Blogbox | Mladi2020

Povezivanje kroz kompleksnosti, stvaranje uzemljene umjetnosti

Napuštanje izolacije zarad razvoja i kreativnosti.

Piše - 13.08.2020

Koronavirus nas i dalje prisiljava da prolazimo kroz pakao. Panika, život u karantinu, društvena distanca, upropašteni planovi, socijalna previranja, politička trvenja, ekonomska nesigurnost i pogoršanje mentalnog zdravlja dali su i meni, a sigurna sam i mnogim drugim ljudima, ne baš najbolje miješane koktele.

Usred svega toga, Feministički artivistički kamp u organizaciji Artpolisa, održan od 26. do 29. juna u Kukaju, činio se istovremeno kao najbolja i najgora ideja na svijetu. Pristala sam istog časa kada su me pitali želim li učestvovati. Pomislila sam kako ću, dođavola, provesti četiri dana s više od 20 osoba koje nikad nisam upoznala, i to u sredini kakva je selo Kukaj, toliko različito od udobne dnevne sobe iz koje tako dugo nisam pobjegla.

Tome nije išla u prilog ni činjenica da nije bilo jasno zacrtanog i određenog programa kampa. No, vjerujem Artpolisu i vjerujem Zani Hoxhi — izvršnoj direktorici — a i već sam bila potvrdila prisustvo, tako da sam otišla.

Umijeće slušanja

Bila sam i zaboravila koliko je važno zaista slušati. Izuzetno je imati pristup nečijem specifičnom stanovištu. To mi je omogućio Kamp feminističkog artivizma. U dinamičnom svijetu je vrlo teško praktikovati umijeće mirovanja. Umijeće življenja u trenutku, razmjene energije, davanja i primanja, slušanja i govorenja, povezivanja kroz taj balans.

Ja nikada nisam samo ovo i/ili ono. Ja sam i jedno i drugo i ni jedno ni drugo, u zavisnosti od vremena i mjesta.

Pojednostavljivanje stvari, grupacija i kategorizacija drugih ljudskih bića pouzdana je praksa kojom sebi olakšavamo život. Ovaj put se sve vrtjelo oko toga da odvojimo vremena i pozabavimo se kompleksnošću, oko preciznosti i razumijevanja ukrštenih identiteta koji stvaraju specifične okolnosti za svakog pojedinca/ku.

Mi nismo bile samo žene. Bile smo više od toga. Pridjevi i razna objašnjenja oduvijek su pratili naša imena, koja nose naporedne etikete, identitete i persone. Divila sam se tome koliko smo se trudile da uvažimo ta jedinstvena ukrštanja.

Još više sam se zaljubila u prostor koji smo stvorili, gdje smo dopuštale svakom dijelu sebe da slobodno diše. Ne mogu ni izbrojati u koliko sam se situacija morala ograničiti kao jedna ili druga stvar, dati prednost jednom identitetu nauštrb drugog, kao umjetnica ili žena, kao Albanka ili strankinja koja boravi u nekoj drugoj zemlji, kao ova vjera ili ona seksualnost, ovaj posao ili onaj mentalni sklop, kao ovo ili ono.

Ja nikada nisam samo ovo i/ili ono. Ja sam i jedno i drugo i ni jedno ni drugo, u zavisnosti od vremena i mjesta. Bilo je nadahnjujuće pronaći skupinu osoba koje su prihvatile kompleksnost i nepoznato, potrudile se da u tome nađu utjehu, te na taj način ponudile ljudsko suosjećanje i ljubav.

Ovaj kamp mi je pružio tu slobodu da dam glas svojim mnogostrukim ličnostima koje su mi drage, da samo dišem i ostvarim kontakt s njima. Ne mogu ni zamisliti svijet u kojem se suosjećanje i ljubav nude drugima kada ih nema u vama. Upravo se na tom planu kamp pokazao najuspješnijim.

Shvatila sam da su nam u to vrijeme i na tom mjestu bili potrebni razgovor, razmjena i slušanje. Ne možete usiljavati stvari.

Voljeti i prihvatati sebe te povezivati se i kroz jedno i kroz drugo bez obzira na specifične okolnosti u kojima se svi nalazimo i više je nego moćno. Provokativna, inovativna umjetnost ne može se stvarati tamo gdje višeslojna ljudska bića nisu dio razgovora i nisu prihvaćena kao takva.

Umjetnost koja ima odjeka u društvu i uzdrmava temelje strukturne nepravde priznaje da su društvene kategorije društveno konstruirane, te da su u svakom trenutku i ograničene i da djeluju ograničavajuće. One mogu biti promijenjene, i u svakom trenutku bismo trebali ulagati napore u to.

Stvarati umjetnost. Ili ne.

Pronašla sam snagu na putu ka vlastitom uzemljenju, a onda sam to kolektivno, emocionalno putovanje provela u konkretnu praksu stvaranja umjetnosti. Moj doprinos tome bila je poezija. Neke druge učesnice su doprinijele procesu svojim scenskim vještinama. 

