Ministarstvo vanjskih poslova Kosova je 16. maja objavilo sljedeći tvit:
Poruka se našla na meti kritika zbog otvorenog proizraelskog stava, pri čemu su mnogi kosovski Albanci/ke povukli niz paralela između patnje koju su 90-ih godina doživjeli pod Miloševićevim režimom i nesreće Palestinaca/ki te su pozvali Vladu da se solidariše s njima. Drugi su zamjerili, prema njihovom mišljenju, očigledan pokušaj Ministarstva vanjskih poslova da pridobije naklonost SAD-a bespogovornim iskazivanjem podrške Izraelu kao američkom savezniku.
Vetëvendosje je došao na vlast tvrdeći da je iznad samodopadnog politikanstva u koje je Kosovo već davno ogrezlo, stoga je i logično to što su brojne pristalice ove stranke ostale indisponirane — pritom valja napomenuti da je trenutna ministrica vanjskih poslova, Donika Gërvalla, članica političke liste Guxo, a ne Vetëvendosjea.
Na Kosovu su održani propalestinski marševi — kao i znatno manji događaji u znak podrške Izraelu — s tim da je činjenično stanje sigurno na strani onih koji su se usprotivili zvaničnom stavu Kosova. Naime, iako ima pravo na to, Izrael se na legitiman način može braniti jedino unutar parametara međunarodnog prava, ali to je nešto što očito nije učinio.
Kosovo, Srbija, Izrael i Palestina
Odnos između Kosova, Srbije, Izraela i Palestine nikada nije bio jednoobrazan. Kao što je to vrlo često slučaj u međunarodnoj politici, geopolitičke okolnosti neprestano stavljaju principe u drugi plan te sve navedene strane zauzimaju stavove u zavisnosti od vlastitih stajališta glede dva ključna pitanja: odnosa sa SAD-om i spremnosti na davanje podrške načelu samoopredjeljenja, odn. na njegovo osporavanje.
Jugoslavija je pod Titovim vodstvom njegovala bliske odnose s Palestinom, i to u okviru Pokreta nesvrstanih. Nakon Šestodnevnog rata vođenog 1967. godine, Jugoslavija je prekinula diplomatske veze s Izraelom, a 1988. je službeno priznala Palestinu. To prijateljstvo je po raspadu Jugoslavije nastavila Srbija, pa je lider Palestinske narodne samouprave, Jaser Arafat — u namjeri da se nametne kao protivnik američke hegemonije — u decembru 1999. godine uputio zloglasni poziv Slobodanu Miloševiću na obilježavanje pravoslavnog Božića u Betlehemu, zgranuvši tim činom Albance/ke na Kosovu.
Ipak, Miloševićev režim je gajio tijesne veze i s Izraelom. Željan da da podršku državi koja se također borila protiv separatista, Izrael je Srbiji isporučivao oružje tokom 90-ih godina, dok su širom regije vođeni ratovi.
Za vrijeme intervencije NATO-a 1999. godine, tadašnji ministar vanjskih poslova Izraela, Arijel Šaron — dijeleći zabrinutost mnogih u Izraelu, a koja se ticala činjenice da Zapad podupire separatizam — osudio je “brutalni intervencionizam” NATO-a i ujedno dodao: “U onom momentu kada da podršku modelu djelovanja trenutno uočljivom na Kosovu, veoma je vjerovatno da će Izrael biti sljedeća žrtva.”
Šaron je istovremeno upozorio da će nezavisno Kosovo “u budućnosti težiti ka pridruživanju Velikoj Albaniji te poslužiti kao osnova za radikalni islamski terorizam — čije jezgro tamo već postoji — i taj terorizam bi se mogao proširiti Evropom.”
