Za one koji su studirali krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, obrazovanje je bilo više borba nego zagarantirano pravo, što je činjenica koja je odredila odnos prvih generacija kosovskih studenata/ica prema Univerzitetu u Prištini (UP). Entuzijazam, elan, trud, te povrh svega i odricanje zarad znanja samo su neki od zajedničkih elemenata u pričama koje su ispričali prvi polaznici/e te visokoškolske ustanove.

Prošlo je pola stoljeća. Nakon promjene sistema, nakon rata i nekoliko kontroverznih garnitura vlasti, čini se kako je prisutna određena rupa u povijesnom narativu o obrazovnom sistemu na Kosovu. S tim u vezi, danas je dokumentiranje iskustava i okolnosti koje su oblikovale kosovske studente/ice, i to na osnovu onoga što pamte kao prve osobe koje su sjele u amfiteatarske klupe na fakultetima UP-a, ključno za verbaliziranje sveobuhvatnog sjećanja vezanog za obrazovanje i za osnivanje Prištinskog univerziteta.

Prve visokoškolske ustanove na Kosovu otvorene su pedesetih godina, a to su bile Viša škola za administraciju i Viša pedagoška škola. Međutim, temelji studentskog života udareni su početkom šezdesetih godina, kada je u Prištini formirano nekoliko ispostava beogradskog univerziteta.

Kraj šezdesetih godina obilježio je pad takozvanog režima Aleksandra Rankovića, tokom kojeg su kosovski Albanci/ke tretirani kao građani/ke drugog reda lišeni prava na upotrebu jezika i bez pristupa obrazovanju. Smjenom Rankovića s pozicije potpredsjednika Jugoslavije 1966. godine, albansko stanovništvo na Kosovu je dobilo priliku da artikulira vlastite političke zahtjeve za autonomijom, ostvarivanjem jezičkih prava, kao i za obrazovanjem.

Dvije godine kasnije, 1968, studenti/ce raznih prištinskih fakulteta pod okriljem Univerziteta u Beogradu nastojali su osnovati zasebnu univerzitetsku ustanovu usred društveno-političkih promjena uzrokovanih studentskim protestima koji su organizirani širom svijeta.

UP se u toku svog pedesetogodišnjeg postojanja nalazio u epicentru kosovskog državotvornog procesa, stoga je upis na studij u to vrijeme bila ne samo lična, već i politička odluka. Tako su prve generacije studenata/ica na sebe preuzele odgovornost i zauzele važnu poziciju u trenucima od političko-historijskog značaja.

Odlučnost studenata/ica koji su na demonstracijama ‘68. godine bezuslovno zahtijevali osnivanje univerziteta ubrzo je urodila plodom. U junu 1969. godine, zvaničnim formiranjem Medicinskog fakultea ispunjen je posljednji preduslov za uspostavljanje UP-a, na kojem je početak prve akademske godine ozvaničen u novembru iste godine.

Zvanična ceremonija otvaranja nije održana sve do 1970. godine, tako da se 2019. godine tehnički navršava 49 godina od osnivanja UP-a. Ipak, oni koji su studirali u tom razdoblju proslavljaju jubilej ove godine budući da se navršava tačno pedeset godina od trenutka kada su postali prva generacija studenata/ica UP-a.

Od života u “polururalnom” gradu blatnjavih ulica do manjka elementarnih uslova života i obrazovne infrastrukture, pripadnici/e tih prvih plejada koje su studirale na UP-u prisjećaju se ranih godina urbanog razvoja Prištine i stvaranja njenog identiteta kao univerzitetskog grada, ali i autonomizacije Kosova.

Zahvaljujući ličnim pričama koje su s nama podijelili ti pionirski studenti/ce iz Prištine, K2.0 putuje u prošlost kako bismo iskusili i razumjeli početke ovog Univerziteta.

Nazmi Rahmani — albanski jezik i književnost, Filozofski fakultet

Fotografija: Aurela Kadriu / K2.0.

Nazmi Rahmani (Rrahmani) rođen je 1941. godine u Balovcu, Općina Podujevo. Albanski jezik i književnost diplomirao je 1964. godine u Prištini, kada se njegov fakultet i dalje nalazio u sastavu Univerziteta u Beogradu. Rahmani je radio kao novinar za Radio Priština, a kasnije i za list Rilindja. Do sada je objavio nekoliko knjiga za djecu.

Pošto sam završio osnovnu školu, čvrsto sam odlučio nastaviti svoje školovanje u gimnaziji. Takva škola postojala je jedino u Prištini, pa sam se morao preseliti ovamo. Bio sam dio svojevrsne probrane generacije zato što smo tada imali vrlo malo učenika/ca. U mom razredu nas je bilo 30, dok je u cijeloj gimnaziji bilo oko 120 đaka/inja albanske nacionalnosti.

Kada sam bio maturant, Radio Priština je provela anketu za učenike/ce završnih razreda svih srednjih škola na kojoj smo trebali podijeliti svoja mišljenja o novinarstvu — da li nam se sviđa ili ne sviđa i zašto. Odabrana je grupa maturanata/ica iz svih krajeva Kosova, nas otprilike 30, te smo nakon mature imali priliku pohađati kurs novinarstva. Kurs je trajao dvije sedmice i tamo smo prisustvovali predavanjima koja su držali poznati radijski novinari/ke, kao i novinari/ke [dnevnog lista] Rilindja i [srpskog dnevnog lista] Jedinstvo.

