Perspektive | Knjige

Recenzija knjige “Majka Tereza: Svetica i njena nacija”

Piše - 12.08.2020

Osvrt na najnoviji rad Gëzima Alpiona o najpoznatijoj Albanki na svijetu.

Moj prijatelj, kolega naučnik i sunarodnjak, Albanac, Gëzim Alpion, inače predavač na Univerzitetu u Birmingemu, dobar dio svoje akademske karijere posvetio je rastumačivanju, rasvjetljavanju i raspetljavanju izuzetno kompleksne ličnosti Gonxhe Agnes Bojaxhiu, u svijetu poznatije kao Majke Tereze.

Lično smatram da je Alpionova predanost s njegove strane žrtva (ja se nisam uspio posvetiti jednoj jedinoj istraživačkoj temi), ali žrtva koja se isplatila. On važi za “najmjerodavnijeg anglofonog autora” koji se bavi sv. Terezijom iz Kalkute te “začetnika studija o Majci Tereziji”. Danas je zasigurno svjetski najpoznatiji autor koji piše o Bojaxhiu, stoga na tu temu ne možete vršiti istraživanja, a da se pri tome opširno ne pozovete na njegov rad.

Njegova nova knjiga, “Majka Tereza: Svetica i njena nacija”, objavljena je u izdanju izdavačke kuće Bloomsbury Academic Publishing 31. jula, s tim da će u nekim zemljama izaći 6. augusta, odnosno 15. septembra.

Prije nego što pređem na njegov rad, samo bih dodao kratku napomenu upravo o Majci Terezi. S njom sam se susreo dva puta, u oba navrata u srdačnoj atmosferi, bez formalnosti, i to nije ostavilo nikakav neizbrisiv trag na mene. Nisam od onih koji je obožavaju, niti od onih koji joj dižu spomenike pošto joj — nekoliko decenija — nisu dopuštali da se ponovo nađe na okupu sa svojom bolesnom majkom i marginalizovanom sestrom. Isto tako nisam ni jedan od onih koji je proklinju kao nevjernicu i sotonisticu.

Pročitao sam valjane kritike koje su na njen račun napisali indijski ljekari i svjetski intelektualci, ali istovremeno moram priznati da je njena snažna ljudska volja pomogla da Zapad promijeni svoje shvatanje siromaštva Trećeg svijeta, preobrazila koncept dobrotvornosti te pridonijela tome da se u 20. stoljeću oblikuju mnoga stanovišta o vjerskim institucijama kao organizacijama koje se bave socijalnim radom.

Alpion tvrdi da su život Majke Tereze i povijest njene nacije međusobno povezani.

Majka Tereza je bila predvodnica ogromne društvene transformacije u pogledu međuklasne razmjene, a humanizovanjem onih koji žive u neimaštini pružila je mogućnost bogatima da i oni pronađu vlastitu humanost. To je samo po sebi bilo nadasve revolucionarno.

Glavni teoretski argument u Alpionovom najnovijem radu glasi da ličnost kalibra i globalnog domašaja kakvog je bila Majka Tereza nije proizvod puke slučajnosti.

Kako bi naslikao cjelovit portret ove utjecajne figure, autor joj pristupa u kontekstu njenih porodičnih korijena te etničkog, kulturnog i duhovnog miljea. On razmatra njen život i djelo uzevši u obzir novootkrivene informacije o njenoj porodici, duhovnoj tradiciji albanske nacije prije i nakon pojave kršćanstva, kao i upliv Vatikana i drugih sila na njen narod od ranog srednjeg vijeka pa do danas. 

Fokusirajući se na njene traume, iskušenja i ostvarenja kao privatne pojedinke i javne misionarke, kao i na njenu kompleksnu duhovnost, Alpion tvrdi da su život Majke Tereze i povijest njene nacije, i to posebno odnos njenog naroda prema rimokatoličanstvu, međusobno povezani. Tu povezanost je neophodno razjasniti da bi se razumjelo kako je ova spiritualna i humanitarna ikona savremenog doba postala utjelovljenje kulturne i duhovne DNK njenog starog naroda.

