Longform | BiH

Suočavanje s prošlošću iza neprobojnog stakla

Piše - 08.06.2021

Suđenje Ratku Mladiću napokon je okončano, ali rane u BiH još uvijek su svježe.

Gotovo 26 godina nakon što je protiv njega prvi put podignuta optužnica pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu, Ratko Mladić je pravomoćno osuđen na doživotnu kaznu zatvora.

U utorak, 8. juna, Žalbeno vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove, potvrdilo je prethodnu odluku Pretresnog vijeća MKSJ-a kojom je Mladić proglašen krivim za genocid u Srebrenici, Bosna i Hercegovina (BiH), te ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.

Sedamdesetosmogodišnji bivši komandant glavnog štaba vojske bosanskih Srba ubrzo će biti prebačen u zatvor, gdje će ostati do kraja života.

Praćenje sudskog postupka

Za potrebe istraživanja vršenog u okviru projekta “The Gender of Justice” (“Rod pravde”) od septembra 2013. do kraja 2014. godine pratila sam suđenje Ratku Mladiću. U proces sam se uključila prilično kasno, ali ipak sam bila u prilici da prisustvujem svjedočenjima svjedoka/inja i tužilaštva i odbrane.

S obzirom na to da je projekt bio usmjeren na procesuiranje seksualnog nasilja povezanog sa sukobima, u toku praćenja ovog predmeta fokusirala sam se na svjedočenja osoba koje su ili preživjele seksualno nasilje ili svjedočile zločinima te vrste, kao i na rodnu dinamiku u sudnici.

Moja promatranja kao feministice koja se bavi participativnim akcijskim istraživanjem nikada nisu ni trebala biti neutralna. Pored toga, kao neko ko je proživio i preživio opsadu Sarajeva, nisam bila niti sam mogla biti emocionalno suzdržana promatračica. Jedna sam od mnogih osoba koje su prebrodile rat; koje su neprekidno bile izložene kampanjama terora, svakodnevno se nalazivši na meti snajpera i proizvoljnog granatiranja grada; koje su bile podvrgnute surovim i nehumanim uslovima življenja, tj. koje su bile prisiljene da žive bez vode, struje, grijanja i hrane, i to uz ograničenu ili skoro pa nikakvu slobodu kretanja; onih osoba kojima su bili nametnuti izrazito militarizovani životi jer su morale živjeti u ratu.

Niti jedan direktni počinitelj nije procesuiran za to što je građane/ke Sarajeva držao pod opsadom i nad njima svakodnevno vršio teror.

Kada je riječ o suđenjima za ratne zločine i opsadu Sarajeva, mi — ljudi koji smo živjeli u gradu pod opsadom — svjesni smo da će mali broj direktnih počinitelja biti “izveden pred lice pravde”. Za nas je većina njih bila samo skup bezličnih persona koje su nas terorisale i koje su pucale na nas izdaleka.

Osumnjičeni za ratne zločine uglavnom dobijaju lice tek igrom slučaja, kao što se to nedavno dogodilo u Sarajevu — gdje su snajperisti identifikovani na osnovu dokumentarnih snimaka. Međutim, niti jedan direktni počinitelj nije procesuiran za to što je građane/ke Sarajeva držao pod opsadom i nad njima svakodnevno vršio teror.

Za većinu nas koji smo živjeli u opsadi, lica terora i ratnih zločina bila su ona s malih ekrana, ljudi koji su imali moć (bilo političku ili vojnu) da narede ili obustave napade na nas. S tim u vezi mi je suđenje Mladiću važno na ličnom nivou.

Udaljenost Haga

Kada sam u septembru 2013. godine došla da pratim suđenja vođena pred MKSJ-om, to je bio moj prvi susret s Hagom. Tamo mi je sve bilo novo i strano, bez obzira na činjenicu da se Hag u glavama Bosanaca/ki i Hercegovaca/ki poput mene ustoličio kao mjesto simbol procesuiranja ratnih zločina.

