U jednom supermarketu u Prištini kupac na odjelu za voće uzima jabuku i bananu pa nakon vaganja usputno moli da mu se voće stavi u istu plastičnu vrećicu. Dvije voćke u jednu kesu, to ima smisla.

Na njegovo iznenađenje, zaposlenik supermarketa lijepi etikete s cijenom na dvije različite vrećice i razdvaja voće. Promrmljao je kako mu je šef naredio da ne stavlja različite artikle u istu kesu budući da je to prije izazivalo probleme prilikom plaćanja na kasi.

Ni jedan ni drugi očigledno ne mare za negativan učinak koji plastične vrećice imaju na okoliš.

Uprkos nizu istraživanja koja ukazuju na to koliko su plastične kese štetne za životnu sredinu, ovo je raširena praksa s dalekosežnim posljedicama.

Plastične vrećice za kupovinu pojavile su se 1865. godine; patentirala ih je švedska kompanija Celloplast s namjerom da stvori višekratni proizvod koji bi doprinio spašavanju okoliša. Nedugo nakon toga, vrećice su postale vrlo popularne i ubrzo su ušle u širu upotrebu na europskom kontinentu, pa i šire. 

Međutim, plastika je počela gubiti ugled 70-ih godina s povećanjem količine otpada kao i sve veće zabrinutosti zbog efekta koji ostavlja na ljudsko zdravlje i životnu sredinu.

Otkrića pokazuju da je plastika — sintetički spoj koji se dobija iz materijala na bazi ugljika — prisutna čak i u najudaljenijim dijelovima mora, gdje su između ostalog pronađene i različite vrste plastičnih predmeta za jednokratnu upotrebu poput prehrambenih ambalaža, boca, slamki, čaša i posuda koje datiraju još iz 60-ih godina. Povrh toga, čestice mikroplastike su pronađene u snijegu i slojevima leda na Arktiku.

Naučnici/e su ogromne količine plastičnog otpada također pronašli u okeanima i rijekama, od kojeg je jedan dio stariji i više od 50 godina.

“Posljedice plastike na okoliš naprosto su razorne s obzirom na to da otpad završava u stomacima pojedinih životinja, dok se druga, manja stvorenja, zapliću u njega”, kaže Endri Hadžiraj (Haxhiraj) iz Instituta za ekološku politiku u Tirani.

Plastične čestice ne gutaju samo životinje. Naime, prisustvo mikroplastike već se uobičajeno bilježi i u ljudskom organizmu.

Prema rezultatima studije koju je naručila Svjetska fondacija za prirodu, a proveo Univerzitet u Njukaslu, Australija, 2019. godine, jedna osoba u toku sedmice može konzumirati i do 2000 komada plastike, što je ravno konzumaciji jedne kreditne kartice sedmično, odnosno 21 gram plastike u toku cijelog mjeseca.

Naučnici/e sada pretpostavljaju i da se takve čestice prenose vjetrovima u atmosferi, stoga postoji mogućnost da ih i udišemo.

Ljuan Hasanaj, direktor organizacije Let’s Do It Kosova, objašnjava da brojni građani/ke dobrovoljno učestvuju u akcijama čišćenja u zemlji, tako da bi možda mogli biti voljni i da se odreknu korištenja plastičnih vrećica. Fotografija: Ade Mula (Atdhe Mulla) / K2.0.

Jednoj tankoj, nebiorazgradivoj plastičnoj vrećici za jednokratnu upotrebu potrebno je i do 500 godina da se raspadne, pri čemu njen efektivni vijek upotrebe u prosjeku iznosi dvanaest minuta. Upravo toj vrsti plastičnih kesa protivi se većina boraca/kinja za zaštitu životne sredine.

I aktivisti/ce na Kosovu ističu da iako se ovom pitanju na lokalnom nivou posvećuje relativno malo pažnje, s navedenim problemima ne suočavaju se samo strane zemlje.

“Kosovska poduzeća i domaćinstva godišnje proizvedu oko 600 000 tona otpada i najveći problem je plastika”, naglašava Granit Gaši (Gashi) iz organizacije za očuvanje okoliša GAIA, te dodaje da je ono što posebno zabrinjava plastika za jednokratnu upotrebu.

Ljuan (Luan) Hasanaj, direktor organizacije za zaštitu životne sredine Let’s Do It Kosova, izdvaja da su posljedice itekako uočljive, imajući u vidu prije svega rijeke koje su u velikoj mjeri zagađene plastikom, ali i nezakonite deponije pune plastičnih materijala koji se redovno pale.