Alpion se u ovom radu koncentriše na ilirsko-albansku duhovnu tradiciju prije i nakon pojave monoteističkih religija te predočava informacije o presudnoj i neprikosnovenoj ulozi drevnih Ilira koji su kršćanstvu ponudili europski dom više od tri stoljeća prije zvanične konverzije Rima. Autor ujedno stavlja naglasak na ilirsku apostolsku tradiciju kako bi pokazao da Albanci na tom planu imaju kontinuitet bez premca. Povrh toga, u knjizi je iznijeta tvrdnja da je prijem na koji je ova vjera naišla kod Ilira zapravo odraz homogenosti ove “mješovite rase”.

Štaviše, ranije prihvatanje kršćanstva, tada religije porobljenih, poniženih i potlačenih, sa sobom nosi važne implikacije i o društvenom statusu Ilira u Rimskom carstvu i o njihovom tadašnjem raspoloženju prema Rimu. Alpion zato konstatuje da to što su preci Albanaca prigrlili kršćanstvo nije bilo ni zadovoljavanje potrebe za ispunjavanjem duhovnog vakuuma ni pokušaj stjecanja novog nacionalnog identiteta.

Za Alpiona su Albanci po prirodi pragmatici. Njihov pragmatizam, koji se napose očituje kroz njihovu duhovnost i vjerske izbore, prvenstveno oslikava njihovu najbitniju odrednicu kao naroda. Naime, Albanci religiju nikada nisu stavljali u središte svog identiteta: nijedna vjera nije bila njihov raison d’être niti glavno obilježje njihovog nacionalnog identiteta.

Umjesto toga, prema Alpionovoj analizi, čini se sasvim prikladnim ustvrditi da je rano kršćanstvo naprosto snabdjelo Ilire ideologijom oslobođenja radije nego što im je poslužilo kao izvor nacionalnog identiteta i/ili individualne duhovnosti.

Pažnja koju Alpion u svojoj knjizi pridaje drevnoj kršćanskoj baštini nacije albanske nema nikakvih poveznica sa stajalištem koje zastupaju pojedine osobe — i stranci i Albanci — stajalištem da je spomenuta religija “autentična” vjera ovog naroda.

Za Albance je nacionalni identitet pojam koji obuhvata i nadilazi njihovo predmonoteističko i postmonoteističko postojanje.

U Albaniju su islam, za razliku od kršćanstva, donijeli mahom osmanski osvajači. Bez obzira na to, ovu vjeru se ne bi trebalo posmatrati kao na namet identitetu i nasljeđu kojeg se Albanci moraju riješiti. Islam je, kao i kršćanstvo, sastavnica albanskog identiteta.

Alpion konstatuje da su obje religije pogodovale Albancima u duhovnom smislu. One ocrtavaju izvrsnu sposobnost ovog naroda da prihvati, prigrli i primijeni nove vjeroispovijesti uz neku vrstu liberalne dovitljivosti koja je u prvom redu svojstvena starim narodima sa profinjenim filozofskim gledištima. S druge strane, nikada nisu dozvolili bilo kakvoj ortodoksiji da stekne potpunu kontrolu nad njihovim životima.

To objašnjava zašto je nacionalni identitet za Albance pojam koji obuhvata i nadilazi njihovo predmonoteističko i postmonoteističko postojanje. Prema mom viđenju, potonje je elegantna tvrdnja koja je ključ razumijevanja i specifičnog albanskog stava prema religiji i upečatljive međuvjerske tolerancije među Albancima.

Alpion je demonstrirao da su odmjerena privrženost Albanaca religijama i njihova skeptičnost s tim u vezi također određene bolnim iskustvima s vjeroispovijestima i vjerskim institucijama.

Zbog razloga koji se navode u cijeloj knjizi, upletenost Vatikana u smanjivanje i nestanak rimokatoličkih nadbiskupija Dardanije, Ohrida, Bara i Skoplja, te u osipanje katoličke zajednice u Skoplju kojoj je Majka Tereza izvorno pripadala, ukazuje na to da je ova organizacija, zajedno sa Srpskom pravoslavnom crkvom, učestvovala u podrivanju kršćanstva među Albancima i tako doprinijela njihovoj “slavenizaciji”.

Albanski pravoslavci su konkretno izloženi višestoljetnom pritisku Carigradske ekumenske patrijaršije i Grčke pravoslavne crkve, koje ih i do dan-danas nastoje helenizovati.