Dobili smo niz zadataka; trebali smo razrađivati vlastite ideje i pisati. Po završetku kursa, radio je odabrao neke od nas, među kojima smo bili [publicist i književni kritičar] Redžep Ćosja (Rexhep Qosja), [pisac] Rahman (Rrahman) Deda, [lingvist] Rustem Beriša (Rrustem Berisha) i ja. Seminaru je prisustvovao i [glumac] Adem Mikulovci (Mikullovci).

Te godine je donijeta odluka o tome da se u Prištini osnuju odjeljenja nekih fakulteta u sastavu Beogradskog univerziteta, jer smo do tada imali samo Višu školu za administraciju i Višu pedagošku školu koje su otvorene samo nekoliko godina ranije.

Neki od nas učenika/ca smo se odlučili upisati na fakultet u Prištini zbog toga što je jedna takva ustanova tek bila otvorena i zbog toga što je bilo lakše “upasti”. Na fakultetu je u prvom semestru 1960. godine još uvijek bilo nedostataka u pogledu opreme, osoblja i bibliotečkog fonda — u principu nismo mogli vršiti iscrpnija naučna istraživanja. Međutim, naravno da smo uživali na početku studija zato što je to bio prvi put da je neko studirao u Prištini. Prethodno su svi odlazili na studije u Beogradu, Zagrebu ili drugim jugoslavenskim centrima.

Priština je veoma mali grad i završavao se na mjestu gdje se danas nalazi Grand Hotel. Prašnjavi put od hotela do bolnice nije bio ni asfaltiran. Cijeli prostor između onoga što je nekada bio Filozofski, a danas Filološki fakultet i bolnice bio je prekriven poljima pšenice.

Prema tome, Priština je predstavljala neki polugrad. Utorak je bio pazarni dan i moglo se vidjeti mnoštvo životinja, konja i pasa, kočija. Ljudi su uglavnom živjeli životom koji je bio pola ruralan, pola urban. Gotovo da nije ni bilo saobraćaja ili auta. To je bila rijetkost. Tamo gdje je danas smještena bivša zgrada Rilindje sadio se kupus.

Predavanja su održavana u prostorijama koje su prethodno pripadale Višoj pedagoškoj školi, što je danas Umjetnička akademija, ako se ne varam. Tu je prije bila kasarna, no vojska je onda premještena u zgradu današnjeg Pravnog fakulteta, koji tada nije imao ni svoju biblioteku.

BIlo je vrlo teško doći do knjiga, pa čak i do literature onih autora/ica koju smo izučavali. Često bismo prepisivali knjige, bilo ručno ili na pisaćoj mašini, i zatim bismo tih pet-šest takvih primjeraka dijelili s drugim studentima/cama, prijateljima/cama. Čitali smo naslove [Ndrea] Mjede, Naima [Frašerija (Frashëri)], Miđena (Migjen) i brojnih drugih. Ustvari, najčešće smo se služili pisaćim mašinama kada smo prepisivali knjige.

S obzirom na to da smo studirali albansku književnost, tokom prvih nekoliko godina nastavu su nam držali profesori/ce Albanci/ke. Albanski jezik nam je, recimo, predavao Idriz Ajeti, dok je Anton Četa (Çeta) bio zadužen za Staru književnost. Tu je bilo i predavača/ica s Univerziteta u Beogradu, kao i s drugih tamošnjih ustanova i fakulteta.

U početku su neka predavanja održavana na srpskohrvatskom. Tako smo, naprimjer, Teoriju književnosti slušali na srpskom ili pak na staroslavenskom [starocrkvenoslavenskom] jeziku. Jugoslavenska književnost je bio jedan od izbornih predmeta, u okviru kojeg je nastava također izvođena na srpskohrvatskom jeziku.

Ta situacija je pomalo paradoksalna kada se na nju osvrnemo iz današnje perspektive, ali srpskohrvatski je u tom periodu preovladavao u raznim segmentima administracije, svakodnevnom životu i različitim institucijama. Štaviše, na prijelazu s 1957. na 1958. godinu, stvoren je potpuno drugačiji ambijent. Naime, pojedini državni službenici/e su tvrdili da bi se nastava u srednjim školama prvenstveno trebala odvijati na srpskohrvatskom zato što mnogi maturanti/ce srednjih škola u kojima je nastava izvođena na albanskom nisu mogli biti primljeni na beogradske fakultete, gdje se na predavanjima upotrebljavao srpski.

Neki su išli i do te mjere da su zahtijevali zatvaranje albanofonih srednjoškolskih ustanova. Da se tome istrajno nisu protivili politički predstavnici/e i naučnici/e kao što su Alji (Ali) Hadri i Hasan Mekulji (Mekuli), te srednje škole bi možda bile i zatvorene. Ipak, to se nije dogodilo.

Činilo se da su ti napori pobudili želju i htijenje za njegovanjem albanskog jezika kroz pisanje na albanskom, objavljivanje tekstova u albanskim novinama i otvaranje novih škola. Do preokreta je došlo u šezdesetim godinama, stoga su uslijedili i zahtjevi za osnivanjem fakulteta. Iako su to bile ispostave Beogradskog univerziteta, njihove prostorije su se trebale nalaziti u Prištini.