Bez obzira na to, sve garniture vlasti na Kosovu su nakon proglašenja nezavisnosti jasno davale podršku Izraelu, mahom zato što se na to gleda kao na učvršćivanje proameričkog stajališta. Naprimjer, kada se šestero američkih investitora 2019. godine sastalo s tadašnjim premijerom, Ramushom Haradinajem, konferencijski sto je tom prilikom bio vrlo indikativno ukrašen zastavama SAD-a, Kosova i Izraela. Prijašnja ambasadorica Kosova u Sjedinjenim Državama, Vlora Çitaku, svojevremeno je izjavila da se narod Kosova “ugleda na Izrael kao na primjer izgradnje države.”
Povrh svega toga, iako narodi Kosova i Palestine dijele neke ključne osobine — od kojih je najevidentnija odlučnost u smjeru odcjepljivanja od represivne države — njihovi uzajamni odnosi su rijetko bili topli. Godine 2008, tri dana nakon što je Kosovo proglasilo nezavisnost, Jaser Abed Rabo — pomoćnik palestinskog vođe Mahmuda Abasa — poručio je: “Kosovo nije bolje od nas. Mi zaslužujemo nezavisnost prije negoli Kosovo.”
Zahvaljujući tome što ga percipira kao pokornog sljedbenika SAD-a, Palestina nije podržala Kosovo u naporima da se izbori za međunarodno priznanje. Štaviše, 2015. godine je glasala protiv članstva u UNESCO-u.
Prema istom šablonu, uprkos tome što bi se moglo činiti da su Srbija i Izrael saveznici, Srbija je često podržavala Palestince/ke, i to posebno usljed zahlađenja odnosa između Beograda i Vašingtona. Srbija je tako 2011. godine podržala zahtjev Palestine za prijem u UNESCO, koji je kasnije i odobren; u novembru 2012. godine bila je jedina država Zapadnog Balkana koja je glasala za to da Palestina dobije posmatrački status u UN-u; nadalje, 2017. godine je u Generalnoj Skupštini UN-a glasala za usvajanje rezolucije u kojoj se države pozivaju da ne šalju diplomatske misije u Jerusalem.
Međutim, kako bi zaradila simpatije SAD-a — i njenog predsjednika u određenoj mjeri slabije naklonjenog Kosovu, Donalda Trumpa — Srbija je potpisivanjem Vašingtonskog sporazuma u septembru 2020. godine pristala da premjesti svoju ambasadu iz Tel Aviva u Jerusalem. S druge strane, Izrael se u okviru istog sporazuma obavezao da će priznati Kosovo, što je pak izazvalo gnjev Srbije. Izraelski ambasador u Srbiji, Jahel Vilan, kasnije je podvukao: “Odluka Izraela da prizna Kosovo donijeta je pod pritiskom SAD-a”, napomenuvši da se “bez ikakve sumnje kosi s [njihovim] interesima u Srbiji”.
Kosovo se u Vašingtonu obavezalo da će ambasadu smjestiti u Jerusalem. Mada su to isposlovale Sjedinjene Američke Države, sama činjenica da je Kosovo prva teritorija s većinski muslimanskim stanovništvom koja je priznala Jerusalem kao glavni grad Izraela mnoge je razljutila. Ključni saveznik Kosova, Turska, osudila je odluku, dok je EU upozorila Kosovo — pa i Srbiju — da će spomenuti potez negativno utjecati na njihove aplikacije za prijem u Uniju.
Osudama su se pridružile Organizacija za islamsku saradnju (OIC) i Arapska liga, te je uslijedila i burna reakcija palestinskog ministra vanjskih poslova.
Amerika na prvom mjestu?
Kao što je već i očevidno, reakciju Vetëvendosjeove vlade na situaciju u Palestini dodatno usložnjavaju faktori koji su izvan njene kontrole. Na odnos Kosova s Palestinom u velikoj mjeri utječe stav obiju strana prema SAD-u.
U svakom slučaju, uporedba onih država koje priznaju Kosovo s onima koje priznaju Palestinu svjedoči o dubokoj podjeli velikim dijelom — ali ne i isključivo — uslovljenoj privrženošću Sjedinjenim Državama.
