Prva linija borbe protiv COVID-19 na Kosovu
Unutar zdravstvene službe pod pritiskom.
Gledali smo kako pogađa Italiju. Gledali smo kako se veći dio Europe zatvara. Onda smo gledali kako COVID-19 stiže i ovamo, na Kosovo.
I sve je išlo kako treba.
Srezali smo broj novih slučajeva, uveli karantin, otpočeli praćenje kontakata i izolirali se. Zaštitili smo svoje zdravlje, zaštitili smo svoje roditelje, djedove i bake, zaštitili smo svoju krhku zdravstvenu službu. Uspjeli smo!
Ili smo makar mislili da jesmo…
Prošlo je pet mjeseci i opet smo na početku. Međutim, ovaj put smo tu zbog pogrešnih razloga. Sad se često možemo naći u vrhu listi zemalja rangiranih prema stopi smrtnosti od COVID-19.
Usto, naš zdravstveni sistem, koji je još od ranije u rasulu, pred potpunim je kolapsom. Više od 1200 medicinskih radnika/ca je zaraženo, dok je sedam ljekara/ki i pet medicinskih sestara preminulo.
Kako se kriza nastavila zaoštravati u julu i početkom augusta, odlučio sam dokumentovati linije fronta u borbi protiv COVID-19.
Tri mušketira
Raifa Hasanija njegovi mlađi kolege/ice zovu Haxhia (Hadžija), što je između ostalog i precizan nadimak jer je Hasani obavio hadž (hodočašće) u Meki. On je jedan od tri tehničara iz Državnog zavoda za javno zdravstvo (IKSHPK) čiji ću rad dva-tri dana pratiti okom kamere.
“Taj datum, kad su evidentirana prva dva slučaja kod nas, bio je petak 13”, osvrće se Haxhia na martovski dan koji je označio dolazak virusa na Kosovo. “Prijatelj me nazvao i pitao u šali: ‘Raife, je l’ ovo slučajnost?’”
Haxhia se ovoga prisjeća uz smijeh, itekako svjestan činjenice da u vezi s tim nije bilo ničeg sujevjernog te da je bilo samo pitanje vremena kad će na Kosovu biti registrovan prvi slučaj zaraze. “Od decembra smo vršili PCR testove”, govori mi.
Dio je tročlane ekipe, na koju počinjem gledati kao na tri mušketira. Tu je Kastriot Maraj (D’Artagnan), najmlađi član i vođa — u ovom slučaju, on je pravi šef. Sljedeći je Hasani (Athos), najstariji član koji je zaštitnički nastrojen prema svom mlađem kolegi. Treći je Mirsad Kasumi (Porthos), predan i pouzdan, ali je za razliku od Porthosa sramežljiv.
Jasno je da su njih trojica tim — udarna grupa.
Jasno je da su njih trojica tim — udarna grupa. Haxhia upućuje pohvale na račun vođe (iako je on taj koji završava diplomski studij), naglašavajući koliki je uspjeh to što jedan mladić iz Istoka okončava dodiplomski studij sanitarne medicine. Oni su se zbližili i van akademske zajednice.
Danas na teren idemo u javno poduzeće za vodosnabdijevanje, Ujësjellësi i Prishtinës, gdje ćemo obaviti 50-ak testova.
Prije polaska, Kastriot temeljito dezinfikuje cijeli auto, a po dolasku započinje nova tura dezinfekcije. Iz načina na koji on to sve dezinfikuje očigledno je da gazda zna znanje. Haxhia klima glavom i sugeriše mi da bih trebao slijediti njegov primjer.
[Kastriot] na mene navlači odijelo u kojem ličim na SpaceX-ovog astronauta. Ispostavlja se da je to lakši dio posla — naknadno svlačenje odijela je posve drugačija procedura, s obzirom na to da je upravo ovdje visoka mogućnost zaraze.
