Stipendisanje | Seksualno Nasilje

Silovanje u braku, “legitimno” i dozvoljeno na Kosovu

Piše - 19.12.2019

Krivično djelo koje ne prepoznaju ni vlasti ni osobe nad kojima je počinjeno.

Jednog svježeg augustovskog poslijepodneva, djevojka u kasnim dvadesetim godinama ulazi u sobu za sastanke Sigurne kuće u Đakovici. Mršava je i nosi sportsku bluzu kojom prikriva trbuh — u petom je mjesecu trudnoće. U prihvatilište za osobe koje doživljavaju nasilje u porodici dolazi već treći put u proteklih pet godina, i to u bijegu od zlostavljanja i mučenja za koje je odgovoran njen tridesetdvogodišnji suprug, ujedno i otac njihove četverogodišnje kćerke.

“Kada me je posljednji put tukao, lice mi je bilo unakaženo. Udarao me čime je stigao”, kaže ona, pokazujući na desnu stranu svoga lica koju, kako navodi, noćima nakon napada nije mogla spustiti na jastuk.

“Na svu sreću, dijete je preživjelo, zato što sam ja bila ta koja je bila sva u krvi”, napominje gordo dok prepričava ono što joj se dogodilo na proljeće.

Prema njenim riječima, upravo to je presudilo da ga zauvijek ostavi.

S obzirom na ozbiljnost slučaja, policija je smjesta privela njenog supruga, no sud mu je izrekao zatvorsku kaznu u trajanju od samo šest mjeseci, koja je trebala isteći u novembru.

Ulazi tridesettrogodišnjakinja iz Dečana privlačnih crta lica, mada vidno iscrpljena.

“Nema šta mi nije pokušao napraviti. Pokušao me zbosti, izbacio me je iz kuće… cijelu zimu sam spavala vani. Pokušao me je i politi benzinom pa zapaliti. Čak mi je probao ugurati glavu u rernu”, objašnjava ona fizičko i emocionalno nasilje kojem je izlaže njen suprug. Za njega se bez odobrenja porodice udala sa svojih šesnaest godina.

“A kosa… kosa mi je bila do ovdje”, izdvaja ona i dodiruje tačku na polovini svojih leđa. “Otpala je. On ju je iščupao. Pet mjeseci nisam imala kose.”

O svom iskustvu govori i tridesetdvogodišnja majka petero djece s Metohije.

“Tu noć nikad neću zaboraviti”, poručuje u vezi s događajem koji se pokazao kao prekretnica u njenom sedamnaestogodišnjem braku. “Odveo me negdje na planinu pola sata poslije ponoći. Nije bilo ni rasvjete, kuća, ničega. Nisam znala ni gdje da idem ni šta da radim.”

Pošto ju je suprug neprestano optuživao da ga vara, ističe da se te noći bojala za vlastiti život.

Međutim, kada ih upitam da li je bilo slučajeva kada nisu željele imati seksualni odnos, ali su bile prisiljene na to, odgovori su drugačiji.

Ostavio ju je na planini da bi se dvadeset minuta kasnije vratio i rekao joj: “Ne, neću te ostaviti ovdje. Pronaći ćeš put do ceste, nekako ćeš se snaći i vratiti nazad kući. Moram te odvesti negdje odakle nećeš moći pobjeći, negdje gdje će te nešto pojesti, da ne bude dokaza o tome da sam te ja ubio.”

Budući da je odbila poći s njim, on ju je odvukao i ubacio u automobil, zadavši joj ogrebotine na rukama koje još uvijek ima.

“Nemaš izbora, ja ću te ubiti — nožem ću te oderati, malo-pomalo”, prisjeća se njegovih riječi, te dodaje da je bila uvjerena kako je bio u stanju da joj to zaista i učini.

“Da li vas je seksualno zlostavljao?”, pitam svaku od njih pojedinačno, na što sve istog trena odgovaraju odrično.

Međutim, kada ih upitam da li je bilo slučajeva kada nisu željele imati seksualni odnos, ali su bile prisiljene na to, odgovori su drugačiji.

“Nikada to nisam željela”, kaže žena iz Dečana. “Ipak, nisam se usuđivala da to kažem.”

Majka petero djece je također promijenila svoj prvobitni odgovor kada sam joj postavila ovo pitanje. Podijelila je sa mnom ono što je za nju bio najteži trenutak.

“Prije četiri mjeseca sam operirala bubrege”, ističe ona. “Imala sam bubrežni kamenac i zahvat je bio izuzetno složen. Čak su otvarali i moj urinarni trakt.”

Kada je rekla suprugu da joj je ljekar zabranio seks neposredno nakon operacije, on ju je pitao: “S kim si to onda radila kad ne možeš sa mnom?”

