“Ovdje se ljudi ne oporavljaju, već se samo još više razbolijevaju.” Ta izjava mi se vrtjela po glavi cijele sedmice koju sam provela na Univerzitetskom kliničkom centru Kosova (UKCK). Nažalost, u navedenom ima istine. Ta izjava je odraz svega što sam tamo doživjela.

Čim sam ušla u prostoriju u kojoj je boravio jedan član moje porodice, primijetila sam da je pretrpana — i krevetima i bližnjima ostalih pacijenata_ica. Činilo se da je kreveta bilo više nego što ih je moglo stati u prostoriju. O svakom/oj oboljelom/oj starala se po jedna osoba iz njegove/ne porodice, a prostora je ponestajalo. Taj manjak prostora je bio još alarmantniji s obzirom na to da je u toku bila pandemija.

Sjela sam na rub kreveta u kojem je ležao član moje porodice jer nisam imala gdje drugo. Šćućurena u ćošku, imala sam osjećaj da iznenada uočavam sve probleme koje je nebriga institucija potpuno skrajnula.

Članica porodice jednog pacijenta bila je zabrinuta. Naime, ona je bolnici uputila niz upita u vezi s njim, ali svi su zanemareni. Žalila se da je danima čekala. I ja sam prošla kroz to. Nakon što nam je saopćeno da je našem bližnjem potrebna transfuzija krvi, porazgovarali smo sa nadležnim. Kazao nam je da pričekamo 20 minuta, što smo i učinili. Kada je tih 20 minuta isteklo, niko se nije pojavio.

Otišla sam da provjerim šta se dešava, a nadležni mi je ponovo rekao da pričekam. Onih inicijalnih 20 minuta pretvorilo se u četiri sata. U takvoj situaciji je bilo teško čekati četiri sata, ali nismo imali izbora.

Tamo sam ostala sedam dana. Članu moje porodice je trebao CT. Snimak nismo čekali četiri sata, već dva dana. Rečeno nam je da aparat nije radio.

Dok smo čekali spazila sam prljavštinu koje je bilo svuda. Nije bilo toalet-papira, deterdženta ni bilo kojeg drugog osnovnog sredstva za održavanje higijene, stoga smo te potrepštine morali nabavljati sami. Pristup neophodnim lijekovima također je bio otežan. I tako, postala sam samo još jedna osoba na listi članova_ica porodice i pacijenata_ica što se žale na grozno stanje na UKCK.

Neka zdrava rješenja

Moje iskustvo sa UKCK nije izolovan slučaj. Uzmemo li u obzir sva ova opažanja kao i učestale vijesti o tome da se pacijenti_ce i njihove porodice žale kako im nisu pružene adekvatne usluge, jasno je da je ovaj problem i dalje aktualan.

Potrebno nam je da se Ministarstvo zdravstva i Vlada ozbiljnije posvete rješavanju problema. Da samo malo češće obilaze zdravstvene ustanove, nadležni bi možda vidjeli kako se pacijenti_ce liječe te uvidjeli da su profesionalni medicinski timovi prisiljeni da rade u nezadovoljavajućim uslovima. Pristup zdravstvenoj njezi je krucijalan zato što bez dobrog zdravlja ne može biti napretka.

Intenzivniji nadzor nad medicinskim osobljem mogao bi usloviti stvaranje okruženja koje je pogodnije za pacijente_ice. Oni ne treba da satima čekaju da prime medicinsku pomoć i ne treba da budu primorani na to da zavise od svojih porodica, koje neprestano moraju upućivati zahtjeve za osnovnu njegu.

Pored toga, higijenska inspekcija je nezaobilazna ako je cilj da pacijenti_ce — ali i medicinski timovi — borave odnosno rade u čistom i sigurnom prostoru. Osim nabavke deterdženata, papira, sapuna i drugih sredstava neophodnih za održavanje čistoće, potrebni su i stalni inspekcijski pregledi, a kako bi se zagarantovalo da se pobrojana sredstva zaista koriste i da se pravilno raspodjeljuju pacijentima_cama.

Prijeko je potrebno investirati u opremu, kao što su npr. CT aparati, a da bi pacijenti_ce naročito u hitnim slučajevima mogli što brže dijagnostikovati zdravstvene probleme.

Nadalje, također bi trebalo poboljšati uslove za rad medicinskih timova, budući da bi se tako osoblje dalje stimulisalo i podstaklo da se osjeća cijenjeno na radnom mjestu.

Da se ti problemi riješe, ljudi bi se osjećali sigurnije i ne bi se ustručavali da češće obavljaju zdravstvene preglede. Tako bi se mnoge bolesti vjerovatno spriječile, a samim time bi se i bolnice rasteretile. U krajnjoj liniji, ti koraci bi nam dali do znanja da se porez koji plaćamo koristi u prave svrhe — za naše dobro.

Naslovna ilustracija: Arrita Katona / K2.0.