Perspektive | Seksualno Nasilje

Dodjela Nobelove nagrade za mir podsjeća na imperativ pružanja podrške preživjelim žrtvama seksualnog nasilja tokom rata

Piše - 30.10.2018

Na Kosovu takva podrška nedostaje i dvije decenije nakon rata.

Godišnja Nobelova nagrada za mir dodjeljena je početkom ovog mjeseca Nadiji Murat i Denisu Mukveju (Mukwege) “za borbu za zaustavljanje korištenja seksualnog nasilja kao oružja u ratu”. Murat, koja je i sama preživjela ratno silovanje, ujedno i iskrena aktivistkinja iz zajednice Jazidi sa sjeverna Iraka, predana je radu na skretanju pažnje na široko rasprostranjenu upotrebu silovanja kao glavne taktike Islamske države (IS). Mukvej, ljekar, posvetio je svoj život pomaganju žrtvama seksualnog nasilja u Demokratskoj Republici Kongo (DRK).

Najava ove nagrade dolazi u značajnom trenutku globalne rasprave, u trenutku kada vidljivost silovanja tokom rata nikada nije bila izraženija  

U posljednjih nekoliko godina, pažnja svjetske javnosti je usmjerena na silovanja tokom rata. Od Inicijative za sprječavanje seksualnog nasilja i prelomnog samita iz 2014. godine koji su predvodili Vilijam Hag (William Hague) i Anđelina Đoli Pit (Angelina Jolie Pitt), do mnogobrojnih izvještaja o seksualnom zlostavljanju i nasilju u DRK i Siriji, sve do porasta broja izvještaja o zlostavljanju koje su počinili pripadnici mirovnih snaga UN-a, u čijem centru je bila seksualne trgovine i trgovine ljudima tokom i nakon sukoba u područjima kao što je Centralnoafrička Republika.

Uzimajući sve ovo u obzir, dodjela Nobelove nagrade za mir 2018. godine nije mogla biti značajnija.

Zašto je toliko dugo vremena trebalo državi da konačno usmjeri pažnju na silovanja tokom rata?

Međutim, na Kosovu, preživjeli se i dalje bore za ostvarivanje osnovnih ljudskih prava i dobijanje priznanja na državnom nivou za svoje još neizliječene rane koje su posljedica silovanja tokom rata. Tek od 5. februara ove godine preživjeli se konačno mogu prijaviti za monetarnu, socijalnu i ekonomsku državnu podršku; beneficije na koje su ratni vojni invalidi i porodice palih boraca imale pravo od završetka rata.

U Izvještaju iz 2017. godine, Amnesty International je detaljno objasnio direktan napad na osnovna ljudska prava preživjelih, navodeći da su “prema međunarodnom pravu, vlade odgovorne za garantovanje prava žrtvama na ostvarenje pravde, na istinu i reparaciju”, nešto u čemu kosovska vlada dosta kasni.

Preživjeli nisu tretirani na isti način kao i druge kategorije žrtava rata, a to je nešto za šta su se dugo borile nevladine organizacije, aktivisti i neke ključne ličnosti u državnim institucijama, uključujući i bivšu predsjednicu Atifete Jahjaga. Umjesto toga, preživjeli su trpili i trpe “fizički, psihološki, socijalni i ekonomski uticaj seksualnog nasilja”, skoro u tišini od kraja rata, izvještava Amnesty International.

Godine u kojima preživjeli nisu uspjeli adekvatno obnoviti svoje živote trpeći konstantno kršenje njihovih osnovnih ljudskih prava.

Ali ovo sa sobom nosi pitanje: zašto je toliko dugo vremena trebalo državi da konačno usmjeri pažnju na silovanja tokom rata?

Jedna stvar je jasna, patrijarhalni mentalitet časti i srama zamaskirao je ovo pitanje, čineći ga snažnom tabu temom o kojoj se ne priča u javnosti. Ovo također utiče i na sposobnost preživjelih da otvoreno zatraže liječenje, ili da razgovaraju sa svojom porodicom o tome. Ali, implikacije idu mnogo dublje i od toga.

Rodni paradoks nasilja

U godinama nakon rata, Uredba UNMIK-a je pružila malu novčanu, medicinsku i socijalnu pomoć za ratne vojne invalide i njihove porodice. Međutim, žrtve silovanja ili žrtve seksualnog zlostavljanja se nisu spominjale, bez obzira na rodnu pripadnost žrtava. Aktivisti, u organizacijama kao što su Medica Kosova, i oni u političkim partijama, odavno se već bore za uključivanje preživjelih seksualnog nasilja u zakon o državnim beneficijama.

Tokom 2007. godine, Medica Kosovo i UNIFEM (sada poznat kao UN Women) radili su na zajedničkoj kampanji za uvođenje seksualnog nasilja kao kategorije, ali umjesto toga, “politički status” Kosova je učinio presedan, kako mi je nedavno rekla direktorica Medice Kosova, Veprore Šehu (Shehu). Nije se dao “prioritet ovom pitanju”.

Mnogi drugi su reagovali na sličan način primjećujući nedostatak političke volje da se seksualno nasilje dovede u prvi plan; jednostavno se nije razgovaralo o tome, političari to nisu smatrali nužno korisnom temom.

Govoreći na javnoj manifestaciji BarCamp u aprilu u Uroševcu, bivša predsjednica Atifete Jahjaga izrazila je frustraciju političkim agendama mnogih političara: “Imate političke lidere koji su više orijentisani na dobijanje glasova nego na potrebe ljudi”. Politička elita nije uvek usklađena sa potrebama svih njihovih birača.