Naime, na nivou svakodnevne komunikacije, ako osobi iz BiH kažete da je neko u Hagu (odn. u distriktu Sheveningen konkretno), prva asocijacija će joj biti da je potonji smješten u pritvorsku jedinicu MKSJ-a, uprkos tome što se Sheveningen može pohvaliti divnim plažama kao i ostalim turističkim atrakcijama.

Prvog dana procesa, na putu ka zgradi MKSJ-a sam se pitala koliko stanovnika/ca Haga uopće zna da se u njihovom gradu održavaju suđenja za ratne zločine. (Kasnije sam saznala kako je mala vjerovatnoća da će nekoga iz Haga istinski zanimati suđenja za zločine, osim ukoliko nije povezan/a sa širokim krugom pripadnika/ca međunarodne zajednice prisutnih u gradu).

Optužnice

Prvobitna optužnica protiv Ratka Mladića podignuta je 24. jula 1995. godine te je kasnije izmijenjena i dopunjena u četiri navrata.

Mladića se po 11 tačaka optužnice teretilo da je počinio zločine u svojstvu zapovjednika Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, BiH. Od tih 11 tačaka optužnice:

- 2 su se odnosile na genocid;
- 5 na zločine protiv čovječnosti; a
- 4 za kršenja zakona i običaja ratovanja.

Zločini obuhvaćeni optužnicom počinjeni su u periodu od 12. maja 1992. do 30. novembra 1995. godine, i to u Sarajevu, Srebrenici te u 15 drugih općina u Bosni i Hercegovini.

U literaturi koja se bavi tranzicijskom pravdom obično se može pročitati kako je važno da javna ročišta budu dostupna što je moguće brojnijoj publici, kao i da se društvo suoči s prošlošću na osnovu utvrđenih činjenica. Međutim, državljanima/kama BiH i većine zemalja regije za odlazak u Hag je sve do decembra 2010. godine bila potrebna viza (za državljane/ke Kosova vizni režim i dalje na snazi).

Iz toga proizlazi da bh. državljani/ke dugi niz godina — tj. u prvih 15 i po godina nakon otvaranja prvog sudskog procesa 16. aprila 1995. — nisu bili u mogućnosti da spontano prisustvuju ročištima otvorenim za javnost. Čak i nakon što je vizni režim ukinut, i dalje je bilo skupo otići u Hag. Gro osoba u BiH sebi jednostavno ne može priuštiti takav “ćeif”.

MKSJ je, istina, primarno bio zadužen za utvrđivanje krivične odgovornosti, dok je pomirenje uzeto u obzir tek usput. No, čovjek se zapita da li je propuštena šansa za održavanje široko dostupne javne sudske rasprave koja bi u bh. društvu istinski mogla podstaći suočavanje s prošlošću, javni dijalog i priznanja te spriječiti negiranje.

Presude, transkripti, medijski izvještaji i prijenosi suđenja na portalu MKSJ-a (ako imate pristup internetu i govorite engleski), pa čak i uspostava odjela za odnose sa javnosti, mahom su iskorišteni kako bi se ročišta približila ljudima u regiji. Ipak, udaljenost stvorena izmještanjem Suda u konačnici se nije mogla popraviti naknadnim prosljeđivanjem brojnih predmeta lokalnim sudovima u BiH.

U tih godinu i po dana koliko sam pratila suđenje, veći dio vremena sam provela sjedeći sama u javnoj galeriji.

Uprkos tome, na kraju sam na ovu udaljenost počela gledati više kao na klasnu, pri čemu su službenici/e MKSJ-a pripadali višoj klasi međunarodne zajednice i gradili karijere, dok su žrtve bile eksploatisani radnici/e čiji je rad (tj. njihova svjedočenja) iskorištavan zarad višeg “međunarodnog” dobra, a potom su prepuštani sami sebi u osiromašenoj zemlji izašloj iz rata.

