Selma Selman je bosanskohercegovačka umetnica sa internacionalnom karijerom. Živi i radi na relaciji Bihać–Njujork, i polako stvara umetnički izražaj jedne nove generacije. 

Poneki kritičari/ke Selmu porede sa slavnom Marinom Abramović, koju ona vidi kao najveći uzor. 

Selma je akademska slikarka, magistrirala je video na univerzitetu Syracuse u državi New York, a u poslednje vreme je imala i niz performansa. 

U svojim radovima propituje teme patrijarhata, kapitalizma, te uticaja patrijarhata na društvo. Kako često naglašava, odnos sa njenom majkom je vrlo izražen kroz njene radove, i upravo kroz nju artikuliše svoj doživljaj patrijarhata. 

Borbu protiv kapitalizma izražava kroz dekonstrukciju simbola. Tako u jednom od njenih performansa, automobil marke Mercedes, kao simbol kapitalističkog društva, biva potpuno rastavljen na delove. 

Selma ima 29 godina i rođena je u srcu romske mahale u Bihaću, belo dete u porodici koja se smatra crnom. Celo detinjstvo je bila percipirana kao najlepše dete u mahali zbog zelenih očiju i svetlog tena. 

Kroz čitavo školovanje je “drugačija”. To neprijatno iskustvo rano ju je naučilo da poštiva ​​i prihvata sebe. No, bez obzira na njeno individualno prihvatanje, rasla je kroz dva različita, ali u osnovi ista sveta. 

Već nekoliko godina vodi projekat “Marš u školu!” koji pomaže romskoj deci, devojčicama, u Bihaću da idu u školu, dokazujući kako su aktivizam i umetnost usko povezane, ali i kako je promena moguća.

Jedan od radova iz serijala “Do not be like me”, u sklopu kojeg Selma Selman preispituje patrijarhat stavljajući u fokus svoju majku i njihov odnos. Foto: Privatna arhiva Selme Selman.

K2.0: Put umetnika je dug, neizvestan, pun odricanja, istrajnosti i nikada nije određen konačnim ishodom, jer, to je nešto što traje. Ako se osvrneš na neke svoje prve korake, pa sve do danas kada si vrsna umetnica, sa karakterističnim izražajem, reci nam, kako je tekao razvoj — od devojčice iz mahale do nekoga ko je došao u New York da radi, živi, stvara…?

Selma Selman: U mahali su me svi zvali “Bijela”, a u osnovnoj školi sam postala  ružna i “crna” djevojka. Romska djeca u školi prolaze kroz neugodne situacije i teško sklapaju prijateljstva zbog naučene diskriminacije. To govorim iz ličnog iskustva jer mi škola nije bila zabava kao što bi trebala jednim dijelom, pored učenja, da bude svakom djetetu. 

Često mi ljudi ne vjeruju da sam Romkinja, pa sam se susretala sa mnogim šalama o samoj sebi. Sjećam se, kad bih išla na plažu u Hrvatskoj, ljudi bi rekli da čuvam torbu jer ima mnogo Cigana koji bi me napali i ukrali torbu. Kad im kažem da sam jedna od njih, postide se ili mi jednostavno ne vjeruju. 

Ta iskustva su me provocirala sa idejom da umjetnost koristim kao alat za borbu protiv diskriminacije marginaliziranih ljudi, pogotovo žena i djece. 

U mojim umjetničkim djelima, moj cilj je zaštita i osposobljavanje ženskih tijela i usvajanje multidisciplinarnih umjetničkih pristupa kolektivnoj emancipaciji marginaliziranih žena. Moja potraga za funkcionalnim, modernim političkim otporom dolazi iz tog mog ličnog iskustva i društva u kojem sam živjela i u kojem trenutno živim i postojim.

Pokazalo se da je umetnost jedno novo oruđe sa kojim se romska zajednica širom Evrope može efikasno boriti za svoje mesto u društvu. Kakvo je tvoje mišljenje o tome?

Umjetnost je jako bitna danas, jer nam pomaže u shvatanju svijeta kroz svijet utopije i realnosti. Umjetnost mora biti dostupna svima da može utjecati na društvo, da nas potakne razmišljanju kao i probijanju ontoloških barijera. 

Ja vjerujem da je umjetnost dovoljno snažna da može utjecati na život ljudi. Politička, radikalna i direktna socio-aktivistička umjetnost je bitna. Nažalost, svaki veliki problem — u ovom kontekstu diskriminacija, sterotip ili mentalitet — teško je promijeniti ili uništiti, ali nije nemoguće.

Mislim da se ipak diskriminacija može uništiti jer moja umjetnost je utjecala i još uvijek utječe na promjenu stereotipa o Romima. 

Umjetnost nam služi kao “slika”, refleksija, i način provjeravanja današnjeg društva u trenutnom sistemu u kojem se nalazimo. Polje umjetnosti i aktivizma je sačinjeno od pojedinačnih skupina umjetnika koji pokušavaju riješiti probleme najbolje što mogu s ograničenim resursima. Današnji aktivistički projekti su bili nezamislivi prije 40 godina. 

