Uprkos fizičkim i psihičkim preprekama čestim kod nas na Balkanu, organizacija ADMOVERE i Shkëlzen Gashi (poznat pod nadimkom Xeni) u tri toma “Druge Srbije” dokazali su da postoje oni koji umiju da premoste jaz te nas izvedu na zajednički put, nadilazeći različitosti i nalazeći sličnosti — na put što iz sumnje vodi u povjerenje i mir.

Kada na njega potegnu oružje, čovjek uvidi da je komunikacija najbolje oruđe i za sporazumijevanje i za razumijevanje.

Kukavici je u naravi da gradi zid, dok hrabar gradi mostove. To je ponajbolje objasnio argentinski pisac Jorge Luis Borges, koji u eseju “Zid i knjige” piše kako su se — dok se gradio Kineski zid — masovno spaljivale knjige i to zbog straha od istine sadržane u njima.

Zato Xeniju treba odati priznanje na predanosti i intelektualnoj smjelosti naročito budući da su i jedno i drugo još uvijek rijetkost na Balkanu, podneblju na kojem su trvenja oko barjaka i drugih obilježja i dalje široko zastupljena te na kojem mnogi vjeruju u zastarjele mitove. U zastarjele mitove spada i onaj koji glasi da Srbija ima istorijsko pravo na Kosovo, što se kosi sa realnim stanjem te dovodi do nesporazuma, a u konačnici i sukoba.

Xeni je “Drugu Srbiju” posvetio ličnostima koje predstavljaju drugu, drugačiju Srbiju, a to su arhitekta Bogdan Bogdanović (prvi tom, 2021. g), političar Miloš Minić (drugi tom, 2021. g), i pravnik Srđa Popović (treći tom, 2022. g). Pritom je fokus stavljen na njihove stavove u vezi sa Kosovom.

Naslonjena na intervjue i druge medijske sadržaje nastale u različitim periodima, “Druga Srbija” hronološki prikazuje cijeli jedan slijed događaja, kako bismo stekli bolji uvid u stavove i položaj grupa uključenih u dijalog pun poteškoća. “Druga Srbija” se treba smatrati korisnim sredstvom u tom procesu dijaloga koji Kosovo i Srbija već godinama vode pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice.

Srđa Popović, nenadmašni pravnik

Opšte je poznato to da u ratu prva strada istina — pale se knjige i novine. Onda se pale i ubijaju ljudi, u što smo se uvjerili iz prve ruke. Oni koji žive na ovim prostorima okruženi su lažima i obmanama. Poznato je i to da je život intelektualca_ke podređen istini. Na toj pretpostavci počiva svrha njihovog bivstvovanja.

Takve su tri centralne ličnosti “Druge Srbije”. Te tri ličnosti bile su dovoljno hrabre da se izdignu iznad laži i obmana koje je državni aparat Srbije konstruisao na osnovu mitova da bi ugnjetavao druge te im uskratio njihova prava.

Treći dio “Druge Srbije” — koji je izašao 2022. godine — promovisan je u maju 2023, i to u sklopu festivala “Mirëdita, dobar dan!”, a posvećen je Srđi Popoviću.

Popović je bio intelektualac, pravnik i gorljivi pobornik istine. Osobe tog kova manjina su u našem regionu, kutku svijeta u kojem se filozofsko promišljanje uopšte ne njeguje, dok se istorija fikcionalizuje.

Srđa Popović rođen je 1937. godine u Beogradu, gdje je i umro 2013. Kontroverznim aktivnostima počeo je da se bavi vrlo rano, pa je već 1976. godine osuđen na godinu dana zatvora, zbog stavova koje je dijelio sa svojim klijentom, srpskim pjesnikom i disidentom Dragoljubom Ignjatovićem.

Kao advokat lavovski je branio studente_kinje i univerzitetske profesore_ice koji su demonstrirali u Beogradu 1968. kao i studente_kinje koji su 1981. godine demonstrirali u Prištini. Godine 1990. pokrenuo je nedjeljni list Vreme, suprotstavivši se tako instrumentalizaciji medija od strane režima Slobodana Miloševića. Naredne godine izabran je za predsjednika Evropskog pokreta u Srbiji, ali je nakon kontinuiranih režimskih prijetnji napustio zemlju i otišao u Sjedinjene Države. Vratio se u Beograd deset godina kasnije, nakon pada režima Slobodana Miloševića.