Nakon toga me prska jakim alkoholnim dezinficijensom, onda Mirsada, i na kraju Haxhiju, koji sve vrijeme stoji ukipljen. Poslije tolikog sprejanja, u zraku se osjeti karakterističan miris loze (jake rakije/komovice od grožđa koja se proizvodi na Balkanu). Kasnije mi objašnjavaju da su taj alkoholni sprej dobili kao donaciju od jedne orahovačke vinarije, i to iz viška njihove proizvodnje vina i rakije.
Pri ulasku u postrojenje, Kastriot primjećuje da nekolicina starijih radnika ne nosi maske, pa ih kao neki otac ruži i govori im da stave maske — što i čine.
Unutra još jedanput dezinfikuju apsolutno sve, a potom se bacaju na posao i obavljaju testiranje.
Čini se da je dolazak tri mušketira (ili su to sad četiri, ako sam ja Aramis?) prouzrokovao čudan osjećaj kod radnika/ca. Glavni likovi ipak imaju razrađen sistem. Na kraju krajeva, ovo rade mjesecima unazad.
Postupak je relativno jednostavan — dugački štapić za bris umeće se u nozdrvu i polako uvlači do ždrijela. Nakon što se nekoliko sekundi zarotira u tom dijelu grla, štapić se pažljivo izvlači, odlaže u sterilni spremnik i upisuje u evidenciju.
Potom se proces ponavlja.
Nekih sat vremena kasnije, svi testovi u poduzeću su obavljeni, stoga ih odnosimo u Zavod na analizu. Tamo će trojka nastaviti s radom i testirati slučajeve za koje se sumnja da su pozitivni.
Broj osoba koje je potrebno testirati prilično je velik. Nedavno je izviješteno da je na Kosovu u posljednje dvije sedmice zabilježeno više novih slučajeva COVID-19 na 100 000 stanovnika nego u bilo kojoj drugoj europskoj državi.
Na kratkoj pauzi za kafu u prilici smo da bolje porazgovaramo, mada Mirsad ispija čaj i odlazi da završi neki drugi posao. Prema svemu sudeći, on je jedan od onih koji ne vole raditi nešto u posljednji čas, već bi radije da to što prije privedu kraju.
Dok gledamo kako ljekari/ke ulaze i izlaze iz obližnjeg kafića na svojim petominutnim pauzama, pitam Kastriota šta je najteža stvar s kojom su se dosad suočili. “Nekoliko mjeseci smo bili heroji”, odgovara, “a onda su nas proglasili nekompetentnim ili nas [kritikovali] da ne obavljamo posao na vrijeme.”
„Nekoliko mjeseci smo bili heroji, a onda su nas proglasili nekompeten-
tnima.“
Snažne je građe, ima svijetlu kosu, a oči su mu velike i plave. Njegovi rukavi dopola skrivaju tetovaže, iz čega se da naslutiti da je zapravo jedan od šmekera iz Istoka.
Kroz razgovor mi otkriva da je njegov otac bio profesor hemije i fizike. Njegov brat je mućnuo glavom i odselio u Švedsku, ali Kastriot je htio iskoristiti prirodnjačko znanje koje je pokupio od oca da bi postao jedan od ponosnih ljekara ili medicinskih tehničara na Kosovu.
Pokušavam mu postaviti intimnija pitanja, no izbjegava ih, dajući mi medicinska objašnjenja koja sam čuo i prije, a koja me trenutno baš i ne zanimaju. Teško je prodrijeti kroz njegov profesionalizam: njemu je ovo njegov posao, njegova dužnost. On ne ide ni za kakvom slavom.
Međutim, mene interesuje njegova priča: priča frajera koga smo cijenili kao heroja samo nekoliko mjeseci ranije, ali koji je dospio na metu bijesnog građanstva kako su se političke okolnosti promijenile. Pitam ga kakav je bio prvi dan — ne sjeća se. Njegovi dani su izblijedjeli, stopili se u jedan.
Zatim ga pitam za njegovu porodicu i djecu.
U tom trenutku, njegove velike plave oči počinju crvenjeti. Ta ja promjena vrlo suptilna i već sam je viđao kod plavih ljudi, naročito kad su umorni ili malo više popiju — ali kod njega je to drugačije. Uviđam kako se suzdržava da ne zaplače.