Prioriteti politika nakon rata i društveni principi su bili pod uticajem rodne pretpostavke o tome ko je i šta je politički relevantnije ili važnije.

Ovdje leži urođeni paradoks prema kojem su ženska tijela, kao i seksualnost muškaraca, instrumentalizirana u kontradiktorne svrhe. Tijela koja su bila meta, i nad kojima su izvršena djela seksualnog nasilja koristila su se za opravdavanje etničke agresije kako bi se zaštitila i podržala jedinstvena država. Ako su srpske trupe silovale kosovske albanske žene u ime Srbije, bio je to poziv kosovskim Albancima da zaštite granice svoje zemlje, poziv za kohezijom zajednice kataliziranom nasiljem nad ženskim tijelima.

Dok su ženska tijela postala simboličko bojno polje na kojem se borilo za nezavisno Kosovo, ona su takođe bila i živi podsjetnik na ukaljanu čast i sramotu za kosovsku naciju.

Na ovaj način, tijela su postala simbolička reprezentacija nacije, svodeći ženu na položaj žrtve ili potencijalne žrtve.

Međutim, jednom kada se nacija uspješno zaštitila i kada su sramotni problemi silovanja ostali u prošlosti, ta ista tijela su ostavljena da trpe u tišini bez podrške sa državnog nivoa.

Dok su ženska tijela postala simboličko bojno polje na kojem se borilo za nezavisno Kosovo, ona su takođe bila i živi podsjetnik na ukaljanu čast i sramotu za kosovsku naciju.

Politička volja za podršku preživjelima možda nije uvijek bila vidljiva, ali je mnogo godina posvećenog aktivizma garantovalo da će ove žene dobiti priznanje i podršku koju zaslužuju.

Predstavnici četiri NVO-a kojima je zadatak da pomognu preživjelim u podnošenju prijava vladinoj Komisiji za verifikaciju, nedavno su izvijestili da je preko 750 preživjelih podnijelo prijavu za status, ali je samo njih oko 140 dobilo pozitivan odgovor, dajući im pravo na ostvarivanje državnih beneficija.

Sebahate Pakoli-Krasniči (Pacolli-Krasniqi), šefica jedinice za rehabilitaciju u Centru za rehabilitaciju Kosova za žrtve torture, i Mirlinda Sada, direktorica Medica Đakovice, zapazili su nevjerovatno spor proces kojim Komisija razmatra prijave. Često preživjeli čekaju do šest mjeseci da bi dobili odgovor.

Šefica Medica Kosova Šehu mi je rekla da je jasno da preživjeli “oklijevaju” prije nego što podnesu aplikaciju, posebno kada vide da su oni koji su uputili aplikaciju čekali duže nego što je bilo predviđeno amandmanom Zakona o statusu i pravima palih boraca  iz 2014. godine koji je na kraju prokrčio put za preživjele žrtve silovanja tokom rata da ostvare kompenzaciju.

Ona je rekla da je stigma takođe vezana za spol (rodnu pripadnost) – muški ratni heroji se ne suočavaju sa sramotom ili tabuom kada se prijavljuju za ostvarivanje državnih beneficija – i istakla je da je vlada postala “hiper-oprezna” prilikom razmatranja prijava za državne naknade nakon objavljivanja da su mnoge prijave od onih koji su podnijeli zahtjev za status ratnih veterana krivotvorene.

Iz tog razloga, socijalni uticaji na preživjele žrtve seksualnog nasilja su višestruki. “Zamislite koliko su novca [preživjeli] izgubili tokom tih godina” u kojima nisu mogli da podnesu zahtjev, rekla je Šehu. Kao minimum, ostvarivanje “ekonomske nezavisnosti” je od suštinskog značaja, i ona dozvoljava “da se borite za svoja prava” i nadam se smanjuje stigmu.

Implikacije na globalnom nivou

Šta nam ovo otkriva o globalnoj raspravi o silovanjima u vrijeme rata i njihovim posljedicama?

Sada je jasno da nakon ovogodišnje dodjele Nobelove nagrade za mir šampionima u borbi za okončanje seksualnog nasilja tokom rata, vlade i društva više ne mogu zatvarati oči pred ovakvim dešavanjima širom svijeta.

Ukoliko društva i vlade nastave putem na kojem je silovanje u toku rata tabu tema, ušutkano i skriveno, suđeno nam je da ponovimo iste greške koje smo pravili decenijama.

Ali umjesto toga, ukoliko pratimo primjer Murat i Mukveja, koji se bore za prava onih koji su pogođeni “taktikom” (ratnim zločinima) silovanja tokom rata, onda se možemo boriti i za prepoznavanje osnovnih kršenja ljudskih prava i ozbiljnog gubitka dostojanstva, zaštite i sigurnosti koje mnoge žene i muškarci danas širom svijeta doživljavaju.

Umjesto da vladina šutnja bude saučesnik u patnjama preživjelih, oni moraju preuzeti odgovornost za suočavanje sa rodnim predrasudama u ratu, rješavanjem društvenih posljedica silovanja i moraju biti podrška preživjelim nakon rata kada nije moguće da se rane same od sebe izliječe. Izgovora za ignorisanje ove kategorije žrtava rata više ne bi smjelo biti.

Kao što je Vasfije Krasniči (Krasniqi) Gudman hrabro istupila da iskreno i potpuno otvoreno podjeli svoju priču početkom ovog mjeseca, pomažući da se razbije veo tišine na Kosovu, društva moraju vjerovati preživjelima i podržati njihovo izlječenje.

Nalovna fotografija: Besnik Bajrami / K2.0.

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI

NAGORE

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.

THANKS FOR SUBSCRIBING

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.