S druge strane, trudnica napominje da bi je suprug pretukao da mu je rekla “ne”.

“Želio je da se zadovolji”, objašnjava ona. “I samo bi to učinio, čak i kada bih plakala i ponavljala mu da ne želim. Bila sam primorana. Nije bilo druge opcije.”

Seksualno nasilje nad bračnim, vanbračnim ili životnim partnerom/icom zakonom je kažnjivo krivično djelo u mnogim državama regije i svijeta, a globalno je poznato pod pravnim terminom “bračno/supružničko silovanje”.

Javnost na Kosovu je vrlo slabo informirana i svjesna o ovom obliku nasilja nad ženama, koji je i dalje jedan od najtežih problema s kojima se ženske osobe suočavaju i o kojem nerado govore, ili zbog kojeg traže institucionalnu ili socijalnu pomoć.

Odnos institucija prema bračnom silovanju

Seksualno zlostavljanje u porodici do sada se procesuiralo u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici, Zakonom o ravnopravnosti spolova, Krivičnim zakonikom i drugim zakonskim odredbama utemeljenim na međunarodnim konvencijama i sadržanim u Ustavu. Uprkos tome što jasna pravna osnova koja se konkretno odnosi na seksualno nasilje u braku ne postoji, tu je dovoljan broj zakonskih elemenata za rješavanje tih slučajeva.

Tako su u Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici, primjerice, samom definicijom “nasilja u porodici” obuhvaćeni i “seksualni odnos i seksualno maltretiranje bez saglasnosti” kao kategorije vezane za seksualno nasilje u braku. U Članu 230.Krivičnog zakonika, pak, navodi se “uniženje seksualnog integriteta”.

Nadalje, Član 3. Zakona o ravnopravnosti spolova definira rodno zasnovano nasilje kao “svako nasilje koje dovodi ili će verovatno dovesti do povrede ili fizičke, seksualne, psihološke, društvene ili ekonomske patnje po rodnoj osnovi, uključujući i pretnje takvim aktima, prinudu ili proizvoljno lišenje slobode, bilo kada se to dešava u javnom ili privatnom životu”.

Međutim, glavni izazov koji tek treba riješiti jeste činjenica da se ovaj vid nasilja ne prijavljuje nadležnim institucijama.

“Mi [žene] se stidimo ukazati na [seksualno nasilje] na sudu”, poručuje trudnica iz Općine Đakovica. “U većini slučajeva mi to ni ne spominjemo.”

Sakibe Dolji (Doli), savjetnica za osobe koje su preživjele porodično nasilje i bivša direktorica Sigurne kuće — u kojoj je bila zaposlena 19 godina — izdvaja da su tokom cijelog tog razdoblja koje je provela radeći s osobama koje su prolazile kroz nasilje u porodici žene pretežno priznavale da su ih njihovi supružnici izlagali fizičkom i psihičkom nasilju.

Sakibe Doli, koja je stekla devetnaestogodišnje iskustvo pomažući osobama koje su se suočavale s porodičnim nasiljem, konstatira da brojne žene prijavljuju fizičko nasilje, no ne i bračno silovanje. Fotografija: Majljinda Hodža (Majlinda Hoxha) / K2.0.

Prema njenim riječima, od približno 1000 žena i djevojaka koje su se u proteklih 19 godina potražile utočište u Sigurnoj kući, samo njih pet je otvoreno govorilo o seksualnom nasilju koje su nad njima činili njihovi bračni partneri. U tom kontekstu, Dolji spominje slučaj jedne četrdesetdevetogodišnjakinje, majke troje odrasle djece koju je suprug silovao i seksualno mučio različitim predmetima.

“Metode koje je njen suprug upotrebljavao bile su zastrašujuće, naprosto nezamislive”, dodaje ona. “Mnogo je propatila i upravo zato je progovorila o tom obliku nasilja.”

Ipak, napominje da je ta žena o onome što je preživjela govorila samo u krugu Sigurne kuće, dok je na sudu prijavila “fizičko nasilje” i ništa više. Kao rezultat toga, njen suprug je zadržan u pritvoru, ali je naposlijetku pušten na slobodu.

Pravnica Saranda Kećekola-Sadiku (Keqekolla-Sadiku) kaže da se već osam godina koliko brani osobe koje su doživljavale nasilje kao članica Državnog tužiteljstva susreće s velikim brojem ženama koje su njihovi supružnici ili partneri seksualno zlostavljali. Ističe da nijedna od njih ne želi podnijeti prijavu s obzirom na to da one žele samo da se nasilje zaustavi, te navodi da ne prijavljuju te slučajeve zbog toga što se boje da će “uništiti porodicu”.