Objašnjava da već mjesecima nije u mogućnosti da bude sa svojom kćerkom koja se tek rodila, nego samo dođe do prozora i pozdravi je, bez i najmanjeg dodira. Ne može je držati u naručju. Zašto? Zato što je njen tata na prvoj liniji u jeku globalne pandemije… čovjek je na udaru!
Tad shvata koliko je sve ozbiljno. I ne može se više suzdržati.
Ponovo se okupljamo dva-tri dana kasnije. Neko je pozitivan u gerontološkom centru u Prištini.
Sastajemo se u 14:30, nakon što sam malo odspavao. S druge strane, trojka je na frontu tačno od 7:00. Kažu da su već obavili 200 testova i da će uraditi još 140.
Bili su ovdje nebrojeno puta, obavljali su razna testiranja u nadležnosti Državnog zavoda za javno zdravstvo, tako da već poznaju neke stanare/ke — one koji su još uvijek živi.
Kastriot me podsjeća na moju majku nakon što je zauzeo ulogu mog šefa za danas, i to uz opasku: “Atdhe, ovaj put ćemo te dobro opremit’, ono baš da valja…” Preuzima kormilo, a Haxhia čeka na njegove upute.
U odijelu sam kao i inače, ali mi daju duple rukavice — sad su me posebno pripazili.
Prvo testiraju osoblje, a zatim prelaze na korisnike/ce doma.
Ti su ljudi većinom vrlo stari i imam osjećaj da mnogi od njih samo čekaju da ih njihov bog uzme sebi. Etnički su izmiješani: ima tu Albanaca/ki, Srba/kinja, Hrvata/ica i osoba mješovite nacionalnosti — i niko od njih nema nikoga sem države da se brine o njima pod stare dane. Neki od njih su u domu pronašli partnera/icu, bilo iz pogodnosti ili iz ljubavi. Ali ko sam ja da im sudim? Stariji su od mene.
Neki od njih su u domu pronašli partnera/icu, bilo iz pogodnosti ili iz ljubavi. Ali ko sam ja da im sudim?
Ustanova ima tri sprata, tako da se Kastriot pobrinuo za to da je na svakom spratu po jedan punkt za testiranje. U nju ulaze jedno po jedno. Nakon toga idemo od sobe do sobe da testiramo one koji ne mogu ustati iz kreveta.
Otprilike tri sata kasnije, uspjeli su testirati sve korisnike/ce doma, a ja sam uspio štošta uslikati.
Napuštamo prostorije doma i pažljivo skidamo zaštitna odijela. Želim počastiti tehničare kafom, ali uz osmijeh mi se zahvaljuju i govore: “Neka, idi ti popij kafu — mi imamo još testova za danas.”
Za tri dana saznajem da je od korisnika/ca doma 31, a od zaposlenih devetero bilo pozitivno na testu za COVID-19.
I dalje vanredno stanje
Odlazim u posjetu mikrobiolozima/ginjama zaposlenim u Zavodu, koji provode dane u laboratoriji vršeći analize svih testova za COVID-19.
Zana Kaçaniku-Deva radi u IKSHPK-u od 2016. godine, ali se priroda njenog posla u posljednjih nekoliko mjeseci promijenila i u međuvremenu poprimila novi ritam.
“Dani su mi isti još od februara, a možda i od ranije — svaki je isti”, govori mi. “Bude me pozivi ljekara koji traže rezultate svojih slučajeva, za preminule osobe [koje su umrle prije nego što su dobile rezultate testiranja] ili osobe koje su u vrlo teškom stanju — i traže da se hitno obrade.”
Kao što je slučaj i s tehničarima/kama na terenu, i [mikrobiolozi/ginje] su uspostavili vlastiti režim, imajući u vidu činjenicu da se ovim zadacima bave skoro non-stop još od početka godine. Uzorci prolaze kroz niz prostorija i aparata te kroz ruke brojnih zaposlenika/ca prije nego što se rezultati finalizuju.
