanje.

U izvještaju organizacije Glas Roma, Aškalija i Egipćana (VORAE) i Finskog programa za razvojnu saradnju iz septembra 2018. godine, 70% djevojčica i djevojaka koje pripadaju romskom, aškalijskom i egipćanskom stanovništvu napušta školovanje. Od ukupnog broja djevojčica i djevojaka koje su ispitane, njih 40% se izjasnilo da ne može priuštiti nastavak obrazovanja. Izvještaj pokazuje i da samo 7% djevojaka upisuje fakultet.

I Nazan Safći (Safqi), šef Odjela za obrazovanje zajednice Ministarstva za obrazovanje, nauku i tehnologiju (MONT), naglašava da se trend prekida školovanja povećava na višim nivoima obrazovanja. Službeni podaci MONT-a demonstriraju da je u 2019. godini 2791 djevojčica iz romske, aškalijske i egipćanske zajednice pohađala osnovnu školu, a samo 241 srednju. Uzme li se da je ovo uobičajena pojava, ispostavlja se da manje od 10% djevojčica iz ovih zajednica koje završe osnovnu školu nastavlja školovanje. Međutim, iz MONT-a napominju da ti podaci ne moraju biti u potpunosti tačni budući da se od učenika/ca ne zahtijeva da se izjašnjavaju o svojoj etničkoj pripadnosti.

Prema istraživanju o implementaciji Državne strategije za uključivanje provedenom 2017. godine — koje su finansirale Europska unija i Fondacija za otvoreno društvo — nizak nivo obrazovanja predstavlja prepreku mladim osobama iz romske, aškalijske i egipćanske zajednice prilikom potrage za zaposlenjem. U istraživanju se objašnjava da mladi iz tih zajednica nailaze na poteškoće i kada traže posao za koji nisu potrebne posebne vještine, te se dodaje kako je izglednije da će te osobe ostati nezaposlene nego one koje su stekle više nivoe obrazovanja.

U istraživanju je izdvojeno i da se niko od mladih ispitanika/ca nije služio internetom kako bi pronašao slobodna radna mjesta ili evaluirao vlastite vještine u odnosu na one koje su tražene na tržištu rada. Usto, nisu znali ni kako se mogu prijaviti na konkurs za posao.

Vlada Kosova je u tekstu Strategije za uključivanje izrazila opredijeljnost za povećanje broja učenika/ca i unapređivanje radnih kapaciteta najavom podjele stipendija koje će primiti i do 600 srednjoškolaca/ki.

Isak Skenderi, direktor VORAE-a, poručuje da je MONT od 2014. godine do danas godišnje dodjeljivao oko 500 stipendija u iznosu od po 300 eura, i to u saradnji s VORAE-om, Fondom za obrazovanje Roma, Centrom za obrazovanje na Kosovu i drugim organizacijama. “Tim novcem bi porodice trebale pokriti troškove školovanje njihove djece u srednjim školama”, ocjenjuje on. “To nije dovoljan iznos, ali poslužit će svrsi, i prioritet su svakako djevojke.”

Dukađin (Dukagjin) Pupovci, direktor nevladine organizacije Centar za obrazovanje na Kosovu, kaže da je u toku školske 2018/2019. godine uručeno 600 stipendija, od kojih je za 200 sredstva izdvojila koalicija nevladinih organizacija na čelu s Fondacijom za otvoreno društvo. “Od tog broja stipendista/ica, njih 316 su bile djevojke”, ističe on. “Samo jedna od tih stipendistica je prekinula obrazovanje, što je ogroman uspjeh.”

Organizacije civilnog društva realiziraju i druge slične inicijative.

Pupovci podsjeća da je u istoj školskoj godini Centar za obrazovanje mentorirao 115 učenika/ca romske, aškalijske i egipćanske zajednice u deset srednjih škola. Kako navodi ovaj stručnjak za obrazovanje, ti su srednjoškolci/ke postigli bolji uspjeh, a i manje su izostajali s nastave.

