Perspektive | COVID-19

Pod opsadom

Piše - 24.03.2020

Pisac Faruk Šehić piše o životu u doba COVID-19 i ograničenoj slobodi.

Pišem ovo iz grada koji je doživio najdužu opsadu u istoriji modernog ratovanja, sada kad je cijeli svijet pogođen pandemijom koronavirusa i kada se čini da je to tek početak ‘opsade’ uobičajenog života koji smo vodili prije pojave opasnog virusa. 

Sva putovanja, promocije i sve obaveze koje sam imao odgođeni su za bolja vremena. Čini se kako preko noći postajemo zarobljenici novonastale situacije, a ona se mijenja rapidno iz dana u dan.

Vrlo brzo su se ispraznile gradske ulice. Vlasti su donijele naredbe i ukaze kojih se građani pridržavaju, pogotovo ako shvatimo da je ovdašnjeg čovjeka teško uvesti u red nakon ratnih dešavanja.

Sarajevo liči na grad prije nego će početi žestoka artiljerijska kanonada, takva je tišina u gradu.

Radeći jedno manje istraživanje na Tviteru (Twitter), shvatio sam da ovdje još uvijek stanuje ljudska solidarnost i spremnost za pomoć u teškim trenucima.

Neka čudna atmosfera se uvukla posvuda, pa i u ljudske duše. Sarajevo liči na grad prije nego će početi žestoka artiljerijska kanonada. Takva je tišina u gradu. Neprirodan mir koji remeti smanjen saobraćaj glavnim gradskim ulicama i bulevarima. Tako će ova vrsta tišine mnoge građane vratiti u ratno vrijeme.

Međutim, ratna tišina je uvijek bila kratkotrajna, dok se ova nastavlja danima. Znamo da se formalni rat odavno završio, mada on traje u ljudima, ne više kao sukob sa nekim neprijateljem, nego kao frustracija koja je postala dio naših života. 

Niko ovdje ne voli sjećanjem biti vraćen u period kada je grad bio pod opsadom. Sad smo pod opsadom nevidljivog neprijatelja. 

Kolateralna šteta su police trgovina i supermarketa u tržnim centrima. Nema većih nestašica, ali police za brašno su prazne. Mi smo Balkanci i u teškim vremenima će nas prehraniti hljeb ili nešto drugo od brašna. Kome je krvava istorija obilježila veći dio života, uvijek je na oprezu.

Poluprazne su i police na kojima stoji šećer. Toalet papira ima u izobilju, sad-zasad. 

Često pomislim da, ako smo na pragu neke svjetske kataklizme, onda je početak naše apokalipse u znaku borbe za paket toalet papira. Toalet papir apokalipsa. Nema zombija, nema vanzemaljaca, nema komete ni meteora za idealan filmski smak svijeta, samo rolne toalet papira.

Kad god bi sirena hitne pomoći razbila neprirodnu tišinu, dobio bih želju da odem do prozora s kojeg se vidi dobar dio opštine Centar i Stari Grad, ali nikad to ne uradim. Samo pustim da se sirena izgubi u labirintu zgrada i ulica dok skroz ne iščezne.

Treba ostati svoj, misliti svojom glavom i ne nasjedati na glasine i lažne vijesti.

Kada bih gledao kako građani ovoga grada i ostatka BiH posmatraju vlastitu stvarnost na socijalnim mrežama, imao bih i te kako razloga za zabrinutost. Sreća pa je stvarnost društvenih mreža uvjetovana ograničenjima koje joj nameće sama virtualna realnost. 

A u toj stvarnosti vladaju panika, strah, tjeskoba i nepovjerenje. Dovoljno je izaći u grad i vidjeti da gradski život nije nestao preko noći. Oni koji su se samoizolirali vjerovatno imaju neku svoju stvarnost, ali pošto se ne mogu otresti navike da vozim bicikl svaki dan, onda vidim stvarnost iz prve ruke.