U tih godinu i po dana koliko sam pratila suđenje, veći dio vremena sam provela sjedeći sama u javnoj galeriji. Tu i tamo je bilo nekih ljudi, pretežno studenata/ica prava ili međunarodnog prava iz svih krajeva svijeta. Oni bi dolazili organizovano u grupama, ali i samostalno. Nadalje, nekim ročištima su prisustvovalo istraživači/ice kao i novinari/ke, a u više navrata su stizale i razne delegacije (ne nužno pravne, niti su to nužno bile delegacije međunarodnih boraca/kinja za ljudska prava). Zadržali bi se pola sata, a potom otišli.

Iz interakcija s optuženima i njihovim advokatima/cama mogla sam zaključiti da su ljudi koji su ponekad sjedili u dijelu sudnice namijenjenom za publiku ili članovi/ice porodice ili pak prijatelji/ce optuženih i advokata/ica odbrane. Povremeno bih spazila i zaposlenike/ce MKSJ-a kako prate suđenje iz galerije.

Međutim, nikada nisam primijetila nikoga od preživjelih — od ljudi pogođenih ratom u BiH. Na većem broju rasprava koje sam pratila, svjedočili su eksperti/kinje, tako da su ljudi pogođeni ratom možda veće interesovanje pokazali za svjedočenja očevidaca/tkinja i preživjelih. Kako god, sve to me je navelo da se zapitam kome su bila namijenjena javna ročišta.

Cilj mi nije da kritikujem rad MKSJ-a. Mnogo toga je ustanovljeno i ostvareno: veliki broj onih koji su najodgovorniji za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid odgovarali su za to pred sudovima; utvrđeno je mnoštvo činjenica o zločinima počinjenim u toku rata; brojne žrtve su dočekale retributivnu pravdu u ovom ili onom obliku; međunarodno krivično pravo je umnogome unaprijeđeno; silovanje je postalo kažnjivo djelo; a tu je i obilje drugih izuzetno pozitivnih stvari.

Međutim, u BiH se još uvijek borimo s negiranjem genocida i ratnih zločina, što ostavlja gorak okus u ustima u tom smislu što utvrđene činjenice koje su iznijete pred MKSJ-om nikada nisu doprle do bh. društva kako treba.

Protok vremena

Još jedan problem koji se odrazio na Mladićev predmet isto tako je uslovio prijem zaključaka MKSJ-a u BiH.

Većina osoba najodgovornijih za ratne zločine dugo godina je bila van dohvata MKSJ-a. Predmet Mladić zapravo je pokrenut tek u kasnijoj etapi postojanja Suda, kada se već uveliko govorilo o njegovom zatvaranju.

U septembru 2013. godine, kada sam stigla u Hag, osim Mladićevog vodio se samo još jedan predmet u kom je tužilaštvo i dalje iznosilo dokazni materijal — bio je to onaj Gorana Hadžića. Jedina dva predmeta u fazi suđenja bili su Radovan Karadžić (u kom je narednog mjeseca trebalo biti nastavljeno s izvođenjem odbrane) te Vojislav Šešelj (u kom se čekala presuda). U sedam ostalih predmeta vodio se žalbeni postupak.

Do trenutka kada je doveden u sudnicu, nadu koju je narod u BiH polagao u retributivnu pravdu najvećim dijelom je zamijenilo razočaranje.

Mladić je uhapšen i premješten u MKSJ 26. maja 2011. godine, gotovo 16 godina nakon što je protiv njega izdata prvobitna optužnica te približno 15 godina nakon što je za njim raspisana i međunarodna potjernica. Godinama je bio pod zaštitom službenog Beograda, a mnogi od onih koji se izjašnjavaju kao Srbi/kinje Mladića su slavili kao heroja sve vrijeme dok se skrivao. Isto se nastavilo cijelim tokom njegovog suđenja pa sve do dana današnjeg.

Do trenutka kada je doveden u sudnicu, nadu koju je narod u BiH polagao u retributivnu pravdu najvećim dijelom je zamijenilo razočaranje, i to ne samo u nesposobnost MKSJ-a da se pobrine za hapšenje Mladića i ostalih, već i u to što je veći naglasak stavljen na počinitelje zločina kao i na njihova prava nego na žrtve.