U početku je Zana bila samo jedna od dvoje mikrobiologa u timu — u kojem je radila zajedno s tehničarima/kama i drugim kolegama/icama — ali sad ih je petero. Kaže da je to funkcionalnije, naročito s obzirom na aktualni porast broja slučajeva.
Zana mi otkriva da uvijek ima hitnih slučajeva kad rezultati moraju biti obrađeni brže nego inače.
“Dan nikad da završi, uprkos tome što imamo dnevni plan”, kaže. “Međutim, kako je situacija takva kakva jest — stanje je vanredno, svjesni smo toga. I držimo tempo.”
Zana ima dvoje djece i pitam je je li u očima njenih kćerki mama heroina, budući da radi duple smjene i tako doprinosi ublažavanju situacije nastale širenjem COVID-19.
“Hvala Bogu da su već u adolescentskoj dobi, i jedna i druga — takmiče se u skijanju”, odvraća mi, a onda obrće pitanje. “One su moje heroine”, ističe, te dodaje da je njena mlađa kćerka ove godine osvojila prvo mjesto na jednoj skijaškoj utrci.
Pitam je koji joj je dan u proteklim mjesecima bio najteži. “Takvih je dana bilo previše”, kaže okrećući se svom kolegi Blerimu, s kim je danas na dužnosti. “Koji nam je dan bio najteži, a?”
„Stanje je vanredno, svjesni smo toga. I držimo tempo.“
Prepričava mi vremenski najbliži kojeg se može prisjetiti. Bilo je to sedmicu dana ranije, kad je pet osoba smještenih na Klinici preminulo nakon što je došlo do kvara na spravama za kisik.
“Bilo je teško. Mislili smo na našu djecu, roditelje, cijelo stanovništvo, s tim da smo imali na umu i to da je naš zdravstveni sistem pun nedostataka”, kaže, uz objašnjenje da je taj događaj izazvao veliki broj sumnji i pitanja.
“Možemo li ostati profesionalni? Možemo li biti na usluzi svima? Kako će se sve to odigrati?”
Po izlasku iz laboratorije, Zana skida masku i vizir, te tako tek vidim s kim razgovaram. Ima kratku, plavu kosu (praktičnu u njenom poslu) koja se izravnala pod zaštitnom opremom. Oči joj djeluju izmoreno, s podočnjacima uzrokovanim višemjesečnim stresom.
Njeno lice je umrljano i oznojeno, nalik na lica ljekara/ki s fotografija koje su dolazile iz Italije u prvim danima pandemije, u februaru, ali i dalje želi izgledati lijepo i ponosno.
Stanje u Italiji se naizgled popravlja, barem zasad. Tamo je broj slučajeva isprva bio mnogo viši u odnosu na broj slučajeva na Balkanu, ali sad su cifre u regiji — a posebno na Kosovu — u porastu, prilikom čega se povećava i broj smrtnih slučajeva po glavi stanovnika.
U pakao
Početkom augusta dobijam dozvolu za ulazak na Kliniku za infektivne bolesti. E tu je tek ozbiljno sranje.
U periodu dok sam čekao dozvolu, broj smrtnih slučajeva neprestano je rastao. Posljednjih nekoliko dana konstatno svjedočimo kako dnevno umre više od deset osoba, a stječe se dojam da se situacija iz dana u dan dodatno pogoršava.
Zovem direktoricu i glavnu epidemiologinju Klinike, dr Linditu Ajazaj. Kaže mi da obučem odijelo i dođem na Odjel B. Činim to što mi je i rekla.
Dr Lindita je usred 24-satne smjene. Pronalazim je na vanjskom stepeništu, gdje mi smjesta i bez ikakvih formalnosti kaže da krenem za njom. Trenutno obavlja rutinske kontrole.
Na prvom smo od tri sprata na kojima su smješteni klinički odjeli. Krećemo se balkonima koji povezuju prostorije kako bismo što je više moguće bili vani, na protoku zraka. Vidim da mnoge porodice čekaju na balkonima van soba, blizu svojih najmilijih, što je sasvim razumljivo.