Ne želim da mi sliku o ovoj krizi kreiraju onlajn mediji, jer bitka za klik nikad neće doći do svoga kraja. Treba ostati svoj, misliti svojom glavom i ne nasjedati na glasine i lažne vijesti. 

Napisao sam na Tviteru da neću poštovati hešteg #stayhome iz prostog razloga jer ne mogu i ne želim biti zatvoren kao tigar u kavezu. Možda je to neodgovorno od mene, ali ja sam i novinar i pisac, moram gledati stvari kako se upravo dešavaju pred mojim očima. Kroz prozor svog stana to neću moći. Slučajno pišem postapokaliptični roman i imam osjećaj kako stvarnost prijeti da svojom ‘maštom’ prestigne dešavanja u mom rukopisu.

Jednu noć je socijalnim mrežama kružio navodni dokument o uvođenju vanrednih mjera zabrane rada kafića i javnog okupljanja, pa je čak i mene uhvatila blaga panika, jer sam uporno odbijao da potpadnem pod masovnu kupovnu histeriju. Nisam gomilao zalihe hrane, volim biti protiv mase i imam povjerenje u svoja čula koja će mi otkriti momenat kada će biti potrebno stvoriti zalihe.

Treba se opirati kolektivnoj neurozi koja može dovesti do čiste psihoze. Ako samo uhvatim djelić vijesti iz susjedne države, imam osjećaj da tamo već vlada psihoza s obzirom na to da im je državni vođa vidno psihotičan. U poređenju s njim, naši vrhovni političari djeluju solidno dobri.

Mi, na području ratnog Okruga Bihać (poznatiji kao Bihaćki džep, jer smo bili opkoljeni sa svih strana), nalazili smo se u samoizolaciji skoro četiri godine.

Naveo sam sliku tigra u kavezu za vlastiti osjećaj koji imam povodom izolacije i izašao bih u grad na biciklu taman da padaju granate najvećih kalibara, kao što sam i radio u ratu.

Pravi okidač traume u meni je izazvala glasina o policijskom satu, što se već dešava u susjednoj psihotičnoj državici, jer imam svježe traume o policijskom satu iz Cazina u zapadnoj Bosni, gdje sam proveo rat. Policija te uhapsi, jer si se ljubio s djevojkom u nekom parku, a bili smo samo minut preko dozvoljenog vremena za boravak vani. Ili maltretiranja u Sarajevu tokom policijskog sata. To su stvari koje oblikuju čovjeka i nije ih se lako otresti.

Dovoljno je reći da smo mi na području ratnog Okruga Bihać (poznatiji kao Bihaćki džep, jer smo bili opkoljeni sa svih strana) bili u samoizolaciji skoro četiri godine. Sama ta riječ mi budi loše uspomene, očaj i beznađe koji su živjeli u našim umovima i srcima tokom beskrajno dugih ratnih godina.

Uvođenje policijskog sata mene vjerovatno neće dočekati u ovom gradu, jer ću razmišljati da ga napustim. Moja lična sloboda mi je važnija od bilo čega; od bilo kakve ideje, države, vjere ili nacije. Ništa, pa ni pandemija opasnog virusa nije mi bitnija od slobode kretanja i drugih ljudskih sloboda.

Ovakvo doba je idealno za ograničavanje ljudskih sloboda, što već vidimo da se dešava u Srbiji, gdje je vojska, ničim izazvana, na ulicama. Svi autoritarni režimi će ovu situaciju iskoristiti kako bi je pretvorili da služi njihovim interesima.

Isti dan kad je nastupilo proljeće u Sarajevu zabilježena su prva tri slučaja zaraženih virusom. 

Napolju je sunčano svaki dan i čuje se pjev ptica, ono što se nije moglo čuti tokom beskrajno dugih ratnih godina pod opsadom do zuba naoružanog neprijatelja.

Neprirodna tišina i dalje traje.

Naslovna fotografija: Velija Hasanbegović.