Dodaje i da uključivanje većeg broja djevojčica i djevojaka u obrazovni sistem direktno utječe i na razvoj zajednice.

“Obrazovana žena neće dopustiti da njena djeca ostanu neobrazovana, niti će poticati svoje kćerke da se udaju prije nego što postanu punoljetne”, objašnjava Pupovci. “Tako se emancipira ne samo ona, već i cijelo društvo, pri čemu se postepeno oslobađa začaranog kruga siromaštva. Danas su deseci djevojaka i žena iz navedene populacije zaposleni na radnim mjestima koja zahtijevaju stručnu spremu, pa se samim time djevojčice ugledaju na njih.”

Pored prethodno spomenutih strategija i zakona, Kosovo je također usvojilo Zakon o zaštiti i promociji prava zajednica i njihovih članova i Zakon o zaštiti od diskriminacije. S druge strane, Svjetska banka u svojoj studiji upozorava da postojanost rodnog i etničkog vakuuma u praksi — koji je prisutan širom Zapadnog Balkana — “ukazuje na manjkavosti kapaciteta za provedbu i primjenu odgovarajućih regulativa”.

Jedan od autora/ica izvještaja o implementaciji vladine Strategije za uključivanje i stručnjak za obrazovanje, Jusuf Tači (Thaçi), izdvaja da “nijedan od dosadašnjih saziva vlada nije dovoljno radio na osnaživanju [romske, aškalijske i egipćanske] zajednice.”

Naprimjer, Strategija daje prostor poslodavcima u javnom sektoru da zapošljavaju članove/ice ovih zajednica, no MJU nije pružio nikakve dokaze o tome da je u toku realizacija ovih mjera, niti je ponudio bilo kakvo objašnjenje o motivima koji stoje iza te odluke.

Vladinom strategijom predviđene su i aktivnosti povećanja zaposlenosti koje obuhvataju prilagođavanje i poboljšanje učinkovitosti aktivnih mjera zapošljavanja na tržištu rada. Za te mjere inače je nadležno Ministarstvo rada i socijalne zaštite, iz kojeg su poručili da je u tekućoj godini u ovim aktivnostima učestvovalo 60 Aškalija/ki, 38 Egipćana/ki i 26 Roma/kinja.

Ipak, Sakibe Jašari nije uvjerena u to da institucije Kosova ulažu dovoljno napora u popravljanje stanja u domenama obrazovanja i zapošljavanja.

“U svojoj karijeri sam imala priliku čuti mišljenja raznih zvaničnika/ca Kosova”, naglašava ona, te spominje da se jednom — dok je radila u Ambasadi Švicarske — sastala sa zamjenikom ministra obrazovanja da bi s njim porazgovarala o učenicima/ama iz reda romske, aškalijske i egipćanske zajednice koji uče u kontejnerima u selu Plemetina, Općina Obilić. “Rekao mi je da ‘Cigane obrazovanje ne zanima’.”

Napominje da je nerijetko mogla čuti visoke funkcionere/ke kako izgovaraju uvredljive izraze nabijene predrasudama, a mada njena porodica nikada nije smatrala etničku pripadnost važnom temom tema, Sakibe se cijeli život susretala s rasizmom.

Samozapošljavanje se ne čini održivom alternativom

Dvadesetpetogodišnja Mirjeta Ćehaja (Qehaja) iz Đakovice jedna je od onih 7% fakultetski obrazovanih žena koje pripadaju romskoj, aškalijskoj i egipćanskoj zajednici. Osim toga, ona je prva osoba egipćanskog porijekla koja je diplomirala na Fakultetu umjetnosti Univerziteta u Prištini, gdje su njene slike i dan-danas izložene.

Kao ni Sakibi Jaširi, ni njoj nije bilo lako ostvariti taj uspjeh.