Kećekola-Sadiku izdvaja da je u toku cijele njene dosadašnje karijere samo jedna žena podnijela prijavu o silovanju koje je nad njom počinio njen suprug.

“Bila je to jedna žena iz srpske zajednice, trudnica. Ljekar joj je rekao da ne smije imati seksualni odnos, imajući u vidu to da bi tako ugrozila dijete”, objašnjava ona. “Uprkos tome, suprug ju je natjerao da seksualno opći s njim.”

K2.0 je kontaktiralo Policiju Kosova i zatražilo zvanične podatke o seksualnom nasilju u braku. Međutim, iz te institucije su nam ponudili isključivo podatke o nasilju u porodici.

Seksualno nasilje koje vrši bračni ili intimni partner/ica nije definirano kao posebna kategorija, dok su podaci o kategorijama koje obuhvataju bračno silovanje gotovo nepostojeći. U 2018. godini prijavljena su tri slučaja silovanja, u 2017. nijedan, a u 2016. godini samo jedan.

Što se tiče kategorije “unižavanje seksualnog integriteta”, u posljednje tri godine nije prijavljen nijedan takav slučaj.

Pored toga, Sudsko vijeće Kosova je K2.0-u dostavilo statističke podatke o “krivičnim djelima protiv seksualnog integriteta”, no teško je odrediti da li se slučajevi proslijeđenii iz Osnovnih sudova odnose na seksualno nasilje nad supružnikom/com ili partnerom/icom.

Nerijetko seksistički stav policijskih službenika i sudaca, kao i sam način na koji se obrađuju slučajevi koje građanke prethodno prijave, neki su od faktora koji uslovljavaju žene da ne prijavljuju silovanje u braku.

Suprug joj je slomio ruku, razbio glavu čašom i potom je ošišao naćelavo, no kaže da je seksualno nasilje najteže podnijela.

Jedna tridesetčetverogodišnjakinja — također majka petero djece, koja se ujedno obratila za pomoć Centru za zaštitu žena u Peći — naglašava da je njen partner imao drugu “suprugu” s kojom vjerovatno nije zvanično sklopio brak, ali s kojom je živio u njihovom domu, pri čemu dodaje da ih je prisiljavao na seksualne činove koje je viđao u pornografskim filmovima.

“Želio je seks utroje, s još jednom ženom”, poručuje ona. “Ja to nisam mogla. Nije mi se dopadalo. Ipak, on me je tjerao.”

Prema njenim riječima, slomio joj je ruku, razbio glavu čašom i potom je ošišao naćelavo, no seksualno nasilje je najteže podnijela. Iako su je službenici policije odveli u prihvatilište zbog jasnih znakova fizičkog nasilja, navodi da nisu marili za seksualno nasilje o kojem im je govorila, pa tako protiv njenog supruga nije podnesena optužnica.

“Naše institucije su pasivne jer u suštini nisu na strani osoba koje preživljavaju nasilje i njihov pristup nije orijentiran ka njima”, kaže psihologinja Eljiza Športa (Eliza Shporta), koja se sedam godina kao službenica Ministarstva pravosuđa pri Ambasadi SAD-a u Prištini bavila zaštitom prava osoba koje prolaze kroz nasilje.

Kako objašnjava Športa, mnogobrojni tužitelji/ce i suci/kinje s kojima je radila u okviru programa obuke priznaju fizičko nasilje kao realan vid nasilja. S druge strane, napominje da isti ti službenici moraju shvatiti i prihvatiti sam pojam “nasilje u porodici” da bi se mogli adekvatno pozabaviti svim oblicima tog nasilja na nivou institucija.

Slučaj Antigone Morine skrenuo je pažnju na prevalentnost silovanja u braku i neučinkovitost institucija prilikom rješavanja takvih slučajeva.

Spomenuta dvadesetdevetogodišnjakinja iz sela Radovac, Općina Orahovac, preminula je tri dana nakon svog vjenčanja 2012. godine uslijed kontinuiranog krvarenja. Prema različitim svjedočanstvima, njen suprug, Hiljmi (Hilmi) Zena, neprestano ju je primoravao na seksualni odnos mada je obilno krvarila u predjelu genitalija. Njeno stanje je bilo teško, ali je ni u jednom trenutku odveo kod ljekara.

“U slučaju Antigone Morine i više nego očigledno se radilo o bračnom silovanju”, ocjenjuje aktivistica Adeljina Beriša (Adelina Berisha) iz Mreže žena Kosova.

