Jedan na jedan | Aktivizam

Rina Kika: Aktivizam je nerazdvojiv od mog posla advokatice za ljudska prava

Piše - 30.12.2020

Kosovska pravnica govori o radu usmjerenom na zaštitu najugroženijih.

Godina 2020. svima nama će ostati u sjećanju po pandemiji, naravno — zajedno sa strahovima i neizvjesnošću, zatvaranjima i restriktivnim mjerama te mnoštvu ličnih borbi i sukoba koje smo vodili u nastojanju da se izborimo s nedostatkom sloboda usljed pojedinih nametnutih odredbi.

Ipak, ni u takvim vremenima buntovnici/e u regiji nisu mirovali.

Oni nisu odustajali od protesta, da javno govore o problemima, od pravnih bitki, kao ni od svih drugih oblika praktikovanja demokratije, boreći se za prava i slobode svih. I dalje su propitivali one na vlasti, pozivali na odgovornost i, povrh svega, tražili promjene.

S ciljem da saznamo šta motiviše ljude u regiji da povedu bunt protiv raznih vrsti nepravde, K2.0 je prepoznao šest buntovnika/ca koji žive oko nas. Svi oni odolijevaju mnogim apsurdima života na Balkanu i još uvijek se bore, uprkos svemu, često suočeni s ličnim prijetnjama, pa i nasiljem.

Buntovnika/ca ima mnogo više, dakako, s obzirom na to da je razloga za pobunu beskrajno mnogo. No, u ovom serijalu predstavljamo nadasve raznoliku grupu pojedinaca/ki predanih rješavanju širokog spektra problema — oni su otišli korak dalje, animirali druge i našli načina da promijene stanje, svako u svojoj oblasti djelovanja.

Rina Kika, buntovnica K2.0 s Kosova, pravnica je koja se bavi ljudskim pravima. U posljednjim godinama, njeno ime je postalo naširoko poznato jer je zastupala brojne osobe u najzloglasnijim predmetima koji se tiču kršenja ljudskih prava. Naime, u prvom takvom procesu otvorenom za javnost uspješno je zastupala transrodnog muškarca koji je od države Kosovo tražio da pravno prizna njegov rod kao i promjenu imena, dok je istovremeno bila angažovana u prvom javnom procesu u kojem je protiv policijskih službenika podignuta optužnica za rodno zasnovanu diskriminaciju.

Kika je dodiplomski studij prava završila na Univerzitetu u Prištini, nakon čega je uspješno okončala dva diplomska studija: jedan u oblasti međunarodnog poslovnog prava na Univerzitetu u Cirihu, Švicarska, a drugi u oblasti međunarodnog prava o ljudskim pravima na Univerzitetu Duke [SAD].

Kosovo 2.0: Koji predmet je bio prvi u Vašoj pravničkoj karijeri?

Rina Kika: Dva predmeta smatram važnima za početak svoje karijere kao pravnice, a kasnije i kao advokatice: moj prvi angažman u predmetu vezanom za ljudska prava te prvi predmet u kojem sam nekoga zastupala pred sudom.

Malo se toga u životu može porediti s osjećajem koji vas prati kada zastupate nekoga pred sudom.

Prije desetak godina, profesor Kushtrim Istrefi pozvao me je da mu pomognem u inicijalnom pravnom istraživanju za potrebe žalbe koju je planirao da uloži Komisiji za reviziju ljudskih prava, tijelu koje je osnovala Evropska unija. U tom slučaju konkretno, EULEX nije započeo niti obavio istragu u vezi s prisilnim nestankom jedne osobe u Sjevernoj Mitrovici iz decembra 2000. godine. Komisija je 2018. godine ustanovila da je u tom slučaju došlo do kršenja prava na život, slobodu od mučenja i prava na djelotvoran pravni lijek. Upravo ovo iskustvo me je naučilo da vrijeme leti kada radite u oblasti koja vam je bitna i koja vam se dopada. Tako sam jednog dana radila bez prestanka ne primijetivši da su prošla četiri sata.

U svom prvom sudskom predmetu zastupala sam jednu apotekarku koja je otpuštena bez otkaznog roka, usljed čega nije bila isplaćena u skladu s prethodno sklopljenim ugovorom o radu. Upravo taj predmet me je naučio da se malo toga u životu može porediti s osjećajem koji vas prati kada zastupate nekoga pred sudom. U tom slučaju konkretno, sud je naposljetku presudio u korist apotekarke, pri čemu je njenom poslodavcu naloženo da joj isplati zaostalu platu i odštetu.