Došlo je do procvata u gradu, gdje je glavni jezik bio albanski, i to je probudilo znatiželju i interes za učenjem albanskog jezika. Osnivanje Univerziteta [u Prištini] bilo je rezultat ubrzanog razvoja na svim poljima, privrednog napretka, te promjena na jugoslavenskoj političkoj sceni, posebno što se tiče Kosova.

U narodu je zavladao entuzijazam. Klima se u potpunosti promijenila i ljudi su se željeli obrazovati, mada je u početku bilo teško. Bilo je veoma malo djevojčica i onih koji su dolazili iz ruralnih područja.

Kada sam bio srednjoškolac, u prvom razredu je bilo mnogo djevojaka. Prije nego što sam ja upisao srednju školu, cijelu gimnaziju su pohađale samo dvije djevojke, jedna iz Albanije i jedna iz Prištine. U mojoj generaciji, koja je brojala ukupno 32 učenika/ce, bile su samo tri djevojke; jedna od njih je kćerka Mehmeta Dževorija (Xhevorija), koji je bio odgovoran za obrazovanje i kulturu i koji je s grupom nastavnika/ca na Kosovo došao iz Albanije.

Druga je bila sestra [novinara] Nehata Isljamija (Islami), čiji je otac bio profesor historije u Prištini, a treća je bila Prištevka Advije Seljimi (Selimi). U odjeljenju više nije bilo djevojaka, no kada smo krenuli u drugi i treći razred, došlo ih je još. Na kraju ih je bilo više od dječaka.

Hedvig Kadriju — opća medicina, Medicinski fakultet

Fotografija: Hedvig Kadriu.

Hedvig Kadriju (Kadriu) rođen je 1950. godine u Velikom Trnovcu, Općina Bujanovac, Srbija. Studirao je opću medicinu kao pripadnik prve generacije studenata/ica Medicinskog fakulteta Univerziteta u Prištini. Godine 1974. postao je prvi diplomant tog fakulteta.

U Prištinu sam se doselio 1. septembra 1965. godine budući da sam namjeravao nastaviti školovanje u Srednjoj medicinskoj školi. Živio sam s tri prijatelja u privatnom stanu u Ulici Bratstva i jedinstva na broju 137 [današnja Ulica Prizrenske lige], u blizini Zelene tržnice. U stanu nije bilo vode niti kupatila. Tuširali smo se i mijenjali veš svake nedjelje u javnom kupatilu kod velike džamije, odnosno u Hamamu, kako su ga tada zvali.

Prioritete su u tom vremenu predstavljali školovanje medicinskog osoblja i unapređivanje zdravstvene zaštite kosovskog stanovništva. Nezadovoljstvo građana/ki njihovim kulturnim, ekonomskim i socijalnim položajem u cjelokupnom jugoslavenskom društvu kulminiralo je omladinskim protestima organiziranim 1968. godine.

Mladi su između ostalog zahtijevali i osnivanje univerziteta. Svojevremeno je u Prištini postojalo nekoliko fakulteta, ali je otvaranjem Medicinskog fakulteta ispunjen pravni preduslov za formiranje Univerziteta u Prištini — tadašnjeg “Univerziteta na Kosovu”.

Iako sam položio prijemni ispit i upisao se na Medicinski fakultet u Zagrebu, odlučio sam se vratiti i nastaviti studije na Medicinskom fakultetu u Prištini. Pored eminentnih profesora/ica iz univerzitetskih središta Jugoslavije, na drugoj godini su nam predavali i profesori/ice s Državnog univerziteta u Tirani. Zahvaljujući inicijativi vodećih društveno-političkih struktura na Kosovu, te godine su Univerzitet u Prištini i Univerzitet u Tirani sklopili ugovor o kulturnoj i naučnoj saradnji.

Nikada neću zaboraviti prvo predavanje koje je održao naš profesor histologije, dr. Skender Čičo (Çiço), s Tiranskog univerziteta. Predavanju su prisustvovali svi studenti/ce druge godine, Albanci/ke, a mjesto održavanja bio je hol Odsjeka za biologiju, čije su se prostorije nalazile pored Filozofskog fakulteta. Tog dana je atmosfera bila nadasve napeta.

Mi studenti/ce smo bili uzbuđeni jer je dolazio profesor iz Tirane, kome smo dobrodošlicu poželjeli gromoglasnim aplauzom. S druge strane, predstavnici/e rukovodstva Fakulteta i Univerziteta bili su oprezni zbog potencijalnih političkih incidenata.

Profesor Skender Čičo, koji je bio itekako iskusan, no ujedno i autoritativan pedagog, tada je bio suočen s vrlo teškim zadatkom i zato se veoma formalno ophodio prema nama studentima/cama. Mi smo pak željeli uspostaviti kontakt i porazgovarati s njim kako bismo saznali više o životu u Albaniji i razvoju medicine na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tirani. Međutim, profesor je bio iznimno odmjeren te je pristajao na razgovore isključivo u granicama teme o kojoj je govorio u sklopu svojeg predavanja, a koje se ticalo histologije.

Profesor Minir Karađozi (Karagjozi) i njegova asistentica, dr. Nadire Dinasi, bili su naredni predavač/ica i izlagali su o fiziologiji. Da bi nam praktično pokazali Pavlovljev uslovljeni refleks, sa sobom su poveli psa na kojem su demonstrirali kako psi luče slinu kada im pokažete hranu.

Zbijali smo šale na račun psa, s obzirom na to da su morali pribaviti specijalni pasoš kako bi prešli albansku granicu i doveli ga na Kosovo.