Jednako bolno bilo je i ostalo iskustvo albanskih muslimana. Prijetnja koju su Osmanlije predstavljali albanskom nacionalnom identitetu i koheziji obnovljena je neumornim naporima Turske da uz neograničena novčana sredstva provede “turkizaciju” albanskih muslimana širom današnjeg Kosova, Sjeverne Makedonije i Albanije. 

Na sličan način kao u prethodnoj, Alpion i u svojoj novoj knjizi primjenjuje sociološku perspektivu kako bi raščlanio i testirao svoje teorijske argumente. U svojoj monografiji “Majka Tereza: Svetica ili selebriti?”, koju je Routledge izdao 2017, te u istraživanju o uzrocima odsustva vjerskih figura u studijima o slavnim ličnostima iz 2019. godine, autor je naglasio da je religijske/a probleme/pitanja i ličnosti potrebno obrađivati iz ugla sociologije, a ne da ih se prepusti isključivo teologiji i hagiografiji.

Alpion u novoj knjizi podcrtava važnost upotrebe sociološke imaginacije u istraživanju uzajamnog djelovanja pojedinca i društva, ukrštanju biografije i historije te pretvaranju “ličnih nevolja” u “javna pitanja”.

Usljed složenosti argumenta, ovo istraživanje je pred Alpiona postavilo niz teških epistemoloških i metodoloških izazova. Iako je istraživanje u biti sociološko, autor u ovoj monografiji, baš kao i u drugim istraživačkim poduhvatima, naizmjenično vrši funkciju teologa, historičara, antropologa, psihologa, politologa, stručnjaka za kulturne studije i medijskog analitičara.

Jedna od najfascinantnijih tema koje je Alpion propitao u svojim istraživanjima o Majci Terezi jeste duševni mrak.

Alpion je u sklopu terenskog istraživanja proputovao nekoliko zemalja (Indiju, Australiju, Albaniju, Kosovo, Sjevernu Makedoniju i Italiju) kako bi se upoznao s rodbinom Majke Tereze, njenim kolegama/icama i volonterima/kama koji su pomogli njenoj kongregaciji.

Pored toga, Alpion se u velikoj mjeri koristio i građom Državnog arhiva Albanije u Tirani, Arhivom Ministarstva vanjskih poslova Albanije i Arhivom Rimokatoličke nadbiskupije Tirana-Drač. Usto je dobio pristup drugoj dokumentaciji i privatnim pismima Majke Tereze pohranjena u brojnim porodičnim arhivama, a koja do sada nisu bila korištena u naučno-istraživačkom radu vezanom za Majku Terezu.

Alpionov rad usmjeren na Majku Terezu oduvijek me je fascinirao jer je autor istrajno održavao emocionalnu i duhovnu distancu od svog predmeta, što ga čini nužno i razumno objektivnim u proučavanju teške teme kakva je ličnost i spiritualnost Majke Tereze.

Alpion u novoj knjizi divno kombinuje svoju stručnu potkovanost u oblastima sociologije religije, nacionalizma, slave, rase, medija i filma sa sjajnim književnim stilom.

Jedna od najfascinantnijih tema koje je autor propitao u svojim istraživanjima o Majci Tereze jeste duševni mrak. Iz dugih virtualnih razgovora koje vodim s njim (i naših povremenih sastanaka i rasprava uz kafu) shvatio sam da je mrak u duši Majke Tereze (koji je priznala u nekim svojim pismima) pobudio u Alpionu inspiraciju za nova istraživanja.

Naime, Alpion se u svojim novijim publikacijama okrenuo egzotičnim i ezoteričnim konceptima poput harizme/harizmate posmatrane kroz prizmu sociologije i javne teologije, populističke retorike Enocha Powella u domeni eugeničkog diskursa, te razlozima odsustva savremenih duhovnih ikona u studijama o slavnim ličnostima.

U skladu s tim razmišljanjima, Alpion trenutno radi na razvoju ideje “kapitala slave” kao varijable u intranacionalnom i internacionalnom kontekstu, pri čemu iz sociološkog ugla proučava fenomen “Tamne Noći Duše” i ispituje ulogu religije u izgradnji nacionalnog identiteta.

Njegova najnovija knjiga kulminacija je tih nastojanja.

Naslovna fotografija: Naslovnica knjige “Majka Tereza: Svetica i njena nacija” autora Gëzima Alpiona.