Kerolajn Krijado (Caroline Criado) Perez ove godine je oduševila svijet svojom knjigom “Nevidljive žene”, u kojoj se osvrnula na kako manjak podataka razvrstanih prema spolu utječe na sve, od vladinih političkih odluka, preko temperature u uredima, do tehničkih rješenja. Šta je ishod? Ishod je univerzalna veličina, ali samo za muškarce.

Za nekoga ko radi s različitim podacima i obrađuje ih kroz prizmu roda, mnogi zaključci iz knjige ne bi trebali biti iznenađujući, no ovaj prikaz je ipak važan jer služi kao potvrda rodne pristrasnosti za koju i sami znamo da postoji.

Osim toga što je ukazala na svakodnevnu pristrasnost u podacima, Krijado Perez je također demonstrirala kako mjere koje se uvodi bez prethodne rodne analize polučuju rezultate koji različito pogađaju muškarce i žene, pri čemu se mnogo češće zanemaruje kako se te mjere odražavaju na ženske osobe.

Takva izrada regulative postala je standard u svijetu, pa tako i na Kosovu. U posljednje dvije decenije, oni koji kreiraju politike u našoj zemlji rijetko kada su uzimali u obzir učinak koji njihove odluke imaju na žene — stanje se nije promijenilo ni dok je na vlasti bila odlazeća koalicija PAN.

Pored činjenice da ženske osobe pretežno bivaju zanemarene u političkim direktivama, uobičajeno je to da čak i politike koje su “orijentirane” ka unapređenju života žena podbacuju zbog nedostatka adekvatnih rješenja ključnih problema.

Politički planovi, kao što su investiranje u predškolsko obrazovanje — čime bi se ublažio teret neplaćenog rada brige o djeci, a koji i dalje u ogromnoj većini slučajeva pada na leđa žena — nije bio prioritet dosadašnjih državnih niti lokalnih garnitura vlasti. Mjere afirmativne akcije, poput uključivanja ženskih osoba u upravne odbore, naišle su na otpor među kreatorima i kreatorkama politika.

S druge strane, odlazeća vlada nastavila je trend favoriziranja kapitalnih ulaganja nauštrb investiranja u dobrobit, stoga je svojim glavnim prioritetom učinila izgradnju cesta.

Kada se odvija planiranje politike, taj proces obično obuhvata niz aktera i akterki iz vlade koji predlažu političke inicijative i dokazuju da je nužno napraviti određene izmjene ili uvesti neke novitete. Koliko je teško realizirati te promjene djelimično zavisi od obima politike o kojoj je riječ, kao i od toga koliko bi mogla utjecati na glasačko tijelo na narednim izborima.

Posljednjih 20 godina, vladajuće strukture na Kosovu nisu uvijek usvajale političke odluke kojima je prethodila detaljna analiza potreba ili njihovih učinaka. Budući da su kosovske vlade kratkog vijeka (odnosno da nijedan dosadašnji saziv nije uspio privesti kraju svoj četverogodišnji mandat), oni koji donose odluke često osjećaju potrebu za time da učine što više mogu u kratkom vremenu koje će provesti na vlasti, i to kako bi osigurali što veću podršku biračkog tijela nakon što se njihov mandat prekine.

Takvo kratkoročno razmišljanje nerijetko je dovodilo do toga da jedna administracija usvoji neki propis samo da bi ga nova administracija revidirala i izmijenila. Izmjene u strategijama razvoja podrazumijevaju izmjene primarnih ciljeva u pogledu ulaganja, a različite vlade su izglasavale različite amandmane na izmjene Zakona o radu, fiskalnih politika i budžetskih prioriteta.

Odluke te vrste za rezultat imaju tendenciju dugogodišnjeg upumpavanja resursa u iste domene, što uslovljava kontinuirano donošenje izmjena pojedinih odluka. Taj beskrajni niz ne ostavlja mnogo mjesta za dobro usmjerene regulative, naročito ne za one u čijem je fokusu poboljšanje života žena i mladih kao društvenih grupa nedovoljno zastupljenih u upravljačkim strukturama.

Doprinos ženskih osoba privredi ostaje jedan od najpodcjenjenijih aspekata ekonomije. Što se tiče Kosova, njihov angažman koji se ogleda u neplaćenom radu nije empirijski utvrđen, dok je broj onih koji za svoj rad primaju novčanu naknadu vrlo mali, prvenstveno zato što su u velikoj mjeri opterećene neplaćenim poslovima vezanim za brigu o drugim osobama.

Ti podaci su značajni jer se među glavnim pitanjima na koje predlagači i predlagačice novih regulativa moraju odgovoriti nalazi i sljedeće: “Koliko će koštati i kako ćemo pokriti troškove?” Politike i aktivnosti trebaju biti usklađene s aktualnim budžetom ili pak predložene unaprijed kako bi naredni budžeti mogli biti u skladu s tim novitetima.

Dakle, poznavanje i uvažavanje istinske vrijednosti rada žena — ali i cijene isključivanja žena s tržišta rada — trebali bi biti temelj svake ekonomske analize potencijala novih odluka.

Žene bez podrške na poslu

Jedan od načina na koje bi političke stranke na Kosovu mogle početi ispunjavati svoja obećanja bio bi taj da počnu posmatrati neplaćeni rad žena kao vrijedan doprinos BDP-u te istovremeno investirati u aktivnosti na osnovu kojih bi se taj teret mogao ublažiti, čime bi se ujedno povećalo učešće ženskih osoba u plaćenom radu.

Prema zvaničnim statističkim podacima, manje od 20% građanki Kosova aktivno učestvuje na tržištu rada, dok se ni 10% kosovskih poduzeća ne nalazi se u vlasništvu ženskih osoba; štaviše, žene se diskriminira i pri zapošljavanju i onda kada nastoje napredovati u karijeri.