Ukoliko se dobro sjećam, 1972. godine je izbila epidemija velikih boginja, to jest virusa Variola Vera major na latinskom. Prva osoba zaražena ovom opasnom bolešću bio je neko iz Prizrena ko se vratio s hodočašća na kojem je i došao u kontakt s ovim izrazito zaraznim virusom. Kako se epidemija širila, svi studenti/ce medicine iz moje generacije uključili su se u projekt vakcinacije protiv ove bolesti kojim je obuhvaćeno stanovništvo na cijeloj teritoriji Kosova.

Naš konkretni, praktični doprinos i angažman kao studenata/ica medicine ogledao se u zaštiti kosovskog stanovništva i sprečavanju daljnjeg širenja ovog opakog — a u nekim slučajevima i smrtonosnog — oboljenja.

Dana 7. septembra 1974. godine postao sam prvi ljekar koji je diplomirao na Medicinskom fakultetu u Prištini. Prva osoba koja mi je čestitala u ime Fakulteta i Univerziteta bio je tadašnji dekan Medicinskog fakulteta, dr. Musa Hadžiju (Haxhiu), koji mi je uručio buket s porukom: “Prvom doktoru”. 

Prvo šestero diplomanata/ica Medicinskog fakulteta diplome je dobilo na promociji održanoj 12. oktobra 1974. godine. U Brezovici je organizirana i svečana večera za diplomirane ljekare/ke i nastavno osoblje Fakulteta, i to pod pokroviteljstvom Mahmuta Bakalija (Bakalli), koji je u to vrijeme obnašao dužnost predsjednika Pokrajinskog komiteta. Bakali je toj večeri prisustvovao zajedno sa svojim gostom, ambasadorom Jugoslavije na Kubi.

Od svega onoga što se te večeri dogodilo izdvojio bih govor našeg profesora, dr. Derviša Rožaje (Dervish Rozhaja), rektora Univerziteta. Nakon svog govora, u kojem se s oduševljenjem osvrnuo na uspjehe Univerziteta na Kosovu i albanskog naroda, dr. Rožaja je sasvim spontano zapjevao stare albanske pjesme u pratnji kosovskog slavuja, gospođe Nedžmije Pagaruša (Nexhmije Pagarusha), naše počasne gošće.

Resmije Krijeziju — albanski jezik i književnost, Filozofski fakultet

Fotografija: Aurela Kadriu / K2.0.

Resmije Krijeziju (Kryeziu) rođena je u Đakovici 1945. godine. Studij albanskog jezika i književnosti uspješno je okončala 1972. godine u Prištini. Kada je upisala studij, Filozofski fakultet se i dalje nalazio u sastavu Univerziteta u Beogradu, ali je Krijeziju zvanično diplomirala na Univerzitetu u Prištini. Zvanje doktorice stekla je 1977. godine, na istom univerzitetu. Do sada je objavila niz studija i osvrta u oblasti historije albanske književnosti i književne kritike, te je napisala i brojne knjige, od kojih je najnovija “Rrota e Ujit” (“Vodenično kolo”).

Pošto sam završila gimnaziju, iste godine sam se udala i dobila svog prvog sina, Škumbina (Shkumbin). Godinu dana kasnije, 1967, stjecajem okolnosti sam se odselila u Beograd, budući da je moj muž, Ekrem Krijeziju, bio student završne godine na Odsjeku za dramaturgiju Akademije umjetnosti.

Te godine je Beogradska televizija pokrenula polusatnu emisiju na albanskom jeziku. Imajući u vidu to da je studirao na Akademiji, Ekrem je dobio posao na Televiziji Beograd kao voditelj te emisije, “Pasqyra Televizive”. Zbog činjenice da je morao raditi te provesti još godinu dana u Beogradu radi studija, odlučili smo ujediniti porodicu.

I ja sam te 1967. godine počela studirati. Upisala sam se na Odsjek za albanski jezik i književnost Filološkog fakulteta u Beogradu. Nakon godinu dana, vratila sam se u Prištinu, gdje sam svoj studij nastavila na Odsjeku za jezk i književnost Filozofskog fakulteta u Prištini.

Da Univerzitet u Prištini nije postojao, sada bih imala samo diplomu iz srednje škole. Univerzitetsku sam dobila 1971. godine.

Odsjek za jezik i književnost okupljao je ljude iz svih krajeva Kosova. S većinom njih sam se zbližila i naprosto moram napomenuti da su mi mnogo pomogli u te tri godine.

Kada sam se upisala na fakultet, imala sam već jedno dijete. U toku studija mi se rodilo još dvoje, Miljot (Milot) i Drin, tako da sam diplomirala kao majka troje djece. Ne mogu zaboraviti koliko su mi pomogli kolege/ice koji bi me kasno navečer pratili kući jer sam stanovala u naselju Taslidže, koje je prilično udaljeno od fakulteta.

Bila je ciča zima, a ja u devetom mjesecu trudnoće. [Lingvisti] Daut Demaku i Imri Badalaj (Badallaj) nikada me nisu puštali da se sama vraćam kući. Većinu puta su me držali da ne padnem, jedan s jedne, drugi s druge strane.

Mada sam bila majka, pokušavala sam živjeti studentskim životom i baviti se aktivnostima organiziranim u okviru Fakulteta. U tom periodu je sa mnom studirao [pjevač] Sabri Fejzulahu (Fejzullahu), kome sam moderirala njegov prvi koncert u univerzitetskoj dvorani. Tada sam bila u sedmom mjesecu trudnoće.

