Sjeverna Makedonija je 19. jula 2022. godine održala prvu međuvladinu konferenciju sa EU, i to uz Albaniju. Za razliku od potonje zemlje, koja je formalno započela pregovore o članstvu, Sjeverna Makedonija je tek započela proces pristupanja pregovorima. Otvaranje procesa pristupanja EU — što je Ursula von der Leyen, predsjednica Evropske komisije, okarakterisala kao historijski trenutak — uslijedilo je nakon sedmodnevnih previranja između Sjeverne Makedonije i Bugarske, države članice EU. U Skoplju je stanje načas postalo toliko napeto da se javila sumnja u to da li će biti moguće otvoriti pregovore o članstvu.

Uprkos tome što je ovaj zasluženi i dugo očekivani proces (kako-tako) otpočet, još uvijek nisam izvadila šampanjac. Zašto mi obistinjenje te dugo gajene nade nije pružilo očekivani osjećaj zadovoljstva?

Možda zato što smo se u više navrata ponadali, a onda dobrano razočarali. Naučili smo da se proces proširenja u posljednjih nekoliko godina očito promijenio te da sada u svakom momentu može biti obustavljen, naizgled zbog bilo kakvog razloga. U isto vrijeme, biti izvan EU sada djeluje neizvjesnije nego ikad.

U Sjevernoj Makedoniji je taj osjećaj neizvjesnosti pojačan u proteklim mjesecima, a naročito u posljednjih nekoliko sedmica, kada su institucije zemlje bile suočene sa prijedlogom Francuske da se razriješi nepopustljiva blokada puta Sjeverne Makedonije u EU, a od strane Bugarske. Prijedlog obuhvata izmjene makedonskog ustava, što mnogi u zemlji smatraju neumjesnom intervencijom Bugarske u unutrašnje poslove Sjeverne Makedonije.

Bilateralno ili multilateralno?

Spor na relaciji Bugarska — Sjeverna Makedonija navodi nas da preispitamo s kim se Sjeverna Makedonija uopće hvata ukoštac. Da li je to EU? Bugarska? Francuska?

Proces evropskih integracija tradicionalno je bio vezan za uslovnost između zemlje kandidatkinje i EU, institucije koja predstavlja države članice Unije. Međutim, od veta Francuske na evropski put Sjeverne Makedonije 2019. godine i kasnijih izmjena procesa proširenja EU, također pod vodstvom Francuske — nakon čega je vetirala i Bugarska — odnos u integracijama više nije baš tako jasan. Države članice sada mogu pojedinačno dizati svoje unutrašnje i bilateralne sporove ili rezerve u okviru procesa pristupanja jedne zemlje EU.

Okolnosti su dodatno zakomplikovane optužbama da mnoge države članice EU nisu vidjele prijedlog Francuske niti su konsultovane u vezi s njim. Bez obzira na to, Von der Leyen je 14. jula održala govor u kojem je izrazila frustriranost bugarskim vetom te apelovala na Evropski parlament da podrži prijedlog i otvori put za pregovore o članstvu.

Čak i nakon što su dvije zemlje 17. jula potpisale bilateralni protokol, Bugarska još uvijek može blokirati proces pristupanja Sjeverne Makedonije EU ukoliko Makedonci_ke ne izmijene Ustav Sjeverne Makedonije tako da u njemu bude spomenuta bugarska manjina. Takve izmjene Ustava zahtijevale bi dvotrećinsku parlamentarnu većinu, a najveća stranka opozicije u Sjevernoj Makedoniji obećala je da će se suprotstaviti navedenim mjerama.

Novonastala dilema vezana za ulazak u EU ozbiljno je naštetila legitimitetu procesa evropskih integracija te će dodatno otežati realizaciju neophodnih reformi — koje za Sjevernu Makedoniju podrazumijevaju žrtvovanje.

Kako da dođe do teških reformi kada makedonski građani_ke neprestano trpe šamar za šamarom u vidu vetiranja? U ovom trenutku veta više ne liče na veta usmjerena na državu, već na ljude. Na kraju krajeva, Sjeverna Makedonija je promijenila ime i implementirala osnovne reformske procese koje je trebalo da implementira. Šta još treba da učinimo da bismo sjeli za pregovarački sto? Kada će biti dosta?

Ta pitanja su u Sjevernoj Makedoniji dovela do opasne polarizacije u politici. Iako je promjena imena države gorka pilula, mnogi progresivisti_ce su bili uvjereni da je vrijedi progutati sve dok zemlja ima priliku da napreduje na putu ka EU i normalizuje odnose sa Grčkom.

