Prije tri dana, na Twitteru sam se potrudila da ukažem na tipično ponašanje muškaraca koji vode rasprave u medijskoj sferi. U tvitu sam napisala da ako je istinska želja muškaraca da doprinesu debati o društvenoj pravdi, onda moraju manje govoriti, a više slušati, pri čemu sam dodala kako ih privilegovanost čini neukima i beskrupuloznima.

Tvit se odnosio na raspravu održanu 22. februara na Twitter Spaceu, a koja se ticala nacrta Građanskog zakonika. Nacrt je prethodno bio stavljen na dnevni red glasanja u Skupštini, što je pokrenulo raspravu o istospolnim brakovima.

Muškarci i pojedine žene na moju objavu su reagovali uglavnom paranoično i u podrugljivom tonu, pri čemu su neki od odgovora glasili: “muškarci u zatvor”, “smrt muškarcima” i “toksični feminizam”. Jedan dio komentara sam morala blokirati zbog eksplicitnog seksualnog sadržaja kojim su obilovali.

Kao što je slučaj i na televiziji, muškarci u digitalnim prostorima zauzimaju prostor za raspravu i sa ekspertskog stanovišta autoritativno razmatraju razna pitanja: dnevnu politiku i međunarodne odnose, rodna pitanja te pravma LGBT osoba.

Oni ne samo da sami sebe smatraju kompetentnima za raspravljanje brojnih kompleksnih tema, već ujedno u razgovor uvode druge muškarce, kao što su vjerski službenici. Na taj način kao da žele uključiti različita mišljenja, iako su pozivi od žena isključivo implicitni, a ne eksplicitni.

Kažem da sam se “potrudila” zato što su digitalni prostori — i to ne samo oni na albanskom jeziku — više zastrašujući nego što su primamljivi. Verbalni napadi koji dolaze i sa lažnih i sa profila sa stvarnim podacima toliko su učestali da važe za normu.

Uske rasprave

Moje iskustvo sa govorom mržnje na internetu izuzetno je skromno u odnosu na ono s čime su suočene LGBT osobe. Reakcije na raspravu o zakonskom priznanju istospolnih brakova, koje neću citirati, kreću se od izljeva bijesa u vezi s time što se pažnja daje “irelevantnom” pitanju pa sve do prijetnji silovanjem koje bivaju upućene pripadnicima_ama zajednice i njihovim saveznicima_ama.

Naše društvo umije da se udruži protiv onlajn nasilja. Jasno se to vidjelo kada je skupštinska zastupnica iz redova Vetëvendosjea, Fjolla Ujkani, kritikovala Lulzima Pacija, nastavnika zaposlenog u srednjoj školi u Vučitrnu, zbog toga što je objavljivao videa na kojima izvodi tradicionalne albanske plesove.

Ujkanine kritike su okarakterisane kao neopravdan napad. Korisnici_e društvenih medija su se posvuda — pa čak i u mnogim medijskim redakcijama — snimali kako plešu u znak podrške Paciju.

Međutim, na nasilništvo nad LGBT osobama koje su jasne i glasne na raznim medijskim platformama gleda se kao na nešto normalno, i u svakodnevnom životu i na internetu. Pored aktivnosti nekih grupa koje se bave javnim zastupanjem prava LGBT osoba, jedva da ima građanskog angažmana u pravcu suzbijanja rodne i mržnje zasnovane na seksualnosti.

Razlog je to što se ljudska, ekonomska i socijalna prava ovih osoba i dalje smatraju spornim. Rasprave se još uvijek otvaraju pitanjem: “Jeste li za ili protiv LGBT prava?” To pitanje se postavlja svima, pa tako i najkonzervativnijim osobama kao što su imami i drugi vjerski službenici koji gostuju u televizijskim emisijama samo radi senzacionalizacije.

Prema svemu sudeći, pojedini su uvjereni da razgovorom i debatom mogu promijeniti mišljenje duboko konzervativnih duša. No, to uvjerenje je slično onom nepokolebljivom stavu da žena brižnošću i slatkorječivošću može promijeniti nasilnog muškarca koji ju je u više navrata povrijedio.

Koliko su vjerski službenici spremni da mijenjaju vlastito mišljenje o LGBT osobama pokazalo se na primjeru ove deklaracije, kojom su se vjerski lideri na Kosovu zajedničkim snagama usprotivili planiranom zakonskom priznanju istospolnih brakova. Religijska tolerancija na Kosovu kojom se diče političke elite održava se kroz homofobiju i kolektivne napore usmjerene na to da se LGBT osobama nastavi uskraćivati status ravnopravnih građana_ki.

Konzervativni glasovi (bilo muški ili ženski) žele i prihvataju “dobru curu” koja se ponaša pristojno i koja je skromna. Isti glasovi žele da LGBT osobe budu skrivene, bez glasa i bez previše zahtjeva. Teško se to može promijeniti otvaranjem rasprava i diskusija u okviru kojih se ne uzima u obzir nasilno okruženje u kom žive ranjive društvene grupe.

Uz nekoliko rijetkih izuzetaka, porodica, društvo i institucije još uvijek vrijeđaju, ponižavaju i isključuju LGBT osobe. One su na meti fizičkog i emocionalnog nasilja te nemaju adekvatan pristup zdravstvenoj njezi.