Predmet Mladić vođen je u skladu s pravilima definisanim u Strategiji okončanja rada Suda, što je podrazumijevalo ciljano skraćivanje suđenja i stavljanje fokusa isključivo na ključne tačke iz optužnica. Usljed toga, mnogi svjedoci/kinje žrtve koji su možda željeli svjedočiti uživo i vidjeti Mladića u sudnici nikada nisu dobili mogućnost da to i učine.

Militarizovani teatar

Naredni aspekt MKSJ-a dodatno je udaljio suđenja za ratne zločine od ljudi i društva kojima su trebala da služe. Dok sam pratila sudske predmete, nisam se mogla oteti utisku da je posrijedi militarizovani teatar.

Zgradu MKSJ-a prije je koristila neka osiguravajuća kompanija, nakon čega je prenamijenjena. Taj objekt gledan izvana i nije baš ličio na pozorište.

Međutim, glavni hol ukrašen portretima istaknutih protagonista/ica (sudaca/tkinja), stepenice koje vode do javne galerije, uže koje sprečava ulazak u tu prostoriju prije ročišta, prostor za informativne materijale (kao što su informacije o samom MKSJ-u i njegovim postignućima te brošure s podacima o sudskim predmetima), bilbordi i posteri (kao da se najavljuju predstave, ali ne: zapravo se veličaju MKSJ i uspjeh međunarodnog krivičnog prava), artikli iz suvenirnice, ulaz u prostorije za medije i radio-sobe, prodajni automati, televizijski monitori koji uživo prenose događanja iz sudnice — sve to podsjeća na savremene auditorije.

Ipak, za razliku od većine pozorišta, ukoliko ste željeli ući u javnu galeriju, morali ste proći kroz dvije sigurnosne provjere: jednu na ulazu u zgradu, a drugu na ulazu u samu galeriju.

Podsjećala je na stare ulaznice za kino ili pozorište, a morali su je imati svi koji su željeli ući u auditorij.

Na prvom sigurnosnom punktu trebalo je ostaviti telefon — s obzirom na to da u sudnicu nije bilo dozvoljeno unositi uređaje za snimanje — a predavala se čak i torba. (Takve sigurnosne procedure su možda postale normalizovane u drugim aspektima naših života, ali im ne treba pristupati nekritički. Naime, one služe kao sredstva ograničavanja sloboda i odvraćaju nas od prisustvovanja događanjima kao što je suđenje.)

Između dviju provjera, oni koji su željeli ući u zgradu morali su se javiti na recepciju. Tamo bi vam čuvari/ke skenirali dokumenta, ovjerili termin i dali vam malu propusnicu koja je izgledom podsjećala na stare ulaznice za kino ili pozorište, a morali su je imati svi koji su željeli ući u auditorij, uključujući zaposlene u MKSJ-u.

Sudska pozornica od auditorija je bila odijeljena zavjesom koja se podizala kada bi sudski pomoćnik najavio ulazak sudaca/tkinja i naredio svima da ustanu. Ovo se ponavljalo svaki put kada su suci/tkinje ulazili i izlazili iz sudnice i ličilo je na dobro uvježbanu predstavu. Sve je nadgledao čuvar koji je provjeravao ulaznice i odlazio u javnu galeriju tokom svih ovih segmenata kako bi se pobrinuo za to da se svi pridržavaju pravila.

Nakon što bi suci/tkinje ušli u sudnicu, nastup je započinjao obradom proceduralnih pitanja i svjedočenjima.

U sudnici nije bilo toliko dinamično zbog toga što je težište bilo stavljeno na dijalog, na ono o čemu se razgovaralo. Mir se najčešće remetio tek u pozadini. Uvijek naoružani čuvari koji su motrili na optužene mijenjali bi se svakih pola sata: novi bi se poklonili sudijama i potom zauzeli mjesto onih koji su do tada bili na dužnosti. Potonji su se pri izlasku iz prostorije isto tako naklanjali.