Dok sam bila studentica prve godine studija, tu jesen i zimu sam živjela u prištinskom naselju Dubrovnik [današnja Ulica Gazmenda Zajmija]. Naselje je bilo novo, no ceste još uvijek nisu bile asfaltirane. Kada je padala kiša, makadam bi postao toliko blatnjav da je njime bilo nemoguće proći, ma kakvu obuću da ste obuli. Sjećam se da je jednog dana nekoj gospođi potpetica spala s noge nakon što je jednom nogom zagazila u mulj.

Na svu sreću, u Beogradu sam prethodno kupila par plastičnih čizmi koje su bile na sniženju. Bile su zelene i na njima je bilo nacrtano cvijeće kamilice. Prije nego što su počele kiše, nekoliko puta sam ih pronosala. Bile su mi vrlo udobne.

Najesen su sa sve obilnijom kišom došli i problemi. Bio je početak akademske godine. Nisam se bila upoznala sa svim svojim novim profesorima/cama.

Jednog jutra sam žurila na fakultet, ali nikako nisam mogla stići brzo kao i inače. Put je bio toliko blatnjav da sam jedva uspijevala dizati noge dok sam hodala. Uz veliki napor sam nekako došla do asfaltirane ceste u blizini Pedagoške škole, što je danas zgrada Ministarstva obrazovanja. Tu se nalazila neka česma s koritom na kojem su ljudi čistili obuću kada su se spuštali u grad iz Dubrovačke ulice.

Tog prvog kišnog dana, kada se pojavilo i blato, čekala sam u redu da operem čizme. Kasnila sam na predavanje. Ispred mene je ostao samo jedan visok muškarac u svojim šezdesetim godinama koji je nosio plavi kaput, kestenjastosmeđu kravatu i crni šešir. Rekao mi je da očistim čizme prije njega, no bilo me je previše sram da to učinim zato što je bio stariji. Odvratila sam mu da ću mu ja očistiti cipele kako se ne bi umokrio.

Zahvalio mi se i kazao da nema govora da to učinim. Na nogama je nosio cipele obložene gumom, ono što smo nekada zvali “kalaqe”. Oprala sam čizme nakon njega.

Na kraju sam stigla na Fakultet, ali tek pred kraj prvog sata predavanja. Imala sam Sintaksu. Čula sam da je profesor strožiji od ostalih, stoga sam čekala u hodniku dok se predavanje nije završilo.

Na početku drugog sata sam se iznenadila kada sam vidjela da Sintaksu predaje gospodin kojem sam se ranije tog jutra ponudila da operem cipele. Pokušavala sam se sakriti. Bilo je to uvodno predavanje. Profesor se predstavio sljedećim riječima: “Ja sam Gani Ljuboteni (Luboteni), odgovorni nastavnik na ovom predmetu. Nadam se da ćemo zajedno razložiti sve nejasnoće vezane za elemente koje ćemo analizirati, a koji se odnose na postulate teorije književnosti.”

Profesor Gani Ljuboteni istinski se trudio da njegov kabinet napustimo prosvijetljeni znanjem i razumijevanjem književnih djela. I do dana današnjeg se sjećam načina na koji je predavao i toga koliko je nastojao saslušati svoje studente/ice. Tim putem je kod nas eliminirao strah koji smo osjećali prema njemu.

Taj strah je proizlazio iz poštovanja. Jako smo ga voljeli i cijenili! Iskrena da budem, svi profesori/ce su bili dobri. Gotovo svako od njih nam je davao svoju literaturu i to nam je mnogo značilo. Naš odsjek je imao bogatu biblioteku koja nam je uvijek bila na raspolaganju.

Redžep Ismailji — albanski jezik i književnost, Filozofski fakultet

Fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.

Redžep Ismailji (Rexhep Ismaili) rođen je 1947. godine u Preševu, Srbija. Započeo je studij dok je Filozofski fakultet i dalje bio sastavni dio Univerziteta u Beogradu, no zvanično je diplomirao 1971. godine na Univerzitetu u Prištini. Specijalizirao se na Institutu za opću i primijenjenu književnost “Rene Dekart” u Parizu, Francuska. Danas je redovni član Kosovske akademije nauka i umjetnosti.

Kada sam se 1967. godine doselio ovamo, bili smo suočeni s mnogobrojnim poteškoćama. Do Prištine nije bilo puta, nikakve ceste kojom se moglo direktno stići u grad. Prvo bismo se jutarnjim vozom zaputili prema Skoplju. Vozovi za Skoplje su ionako bili prilično rijetki. Kasno navečer bismo iz Skoplja stigli na Kosovo Polje, te bismo onda od Kosovog Polja pješačili do Prištine, jer poslije jedan ujutro nije bilo autobusa.

Saobraćaj s našim rodnim mjestom bio je otežan sve do 1968. godine, kada je izgrađen put do Gnjilana. Tamo bismo iz Gnjilana putovali autobusom koji je vozio samo jednom sedmično, samo četvrtkom. Bilo je problematično komunicirati s porodicom, što je bio još i veći izazov. Ipak, to je kasnije postala normalna stvar. Svaki dan smo bez ikakvih problema odlazili [u Preševo]. S druge strane, ovdje se nikada nismo osjećali kao stranci/kinje. Ovdje [u Prištini] smo se osjećali kao kod kuće, pa nije bilo nikakvih poteškoća. Imali smo veliki broj biblioteka.