Međutim, Osnovni sud u Đakovici je na osnovu Krivičnog zakonika okarakterizirao ovaj slučaj kao “povredu porodičnih obaveza”, stoga je njen suprug proglašen krivim samo za “nepružanje medicinske pomoći” pošto je već drugi dan krvarila.

Dana 8. marta 2019. godine, brat Antigone Morine pridružio se protestu žena protiv svih vrsta rodno zasnovanog i nasilja u porodici. Fotografija: Majljinda Hodža / K2.0.

“Povreda porodične obaveze je ne dati supruzi dva eura da kupi menstrualne uloške”, ističe Beriša. “Povreda nije silovati je do smrti.”

Kroz praćenje rada sudskih službenika i razgovore s njima, Mreža žena Kosova je samo potvrdila to da među mnogim sucima, tužiteljima i policajcima preovladava partijarhalni mentalitet. Među njima se na seksualne odnose u braku često gleda kao na obavezu supruge prema svom suprugu.

“Mali broj njih smatra da je seksualno nasilje u braku vid nasilja”, poručuje Beriša.

Mreža žena Kosova je u martu 2018. godine organizirala protest pod nazivom “Pravda za Antigonu” i zatim angažirala pravnicu Fehmije Gaši Bitići (Gashi Bytyqi) da zastupa njenu porodicu na ponovnom suđenju koje je naložio Žalbeni sud. Zahvaljujući njihovim naporima, Zena je osuđen na minimalnu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Relativno blaga kazna nije naišla na odobravanje kod nevladinih organizacija koje su se zalagali za pravdu u Antigonino ime. Osim toga, nevladine organizacije su većinom jedini sigurni prostori gdje se mogu čuti svjedočenja žena koje su bile suočene s različitim oblicima nasilja.

U sličnoj poziciji su se našli i oni koji su doživjeli seksualno nasilje u ratu. Po okončanju sukoba, društvu je trebalo 18 godina da se počne dostojanstveno baviti pitanjem ratnog silovanja.

To se dogodilo tek u oktobru 2018. godine, kada je Vasfije Krasnići Gudman (Krasniqi Goodman) javno progovorila o tome da je u toku rata bila izložena seksualnom nasilju kao maloljetna osoba.

Ipak, za veliki broj žena koje su u ratu prošle kroz seksualno nasilje, zlostavljanju nije bio kraj.

Prateći prijenos na državnoj televiziji, javnost Kosova je otkrila da je Vasfije u aprilu 1999. godine uniformirani muškarac srpske nacionalnosti izvukao iz njenog doma u selu Donje Stanovce i da su je dvije različite osobe silovale na dvije različite lokacije u selu Babin Most.

S njom su suosjećali brojni građani/ke Kosova, dok su se rasprave o osobama koje su preživjele seksualno nasilje u ratu intenzivirale. Uručena Predsjednička medalja, a na inicijativu bivše predsjednice Atifete Jahjaga, Vasfije je svoju priču ispričala i pred Američkim kongresom.

Ipak, za veliki broj žena koje su u ratu prošle kroz seksualno nasilje, zlostavljanju nije bio kraj.

Osvrćući se na svoje dvanaestogodišnji rad sa osobama koje su doživjele seksualno nasilje u ratu, Seljvi (Selvi) Izeti iz Rehabilitacijskog centra Kosova za žrtve torture izdvaja da je nasilje u braku prilično rašireno i među onima koji su bili suočeni sa seksualnim nasiljem tokom rata.

Prema njenim riječima, mnogobrojnim muškarcima je traumatična činjenica da je nad njihovim supružnicama počinjeno seksualno nasilje, zbog čega ih nerijetko i oni fizički, psihički i seksualno zlostavljaju.

“Ne osjećam baš ništa. Samo stojim kao ukopana. Ne odbijam svoga supruga, tako da nema posljedica”, prisjeća se Izeti šta joj je jedna od tih žena rekla. “Seksualni odnos pogoršava traumu kod preživjelih.”

Seljvi Izeti iz Rehabilitacijskog centra Kosova za žrtve torture navodi da su osobe koje su preživjele seksualno nasilje u ratu često izložene bračnom zlostavljanju. Fotografija: Majljinda Hodža / K2.0.

Dodaje i da zato mnoge žene koje su prošle kroz nasilje pokušavaju izbjeći seks sa svojim supružnicima. Međutim, one im se na kraju povlađuju čak i kada nemaju želju za seksualnim odnosom kako njihovi supruzi ne bi primijetili nedostatak volje i spremnosti na seksualni čin. Na taj način one izbjegavaju prigovore i svađe.

Izeti ističe jedan ekstreman slučaj da bi prikazala vidove zlostavljanja s kojim se ove žene još uvijek suočavaju.”