Da, aktivizam i umjetnost imaju velike šanse da budu djelotvorni.

Ti nisi romska umetnica. Ti si umetnica. Koliko je bitno napraviti tu distinkciju ne samo u umetnosti, već i u svim drugim poljima?

Kada razmišljam o sebi, onda to uglavnom podijelim u slojevima — ja sam umjetnica, ja sam i ljudsko biće, ja sam Selma Selman, Romkinja i Bosanka, a onda sam konačno i dio šire realnosti.

Ponekad je moj identitet Romkinje tema na kojoj radim — a ponekad je sredstvo s kojim radim na većim društvenim pitanjima. Bez obzira na sve navedeno, ja uvijek, stalno, superpozicijonalno ostajem umjetnica.

“Mona Lisa”, rad iz 2017. godine. Foto: Privatna arhiva Selme Selman.

Odavno si postala model za devojčice iz tvog Bihaća, a ti im svesrdno pomažeš da se školuju. Tvoja Fondacija “Marš u školu” je do sada učinila puno. Kakvi su dalji planovi sa ovim projektom i na koji još način pomažeš devojčicama da naprave iskorak kakav si ti napravila pre mnogo godina?

Moj projekt je uspio da uveća redovno pohađanje romske djece u osnovnim školama u Bihaću sa 15 na 95 posto, i sačuvati one djevojčice koje su bile u opasnosti zbog sklapanja dogovorenih brakova. 

Romsko sklapanje dječijeg braka je izvorno izmišljeno kao odbrana od predatora Otomanskog carstva u 15. stoljeću. Tokom okupacije Balkana od strane Osmanskog carstva, turski vojnici bi silovali mlade Romkinje. Romi su počeli ženiti i udavati svoju djecu vrlo rano kako bi štitili djevojčice od silovanja. 

To štićenje i nije neka zaštita i protekcija, jer žena opet postaje žrtva manipulacije i objekt bez prava za odbranu. Nakon toga, običaj dječijeg braka pogrešno se prenosio s generacije u generaciju kao romska tradicija, a ne kao odbrambena strategija specifičnih povijesnih okolnosti i suvremenog osiromašenja. 

Danas je jedan od velikih problema dječijih brakova ekonomska kriza i mentalitet zajednice koji vjeruje da ako se žena mlada uda, da će njoj i njenoj porodici ekonomska situacija biti mnogo bolja. 

Ženska prava se narušavaju u čitavom svijetu. Da se bore za svoja prava kao žena treba učiti sve djevojčice od malih nogu. Nas žene od malena uče da smo manje vrijedne i da se udamo za bogate muškarce. 

Moj projekt “Marš u školu” upravo se bori protiv ovih stereotipa. Želim da svaka djevojčica koja dobije stipendiju nauči kako da se odbrani od ovakvih stigmi. Isto tako, obrazovanje je put uspjeha, koji će im pomoći da postanu samostalne. 

Moj plan je da u skorijoj budućnosti sve djevojčice iz Bihaća dobiju financijsku podršku, kao i moje mentorstvo, i da pratim njihovo školovanje dok god ne budu prepuštene same sebi. U skorijoj budućnosti planiram napraviti svečano otvorenje fondacije u Bosni i u Americi, te ću prikupljati sredstva za nastavak projekta. 

Plan je da se naprave i radionice informatike za djevojčice gdje ćemo ih učiti dizajn i kodiranje. Isto tako, ove godine će jedna od stipendistica upisati fakultet, što je veliki uspjeh. Ja sam bila jedina Romkinja u Bihaću koja ima fakultetsko obrazovanje. Evo, napravili smo progres!  

“Balkan”, rad iz 2016. godine. Foto: Lična arhiva Selme Selman.

Isto tako, imamo jednu djevojčicu koja je već upisala Srednju umjetničku školu, te planira upisati Akademiju umjetnosti u Banja Luci. Pored njih, imamo još deset djevojčica koje su vrlo dobre učenice i koje će završiti devetogodišnju školu za dvije do tri godine. 

Znači da od 2023. možemo očekivati veliki broj djevojčica u srednjim školama, a kasnije i na fakultet. 

Bilo je puno planova za izložbe širom Evrope, a planirana je i jedna u Sarajevu. Nažalost, pandemija je sve to pomerila za neka druga vremena. Kako utiče izolacija na tvoju kreativnost i da li si možda na neki drugačiji način kreativnija u ovakvim okolnostima? Kako tvoje druge kolege reaguju na krizu?

Ja sam zauzeta stalno tako da ova pandemija nije promijenila puno toga u mom životu osim planova za putovanje. I dalje sam kreativna i stalno imam posla.

Radim na planu da pronađem najbolja rješenja za romsku problematiku koja je prisutna zadnjih 100 godina u Europi, koristeći ljudsko znanje kao i umjetnu inteligenciju (AI). Konstruišem i koncept superpozicioniranog intersekcionalizma — kako se aktivizam i umjetnost mogu integrirati s naukom i filozofijom da bi oblikovali nova sredstva za moguće promjene i znanje.K

Naslovna fotografija: Lična arhiva Selme Selman.