Rasprava koja se ovaj put vodi u zemlji razlikuje se od prethodnih zbog toga što su se čak i domaći progresivisti_ce usprotivili prijedlogu Francuske. Iako njihovi argumenti nisu isti kao argumenti nacionalističkih sila — zasnovani na raspirivanju straha od gubitka makedonskog identiteta — progresivni kritičari_ke su se fokusirali na pitanje pravednosti, manjka transparenosti te očigledne neravnoteže moći između dviju zemalja, kao i na odbijanje EU da da garancije u vezi sa članstvom.

Debata između onih koji su podržali usvajanje prijedloga i onih koji nisu veoma je zaoštrena. Zastupnici_e u Parlamentu su 15. jula vrijeđali jedni druge sa govornice — a kada je neko iz vladajuće stranke dobio riječ, morao se nadglasavati sa vuvuzelama opozicije. Tako demokratija ne treba da izgleda.

Političke historije

Politički spor Bugarske i Sjeverne Makedonije poprimio je novi oblik, uprkos tome što njegovi korijeni navodno sežu u “daleku prošlost”. Sve to počiva na osporavanju historije Sjeverne Makedonije, a posebno što se tiče načina na koji se u školama uči na temu bugarske okupacije u toku Drugog svjetskog rata, statusa makedonskog jezika te pitanja bugarske manjine u Sjevernoj Makedoniji, što donedavno uopće nije bio problem.

Za ulaganje veta na put Sjeverne Makedonije u EU Bugarska se konkretno poziva na neosnovane tvrdnje o diskriminaciji Bugara_ki u Sjevernoj Makedoniji te slabim uspjesima historijske komisije koja je trebalo da riješi bilateralna pitanja.

Makedonci_ke su i prije bili na udaru veta. Prvi je bio grčki, koji je razriješen potpisivanjem Prespanskog ugovora 2019. godine — tada je Makedonija promijenila ime u Sjeverna Makedonija. Zatim je došao francuski. Upravo zbog toga je bugarski veto iz 2020. godine —  treći u kratkom periodu — bio posebno gorak. Iako je grčki veto bio očekivan, i to kao posljedica spora s kojim se Sjeverna Makedonija hrvala još od proglašenja nezavisnosti početkom 90-ih godina, nije se činilo da je Bugarska spremna da blokira makedonski put u EU.

Uprkos nekim aktualnim napetostima između dvije zemlje, a koje se odnose na historijska i identitetska pitanja, Bugarska je u prošlosti snažno podržavala članstvo Sjeverne Makedonije u EU. Sada Bugari_ke pokušavaju da prisile Makedonce_ke da nanovo pišu svoju službenu historiju.

Mada je potrebno revidirati kako se u Sjevernoj Makedoniji uči i istražuje o historiji, to bi trebalo da proizađe iz unutrašnjih razmatranja i izmjena, a ne da bude nametnuto izvana. Iako je sve to u Sjevernoj Makedoniji još uvijek u povojima, zemlja je ostvarila impresivan napredak na planu političkog suočavanja s prošlošću.

Primjera radi, Ohridski okvirni sporazum — kojim je 2001. godine okončan nedugo prije toga započeti međuetnički sukob albanske nevećinske zajednice u Sjevernoj Makedoniji i državnih snaga — u preambuli Ustava je naveden kao državotvorni stub, a u skladu sa izmjenama unijetim po potpisivanju Prespanskog sporazuma. Mladi akademici_kinje i historičari_ke također nastoje da promijene narative o prošlosti, iako se to odvija sporo, a s obzirom na to da se relevantne promjene nisu odrazile na sadržaje udžbenika.

Umjesto da pomogne Sjevernoj Makedoniji da se suoči sa prošlošću, Bugarska svojim zahtjevima vodi u regresivnu politiku jer se usljed nje kod pojedinih Makedonaca_ki javlja osjećaj da su njihovi identitet i država ugroženi.

Nacionalistički narativ o Sjevernoj Makedonij i Bugarskoj ponekad dobija i zabrinjavajući antialbanski ton. To je bilo naročito eklatantno nakon što je spomenuti prijedlog stavljen na glasanje u Parlamentu, gdje su svi albanski predstavnici_e glasali za. Međutim, javna rasprava je kontraproduktivna i u pogledu suočavanja sa komunističkom prošlošću. Iako je jugonostalgija u određenoj mjeri rasprostranjena u Sjevernoj Makedoniji, mnoge etničke, društvene i političke skupine su pod jugoslavenskim sistemom propatile, a ta bol u javnosti često nije priznata niti se o njoj diskutuje.