“U ratu, muškarac naređuje svojoj supruzi da mu ode kupiti cigarete budući da ga je strah izaći sam”, kaže ona. “Srpske snage je presreću i kući se vraća potpuno gola. Prvih nekoliko dana, suprug joj pokušava pružiti oslonac, ali kasnije počinje nasilno postupati prema njoj. Čak i nakon rođenja njihove djece i dugo godina braka, on je nastavlja optuživati, govoreći joj da su njegova djeca ustvari srpska.”

Očekivanja u vezi s novim Krivičnim zakonikom

Silovanje u braku je eksplicitno priznato kao krivično djelo u brojnim razvijenim zemljama s demokratskim uređenjem; u svim saveznim državama SAD-a kriminalizirano je 1993. godine. Ovaj oblik nasilja prepoznat je kao krivično djelo i u velikom broju zemalja Europe. U Francuskoj je, naprimjer, bračno silovanje kriminalizirano 1992, dok je u Njemačkoj proglašeno krivičnim djelom 1997. godine.

Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici — poznatija kao Istanbulska konvencija, koju su potpisale sve države članice EU-a, a ratificirala 21 — poziva na kriminalizaciju silovanja i drugih seksualnih činova bez pristanka.

U prijedlozima Odbora ministara Vijeća Europe akcent je stavljen ne samo na kažnjavanje seksualnih odnosa bez pristanka, već i slučajeva u kojima oštećena strana ne pruža otpor. Parlamentarna skupština Vijeća Europe poziva se na Rezoluciju 1691 protiv silovanja žena, što uključuje i silovanje u braku, pri čemu je silovanje okvalificirano kao ozbiljan zločin.

"Kod onih koji izrađuju nacrte zakona uočili smo to da nekako uvijek zaobilaze seksualno nasilje. Ne znam zašto je to tako."

Naim Ćeljaj, Ministarstvo pravde

Bračno silovanje se tretira kao zasebno krivično djelo i u regiji. U Srbiji i u Crnoj Gori, ovaj vid nasilja izričito je kriminaliziran kroz posebne članove zakona u kojima se spominju krivična djela “silovanja” ili druge relevantne kategorije.

U Albaniji, silovanje u braku se kažnjava zatvorskom kaznom u trajanju od pet do 15 godina. U Članu 102. Krivičnog zakonika Albanije, bračno silovanje je definirano kao “seksualno općenje s punoljetnim ženskim licima ili između supružnika ili partnera uz upotrebu sile bez pristanka.”

Na Kosovu je u novom Krivičnom zakoniku koji je stupio na snagu u aprilu 2019. godine seksualno nasilje priznato kao jedan od potencijalnih oblika krivičnog djela porodičnog nasilja. Pravni stručnjaci/kinje i aktivisti/ce civilnog društva vjeruju da je donošenjem ove regulative napravljen važan korak prema odgovarajućem procesuiranju seksualnog nasilja u porodici.

“Kod onih koji izrađuju nacrte zakona uočili smo to da nekako uvijek zaobilaze seksualno nasilje. Ne znam zašto je to tako”, izdvaja Naim Ćeljaj (Qelaj), državni koordinator za borbu protiv nasilja u porodici pri Ministarstvu pravde.

Ipak, prema njegovim riječima, to da je porodično nasilje sada klasificirano kao krivično djelo u Krivičnom zakoniku i drugim odgovarajućim zakonima rezultat je napora lobistica i organizacija, agencija te pojedinaca/ki unutar institucija.

“U početku su pokušavali definirati nasilje u porodici kao fizičko, psihičko i ekonomsko zlostavljanje”, dodaje on. “Međutim, uspjeli smo proširiti definiciju, stoga je sada njome obuhvaćeno i seksualno nasilje.”

Športa napominje da je novi Krivični zakonik vrlo dobar zbog toga što nudi preciznu osnovu za zaštitu osoba od seksualnog nasilja u porodici.

Obajašnjava da se Član 248. Krivičnog zakonika — vezan za porodično nasilje — poziva na Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, u kojem je jasno naznačeno da je seksualno nasilje u porodici krivično djelo onda kada je počinjeno bez pristanka. Povrh toga, naglašava da je u Članu 227. Krivičnog zakonika — vezanom za silovanje — precizirano da počinitelj može biti “u porodičnoj vezi sa žrtvom”.

Sakibe Dolji se nada da će zahvaljajući kriminalizaciji seksualnog nasilja kroz novi Krivični zakonik i prepoznavanje seksualnog nasilja kao jednog od vidova porodičnog nasilja fokus rasprave biti preusmjeneren na ovaj oblik nasilja, kao i da će dovesti do programa obuke u koje će biti uključeni zvaničnici/e institucija, pravni eksperti/ce i članovi/ice civilnog društva.