Kako birate predmete koje ćete preuzeti? Koji faktori u Vašem slučaju najviše utječu na odabir predmeta?

Nastojim da preuzimam pojedinačne slučajeve kršenja ljudskih prava koji su sastavni dio šireg društvenog problema. Cilj mi je da kroz te napore osporim postojeći sistem kao i mentalitet ljudi obilježen predrasudama, da stvorim prostor za ugrožene grupe te da doprinesem edukaciji šire javnosti o ljudskim pravima. To su samo neke od stvari koje imam na umu pri odabiru strateških sudskih predmeta vezanih za ljudska prava.

Nije lako odlučiti se, naročito zbog trajanja sudskog postupka — izbor strateških sudskih predmeta podrazumijeva dugogodišnju posvećenost jednom slučaju i jednom problemu. Zato svaki slučaj u oblasti ljudskih prava izuzetno pažljivo razmatram.

Kad je zbog nemara države ubijen Kujtim [Veseli], i ja sam poput mnogih bila prestravljena onim što mu se desilo. Njegov slučaj sam počela pratiti prije skoro godinu dana i još uvijek sam zgrožena i razbješnjena izostankom adekvatne reakcije što državnih institucija, što medija i cjelokupne javnosti.

Kujtimov slučaj je jedan od najtežih slučajeva kršenja ljudskih prava na Kosovu poslije rata. Odlučila sam da zastupam Kujtimovu porodicu zato što se nisam mogla pomiriti s činjenicom da se jedan takav slučaj odigrao pred našim očima, a da niko nije odgovarao i da iz toga nismo izvukli ni neophodne pouke kako se nešto tako više nikada ne bi dogodilo.

Rina Kika je udružila snage s aktivistima/cama koji traže pravdu u slučaju ubistva 11-godišnjeg Kujtima Veselija, i to odlučivši da zastupa njegovu porodicu pred sudom. Fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.

Osim toga, vrijeme je — a možda je čak i prekasno — da kao društvo počnemo otvoreno govoriti o problemu rasizma i s njime se suočimo. Preuzevši ovaj predmet, imala sam to zadovoljstvo da upoznam mnoge mlađe aktiviste/ce romske, aškalijske i egipćanske nacionalnosti s Kosova Polja koji su organizovali demonstracije pred zgradama Policije i Tužiteljstva, tražeći pravdu za Kujtima. Čast mi je pridružiti se sugrađanima/kama u borbi za ravnopravnost.

U retrospektivi, koje su Vas situacije ili životne odluke nagnale da postanete borkinja za ljudska prava?

Tokom studiranja na Pravnom fakultetu u Prištini zanimale su me sve oblasti prava i bilo mi je teško dati prednost samo jednoj od njih. S tim u vezi sam se opredijelila za onu koja je važila za najtežu — građansko pravo. Diplomski studij završila sam u oblasti međunarodnog poslovnog prava u Cirihu te sam i tamo i ovdje u Prištini radila za nekoliko advokatskih firmi koje su se uglavnom bavile građanskim pravom, s tim da je naglasak bio na poslovnom pravu. Međutim, uskoro sam uvidjela da je rad u toj oblasti ograničen — barem sam ja to tako doživljavala.

Nisam imala problema s time da duži period naporno radim, ali na kraju sam se osjećala kao da ne uspijevam učiniti mnogo s obzirom na to da oblast u kojoj sam djelovala nije imala potencijal da uslovi neku veliku promjenu. Vremenom mi je postalo važno da se zaposlim u polju koje će mi — pored toga što mi je zanimljivo — omogućiti da budem dio promjena u društvu i da se osjećam ispunjenom na emocionalnom planu.

Odlučila sam da promijenim usmjerenje, specijalizujem se i posvetim svoju karijeru unapređenju ljudskih prava.

Oblast ljudskih prava u okvirima naše profesije je često na meti predrasuda, ne uzima se za ozbiljno i slovi za neesencijalno, akademsko polje. Međutim, svojevremeno sam dobila priliku da radim na jednom predmetu koji se ticao ljudskih prava — predmetu prisilnog nestanka koji sam maloprije spomenula — i tako shvatila da niti jedna predrasuda o sferi ljudskih prava ne drži vodu. U skladu s time sam odlučila da promijenim usmjerenje, specijalizujem se i posvetim svoju karijeru unapređenju ljudskih prava.