Povrh toga, iz kosovskih poduzeća tvrde da jednu od prepreka u poslovanju predstavljaju rigorozne odredbe Zakona o radu.

Neke od stavki tog zakona koje i žene i poduzeća smatraju problematičnima jesu propisi koji reguliraju porodiljsko odsustvo.

Postojećom regulativom o porodiljskom odsustvu majkama je osigurano pravo na odsustvo u trajanju od dvanaest mjeseci. U prvih šest mjeseci, poslodavac isplaćuje novčanu naknadu u visini od 70% plate zaposlenice, za naredna tri, sredstva u iznosu od 50% prosječne plate na Kosovu izdvaja Vlada, a posljednja tri mjeseca su neplaćena.

Iz poduzeća naglašavaju da im je neisplativo zapošljavati žene koje bi mogle otići na porodiljsko odsustvo, no žene su mišljenja da ih se diskriminira, bez obzira na njhove planove u pogledu osnivanja porodice, i to zbog porodiljskog odsustva kakvo je predviđeno zakonom.

Da bi ta prepreka u poslovanju bila uklonjena, kosovska vlada je — paralelno s poduzimanjem mjera smanjivanja visokog nivoa ekonomske neaktivnosti kod ženskih osoba — počela raditi na izmjenama Zakona o radu koji je trenutno na snazi. Te aktivnosti započete su u periodu dok je na vlasti bila administracija Ise Mustafija (2015–2017. godina), ali budući da nisu bile dovršene, dospjele su u ruke vladajuće koalicije PAN. Ipak, ni ona ih do sada nije uspjela realizirati.

Istraživanja pokazuju da su adekvatno plaćena majčinska, očinska i roditeljska odsustva od krucijalne važnosti za suzbijanje rodne neravnopravnosti na tržištu rada, i na polju aktivnog učešća u radnoj snazi i na polju razlika u platama među rodovima. Kosovo je napravilo pozitivan korak 2017. godine, kada su u zakon uvedena porodiljska odsustva za očeve i oba roditelja; međutim, tu sav napredak staje.

Tokom mandata odlazeće vlade, odredbe o majčinskom i roditeljskom odsustvu uklonjene su iz Zakona o radu da bi bile unesene u novi nacrt zakona koji se odnosi na porodiljsko odsustvo za majke, očeve i oba roditelja. No, predloženim zakonom predviđene su izmjene koje će u materijalnom smislu uglavnom biti od koristi poduzećima te koje ne garantiraju bilo kakve pomake kada je riječ o diskriminatornim praksama zapošljavanja.

U tom dokumentu, majčinsko odsustvo (koje može uzeti isključivo majka) ograničeno je na dvanaest mjeseci, pri čemu za tri mjeseca poslodavac isplaćuje naknadu u visini od 70% redovne plate njegove zaposlenice; za šest mjeseci novčana sredstva u visini od 50% iznosa prosječne plate u zemlji izdvaja Vlada Kosova; dok su ostala tri mjeseca neplaćena. Trajanje očinskog odsustva (koje može uzeti isključivo otac) ograničeno je na samo deset dana, a za roditeljsko odsustvo (koje majke i očevi mogu podijeliti) nije planirana isplata novčane naknade, zbog čega je mala vjerovatnoća da će se na njega odlučiti ijedna porodica.

S obzirom na navedene izmjene, taj nacrt zakona se hvali kao napredak na putu ka rodnoj ravnopravnosti u porodici i na tržištu rada. U praksi pak on to nije jer je prisutna i više nego očigledan nesklad između odredbi o majčinskom i očinskom odsustvu, stoga je itekako izgledno da će poduzeća u procesu zapošljavanja još uvijek davati ogromnu prednost muškarcima.

Imajući u vidu činjenicu da nije razmotrila pokazatelje u vezi s za tržištem rada, vlada na čelu s PAN-om nije uspjela prodrijeti u srž problema s kojma se suočavaju žene niti popraviti stanje tako da se poveća njihovo aktivno učešće u radnoj snazi. Mada još nije usvojen, spomenuti zakon predstavlja neuspjeli pokušaj rješavanja ozbiljnog problema.

Generične politike ne pomažu

To da se ženske osobe zanemaruje i prilikom planiranja evidentno je i u Strategiji za lokalni ekonomski razvoj. Na osnovu istraživanja moguće je zaključiti da iako manjak ulaganja u javne usluge štedi novac (na kratke staze), ono također prebacuje troškove i cjelokupan teret s javnog na privatni sektor — žene se na kraju bave skrbničkim poslovima koje javni sektor ne nudi.

U strategijama lokalnog ekonomskog razvoja trebale bi biti predviđene i investicije u oblasti socijalne zaštite, čime bi se proizvelo više radnih mjesta za žene ovom sektoru (u kojem se i inače zapošljava više žena nego muškaraca) te dalo vremena koje bi mogle provesti aktivno uključene u ekonomske tokove budući da bi bio smanjen njihov neplaćeni rad.

Ipak, strategija lokalnog ekonomskog razvoja na Kosovu u najvećoj mjeri je fokusirana na razvijanje poslovne klime u globalu, na infrastrukturu, kao i na opće obrazovanje. Mada su te oblasti važne, one se tiču ekonomskog razvoja uopće, ne njegovih pojedinosti.

Kao što su to činile i prethodne garniture vlasti, što je trend koji će se prema svemu sudeći nastaviti, odlazeća kosovska administracija nastavila se služiti principom “ista meta, isto odstojanje” pri donošenju odluka kojima se žene najčešće ne uvažava kao bitan društveni sloj.

Naslovna ilustracija: Majljinda Hodža (Majlinda Hoxha) / K2.0.