Opet sam u NASA-inom odijelu, kao i ljekari/ke. Doktorica vodi računa o tome da pravilno stavim masku prije nego što uđemo u prvu sobu.
Unutra su dvojica starijih muškaraca, od kojih tražim dopuštenje da ih fotografišem. “Samo ti snimaj — mi smo preživjeli”, kažu uz smijeh. Dišući kroz maske s kisikom, ni jedan ni drugi očigledno nisu u najboljem stanju, ali duhom nisu klonuli i osjećaju se dobro zbog toga što bar neko brine o njima.
Ipak, to nije slučaj u ostalim sobama. Kako idemo dalje, tako stvari postaju sve gore.
U svakoj prostoriji se čuje piskutavi zvuk uređaja koji mjere puls i krvni pritisak, kao i boca s kisikom na koje su spojeni svi pacijenti/ce, zadihani kao da su trčali, kao da su iscrpljeni.
Neki vrlo rado sarađuju s medicinskim osobljem, znajući da im je sudbina u rukama ljekara/ki. Drugi su pak nemirniji i traže više pažnje — evidentno su u bolovima.
Kratko razgovaram s mladim medicinarom koji stoji na balkonskim vratima i prati vitalne funkcije pacijenata/ica, uključujući nivo zasićenosti kisikom u organizmu. Kaže mi da radi već 13 sati.
Idemo od sobe do sobe, probijajući se kroz zgradu, od prvog sprata, preko drugog, pa sve do trećeg. Svugdje je prizor isti.
Neki pacijenti/ce spavaju, drugi su budni. Ne mogu, a da ne primijetim da ponegdje porodice bdiju nad svojim najmilijim u suzama.
Među pacijentima/cama su osobe svih životnih dobi, stari i mladi. Međutim, ono što je zajedničko za ogromnu većinu njih jeste to da su priključeni na boce s kisikom. Ovo mjesto me sve više i više podsjeća na neki zemaljski pakao.
Pored toga, Klinika je skoro puna — vidim da je tek šačica kreveta prazna i pitam se koliko ih je ostalo upražnjeno iza pacijenata/ica koji nisu dočekali jutro. Na dnevnom raportu smo saznali da je u protekla 24 sata od posljedica zaraze COVID-19 podleglo 13 pacijenata/ica. Istog dana će biti saopćeno da je bilo još sedam smrtnih slučajeva.
Dolazimo do posljednje sobe na Odjelu B, na trećem spratu — posljednjem krugu pakla, ili sam barem tako mislio.
Na Klinici sam tri sata i već osjećam umor, pogotovo zato što nisam navikao da radim u ovim zaštitnim odijelima. Jedva da išta vidim kad fotografišem jer je štitnik za lice prekriven kondenzatom. Ne mogu ni zamisliti kroz šta prolaze ljekari/ke i ostatak medicinskog osoblja, koji u ovim odijelima ponekad budu i po 24 sata.
Dok svlačim zaštitno odijelo i zahvaljujem se dr Linditi na tome što mi je dozvolila da uđem i dokumentujem situaciju, upućuje mi osmijeh i pozdravlja me svojim vojnim tonom lišenim koještarija, koji ne ostavlja nimalo prostora za pogrešno tumačenje.
“Želim ti ugodnu noć, Atdhe”, kaže. “Mi sad idemo na intenzivnu njegu.”
Urednička napomena: Sve fotografije su načinjene uz dopuštenje osoba koje su na njima ili uz dopuštenje članova/ica porodice koji su bili prisutni kada nije bilo moguće dobiti dopuštenje od fotografisanih osoba.
Članak je napisan u sklopu projekta “Human Rightivism” koji, preko svog programa “Human Rightivism”, finansira Švedska međunarodna agencija za razvoj i saradnju (SIDA). Stavovi autora izneseni u ovoj publikaciji ne odražavaju nužno stavove Švedske međunarodne agencije za razvoj i saradnju (SIDA).
-
- Ovaj članak je napisan na albanskom.