Iako je usvajanjem novog Krivičnog zakonika ostvaren važan pomak u smjeru kriminaliziranja seksualnog nasilja u porodici, Ćeljaj ipak poručuje da Kosovo ne posjeduje mehanizme za provedbu zakona.

“Ne osnažujemo institucije koje bi trebale implementirati zakone u skladu sa zahtjevima koji proističu iz zakona”, navodi on.

Ćeljaj ocjenjuje da su centri za socijalni rad konkretni primjeri tog nemara.

"Centar za socijalni rad mora posjećivati i nasilne porodice štićenica, te je obavezan napraviti konstruktivne korake u pravcu rehabilitacije osobe nad kojem je nasilje počinjeno, djece kao svjedoka nasilja i supružnika odgovornog za to nasilje."

Ljumturije Ibra, Centar za zaštitu žena (Peć)

Centri za socijalni rad su institucije koje finansiraju općine i njihova dužnost je je da pruže socijalnu pomoć i savjetovanje građanima/kama koji ne uživaju podršku svojih porodica ili zajednice i koji osjećaju da se nalaze u opasnosti ili da su zapostavljeni, eksploatirani, zlostavljani ili ugroženi. Shodno obavezama koje proizlaze iz Zakona o socijalnim i porodičnim uslugama, ti centri moraju voditi dokumentaciju o ugroženim osobama koje žive u blizini njihovih prostorija i dužni su ih redovno posjećivati radi provjere njihove sigurnosti i dobrobiti.

Međutim, Ljumturije (Lumturije) Ibra, koordinatorica Centra za zaštitu žena u Peći, kaže da Centar za socijalni rad u Peći, uprkos odredbama tog zakona, nije poduzeo odgovarajuće mjere u slučaju nasilja koje je doživjela tridesetčetverogodišnja majka petero djece koja je zbrinuta u pećkom prihvatilištu.

“Centar za socijalni rad mora ne samo posjećivati osobe smještene u prihvatilištu, nego i njihove nasilne porodice, te je obavezan napraviti konstruktivne korake u pravcu rehabilitacije osobe nad kojem je nasilje počinjeno, djece kao svjedoka nasilja i supružnika odgovornog za to nasilje”, objašnjava ona.

U Izvještaju Mreže žena Kosova o praćenju djelovanja institucija povodom slučajeva rodno zasnovanog nasilja na Kosovu — objavljen 2017. godine — istaknuto je da su centri za socijalni rad — čija je osnovna uloga podržati i osnažiti osobe koje su se suočile s nasiljem — podbacili. Naime, u Izvještaju se konstatira da centri ne dobijaju dovoljnu količinu finansijskih sredstava od općina i da njihovo osoblje nije stručno za rad na slučajevima porodičnog nasilja. Pojedini članovi/ice osoblja nisu upoznati s Državnom strategijom Kosova za zaštitu od nasilja u porodici i Akcijskim planom za period 2016–2020

Štaviše, u Izvještaju se izdvaja da manjak novca utječe na kvalitet i ozbiljnost rada u centrima.

Rehabilitacija počinitelja nasilja

Da bi se počelo učinkovito rješavati pitanje seksualnog nasilja općenito, a posebno silovanja u braku, potrebna je promjena stavova u cjelokupnom društvu.

Ispod članka o ubistvu tridesetdvogodišnje građanke Kosova koju je njen suprug u augustu izbo hladnim oružjem u Njemačkoj, jedan muškarac je na Fejsbuku ostavio sljedeći komentar: “Jedna kurva manje u svijetu.” Suprug ubijene žene oduzeo je život i dvadesettrogodišnjem muškarcu iz Afganistana, za koga se vjerovalo da je bio partner spomenute žene.

“Uzalud se prosipa krv lopova i bludnica”, komentirala je jedna muška osoba ispod članka o ubistvu tridesetjednogodišnjakinje na koju je njen šezdesetogodišnji suprug ispalio 15 hitaca prošlog jula u Gnjilanu.

“Ako ga je varala, šteta što joj nije ispalio sto metaka u stomak”, dodao je drugi muškarac.

Dok se takvi komentari često mogu pročitati ili čuti bilo gdje u javnom prostoru, lokalne institucije nisu poduzele nikakve konkretne mjere u pogledu razgrađivanja ovog mentaliteta kojim se krivica prebacuje na osobu koja je doživjela nasilje.

"Moramo raditi s počiniteljima i to bi trebala biti nezaobilazna stavka u naporima usmjerenim ka eliminaciji nasilja nad ženama."