Kao pravnici za ljudska prava, da li je aktivizam u oblasti ljudskih prava nerazdvojiv od Vašeg rada? Naprimjer, presuda Osnovnog suda u Prištini kojom je početkom ove godine potvrđeno pravo Blerta Morine na promjenu imena i oznake spola u ličnim dokumentima nije važna samo za njega, već i za sve transrodne osobe na Kosovu, kao i za kosovski LGBTQ+ pokret uopće.

Još mnogo toga ostaje da se uradi kako bi se ljudska prava u cijelom svijetu dokraja realizovala i počela poštivati. Moj rad ne obuhvata samo provedbu važećih zakona, već i izradu prijedloga izmjena zakonskih regulativa i politika koje utječu na realizaciju, poštivanje i punu zaštitu ljudskih prava u društvu. S tim u vezi smatram da je aktivizam u oblasti ljudskih prava nerazdvojiv od mog posla kao advokatice za ljudska prava.

Vi i Blert ste zajedno išli u srednju školu. Mnogo godina kasnije, postali ste njegova advokatica u sporu protiv države. Kako je izgledao taj vaš drugi susret?

Blerta znam iz srednje škole. Još i tada se oblačio kao dječak i odbijao je nositi suknju u sastavu uniforme. Mnogo godina kasnije, pročitala sam članak u kojem se Blert autao kao transrodna osoba. Bilo mi je jako drago te sam mu odmah pisala i čestitala na hrabrosti što se otvoreno i javno autao kao transrodna osoba.

U prvom predmetu otvorenom za javnost u kojem je jedan transrodni muškarac zatražio pravno priznanje svog roda i promjene imena, Rina Kika je uspješno zastupala Blerta Morinu. Fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.

Ubrzo smo se ponovo susreli i porazgovarali o problemima s kojima se suočava transrodna zajednica na Kosovu. Razgovarali smo o pravnim aspektima i izazovima promjene imena te promjene oznake spola u ličnim dokumentima. Slijedom razgovora došli smo do pitanja šta bismo mogli preduzeti zajedno, tako da smo ubrzo počeli razrađivati odgovarajuću strategiju koja se odnosila na Blertov zahtjev za pravno priznanje njegovog rodnog identiteta. Dana 24. oktobra 2019. godine, Osnovni sud u Prištini presudio je u korist Blerta i naredio Agenciji za civilnu registraciju da promijeni njegovo ime i oznaku njegovog spola tako da i jedno i drugo odražavaju njegov rodni identitet.

U kolikoj mjeri postojeći zakonodavni okvir štiti prava građana/ki Kosova? Kakve su intervencije potrebne u tom pogledu?

Dvije intervencije su potrebne u svrhu omogućavanja kvalitetnije zaštite ljudskih prava na Kosovu. Prva je da se riješi problem obrade velikog broja neriješenih predmeta u pravosudnom sistemu, što uzrokuje prolongiranje sudskih postupaka. Druga je da se na državnom nivou razviju politike i identifikuju potrebne zakonske izmjene, i to kroz prikupljanje podataka od osoba za koje će te politike da se razviju.

Prolongiranje je jedan od glavnih problema u skoro svakom slučaju koji uđe u pravosudni sistem. Ono utječe na osnovno pravo na suđenje u razumnom roku — što je zagarantovano Ustavom — a i na svako drugo koje je potrebno realizovati u toku sudskog procesa. Ljudi često budu obeshrabreni i odlučuju se da ne pokrenu spor pred sudom kada čuju da se na okončanje postupka može čekati tri do deset godina.

Na nivou države je potrebno ažurirati i prilagoditi odgovarajuće politike i mjere suzbijanja neravnopravnosti, i to kroz prikupljanje podataka od osoba kojima su te politike i mjere namijenjene.

Mimo toga, prolongiranje stvara povoljno okruženje za to da javni organi krše i druga prava. U pojedinim slučajevima javni organi uopće ne obrađuju ili pak odbijaju zahtjeve za pristup javnim dokumentima jer znaju da će biti prekasno da se [podnositelj/ica zahtjeva] pojavi pred sudom i ostvari raspoloživa prava.