S vremena na vrijeme, odbrana bi pokušavala komunicirati s optuženim, sudski pomoćnik bi otišao po poštu ili neke dokumente, ili bi sekretar ustao i pročitao broj dodijeljen najnovijem dokaznom materijalu. No, jedina prava dinamika proizvodila se kroz dijalog.

Riječi bi vas u svemu tome gorko podsjetile da suđenja nisu nikakve predstave, već postupci utvrđivanja činjenica i odgovornosti za zločine koje smo preživjele ja i mnogi drugi ljudi iz BiH.

Hapšenje

Ratko Mladić je uhapšen 26. maja 2011. godine u selu Lazarevo kod Zrenjanina, Vojvodina. Hapšenje je izvršeno u kući čiji je vlasnik Mladićev rođak.

Dok je bio u bijegu, Mladić je izvjesno vrijeme koristio pseudonim Milorad Komadić.

Pet dana nakon hapšenja (31. maja) avionom Vlade Srbije je prebačen u Hag.

Dana 4. jula 2011. godine prvi put se pojavio u sudnici, gdje je Pretresno vijeće u njegovo ime evidentiralo da se ne osjeća krivim.

Iako to ni izbliza nije bio vojni sud, u sudnici je preovladavao osjećaj militarizovanosti: naoružani čuvari, pa stakleni zid otporan na metke, pa vojnički jezik, uz to da su gotovo svi prisutni u sudnici bili muškarci. Naravno, suđenje se odnosilo na zločine počinjene u toku rata, a Mladić se teretio za ono što je učinio u svojstvu vojnog zapovjednika. Ipak, neprestano sam se pitala: čemu tako upadljivo odsustvo žena?

Neki od stručnih svjedoka/inja, a posebno svjedoka/inja odbrane, bili su ljudi koji imaju vojne činove. Ali, zašto su sudsko vijeće, tužilaštvo i odbrana gotovo u potpunosti bili sačinjeni od muškaraca? 

Jedini službenici s kojima sam redovno komunicirala — čuvari — bili su pretežno muškarci. Ako su i bile prisutne, ženama su dodjeljivane uglavnom pomoćne dužnosti u sudskoj administraciji te u tužilaštvu i odbrani. Prema tome, čini se da je staro dobro patrijarhalno viđenje rata i vojske ponovo utjecalo na suđenje na taj način da žene nisu mogle biti uzete u razmatranje kao validne stručnjakinje ili svjedokinje relevantne za utvrđivanje pojedinosti zločina.

Mali prostor dat ženama bio je onaj u kom se na njih gledalo kao na žrtve. Međutim, to je bio slučaj isključivo zato što žene nisu mogle biti dokraja zanemarene kao žrtve. Žene su u ratu u BiH koristile javni prostor i otvoreno diskutovale o zločinima koje su preživljavale. No, utisak je bio da su se u sudnici još uvijek slušali samo muškarci, dok su žene i dalje bile smatrane manje pouzdanim svjedocima počinjenih zločina.

Tehnologija kao posrednik

Važno obilježje enterijera zgrade bili su stakleni zidovi.

Pružali su se s kraja na kraj predvorja, a kroz njih je propuštano samo osoblje s akreditacijama. Isti zidovi su razdvajali auditorij u javnoj galeriji od sudnice. Naime, zamisao je bila da providno staklo bude simbol “transparentnosti” suda, ali neprobojne barijere su imale takav učinak da su izolovale one u sudskom svijetu od “običnog”, vanjskog, te sprečavale sudar dvaju svjetova.

Usto su zidovi od stakla bili zvučno izolovani. Slušalice koje su izdavali čuvari pružale su uvid u ono što se događa u sudnici, ali samo onda kada su mikrofoni bili uključeni.

Suđenje

Suđenje Mladiću počelo je 16. maja 2012. godine, a završne riječi iznijete su 5. i 15. decembra 2016. godine.

U te četiri i po godine održano je 530 ročišta, na kojima je izveden ukupno 591 svjedok/inja. Od toga se na sudu pojavilo njih 377.

Presudom izrečenom 22. novembra 2017. godine Mladić je proglašen krivim po 10 tačaka optužnice, između ostalih i za genocid u Srebrenici. Osuđen je na doživotnu kaznu zatvora.

