Perspektive | Srbija

Potemkinovske kulise Vučićeve vladavine

Piše - 23.09.2021

Predizborno buđenje nacionalizma u Srbiji.

Školska godina 2021/2022. u Srbiji počela je prvi put ikada obaveznim intoniranjem državne himne. Noć pre, brojne fasade novosadskih zgrada i javnih preduzeća prefarbane su u boje nacionalne zastave. Iako se farbanje desetina metara fasada bez obzira na sadržaj u zakonskom smislu tretira kao vandalizam i uprkos velikom broju takvih radova, policija misteriozno ne uspeva da otkrije počinioce.

Istovremeno, Beograd se trudi da, po razmerama i estetici spomenika istorijskim ličnostima i vladarima od Srednjeg veka naovamo, dostigne Skoplje. Po hitnom postupku, Skupština Srbije je usvojila Zakon o zaštiti srpskog jezika i ćiriličkog pisma, kojim je znatno proširen krug subjekata koji su u obavezi da koriste ćirilicu, pa tako uz državne institucije to sada važi za sve privredne subjekte sa većinskim javnim kapitalom, a kulturne manifestacije moraju da imaju logotip na ćirilici, iako srpski jezik bez problema funkcioniše na oba pisma. 

Dan 15. septembar, kao datum proboja Solunskog fronta u Prvom svetskom ratu, proglašen je za novi državni praznik, Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave, a ministar spoljnih poslova Srbije Nikola Selaković pozivao je Srbe da, “gde god živeli”, istaknu na prozore srpske zastave na taj dan.

Prisustvujemo li to novom velikom nacionalnom “buđenju” Srbije?

“Srpski svet”

Pitanje je na mestu: u delu Evrope u kom vlada hronični višak istorije i deficit geografije, “nacionalno i identitetsko osvešćivanje” često ima nezgodnu osobinu da se krajnje negativno odrazi na živote i imovinu onih koji se u te identitete ne uklapaju. Zbog toga je ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin izazvao mnoštvo zabrinutih i ljutitih reakcija iz regiona kada je počeo da promoviše novoskovani pojam “srpski svet”, koji on vidi kao jedinstven „politički i državni prostor“.

Većina reakcija iz regiona videla je u tome prepakivanje pojma „Velike Srbije“ (Vehid Šehić), “velikodržavni koncept” (Aleksandar Popov), “eufemizam za staru etničko-ideološko-osvajačku politiku” (zagrebački Jutarnji list). Javne ličnosti iz Srbije koje su pozitivno interpretirale taj pojam su se, za razliku od Vulina, pretežno držale okvira kulture, religije, jezika i identiteta, ali su pokazale i sklonost da bilo kakvu kritiku tog pojma označe kao tuđi šovinizam ili domaće izdajništvo. 

Ali šta o ovoj inflaciji nacionalne svesti misle građani Srbije?

Slično je, gle čuda, učinio i Aleksandar Vučić, tvrdeći da nikad nije iskoristio tu sintagmu, a zatim napadajući kritičare Vulina rečima da takvi “lako od Srba prave fašiste, a od svih drugih svoje prijatelje”.

Ali šta o ovoj inflaciji nacionalne svesti misle građani Srbije? 

Kao i uvek kada se govori o čitavim nacijama, treba razlikovati spontane procese od političkih projekata. Već i letimičan pogled na listu iz prvog pasusa pokazuje da iza svega na njoj ― direktno ili indirektno ― stoji država, odnosno aktuelna vlast. To ne znači da većina tih odluka nema ogroman broj pristalica. 

Međutim, građani u Srbiji ne usmeravaju nijedan proces ― mogu samo da biraju da li žele da učestvuju u predstavi koju nam slikovito prenosi Aleksandar Šapić, član Glavnog odbora Srpske napredne stranke (SNS) kada kaže: 

“Svedoci smo nastajanja jedne nove Srbije, vojno snažnije, ekonomski stabilne, geopolitički mudro pozicionirane, a ujedno nacionalno i identitetski osvešćene, a utemeljivač i tvorac te savremene Srbije i prvi ideolog je Aleksandar Vučić.”