Fakultetski odsjeci su tada bili malo organiziraniji. Tako je, primjerice, Odsjek za albanski jezik i književnost imao biblioteku s dobrim knjigama do kojih smo veoma lako mogli doći.

Vječno ću biti zahvalan na tome što sam dobio mogućnost da radim u toj biblioteci kao volonter, budući da je bibliotekar jedno vrijeme bio odsutan. Tamo sam imao priliku čitati više knjiga i na taj način sam širio svoje vidike. Nismo imali mnogo novca, ali živjeli smo u domu, tako da nismo ni morali toliko trošiti.

Mnoštvo toga smo proživjeli u domu. Kada sam se tek doselio, živjeli smo u domu u blizini radijske stanice. Tamo su [danas] neke barake, koje su svojevremeno bile prostorije doma.

Nismo imali vodovodnih instalacija — vodu koju smo pribavljali grijali smo u lončićima da bismo se mogli oprati, s obzirom na to da nismo imali odgovarajuća kupatila. Potom smo na drugoj godini imali dovoljno sreće da dobijemo smještaj u “Domu 1”, gdje sam proveo sljedeće tri godine. Uslovi su bili odlični i bili smo prezadovoljni.

Tamo nisu mogli biti smješteni svi studenti/ce, no bilo je općeprihvaćeno da u većini soba potajno boravi po jedan student/ica više, zato što nije bilo dovoljno mjesta za sve. Uprava je to tolerirala i nije bilo nikakvih problema.

Ovdje u Prištini sam diplomirao ‘71. godine. Još uvijek sam bio student kada se radilo na osnivanju Univerziteta. Sjećam se da smo organizirali sastanke na Filozofskom fakultetu.

Bio sam predstavnik studenata/ica u Naučno-nastavnom vijeću našeg fakulteta. Raspravljali smo o preprekama na putu ka uspostavljanju Univerziteta. U skladu s tadašnjom praksom, preduslov za osnivanje nezavisnog univerziteta bilo je otvaranje Medicinskog fakulteta. Derviš Rožaja je bio jedan od mnogih profesora/ica koji su radili u tom smjeru.

Derviš je od nas predstavnika/ca studentskog tijela tražio da odemo u Beograd s našim kolegama/icama i podržimo kandidata/kinju za rektorsku funkciju, a onda nam je interno objasnio da će taj rektor/ica poduprijeti osnivanje Medicinskog fakulteta, čime će biti zadovoljeni svi potrebni preduslovi — i to se zapravo i dogodilo. Nedugo zatim je formiran Medicinski fakultet. Otišli smo u Beograd i glasali. Naravno, [Derviš Rožaja] imenovan je na poziciju rektora zbog toga što je uživao podršku i beogradskih studenata/ica. Kako god, dali smo mu glas..

Nakon toga je osnovan Medicinski fakultet te ubrzo i Univerzitet. U Beogradu više nije bilo referentnih tijela. Imali smo Univerzitet u Prištini i bili smo vrlo entuzijastični u vezi s tom činjenicom jer je ona bila znak autonomije Kosova.

Takva klima ispunjena entuzijazmom bila je iznimno korisna i zbog jednog drugog razloga. Bila je korisna u tom smislu što je proširena naša lista zahtjeva, što je povećana žeđ naše omladine za stjecanjem univerzalnijeg znanja, naša želja za izlaskom iz lokalnih okvira, iz Kosova — želja za time da se s vremena na vrijeme ode i van Jugoslavije. Dakle, zavladao je izrazito pozitivan duh, popraćen našim angažmanom.

U tom duhu smo radili i na [časopisu] Bota e Re, u kojem smo objavljivali različite sadržaje, uključujući i one disidentske, što je čest slučaj kod omladine. Sjećam se i da su nam brojna izdanja zabranili upravo zbog takvih tekstova, ali to je bila mladalačka ekspresija.

Ambicije su nam rasle. Pokrenuli smo i magazin Dituria koji je doživio četiri broja. Međutim, promijenili su nam urednički tim, pa smo prešli na druge stvari.

Studenti/ce su općenito nestabilan društveni sloj zato što brzo završe studije, a onda na njihovo mjesto dođu osobe drugačije od njih. Ipak, održali smo momentum na Univerzitetu kao i u sklopu Fakulteta, objavljivali smo časopise, no također smo i se oslanjali i na poznanstva koja smo gradili vani koliko god smo mogli. Mislim da su te okolnosti i taj duh bili izrazito pozitivni.

Time je cijelo Kosovo, odnosno cijela situacija na Kosovu, podignuta na viši nivo. Zahtjeve se počelo formulirati na drugačiji način. Imali smo vlastiti univerzitet i bili smo društvo koje je dosezalo nove standarde i pružalo više mogućnosti, koje je bilo ravnopravnije, i tako dalje.

Fljutura Čitaku — albanski jezik i književnost, Filološki fakultet

Fotografija: Aurela Kadriu / K2.0.

Fljutura Čitaku (Flutura Çitaku) rođena je 1951. godine u Kosovskoj Mitrovici. Pošto je završila Učiteljsku školu, 1970. godine se upisala na Odsjek za albanski jezik i književnost Univerziteta u Prištini, na kojem je 2009. godine i doktorirala. Trenutno predaje na Filološkom fakultetu UP-a.