Kada je tek krenula u školu, susretala se s predrasudama na etničkoj osnovi, s čim se borila kako je znala. Svoju etničku pripadnost skrivala je godinama, sve do trenutka kada se njena rodica izjasnila kao Egipćanka. Ubrzo se pročulo da je i Mirjeta dio te zajednice.

“Kada se u školi saznalo da sam Egipćanka, ispitivali su me: ‘I ti si Ciganka, je l’ da?’”, kaže Mirjeta. “Tad je moj odgovor glasio: ‘Ne, nisam’; naprosto nisam željela da me diskriminiraju.”

.

Mirjeta Ćehaja prisjeća se diskriminatornog ponašanja i izražavanja njenih nastavnika/ca, od kojih je jedan njenoj prijateljici rekao da bude “bjelja”. Fotografija: Uran Krasnići.

Mirjeta ističe da su je njena etnička pripadnost i percepcija same sebe mučili sve do 2012. godine, kada je bila učenica desetog razreda. Te godine je upisala ljetnu školu organiziranu u Draču, Albanija.

“Iskreno, otišla sam tamo samo zato što sam htjela na more”, navodi ona. “Kasnije sam vidjela da su ljudi koji su bili tu — iz romske, aškalijske i egipćanske populacije — pametni i obrazovani. U poređenju s njima osjećala sam se slabom. Kako god, tada sam se počela osjećati ponos zbog onoga što jesam i zbog svoje etničke pripadnosti.”

Sedmodnevnu ljetnu školu je u saradnji s Vladom Kosova organizirala Fondacija za otvoreno društvo. U okviru tog programa održavana su predavanja o državi, političkim strankama, izborima i pravdi, a često je bilo vremena i za slobodne diskusije i igre.

Nora Bajrami iz Pokreta FOL bila je jedna od edukatorica koja je bila tamo. Sjeća se Mirjete kao vrlo talentirane osobe koja je slikala čak i tokom škole, ali također ocjenjuje da je bila “prilično bojažljiva i da je njeno samopouzdanje bilo nisko.”

“Učesnike/ce te škole nismo samo učili osnovnim principima državnosti i pravde, već i načinima na koje mogu izgraditi i povećati svoje samopouzdanje u društvenoj sferi”, objašnjava Bajrami. “Drago mi je zbog toga što je škola pozitivno utjecala na Mirjetin razvoj, budući da ponekad nismo ni svjesni koliko naš rad može djelovati na druge ljude.”

Sociolog Aljbert (Albert) Mecini konstatira da su motivi za skrivanje ili odbranu vlastitog identiteta mahom vezani za društveno okruženje u kojem osoba živi.

“Tendencija prikrivanja karakteristika koje se odnose na vlastito rasno ili socijalno porijeklo, odn. kulturu, najčešće se javlja kada se osoba pribojava da će te značajke dovesti do problema u njenom društvenom životu, pa i u obrazovanju i prilikom zapošljavanja”, naglašava on. “Takav mentalitet proizlazi iz trajnog psihičkog pritiska koji je proizvod društvene stigmatizacije nečije zajednice unutar tog okruženja.”

Navedeni Izvještaj o vladinoj strategiji za provedbu inkluzije prikazuje da se romska, aškalijska i egipćanska djeca u školama suočavaju s diskriminacijom za koju su odgovorni njihovi vršnjaci/kinje ili čak i nastavnici/e.

Isak Skenderi, koji se već nekoliko godina nalazi na čelu VORAE-a — organizacije koja se zalaže za ravnopravnost svih zajednica — napominje da je etnička diskriminacija i dalje prisutna na teritoriji Kosova.

“Ljudi još uvijek nisu spremni da prema svima postupaju jednako, bez obzira na činjenicu ko su te druge osobe”, izdvaja Skenderi. “I ja sam nekada osjetim diskriminaciju. Recimo, odete u ambulantu i primijetite da se niko ne želi pobrinuti o vama niti vas pitati zašto ste došli. Tada uvidite da je boja vaše kože presudna.”