Intelektualac kakav je bio Popović prevazilazi nacionalne okvire i postaje dijelom univerzalnih vrijednosti, bez obzira na rasnu ili etničku pripadnost i vjeroispovijest. Ovdje kod nas intelektualaca_ki koji djeluju kao politička opozicija ima napretek, ali malo je onih koji su neprijatelji nacije. Popović je bio jedan od potonjih.

Xeni u predgovoru knjige s pravom ističe da su intelektualci_ke poput Popovića bili nadahnuti socijaldemokratima Srbije na čelu sa autorom i političarom Dimitrijem Tucovićem. Nakon Balkanskih ratova — kada su srpski vojnici u cilju da istjeraju Osmanlije prodrli na današnje Kosovo — Tucović je rekao: “Osnovni uzrok svih nezgoda od kojih ćemo i ubuduće mnogo patiti leži u tome što smo ušli u tuđu zemlju.”

Više od stotinu godina kasnije, Tucovićevog su mišljenja bili samo intelektualci_ke kao što je Popović, a koji nerijetko nailaze na podozrenje i prezir.

Braneći istinu, Popović je podržao NATO u namjeri da napadne njegovu domovinu — vjerovatno je smatrao i da je trebalo intervenisati mnogo ranije. Stao je na stranu NATO-a uprkos tome što je bio pacifista, ubijeđen da može sačuvati istinu i pravdu. Otvoreno je izjavio da niko nije više naštetio interesima Srbije od Miloševića, a valja pomenuti i to da je 1993. godine potpisao i peticiju u kojoj je od američkog predsjednika Billa Clintona zatraženo da reaguje na djelovanje Srbije u Bosni i Hercegovini.

Zbog svega toga Popović ne samo da je bio proglašen izdajnikom Srbije, već je i dobijao prijetnje smrću. Vrijeme je ipak pokazalo da je bio istinski srpski patriota.

Godine 1991. u intervjuu za prištinsku Kohu podvukao je da je jednom Albancu koji mu se zahvalio rekao: “Ne radim ja ovo zbog vas, već zbog svoje savjesti.”

Otvoreno je govorio o teškim kršenjima ljudskih prava albanskog naroda na Kosovu tokom devedesetih godina te je smatrao da se Albanci_ke u Jugoslaviji nikada nisu integrisali, već da su bili tretirani kao građani_ke drugog reda.

Povrh toga, u razgovoru koji je 1999. godine sa Darkom Vukorepom obavio za hrvatski časopis Feral Tribune — i to u jeku NATO-ovog bombardovanja — izjavio je: “Nakon genocida u Bosni, sad vrše novi genocid, na Kosovu.”

Popović je u avgustu iste godine razgovarao i sa Igorom Vukićem, novinarom zagrebačkog Novog lista koji ga je upitao da li je napad NATO-a logičan potez. Popović je odgovorio sljedeće: “Stanje je očigledno teško, a međunarodna zajednica još uvijek nema snage da suzbije revanšizam, što u neku ruku shvatam jer su nad Albancima počinjeni teški, masovni zločini.” Naglasio je da se boji da će intervencija NATO-a biti pogrešno protumačena i da je mnogi neće smatrati humanitarnom.

U intervjuu koji je 2008. godine — neposredno nakon proglašenja nezavisnosti Kosova — dao za beogradski Peščanik, Popović je rekao da je Kosovo samostalna država i da je to neporeciva činjenica, dodavši da je “U stvari, onim političarima, strankama i građanima koji prvi budu skupili hrabrosti da otvoreno kažu da je car go, da je Kosovo nezavisno i da je „borba za Kosovo“ ili ludilo ili demagogija, trebalo bi svi da priznamo ne samo poštenje i hrabrost, već i pravi patriotizam.”

Višetomna knjiga Shkëlzena Gashija objavljena na tri jezika nameće se kao manifest uvažavanja i dobre volje, dakle onoga što nam je kao žiteljima_kama prostora ogrezlih u mržnju i predrasude krajnje neophodno.

Svi mi koji živimo ovdje — gdje se čak i mostovi smatraju zidovima, pa tako i most na Ibru — moramo izvući što više pouka iz “Druge Srbije”. Ako se bodemo borili za istinu, što nam ova knjiga i nalaže, ujedno ćemo postati i borci_kinje za pravdu.

Naslovna fotografija: Aulonë Kadriu / K2.0