Dolazim iz Mitrovice. Odrasla sam u porodici srednje klase. Otac se bavio trgovinom, ali je radio i kao brijač. Jedno sam od četvero djece, pa roditeljima nije bilo lako. Majka je izrađivala rukotvorine kako bi nas mogla obrazovati i prehraniti. Imam još tri brata. Svi smo obrazovani.

Završila sam Učiteljsku školu. Sanjala o tome da postanem učiteljica, no majka, otac i ljudi oko mene su mi govorili: “Možeš upisati i fakultet ako želiš.” Nisam imala pretjeranu želju za studijem. Nisu me odmah uspjeli uvjeriti jer nisam bila sigurna šta bih studirala.

Sviđao mi se maternji jezik, a u srednjoj školi sam briljirala u gramatici, tako da sam odlučila studirati albanski jezik i književnost. Preselila sam se u Prištinu. Od tada je prošlo 50 godina. Te godine je osnovan Univerzitet u Prištini i to sam u tom periodu smatrala važnim događajem, ne samo ja, nego i sva omladina.

Međutim, i prije samog osnivanja Unvierziteta postojao je Odsjek za albanski jezik, jedan od prvih koji su dobili status odsjeka. Osnovan je 1964. godine, stoga je već imao tradiciju. Imala sam tu sreću da mi predaju renomirani profesori/ce kao što su Idris Ajeti, Gani Ljuboteni, Anton Četa, Mehdi Bardi (Bardhi) i drugi poznati lingvisti/ce i pripadnici/e intelektualne elite.

Na prvoj godini studija sam živjela kod ujaka. Sjećam se dana kada sam prvi put stigla u Prištinu, sjećam se ulica pored i iznad svog fakulteta. Naselje koje se danas zove Aktaš bilo je blatnjavo. Morala sam kupiti par gumenih čizama zato što nikako drugačije nisam mogla stići od tačke A do tačke B. Kada bismo došli do zgrade, morali smo prvo oprati čizme, pa tek onda ući.

Dva mjeseca poslije početka studija, otac je došao na fakultet i zaustavio me na hodniku. “Je li to neko umro? Šta se desilo?”, pitala sam ga. On mi je rekao: “U obližnjoj osnovnoj školi traže učitelja ili učiteljicu. Hoćeš li se prijaviti?” Već me je bio kupio.

Učila sam za učiteljicu i nisam željela razočarati tatu. “Možda možeš uporedo studirati i predavati.” Te godine sam se vratila u Mitrovicu te sam počela raditi kao učiteljica. Nisam još bila napunila ni 20 godina.

Išla sam u Prištinu na predavanja i na kraju diplomirala s vrhunskim ocjenama. Na drugoj godini nisam radila jer sam prije toga u školi, koja se inače nalazila u blizini naše kuće, samo mijenjala učiteljicu koja je bila na bolovanju.

Tokom te druge godine studija živjela sam s bratom, koji je studirao električni inžinjering. Živjeli smo u privatnoj kući. Naredne dvije godine studija provela sam u domu. Tamo smo se smjestili kada sam bila treća godina. Bilo nas je troje, uključujući i moju prijateljicu iz Učiteljske škole s kojom sam se družila od svoje 15. godine.

Život u domu je bio veoma zanimljiv zato što smo upoznavali toliko ljudi, prije svega djevojaka koje su dolazile iz drugih kosovskih gradova. Bio je to pravi društveni život, i to vrlo bogat.

I kulturni život je u tom periodu bio itekako zabavan. Uglavnom sam izlazila u šetnju korzom, a  najčešće sa svojom prijateljicom iz Mitrovice, zbog toga što je druga prijateljica, inače iz Gnjilana, rjeđe dolazila. Tada nije bilo kafića. Otprilike sat vremena bismo šetale gore-dolje i zastajale s poznanicima/ama da s njima popričamo.

Svake sedmice smo išli u pozorište. Nismo propuštale nijednu predstavu. Ako bi nam se neka naročito svidjela, odgledali bismo je još jednom ili dva puta. Narodno pozorište je u tom razdoblju imalo širok repertoar. Često smo gledali i filmove, ali naša glavna aktivnost bilo je čitanje. Budući da smo studirali književnost, i morali smo čitati mnogo knjiga, o kojima smo ujedno pisali i na ispitima. To je bilo to.

Dobro se sjećam svog prvog ispita. Polagala sam ga iz predmeta koji je držao ugledni profesor Šefćet Piljana (Shefqet Pilana). Bio je vrlo inspirativan predavač i pedagog.

Njegova predavanja su uvijek bila zanimljiva. Na njima bi nam pričao o albanskom folkoru. Usto, je svirao i violinu, tako da nam je svirao i pjevao poznate pjesme. Tim satima bi prisustvovali i studenti/ce s drugih odsjeka jer su čuli da na njima bude veoma interestantno.

Na tom ispitu — ponovo napominjem da ga se dobro sjećam, uostalom kao što se valjda i svako sjeća svog prvog ispita — dobila sam desetku. Profesor mi je rekao: “S obzirom na to da ste dobili deset, sada ćete mi pomoći da pregledam ispite drugih studenata/ica.” Tako sam postala njegova asistentica.

Drita Haljimi Statovci — geografija, Filozofski fakultet

Fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.