Sakibe Dolji, savjetnica za nasilje u porodici

U periodu nakon završetka rata 1999. godine isto tako nije bilo nikakvih institucionalnih programa namijenjenih počiniteljima nasilja. Prvi korak u toj sferi napravila je Sigurna kuća u Đakovici, u kojoj je nedavno pokrenut manji desetomjesečni projekt u okviru kojeg će se raditi s počiniteljima porodičnog nasilja.

“Moramo raditi s počiniteljima i to bi trebala biti nezaobilazna stavka u naporima usmjerenim ka eliminaciji nasilja nad ženama”, poručuje Dolji. “Ove aktivnosti bi trebale biti realizirane paralelno s drugim.”

Prema njenim riječima, to je dužnost koju propisuju međunarodne konvencije kao što je Istanbulska, kao i državni mehanizmi poput Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i Strategije i Akcijskog plana za zaštitu od nasilja u porodici.

U tom planu podcrtana je važnost rada s počiniteljima nasilja u kojem će se u početku pozvati na odgovornost za krivična djela koja su počinili, nakon čega slijedi njihov rehabilitacijski tretman u institucijama.

K2.0 je od Ministarstva pravde zatražio više informacija o programima rehabilitacije koje za počinitelje porodičnog nasilja organizira država Kosovo. Iz Ureda državnog koordinatora za borbu protiv nasilja u porodici kazali su da je u Administrativnom uputstvu 12/2012 — izrađeno na temelju Zakona o zaštiti protiv nasilja u porodici — naznačeno da se psihosocijalni tretman počinitelja nasilja u porodici vrši u zdravstvenim i ustanovama za socijalnu zaštitu, te u nevladinim organizacijama, koje posjeduju ekspertne i rehabilitacijske kapacitete.

Ipak, prema istraživanju K2.0-a, većina programa je fokusirana na poboljšanje zdravstvenog stanja osoba s mentalnim tegobama. Samo jedan od tih programa (onaj u organizaciji Sigurne kuće u Đakovici) ima za cilj “promijeniti ponašanje kod ljudi koji čine nasilje, koji zlostavljaju ili koji nepravedno postupaju prema njihovim partnerima/cama i djeci.”

“Primarno se bavimo agresivnim ponašanjem jer nismo opremljeni za rad s onom kategorijom muškaraca koji bi se trebali liječiti u zdravstvenim ustanovama”, napominje Dolji.

Kako ističe, rezultati projekta Sigurne kuće bili su zadovoljavajući i ogledali su se u informativnim sesijama na kojima je objašnjeno šta je nasilje i u kojim oblicima se manifestira. Osim toga, na sesijama su predstavljeni konstruktivni primjeri nenasilnih odgovora na nasilje uz igru uloga u kojoj su počinitelji zauzeli ulogu osobe koja je preživjela nasilje.

Dolji dodaje da su u toku programa imali priliku raditi s četvero ljudi. U jednom slučaju je program bio neuspješan zbog toga što je osoblje Sigurne kuće uključeno u projekt procijenilo da je osoba trebala biti poslana u zdravstvenu ustanovu. U tri ostala slučaja uočeno je poboljšanje ponašanja, i to kod dva muškarca čije su supruge bile zbrinute u Kući i kod jednog koji je došao na preporuku suda. Poboljšanja je potvrdilo nadzorno osoblje koje je posjetilo ih u njihovim domovima i porazgovaralo s njihovim suprugama.

Dolji smatra da je ovim skromnim aktivnostima u kojima su učestvovali počinitelji zločina dokazano da sudovi hitno moraju početi slati počinitelje na rehabilitaciju.

“Jedno je kada postoji sudski nalog, a drugo kada dolaze svojom voljom”, poručuje ona. “To bi bio primjer dobre prakse [sudske presude koje nalažu rehabilitaciju] koja je mnogo kvalitetnija od pukog određivanja kazne zatvora.”

Za autonomiju ženskog tijela

U Sigurnoj kući u Đakovici, žena iz Dečana se prisjeća kako ju je suprug silovao:

“Nikad to nisam željela, ni u jednom trenutku. Nikada nisam doživjela taj osjećaj [uživanja u seksu] kao žena. Ne znam kako je to.”

Njena izjava pokazuje da su sigurnost i zaštita ženskih osoba od bračnog silovanja samo neke od tema unutar šireg diskursa koji se tiče borbe žena za nezavisno odlučivanje o njihovom tijelu.

"Pitanje je u kojoj mjeri ženske osobe zapravo imaju kontrolu nad svojim tijelom."

Eljiza Športa, psihologinja Ambasade SAD-a

Športa izdvaja da ovaj vid nasilja demonstrira kako se ženama uskraćuju njihova tjelesna autonomija kao i siguran prostor u kojem će moći uživati to osnovno ljudsko pravo.