Kritike sa desnice

Nehotično, Šapićev idolopoklonički panegirik sumira čitavu poentu aktuelne nacionalne grandomanije. Potemkinovske kulise Vučićeve vladavine toliko su narasle da sada više ne obuhvataju samo sadašnjicu i državu kojom autokratski vlada, već se protežu i na sve Srbe i na istoriju. 

No, tu nije reč samo o prenaduvanom egu i radikalskim korenima: Srbiji naredne godine predstoje predsednički i parlamentarni izbori, a razlog zbog kojeg je nacionalizam ― a ne, recimo, navodni ekonomski uspesi ― postao centralna platforma na kojoj Vučić namerava da ovog puta potuče opoziciju, poprilično je prozaičan.

Nakon skoro 10 godina naprednjačke vlasti, od nekadašnjih građanskih i (barem nominalno) liberalnih opcija, ostali su samo dronjci, delom zahvaljujući sopstvenoj nemogućnosti da se reformišu i prihvate ranije greške, delom usled toga što je SNS pod svoju kontrolu stavio gotovo celokupan državni aparat i medijski prostor. Vučiću je tako preostala još samo opozicija koja ga ne kritikuje sa liberalnih ili levičarskih pozicija, već sa desnice.

Nacionalizam se za najveći deo političkog spektra pozicionirao kao jedino jelo na meniju, i postao deo domaćeg političkog bontona bez kojeg ste osuđeni na marginalnost. O Kosovu se odavno ne može razgovarati van opšteprihvaćene dogme, a aktuelna politička kriza u Crnoj Gori je tretirana kroz crno-beli filter “Srbi protiv Mila Đukanovića” i bilo kakvo nijansiranje nailazi na negativne reakcije sa svih strana. 

S druge strane, ekonomske teme poput rebalansa budžeta prolaze potpuno neopaženo, što sugeriše da su teme koje direktno utiču na životni standard građana od drugorazrednog značaja kako za političku klasu ― koja ima teren na kom se lakše snalazi ― tako i za same građane, koji politiku mahom tretiraju kao takmičenje lidera u popularnosti i mahom se ne zanose time da mogu da usmeravaju politički proces mimo izbora.

Međutim, šovenski narativ “mi protiv njih” i “mi najbolji” je nešto na čemu je Aleksandar Vučić sazdao čitavu svoju karijeru, i na tom terenu će ga teško ko potući.

Opozicione partije, poput ultradesničarskih Dveri Boška Obradovića i populističke Narodne stranke Vuka Jeremića, zbog toga se na nacionalizam oslanjaju otvorenije nego SNS, gurajući u prvi plan istorijski revizionizam, ksenofobiju prema migrantima i neizbežno nedavanje Kosova.

Ironijom sudbine, nikad istinski reformisani nekadašnji generalni sekretar šovinističke Srpske radikalne stranke i dugogodišnja desna ruka Vojislava Šešelja ― ratnog huškača u Hagu osuđenog za zločine protiv čovečnosti ― danas se optužuje da nije dovoljno nacionalista, jer pregovara s Prištinom o razgraničenju i sastanči s Angelom Merkel i drugim liderima zemalja-članica NATO.

Međutim, šovenski narativ “mi protiv njih” i “mi najbolji” je nešto na čemu je Aleksandar Vučić sazdao čitavu svoju karijeru, i na tom terenu će ga – naročito sa resursima kojima trenutno raspolaže – teško ko potući. 

Nacionalizam je izuzetno efikasno političko oruđe zato što prirodno generiše spoljne i unutrašnje neprijatelje, bili oni stvarni ili izmišljeni ― a gde su neprijatelji, tu je uvek i nacionalna homogenizacija, najčešće oko jakog vođe. Idealno nekog ko “utemeljuje savremenu Srbiju”, kiti je zastavama i naoružava, preko kolega nudi čitav jedan “srpski svet”, a usput preko tabloida namiguje da se neprijatelji štrecaju kad čuju taj izraz. 

Znate li takvog čoveka?

Znate, znate.

Naslovna fotografija: Ured za odnose sa javnošću Predsednika RS.

 

Ovaj članak je nastao uz finansijsku podršku “Balkanskog trusta za demokratiju” (Balkan Trust for Democracy), projekta Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država (German Marshall Fund of the United States) i Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu. Stavovi izneseni u ovom članku nužno ne odražavaju stavove Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu, Balkanskog trusta za demokratiju, Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država niti njihovih partnera.

KOMENTARIŠI