Nakon ljetne škole, Mirjeta je počela cijeniti sve što je prethodno prezirala u vezi sa sobom. To joj je pomoglo da se lakše izbori s društvenom diskriminacijom u vremenu dok je pohađala Srednju školu “Hajdar Duši” u Đakovici. Poručuje da su u nekoliko slučajeva i sami nastavnici/e koristili stigmatizirajući jezik i sjeća se da je jedan nastavnik njenoj prijateljici rekao da bude “bjelja”. Dotični nastavnik je za K2.0 demantirao te navode.

Međutim, slične priče kruže među onima koji su upoznati s obrazovnim sistemom na Kosovu.

Iako ih diskriminiraju njihovi vršnjaci/kinje i nastavnici/e, romska, aškalijska i egipćanska djeca te njihovi roditelji nerado govore o ovoj pojavi. U izvještaju objavljenom 2017. godine ocijenjeno je da se i djeca i roditelji iz tih zajednica ustručavaju zbog straha od mogućih posljedica.

Mirjetina prijatejica se ispisala iz škole, no Mirjeta je nastavila školovanje i naposlijetku je završila fakultet. Mada je jedna od rijetkih žena iz reda romske, aškalijske i egipćanske zajednice koje posjeduju fakultetsku diplomu, za nju je po okončanju studija i dalje problematično pitanje zarade.

Odlučila je da bude samozaposlena, pri čemu puno radno vrijeme provodi slikajući.

U toku razgovora s K2.0-a slikala je jedan naručeni portret na temelju fotografije. Dogovorena cijena slike bila je 150 eura. “Radi se o portretu u boji, a da je slika crno-bijela, cijena bi bila niža i iznosila bi 50 do 100 eura”, dodaje ona.

Članovi/ce njene porodice u Đakovici — koji joj s vremena na vrijeme finansijski pomažu — isto tako su samozaposleni.

Uprkos tome, za Mirjetu i mnoge druge umjetnike/ce s Kosova ovakav vid samozaposlenja je nestabilan. Štaviše, na cijelom tržištu samozapošljavanja nikakav značajniji rast nije zabilježen još od proglašenja nezavisnosti zemlje 2008. godine.

Prema podacima FPŠK-a, 2008. godine se 27 753 osoba izjasnilo kao samozaposleno. Taj broj je deset godina kasnije porastao na 29 055 osoba, tj. na približno 9% ukupnog radno aktivnog stanovništva u zemlji. Isti podaci pokazuju da je zarada samozaposlenog stanovništva 25% niža od zarade zaposlenika/ca većih organizacija ili institucija.

Mirjeta — koja želi otvoriti vlastiti atelje u budućnosti — u septembru ove godine se uključila u projekt pod palicom kosovske nevladine organizacije Roma Versitas koji finansiraju Fond za obrazovanje Roma i DG-Near. U svom zahtjevnom umjetničkom radu, mlada umjetnica se ne prestaje baviti marginaliziranim slojevima društva.

Kaže da je naslov njene samostalne izložbe “Holokaust”, čime aludira na sistematsko ubijanje uglavnom Jevreja/ki, ali i drugih manjinskih grupa koje je u Drugom svjetskom ratu provodila tadašnja nacistička Njemačka. Pored osoba jevrejskog porijekla, na meti nacističkog režima bili su konkretno i Romi/kinje, o čemu je prethodno pisao i K2.0.

Savremeni javni diskurs usmjeren protiv romske zajednice već nekoliko godina potiče rasprave i istraživanja o sistematskoj diskriminaciji ove populacije. Nakon što je posjetila zloglasni koncentracijski logor Aušvic, Mirjeta vjeruje da su “problemi koje članovi/ice manjinskih zajednica preživljavaju zapravo moderni holokaust.”

Reprodukcija siromaštva

Trideset osam kilometara dalje od Mirjete Ćehaja nalazi se dom dvadesetogodišnje Ramize Maljići (Maliqi).