“Pitanje je u kojoj mjeri ženske osobe zapravo imaju kontrolu nad svojim tijelom”, kaže ona. “Ovaj koncept ne razumije ni šira populacija niti same žene.”

Ukazujući na bespomoćnost žena koje ne govore “ne” svojim supruzima, Dolji navodi da je kosovsko društvo “društvo muškaraca”.

Prema njenim riječima, osobe izložene nasilju u porodici koje traže utočište u Sigurnoj kući nisu jedine koje prolaze kroz seksualno nasilje u braku. Osvrćući se na zastarjelo viđenje koje glasi da je “seks ili seksualno zadovoljstvo rezervirano za muškarce”, dok je za žene to bračna obaveza koju supruga mora ispuniti, Dolji ističe da se s ovim oblikom nasilja mogu susretati i ženske osobe u povoljnom ekonomskom položaju, koje imaju poslove ili fakultetske diplome.

“Mislim da se svaka druga žena suočava s ovom pojavom”, objašnjava Dolji.

Vjolca Suljdaši (Vjollca Suldashi), voditeljica obuke zaposlena u organizaciji Žene za žene Kosova, četiri godine je radila na terenu s domaćicama albanske, srpske, romske i aškalijske nacionalnosti dobi od 18 do 60 godina. Kroz radno iskustvo s ovim ženama u različitim kosovskim općinama shvatila je da većina njih nije svjesna vlastitih prava,  pa samim time one ni ne uviđaju da se njihova prava krše.”

“Žene u braku su nesvjesne da imaju pravo na to da budu jedine osobe koje će donositi odluke o svom tijelu, koje mogu dozvoliti fizički kontakt ili ga zabraniti”, poručuje Suljdaši.

Vjolca Suljdaši izdvaja da joj je kroz vlastiti rad u programima obuke postalo jasno da žene iz različitih zajednica obično nisu dovoljno informirane o svojim pravima. Fotografija: Fikret Ahmeti / K2.0.

S druge strane, Izeti napominje da je edukacija u sklopu školskih i drugih programa predviđenih obrazovnim politikama ključna kada je riječ o seksu. Ipak, dodaje da je isto toliko bitno akcentirati da žene mogu slobodno izražavati vlastite želje i potrebe za seksualnim odnosom zbog toga što im je do sada to bilo uskraćivano.

“Moramo razgovarati ne samo o pojmu pristanka, već i o seksualnom užitku žena”, zaključuje.

Ljinda Gusija (Linda Gusia), sociologinja i suosnovačica Programa za rodne studije i istraživanje na Univerzitetu u Prištini (UP), sugerira da pored “nasilja u porodici” tema razgovora mora biti i koncept “nasilja nad ženama”, imajući u vidu to da se ovaj pojam odnosi na pandemijsko širenje ovog tipa nasilja i na Kosovu i širom svijeta.

“Nasilje nad ženama podrazumijeva seksualno, fizičko, reproduktivno i ekonomsko nasilje koje može počiniti pojedinac, ali i država, odnosno sistem”, objašnjava ona.

“Napori feminista/ica moraju biti više usmjereni na javno artikuliranje činjenice da nasilje nad ženama nije izolirana pojava, nego simptom rodne neravnopravnosti u društvu”, kaže ona.

Prema njenim riječima, nasilje je povezano s općim socijalnim, ekonomskim i političkim problemima, tako da moramo nastojati da “učinimo ovu vezu jasnijom”.K

Uredio: Ervin Ćafmola (Qafmolla)

Dodatno uredili: Besa Ljuci (Luci), Bronvin Džouns (Bronwyn Jones) i Džek Bučer (Jack Butcher).

Naslovna fotografija: Majljinda Hodža / K2.0.

Ovaj članak je napisan u okviru drugog ciklusa Programa stipendiranja novinara/ki u oblasti izvještavanja o ljudskim pravima. Program podržava Ured Europske unije na Kosovu te se finansira u sklopu projekta “Podrška Luksemburga civilnom društvu na Kosovu” — koji finansira Vlada Velikog Vojvodstva Luksemburg, a čijom realizacijom upravlja Kosovska fondacija za civilno društvo (KCSF) — kao i sredstvima Nacionalne fondacije za demokratiju (NED). Realizacijom Programa rukovodi Kosovo 2.0 u saradnji s Kosovskim centrom za rodne studije (KCGS) i Centrom za ravnopravnost i slobodu (CEL).
Sadržaj članka isključiva je odgovornost organizacije Kosovo 2.0, KCGS-a i CEL-a te nužno ne odražava stavove finansijera.