Dana 22. marta 2018. godine, i tužilaštvo i odbrana podnijeli su žalbu na odluku Pretresnog vijeća.

Odlukom Žalbenog vijeća Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove od 8. juna 2021. godine potvrđena je prethodna presuda Pretresnog vijeća MKSJ-a, iako je predsjedavajuća sutkinja imala izdvojeno mišljenje po svim tačkama optužnice.

Kao i u ostatku modernog svijeta, tehnologija je odigrala značajnu ulogu na ročištima, ponajprije onu posrednika između sudnice i javne galerije: ko god je u sudnici imao riječ, morao je govoriti direktno u mikrofon, a oni koji su ga željeli čuti (i razumjeti) morali su staviti slušalice, s tim da su na njima trebali odabrati jednu od sljedećih opcija: da li će slušati audio iz sudnice ili pak slušati simultani prijevod.

Sudski proces bi bilo gotovo nemoguće održati bez simultanog prijevoda. I da od sudaca/tkinja, advokata/ica i adminsitracije očekujemo da tečno govore engleski jezik, isto ne bismo mogli zahtijevati od svjedoka/inja niti od optuženih.

Nadalje, napredna tehnologija je velikom brzinom omogućavala uvid u sudske dokumente označene kao dostupne za javnost kao i u transkripte suđenja — međutim, potonji su bili dostupni na engleskom i francuskom, ali ne i na jezicima koji se govore u zemljama odakle dolaze žrtve. To za sobom ponovo povlači pitanje o tome kome je MKSJ zapravo bio namijenjen?

Uporedo s audiosistemom korišten je sistem za prijenos videosadržaja, u sklopu kog su kamere bile postavljene i u sudnici i u javnoj galeriji. Iako se sudnica vidjela kroz stakleni zid, televizijski monitori su bili montirani s obje strane zida. U kadru je prvenstveno bio onaj ko govori, ali su na ekranu prikazivani i javni dokumenti koji su razmatrani u sudnici.

Prijenos je emitovan i na televizijskim monitorima u predvorju suda kao i na portalu MKSJ-a — na oba kanala s odgodom od 30 minuta. Većini ljudi u relevantnim zemljama jedino je ova tehnologija omogućavala da prate suđenje.

Umjesto zaključka

Godine 2013, prvog dana kada sam prisustvovala suđenju, razmišljala sam o tome kako se osjećam dok sam koračala prema zgradi Suda. Priznala sam sebi da mi je neprijatno samo i kada pomislim da ću uživo vidjeti Mladića. Za mene je on bio zlotvor s televizije koji je imao tu moć da utječe na moj stvarni život — ovaj put sam se s njim trebala i susresti oči u oči.

Nekako sam zazirala od toga što ću ga ugledati, a zapravo sam strahovala od traume koju bi to moglo izazvati. Da, logika je bila na mojoj strani: on je iza rešetaka i nakon ročišta će biti vraćen u zatvor, a ja sam na slobodi. Ipak, čudno sam se osjećala.

Koliko god sam se željela pretvarati da me ne dotiče to što sam došla da gledam suđenje, jedna činjenica je bila nepobitna: na moj život su u velikoj mjeri utjecale sve Mladićeve radnje te vojne naredbe i odluke koje je izdao.

U četiri godine života provedene pod opsadom razmišljala sam o tome šta bi bila najprimjerenija kazna za Mladića i kompaniju. Na neki način sam bila među “privilegovanima”, budući da u toku rata nisam pretrpjela fizičke povrede niti izgubila nekoga iz uže porodice. Međutim, izgubila sam prijatelje/ice i konstantno sam živjela u opasnosti od smrti.

Bilo je neobično iskustvo vidjeti Mladića u sudnici. Kada se zavjesa digla, nisam ga ni tražila — samo sam gledala sudnicu. Primijetivši ga, nisam osjetila ništa. U sebi sam ponavljala: Zašto bi ovo meni trebalo biti traumatično kad bi trebalo biti traumatično njemu? Opet sam se podsjetila da u bilo kom trenutku mogu ustati i napustiti to mjesto — on to ne može.