Ramize živi u Uroševcu zajedno sa svojom majkom Spasenom, ocem, dvije sestre, dva brata i snahom. Od kada je prekinula školovanje, rijetko izlazi iz svoje jednosobne kuće — napustila je osnovnu školu da bi mogla pružiti svojim ukućanima/kama neophodnu pomoć u domaćinstvu.

Ističe da joj se dnevni raspored pretežno svodi na kućanske poslove i sapunice.

“Čistim, kuham i brinem se o članovima/cama svoje porodice”, objašnjava ona. “Obično gledam televiziju. Nekad su to sapunice, nekad vijesti. Često idem i u kupovinu sa svojim sestrama.”

I Ramize i Spasena Maljići bile su primorane prekinuti osnovnoškolsko obrazovanje — Spasena je to morala uraditi kako bi se mogla brinuti o svojoj djeci, a njena kćerka da bi joj pomogla u obavljanju kućanskih poslova. Fotografija: Uran Krasnići.

Prema anketi VORAE-a i Finskog programa za razvojnu saradnju, 34% djevojčica iz romske, aškalijske i egipćanske zajednice u septembru 2018. godine je napustilo školu radi obavljanja poslova u domaćinstvu. 

U ovogodišnjem izvještaju Svjetske banke također je navedeno da Romkinje na Kosovu, i to prvenstveno one koje su nezaposlene, obavljaju dvostruko više kućanskih poslova u poređenju s muškarcima. Kako je naglašeno u nastavku izvještaja, romske porodice Kosova izdvajaju taj faktor kao drugi najkrucijalniji razlog (prvi na listi je manjak novčanih sredstava) zašto ne šalju svoju djecu u vrtiće.

Teuta Rusta (Rrusta), sociologinja i aktivistica Socijaldemokratske partije, podsjeća da žene koje nemaju plaćen posao ostaju finansijski zavisne i snose teret patrijarhalnog sistema.

“U romskim, aškalijskim i egipćanskim zajednicama, siromaštvo daleko više utječe na život žena”, dodaje Rusta.

Funda Demiri, aktivistica pokreta Samoopredjeljenje, u Finskoj je završila zdravstveni i studij socijalnog rada, te je trenutno članica Skupštine Općine Vanta u Helsinkiju. Kako bi se stanje preokrenulo, Funda predlaže da vlada poduzme dva koraka.

“Kosovu je potreban sistem koji će roditeljima olakšati brigu o djeci i u okviru kojeg žene više neće morati provoditi sve vrijeme kod kuće, imajući u vidu činjenicu da će u tom slučaju postojati i drugi ljudi koji će se moći brinuti o djeci”, poručuje ona. “Evo tipičnog radnog dana na Kosovu: suprug odlazi na posao, supruga ostaje kod kuće da čuva djecu. Bilo bi poželjno da oba roditelja mogu iskoristiti ‘roditeljsko odsustvo’, da oboje učestvuju u odgoju vlastite djece. Tako niko ne bi ostao isključen iz društva.”

Shodno tome — u još jednom istraživanju objavljenom 2019. godine — Svjetska banka napominje da bi se brigom o romskoj djeci u vrtićima i drugim predškolskim ustanovama na Balkanu povećao broj žena, djevojaka i djevojčica u školama, čime bi ujedno bilo stvoreno inkluzivnije tržište rada. Banka podcrtava nedostatak vrtića kao problem koji se mora riješiti te kao primjere poticaja koji bi mogli stimulirati upis u te ustanove nudi hranu, besplatan prijevoz i zapošljavanje nastavnog osoblja koje je i samo porijeklom iz pojedinih zajednica.

Banka predlaže i izradu različitih politika zapošljavanja kojima će između ostalog biti zagarantirano i roditeljsko odsustvo i za majke i za očeve, uz neke druge poticaje kojima bi se povećalo učešće žena u radnoj snazi.