S tim u vezi, tvit Ministarstva vanjskih poslova strateški gledano možda i ima smisla. Naime, koristi očuvanja prisnog odnosa s SAD-om nadmašuju sve one negativne posljedice koje takav odnos ima na ionako slabu vezu Kosova i Palestine. Međutim, iako bi cijena bijesa Palestine i obeshrabrivanja onih naklonjenih potonjoj na Kosovu zaista mogla biti relativno mala u odnosu na perpetuaciju saveza sa SAD-om, postoje i drugi troškovi koje ovakvav stav povlači za sobom
Kampanju usmjerenu na ostvarivanje međunarodnog priznanja Kosova kao nezavisne države godinama potkopava mišljenje da većinski albansko stanovništvo “ljubi skute Amerikancima”. Otvoreno proameričke izjave koje su predstavnici/e Kosova prethodno davali iz temelja su kompromitovali položaj Kosova. To se da primijetiti iz izjave prijašnje ambasadorice Kosova u SAD-u, Vlore Çitaku, koja je u julu 2019. godine saopćila: “Kada je riječ o njegovim glavnim vanjskopolitičkim ciljevima, Kosovo uvijek prati stav koji zastupa SAD.”
Potraživanje nezavisnosti Kosova neće biti ozbiljno shvaćeno sve dok se Priština bude bezrezervno ravnala s Vašingtonom. Ukratko, ako na vas gledaju kao na “najproameričkiju zemlju na svijetu”, to će vas koštati. Zato postoji jasna razlika između razboritog, strateškog ponašanja i kontraproduktivnog dodvoravanja. Prethodni sazivi vlasti na Kosovu listom su se upuštali u potonje. Trenutna vlada je samo naslijedila praksu tijesnog vezivanja Kosova za američku podršku na međunarodnoj sceni.
Mada Kosovo na više načina ima sreće zbog toga što duže vrijeme uživa podršku SAD-a, svijet je danas umnogome drugačiji u odnosu na 1999, pa čak i 2008. godinu.
Premda je i SAD dalje najsnažnija zemlja, njena potentnost opada. Nova vlada bi shodno tome napravila stratešku grešku ukoliko bi se na vanjskopolitičkom planu usko fokusirala na odnose s SAD-om. Potpisavši Vašingtonski sporazum, vlada na čelu s Hotijem je naišla na odobravanje od Trumpove Bijele kuće, no to je negativno utjecalo na odnose Kosova s EU, Turskom, OIC-om i Arapskom ligom.
Kosovu će očigledno biti potrebna kontinurana podrška Vašingtona, s tim da će Priština saveznike morati potražiti i van SAD-a kako snaga Sjedinjenih Država jenjava te kako se američki strateški interesi mijenjaju.
Dilema “malih” država
Reakcija Kosova na događanja u Palestini podcrtava dilemu s kojom su suočene sve “male” države svijeta: treba li se principijelno baviti vanjskom politikom i tako se izložiti opasnosti od izolacije ili je zarad podrške i garancije opstanka potrebno naći kompromis usklađivanjem s agendom velike sile? U svakom slučaju, druge zemlje — kao što su UAE, Bahrein, Maroko i Sudan — našle su se u sličnom raskoraku između savezništva sa SAD-om i propalestinskih sentimenata.
Međutim, položaj Kosova je akutno nesigurniji imajući u vidu to da je postojanje Kosova u suštini iznjedreno direktnom podrškom SAD-a, da je njegov međunarodni status još uvijek sporan, kao i to da je Kosovo neprekidno izloženo prijetnjama Srbije.
I zato, uprkos tome što je Vetëvendosje osvojio vlast uz obećanje da će usvojiti principijelniji i uistinu nezavisniji pristup, inherentna krhkost sa strane Kosova i njegova vidna potreba za podrškom izvana znači da je pragmatičnost neophodna ako nova vlada nastoji da provede u djelo svoj transformativni plan. Ono što će joj predstavljati izazov bit će očuvanje savezništva bez kompromitacije percepcije i ključnih principa vezanih za nezavisnost Kosova.
Naslovna fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.