Nakon što smo iskoristile priliku da se povežemo kroz meditaciju, jogu, ples, društvene rasprave, igre i jelo, bilo nam je lakše otkriti naše šarene unutrašnje svjetove i pomoći jedna drugoj da napravimo iskorak u umjetničkim performansima koje smo zajedno stvarale, a zatim i izvele posljednjeg dana kampa. 

Sjećam se da smo drugog dana kampa podijeljene u grupe. Tokom cijelog kampa smo u više navrata imali priliku da blisko sarađujemo i stvorimo umjetničko djelo prema vlastitom izboru. Nisam poznavala niti jednu članicu grupe. Svaka od nas je imala nešto drugo za ponuditi. Bio je to težak proces.

Tu sam da zastupam stvaranje prijateljskih prostora u kojima su ljudi prihvaćeni i u kojima humanost, ravnopravnost i suosjećanje nisu privilegija etiketa, već nešto što se kod svakoga podrazumijeva.

Kada smo prvi put radile zajedno, nismo stvarale umjetničko djelo, već smo sve vrijeme razgovarale jedne s drugima, radile brejnstorming i ustvari samo dijelile svoje lične priče. Na kraju je većini bilo krivo zbog toga što nismo imale pravo umjetničko djelo koje bismo predstavile ili izvele pred drugim grupama. Ipak, nije bilo važno. Shvatila sam da su nam u to vrijeme i na tom mjestu bili potrebni razgovor, razmjena i slušanje. Ne možete usiljavati stvari. To nam nije bio zamah.

Pronalazak djela

Zamah smo dobile nakon što smo uvažile jedna drugu te uspostavile barem jednu malu, iskrenu povezanost. Sutradan smo ponovo imale priliku da radimo u grupama i nastavimo razvijati naša umjetnička djela. Za ono što je potom uslijedilo ne mogu reći da sam u potpunosti shvatila. Bilo je glatko i organsko. Govorile smo jedna drugoj poeziju. Plesale smo. Također smo eksperimentisale s muzikom i onda, bum, eto našeg umjetničkog djela.

Bila je to kombinacija instrumentalne muzike i poezije koju smo napisale ja i druga članica grupe, pri čemu su ostale tri djevojke improvizovale svojim tijelima i utjelovljavale priče bez riječi prateći naše stihove. Nikada neću zaboraviti trenutak kada smo to podijelile s ostalim učesnicama. To iskustvo je bilo holističko i ispunilo je moje srce radošću. Izgradile smo savez i ujedinile snage. Tek tada smo postigle nešto moćno, nešto što je ostavilo snažan učinak.

Uglavnom, poenta je to da sam se zaljubila u proces stvaranja umjetnosti raspravljajući o njenoj društvenoj komponenti koliko sam se zaljubila u finalni proizvod. Mi umjetnici/e se razvijamo u procesu umjetničkog stvaralaštva kao što i pokušavamo pomoći drugima da se razvijaju kroz naš finalni umjetnički proizvod. To je kolektivni poduhvat. Uvijek.

Lično ostaje političko

Tu sam da zastupam stvaranje prijateljskih prostora u kojima su ljudi prihvaćeni i u kojima humanost, ravnopravnost i suosjećanje nisu privilegija etiketa, već nešto što se kod svakoga podrazumijeva. Feministički artivistički kamp me je podsjetio da je takvo nešto itekako moguće.

Kad je sve crno, korisno je sjesti, popričati s nekim i saslušati ga/ju, podijeliti nešto s tom osobom i povezati se s njom, formirati saveze, graditi mreže podrške i stvarati emocionalno uzemljen rad koji dolazi duboko iznutra, s iskrenog mjesta. Ostaje nam samo da se nadamo kako će to djelo duboko iznutra uzdrmati i temelje duše nekog drugog.

I na kraju, evo glavnih stvari na koje sam se podsjetila na ovom kampu;

  • Neophodno je ovladati umijećem mirovanja;
  • Emocionalno oslobađanje i povezivanje najznačajnije su metode brige o samoj sebi koje mogu upotrijebiti;
  • Najbolje umjetničko stvaralaštvo proistječe iz višedimenzionalnih društveno-kulturnih razgovora i uzemljenog znanja;
  • Tijelo, um i duh su sveto trojstvo koje moram poštivati, njegovati i o njemu se brinuti;

I posljednje, ali ne i najmanje važno;

  • Živjeti u trenutku, puštati da stvari teku svojim tokom te se prilagođavati usput vrlo su podcijenjene stavke. Od sada računajte i mene. 

Lično ostaje političko i kao takvo bi se trebalo razmatrati i obrađivati u brojnim predstojećim događanjima. 

Naslovna fotografija: Artpolis.

  • O autoru/ki Uresa Ahmeti
  • Napomena Stavovi autora/ice članka ne odražavaju nužno stavove Kosova 2.0.
  • Ovaj članak je napisan na engleskom.

KOMENTARIŠI