Prema tome, netolerantno društvo ne treba pitati je li za ili protiv osnovnih ljudskih i građanskih prava jedne zajednice. Netolerantno društvo treba preispitati razgovorima u kojima će se brak kao institucija dekonstruisati, u kojima će se diskutovati o rodnim ulogama u braku uporedo sa pitanjima o kvalitetu veze bračnih partnera_ki.

Ovo društvo bi trebalo da bude suočeno sa realnošću silovanja u braku, ekonomskog nasilja nad ženama, neučešća muškaraca u brizi o djeci i kućnim poslovima, sa razlozima razvoda kao i sa drugim pitanjima tog tipa.

Navedenim temama se dovode u pitanje tradicionalne porodične vrijednosti (čitaj: nuklearna porodica) te se otkriva šta je ustvari heteroseksualni brak — institucija izgrađena na nejednakoj moći u kojoj najviše pate žene. Heteroseksualni brak, ili “prirodno” stanje stvari, kako je opisan na društvenim medijima, zasnovan je na ugnjetavanju žene, a u korist muškarca.

Kada se osmisle pažljivo, a ne ad hok, razgovori tog tipa ne samo da demistifikuju pitanje istospolnog braka i LGBT zajednice, već istovremeno pružaju veći nivo zaštite potonjoj. To je naročito potrebno jer je onlajn nasilje, koje se očituje kroz govor mržnje, ali i na druge načine, postalo uobičajen način komuniciranja te se u najsurovijem obliku vrši nad ženama i LGBT osobama koje otvoreno iznose svoja mišljenja u javnosti.

Ove dvije grupe bivaju mete na internetu zbog toga što ugrožavaju patrijarhalne predstave o “muškosti” i “porodičnim vrijednostima”. Zato objave u kojima se muškarci prozivaju kao agensi koji održavaju patrijarhat i pripadajući poredak uzrokuju bijes kod uskogrudnih osoba.

Put ka istinskoj promjeni

Rasprave o rodu i seksualnim manjinama su beskorisne ako se u njima ne nastoji destabilizovati muškost kao patrijarhalni konstrukt ili ako se ne bave cisseksizmom i ne osporavaju heteronormativnost.

Osobe koje preuzimaju inicijativu stvaranja prostora za kritičko i demokratsko promišljanje u javnosti, bilo fizičkoj ili digitalnoj, svjesne su navedenog.

Nije dovoljno ohrabrivati proaktivno učešće najugroženijih, najmanje zastupljenih i osoba koje su u najnepovoljnijem položaju putem implicitnih i eksplicitnih poziva na učešće. Moraju se pronaći konkretna sredstva za kreiranje sredine gdje se pripadnici_e ranjivih kategorija neće retraumatizovati, gdje se neće morati pravdati i gdje neće morati opravdavati svoje postojanje do fizičke i emocionalne iznemoglosti.

Što se više javna sfera bude oslobađala ograničenih umova koji se hrane ugnjetavanjem ranjivih osoba, to će biti više prostora za učešće bistrih umova iz targetiranih zajednica. Npr, Em, 23-godišnji nebinarni pisac u jednom kratkom članku predlaže kako da se rodno osjetljivi pridjevi uvrste u albanski jezik. Takvi angažmani ne samo da pomažu osobama unutar zajednice da raspolažu vokabularom koji im je neophodan da se izraze, već pridonose i samom albanskom jeziku kao jeziku neusklađenim sa razumijevanjem roda i seksualnosti koje se mijenja.

Tehnologija ne može zamijeniti napredak i obratno. Prema tome, ako želimo istinski demokratične javne prostore u virtualnoj sferi, dužni smo i odgovorni da u istima njegujemo sigurnost. Tolerisanje govora mržnje i ugnjetavačkih stavova koji se iznose na internetu, a koji se tiču određene društvene grupe, sve u ime demokratske rasprave i pluralnosti glasova lakomisleno je koliko i stavljanje ugrožene osobe u prostoriju u kojoj borave pripadnici_e nasilne i netolerantne zajednice, a zarad balansirane (i precijenjene) rasprave.

Također je važno napomenuti da održavanje tih sigurnih prostora iziskuje značajnu količinu odgovornosti te ispitivanja moći i načina na koji moćni muškarci zloupotrebljavaju moć, bilo da je riječ o vjerskim vođama ili drugim muškarcima koji uživaju autoritet nezavisno od konteksta.

Bez obzira na rezultate glasanja o Građanskom zakoniku kao i na reakcije društvenih medija, LGBT osobe ne samo da će biti neosporan dio ovog društva, već će prosperirati i kao pojedinci_ke i kao zajednica. Kao što je prije nekoliko dana na Twitteru napisao Lend Mustafa: “Nema tog zakonika, nema te vjere, te države i te moći koja može zabraniti našu ljubav.”

Međutim, da bi takve političke poruke bile izraženije, sigurni onlajn prostori moraju postati prioritet te se upravo njima, a ne različitom mišljenju, mora pridati veća važnost.

Naslovna fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.

Ovaj članak je zasnovan na podacima proisteklim iz praćenja medija koje je obavila Mreža za izveštavanje o različitostima 2.0 (Reporting Diversity Network 2.0), uz finansijsku podršku Evropske unije, Balkanskog trusta za demokratiju, projekta Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država i Ministarstva spoljnih poslova Norveške.

Isključivu odgovornost za ovaj članak snose Kosovo 2.0 i članice mreže te njegov sadržaj ne odražava nužno stavove Evropske unije, Ministarstva spoljnih poslova Norveške, Balkanskog trusta za demokratiju, Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država ili njihovih partnera.

Zašto je navedena ova klauzula?