To je — recimo — slučaj s velikim brojem zahtjeva koje podnosi organizacija Pishtarët, inače posvećena zaštiti prirodne sredine. Isti je slučaj i sa zahtjevom koji je Skord Retkoceri podnio Tužiteljskom vijeću Kosova, a odnosi se na omogućavanje pristupa odlukama i izvještaju istrage iz disciplinskog postupka prethodno pokrenutog protiv tužitelja koji je nadležan za slučaj Kujtima Veselija.

Naša zakonska regulativa je prilično napredna u pogledu zaštite ljudskih prava, naročito ako je uporedimo s ostalim zemljama regije. Ipak, na nivou države je potrebno ažurirati i prilagoditi odgovarajuće politike i mjere suzbijanja neravnopravnosti u društvu, i to tako što će se prikupiti podaci od osoba kojima su te politike i mjere namijenjene. Jedan od ključnih problema u domeni zaštite ljudskih prava jeste nasilje nad ženama, prvenstveno nasilje u porodici.

Uprkos činjenici da na državnom nivou posjedujemo brojne mehanizme, strategije i standardne operativne postupke koji su usmjereni na rješavanje ovog problema, još uvijek nije obavljeno niti jedno sveobuhvatnije istraživanje s ciljem analize provedbe državnih politika i odredbi kao i njihovog utjecaja na one osobe koje su preživjele nasilje u porodici. U većini istraživanja fokus je stavljen na prikupljanje podataka od državnih službenika/ca nadležnih za ove slučajeve, no neophodno je da se sistemski propusti identifikuju kroz prikupljanje podataka i analiziranje stvarnih dešavanja u slučajevima osoba koje su preživjele nasilje u porodici.

Državni službenici/e ne odustaju od predrasuda kada stupe na službenu funkciju, nego ih nose sa sobom pri vršenju dužnosti.

Općenito gledano, takav pristup je prisutan i u izradi pojedinih državnih mjera i politika za ugrožene grupe. Prije usvajanja zakona i propisa namijenjenih za suzbijanje nasilja u porodici nije dovoljno samo održati javnu raspravu. Potrebno je da se provede istraživanje šireg obima s fokusom na žene koje su preživjele porodično nasilje, kao i na to s kakvim se izazovima susreću u dodiru s državnim institucijama.

Mislim da se na taj način mogu utvrditi glavni uzroci neravnopravnosti i izostanka zaštite, odnosno adekvatnog odgovora institucija na nasilje u porodici. Ti podaci bi u ogromnoj mjeri doprinijeli razvoju programa obuke državnih službenika/ca nadležnih za slučajeve nasilja u porodici.

Brojni izvještaji i podaci pokazuju kako se seksizam, mizoginija i rasizam često očituju unutar institucija odgovornih za zaštitu žrtava — kao što je policija — ali i unutar samog pravosudnog sistema, čime se pojedincima/kama uskraćuje ravnopravan tretman. Za primjer uzmimo spor koji je Luljeta Aliu pokrenula prošlog juna — upravo Vi je zastupate u sudskom procesu protiv Policije Kosove za rodnu diskriminaciju, prvom takvom javnom predmetu od uspostave institucija. Kako se možemo boriti protiv toga?

Rasistički, mizogini i homofobni mentalitet očituju se u različitim segmentima našeg društva, pa tako i u pravosudnom sistemu. U slučaju Luljete Aliu, policajci su išli do te mjere da su izmislili nepostojeća pravila odijevanja da bi opravdali to što protivno zakonu nisu unijeli u evidenciju slučaj nasilja u porodici koji je prijavila.

Državni službenici/e ne odustaju od predrasuda kada stupe na službenu funkciju, nego ih nose sa sobom pri vršenju dužnosti. U predmetu Luljete Aliu, tužile smo Policiju Kosova, Ministarstvo unutrašnjih poslova, policijske službenike koji Aliuinu prijavu nisu evidentirali, kao i službenike koji su to opravdali pozvavši se na nepostojeći dokument. Sva ta lica obrađuju slučajeve u ime ove institucije, stoga moramo zahtijevati da svako od njih ponaosob preuzme odgovornost. Samo tako se možemo boriti protiv mentaliteta punog predrasuda, što opet mora biti praćeno razvojem utemeljene javne rasprave.

Tako ujedno možemo edukovati članove/ice šire javnosti o njihovim pravima, razbijajući opću predstavu o ljudskim pravima kao o nečemu apstraktnom. Svoja prava ćemo lako razumjeti ako su nam objašnjena kroz konkretne primjere.K

Naslovna fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.