Građani_ke i institucije Sjeverne Makedonije moraju razgovarati o ovim pitanjima, ali to nije razgovor koji treba da obave sa Bugarskom, već među sobom.

Involviranje EU u navedena identitetska pitanja samo je potkopala legitimnost cijelog procesa, a nova putanja ka članstvu ne ulijeva nadu. Šta nam garantuje da nacionalistički sentimenti i politike neće stalno preotimati proces pregovora? Mi koji gajimo nadu u EU trenutno smo izmoreni zbog toga što je — uprkos prijašnjem stavu EU da bilateralna pitanja ne treba da budu sastavni dio procesa pregovora — prijedlogom Francuske formalizovan bugarski stav unutar pregovaračkog okvira za Sjevernu Makedoniju, čime je zemlja gurnuta na klizav teren.

Javna diskusija koja se proteklih mjeseci vodi u Sjevernoj Makedoniji primarno obuhvata rasprave o historiji, identitetu i izdaji, a ne konkretne razgovore o društveno-ekonomskim izazovima s kojima se naša zemlja suočava. Stanje je razočaravajuće, blago rečeno, a za to je ponajviše odgovorna EU.

Razočaranje evrofila_ki

Evropeizacija kakvom je poznajemo trenutno je na izdisaju. Nije da ćemo prestati da težimo ka pridruživanju EU niti da će ulazak u EU izgubiti svoju transformativnu moć, ali cijeli proces je u znatnoj mjeri drugačiji od onog kroz koji su morale proći zemlje centralne i istočne Evrope te druge balkanske zemlje, kao što je Bugarska.

Uz sve ove promjene, na gubitku su u najvećoj mjeri progresivne vlade. Aktualna vlast u Sjevernoj Makedoniji — koja se odlučno zalaže za članstvo u EU — na plećima već nosi teret promjene imena. Sa usvajanjem francuskog prijedloga također moraju nositi breme onoga što mnogi građani_ke smatraju pravljenjem ogromnih ustupaka Bugarskoj. Ako zbog toga naredne izbore izgube od nacionalističke stranke VMRO-DPMNE, to će signalizovati veliki nazadak na putu ka EU.

Mada je osiguran početak pregovora o članstvu, slavlje je bilo minimalno, što možda upućuje na to da i u Vladi ima nelagode u vezi sa načinom na koji se situacija odvijala. Moguće je da sam previše romantizovala stvari kada je riječ o tome kako će izgledati korak naprijed na putu ka članstvu. Nakon 17 godina čekanja pred vratima, mislila sam da bi bilo opravdano barem ako bismo kolektivno odahnuli.

Ipak nismo kolektivno odahnuli. Umjesto toga, osjećamo destabilizovanost usljed slabljenja legitimnosti i transparentnosti procesa ulaska u EU te zabrinutost glede toga kakve posljedice sve ovo nosi za našu i susjedne zemlje. Činjenica da Sjeverna Makedonija — čak ni nakon što je ispunila sve uslove i promijenila ime — još uvijek nema jasan pristupni put znači da će vjerovatno biti teže ostvariti i druge teške reforme ili promjene u regiji, kao što je priznanje državnosti Kosova od strane Srbije.

Mi u Sjevernoj Makedoniji smo primorani da konstantno potvrđujemo svoje evropejstvo, natjerani da pristajemo na dogovore koji se kose sa evropskim principima demokratije i transparentnosti. To je kod evrofila_ki u regiji stvorilo krizu identiteta, a glavni krivac je EU. Šampanjac će morati pričekati.

Naslovna fotografija: Wikimedia (CC).

Izradu i objavljivanje ovog članka podržala je Kosovska fondacija za civilno društvo (KCSF) programom ‘EJA Kosovo’, koji sufinansiraju Švajcarska agencija za razvoj i saradnju (SDC), Švedska i Vlada Velikog Vojvodstva Luksemburga. Sadržaj ovog dokumenta isključiva je odgovornost Kosova 2.0 i nužno ne predstavlja stavove KCSF-a, SDC-a, Švedske ili Luksemburga.

Zašto je navedena ova klauzula?