Povrh toga, kako je staklo dijelilo sudnicu i auditorij, nismo bili u istoj prostoriji. Ponovo sam ga gledala posredno — kroz stakleni zid koji je podsjećao na ekran televizora — dok je na pravim monitorima u javnoj galeriji njegovo lice s vremena na vrijeme prikazivano u krupnom kadru.

Započela sam traumatično putovanje gledajući i slušajući bivšeg komandanta snaga koje su pucale na mene kako svjedoči o ratnim događanjima u svjetlu potpuno drugačijem od onog u kom sam ih preživjela ja.

No, jesam se pitala koliko je teško žrtvama koje borave i svjedoče u prostoriji gdje sjedi on. Kakva je to trauma za njih, ne samo to što je prisutan i optuženi, nego i to što ponovo moraju proživjeti najtraumatičnija iskustva iz svog života!

Kroz nekoliko dana praćenja navikla sam se na to da ga vidim u sudnici. Pošto sam bila prošla obuku za praćenje suđenja, i shodno tome pratila mnoge procese vođene u Sudu BiH, gledala sam i ovaj, vodila bilješke i pravila analizu. Međutim, gledati svjedoke/inje odbrane u ovom predmetu bilo je posebno zahtjevno.

U svom dotadašnjem radu svjedočila sam traumama koje su svjedoci/kinje žrtve doživljavali u toku izlaganja odbrane i svjedočenja.

Mimo toga, ovaj proces me je naprosto uhvatio na prepad i tako sam započela vlastito traumatično putovanje dok sam gledala i slušala bivšeg komandanta snaga koje su pucale direktno na mene kako svjedoči o ratnim događanjima u svjetlu potpuno drugačijem od onog u kom sam ih preživjela ja. U sebi sam osjetila buru kada sam vidjela svog kolegu iz srednje škole kao svjedoka odbrane. Prije toga nisam znala ni lice ni ime zapovjednika, niti sam znala da je bivši drug iz razreda bio na položajima iznad Sarajeva i pucao na ljude koji su živjeli pod opsadom.

Osvrnem li se na iskustvo praćenja suđenja Ratku Mladiću, emocije su i dalje podijeljene.

Jedna sam od brojnih osoba koje su preživjele opsadu Sarajeva, a neće se pojaviti pred sudom kao svjedoci/kinje žrtve u bilo kom sudskom procesu vezanom za rat. Ipak, kroz profesionalni angažman mi je pružena mogućnost da bar pratim sudski proces vođen protiv čovjeka koji je i ponajodgovorniji za zločine direktno vršene nada mnom. I znam da sam jedna od šačice osoba koje će uopće iščitati presude i analizirati transkripte. Kada se sve sabere i oduzme, veći dio ljudi u BiH formirat će svoja mišljenja na osnovu naslovnica u medijima ili izjava političara/ki.

Presuda u Mladićevom predmetu sigurno će biti važna ostavština MKSJ-a te ujedno značajan korak napravljen u pravcu unapređenja međunarodne krivične pravde. Međutim, ako obratimo pažnju na okolnosti u BiH — gdje će ga pojedini nastaviti slaviti i od njega praviti heroja — ne možemo, a da se ne zapitamo da li je sve ovo moglo drugačije. Da li udaljenost Tribunala od BiH, činjenica da je Mladić kasno uhapšen te militarizovani sud u kom je protokol važniji od satisfakcije žrtava ostavljaju prostora za glorifikaciju ratnih zločinaca/ki kao što je Mladić?

Naravno, važno je to što se donosi konačna presuda — koliko god ona zakašnjela bila. Ali, makar zarad budućnosti bismo morali naučiti lekciju o važnosti blagovremenog procesuiranja ratnih zločina, a kako bi se utvrđene činjenice mogle prenijeti društvu koje se oporavlja od rata.K

Naslovna fotografija: Arhiva MKSJ-a.