Kako je ocijenjeno u tom izvještaju, preko 40% romskih porodica na Kosovu nema siguran pristup hrani. Kao što je slučaj i s podacima o zaposlenosti, Vlada Kosova raspolaže zanemarivom količinom službenih podataka o stopi siromaštva u romskim, aškalijskim i egipćanskim zajednicama. Najnoviji zvanični podaci o siromaštvu razvrstani prema etničkoj pripadnosti objavljeni su za 2003–2004. godinu, kada je stopa siromaštva kod nealbanskog i nesrpskog stanovništva iznosila 51,7%.

Ramizina porodica i formalno je siromašna. Oni ne mogu priuštiti hranu niti primati socijalnu pomoć u Centru za socijalni rad u Uroševcu.

Ramizina majka Spasena kaže da je 2005. godine kratko radila kao čistačica u jednom uroševačkom kafiću. Bila je prisiljena napustiti taj posao onako kako je i njena kćerka napustila školovanje.

“Niko se nije mogao brinuti o djeci”, ističe Spasena.

Ramize Maljići nerijetko pomaže svojoj majci u radu, primjerice kada obavlja plaćene kućanske poslove u njihovom susjedstvu u Uroševcu. Fotografija: Uran Krasnići.

Međugeneracijsko nasljeđivanje društvenog statusa i siromaštva — kao u slučaju porodice Maljići — nije rijetkost. Sociolog Aljbert Mecini izdvaja da su finansijski i socijalni faktori ključne odrednice u tom procesu.

“U društvu i zemlji u kojoj je ekonomsko stanje teško, socijalna mobilnost gotovo da je nepostojeća, a to sprečava napredak”, objašnjava Mecini.

Siromaštvo tjera ljude da se bave teškim i neodrživim poslovima. Susjedi/e s vremena na vrijeme pozivaju Spasenu i Ramize da obavljaju plaćene kućanske poslove. “Nekad dobijemo 30, nekad 40 eura”, navodi Ramize.

Njeni otac i braća obilaze grad i prikupljaju otpad za reciklažu iz kontejnera.

To je uobičajen izvor prihoda za mnogobrojne osobe romske, aškalijske i egipćanske nacionalnosti koji su formalno isključeni iz radne snage. U selu Plemetina, Općina Obilić, Burbuće Silja (Burbuqe Syla) i njene kćerke — od kojih je većina prekinula školovanje — primorane su prikupljati otpad za reciklažu u Prištini da bi mogle izdržavati svoju porodicu, koja broji jedanaestero djece.

Ova majka aškalijske nacionalnosti ulazi u kontejnere raspoređene po glavnom gradu i pažljivo odabire stvari koje bi mogla prodati.

“Prodajem stvari na pijaci”, naglašava ona. “Jedan kilogram boca košta 15 centi, jedan kilogram papira 4 centa, a konzervi 70 centi. Ponekad mi treba i dva dana da napunim torbu konzervama, tako da mnogo vremena provodim u sakupljanju kako bih zaradila nešto.”

To je slab izvor prihoda i uslovi su teški, no Burbuće nema izbora. “Kad si gladan, gladan si!”, dodaje ona.K

Uredio: Artan Mustafa.

Dodatno uredili: Bronvin Džouns (Bronwyn Jones) i Džek Bučer (Jack Butcher).

Naslovna fotografija: Uran Krasnići.

Ovaj članak je napisan u okviru drugog ciklusa Programa stipendiranja novinara/ki u oblasti izvještavanja o ljudskim pravima. Program podržava Ured Europske unije na Kosovu te se finansira u sklopu projekta “Podrška Luksemburga civilnom društvu na Kosovu” — koji finsansira Vlada Velikog Vojvodstva Luksemburg, a čijom realizacijom upravlja Kosovska fondacija za civilno društvo (KCSF) — kao i sredstvima Nacionalne fondacije za demokratiju (NED).

Sadržaj članka isključiva je odgovornost organizacije Kosovo 2.0 i nužno ne odražava stavove finansijera.