Drite Haljimi (Halimi) Statovci rođena je 1945. godine u Gnjilanu. Studij geografije uspješno je okončala u Prištini 1969. godine, neposredno uoči osnivanja Prištinskog univerziteta. Doktorat je završila na Univerzitetu u Zagrebu 1981. godine. Jedna je od osnivača/ica Odsjeka za antropologiju Univerziteta u Prištini, na kojem je predavala sve do odlaska u penziju. Do sada je objavila niz istraživanja u oblastima antropologije i etnologije.

Ja ne pripadam prvoj generaciji studenata/ica Univerziteta. U moje vrijeme je postojao samo Filozofski fakultet, i ništa više. Na njemu se moglo studirati historiju, jezike, pa čak i prirodno-matematičke nauke. Ja sam predavala geografiju.

Rođena sam u Gnjilanu, no odrasla sam u Beogradu. Nisam još bila napunila ni godinu dana kada smo se tamo preselili. Moj otac je radio kao asistent na tamošnjem Odsjeku za etnologiju.

Ovdje sam došla u trećem razredu osnovne škole. Na svoje iznenađenje, nastavila sam pohađati nastavu na srpskom zato što — barem mi se tako činilo, nisam sigurna — nisam dobro poznavala jezik. Prema tome, pustili su me da nastavim osnovno školovanje na srpkom jeziku. Potom sam upisala gimnaziju na albanskom i baš kada sam maturirala, otac je otišao u zatvor.

Proveo je 24 mjeseca na Golom otoku [političkom zatvoru na istoimenom ostrvu u Hrvatskoj koji je bio otvoren od 1949. do 1989. godine, u doba Jugoslavije]. U Prištinu smo došli kada je on izašao iz zatvora i poveo nas sa sobom. Tu sam završila gimnaziju.

Tada se moja gimnazija zvala “Ivo Lola”. Ne znam da li su joj u međuvremenu promijenili ime. To je ona škola u blizini džamije. Maturirala sam ‘64. godine i odlučila sam studirati u Prištini zbog materijalnih razloga. Kako sam i mogla otići u Beograd? Morala sam se brinuti o porodici.

Željela sam studirati etnologiju jer je moj otac etnolog, ali u Prištini nije postojao odsjek za etnologiju. Zato sam upisala drugu, sličnu društvenu nauku, geografiju. Kada sam diplomirala, otišla sam u Zagreb, no nisam mogla studirati ono što sam htjela. Nisu mi dozvolili da se preusmjerim, tako da sam se morala nastaviti baviti geografijom.

Odabrala sam uži predmet specijalizacije pod nazivom “Elementi regionalizma”. U prvom redu sam izučavala geografsku historiju, koja je vrlo slična etnologiji. U Zagrebu sam magistrirala i doktorirala.

Bila sam veoma privržena svojem ocu, ali i svojem odsjeku, koji sam jako voljela. Oca je oduvijek boljelo to što nije bilo odsjeka za etnologiju u Prištini, ili na Kosovu uopće.

Pravo da vam kažem, kada je riječ o mom studentskom životu, to je u mom slučaju hendikep. Realno gledajući, nisam imala vremena za sebe. Sve svoje vrijeme sam morala posvetiti porodici. Takvo nešto je bilo normalno, moja svakodnevnica.

Bila sam najstarije dijete. Imam sestru i dvojicu braće. Moj najmlađi brat je rođen nakon što je otac izašao iz zatvora i onda nas je bilo samo troje. To je bila naša realnost i sretna sam jer sam mogla raditi i pomagati porodici, te se istovremeno baviti svime što sam htjela na ličnom planu..

Tako sam, naprimjer, učestvovala u pionirskom pokretu; zaboravila sam kako se to tačno zove. Jednom smo u okviru pokreta imitirali državne ambasadore/ke. Sutradan su odveli mojeg oca u zatvor, a nekoliko dana kasnije su mi rekli: “Nisi više jedna od nas!”

Možete misliti koliko me je to pogodilo. No, evo me. Tu sam. Rad, rad je sve.

Dok sam studirala ovdje u Prištini, moj fakultet se nalazio u sastavu Univerziteta u Beogradu. Prištinski univerzitet je osnovan tek kasnije. Iskreno, iz našeg ugla kao profesora/ica, izgledalo je kao da nismo mogli — makar u mojim očima nije bilo neke razlike, zato što sam uvijek bila autsajderka, ali i zato što smo svi bili Albanci/ke. Svi ovdašnji studenti/ce su bili albanske nacionalnosti. Kada smo polagali ispite, sve se svodilo na to da su se Albanci/ke obrazovali na srpskom jeziku.

To je bila značajna stvar, imajući u vidu činjenicu da na raspolaganju nismo imali bilo kakvu literaturu. Biješke smo pisali na srpskom i lomili smo se da ih pohvatamo. Iako ono što sam zapisavala i nije bilo uredno, [profesori/ce] bi često tražili da vidim šta imam u svojim papirima.

Tako nam je bilo. Knjiga je bilo malo, vrlo malo. Ipak, bilo je mnogo entuzijazma jer to što smo imali fakultet je bio pojam sam po sebi. U Prištini nismo imali unvierzitet, no imali smo fakultet. K

Naslovna fotografija: Svečana promocija prvih doktora/ica nauka Univerziteta u Prištini. Za fotografiju zahvaljujemo Hedvigu Kadrijuu.

Ove usmene predaje su uređene radi preglednosti, uz saglasnost sagovornika/ca. Razgovori su obavljeni na albanskom jeziku.

Back to Monograph