Zabrana kese

Kako poručuju iz Programa Ujedinjenih nacija za zaštitu okoliša (UNEP), 127 zemalja je — zaključno s julom 2018. godine — zabranilo ili na neki način ograničilo korištenje plastičnih vrećica. Te regulacije variraju od obaveze plaćanja vrećica na kasi do potpune zabrane proizvodnje, uvoza i prodaje plastičnih vrećica.

Kenija spada u zemlje s najrigoroznijim zabranama plastičnih vrećica. Od 2017. godine, svakoj osobi za koju bude primijećeno da proizvodi ili prodaje tanke plastične vrećice za jednokratnu upotrebu bit će određena zatvorska kazna ili novčana kazna u visini do 40 000 dolara (otprilike 37 000 eura).

Europska unija je napravila pomake na putu zabrane plastičnih vrećica i drugih jednokratnih plastičnih proizvoda kao što su slamke i čaše, dok su američke savezne države Njujork, Oregon i Kalifornija u međuvremenu zabranile plastične vrećice, uz određene iznimke. Nadalje, navodi se i da je kazna za korištenje plastičnih kesa uvedena u Irskoj 2002. godine dovela do smanjenja upotrebe plastičnih vrećica u iznosu od 95%.

Što se tiče regije, u Albaniji je na snazi zakon koji nalaže trgovcima/kinjama u trgovinama i na tržnicama da svojim kupcima/kinjama naplaćuju plastične vrećice. Pored toga propisana je i zabrana korištenja tankih, nebiorazgradivih vrećica za jednokratnu upotrebu. Albanija je tako 2018. godine postala prva zemlja u regiji koja je zabranila upotrebu nebiorazgradivih vrećica.

Kujtim Đevori, vlasnik kosovske tvornice plastike SCAMPA, konstatira da Kosovo nije spremno na zabranu plastičnih vrećica. Fotografija: Zahvaljujemo Kujtimu Đevoriju.

Pojedini stručnjaci/kinje kritiziraju mjere zabrane korištenja plastičnih kesa uz tvrdnju da je upotreba alternativnih vrećica problematična budući da su i u proizvodnji papira i u proizvodnji pamuka potrebne velike količine vode. Rezultati niza istraživanja ujedno demonstriraju da je jedna od neželjenih posljedica zabrane plastičnih vrećica i učestalija kupovina plastičnih vreća za smeće.  

Mnogi eksperti/ce smatraju da bi umjesto zabrane upotrebe vrećica korisnije bilo uvesti porez na vrećice jer se time produžuje njihov vijek upotrebe. Gotovo svi ekolozi/ginje dijele mišljenje da bi vrećice bilo kojeg tipa trebale biti korištene u što je više navrata moguće.

Šta je poduzela vlada Kosova?

U martu 2019. godine, tadašnji ministar životne sredine, Fatmir Matoši (Matoshi), kazao je da njegovo ministarstvo nastoji iznaći izvedivog i učinkovitog modela u okviru kojeg bi se plastične izbacile iz upotrebe na Kosovu, ali diskusije s poduzećima bile su tek u ranoj fazi.

U decembru iste godine, na konferenciji “Za zdrav život bez plastike” — koju je organizirao Centar za poslovnu podršku Kosova — Matoši je istakao da je “plastika najveći neprijatelj okoliša”, podcrtavši štetu koju uzrokuju plastične vrećice i boce.

Ipak, stanje na terenu gotovo da se i nije poboljšalo, a institucije se u ovom procesu uglavnom čine indolentnima.

Ibrahim Baljaj (Balaj) iz Službe za zaštitu okolišta Ministarstva infrastrukture i životne sredine objašnjava da su u pripremi izmjene i dopune Administrativnog uputstva br. 11/2013 kojima su trenutno uređeni proizvodnja, uvoz i standardi upotrebe plastičnih vrećica na Kosovu. Izmjenama Uputstva regulirali bi se promet i oblici oporezivanja plastičnih vrećica koji bi se odnosili na proizvođače i uvoznike.

Do sada je cilj Ministarstva bio “ograničiti upotrebu plastičnih vrećica” te zaustaviti uvoz nerazgradivih plastičnih materijala, uključujući i vrećica. Međutim, poduzeća se s time ne slažu.

“O svemu razgovaramo s upravama poduzeća; mole nas da odgodimo zabranu korištenja plastičnih vrećica za najmanje deset godina”, naglašava Baljaj.

Kujtim Đevori (Gjevori) je vlasnik tvornice plastike SCAMPA i predstavnik drugih proizvođača plastike na Kosovu koji u njihovo ime lobira u vladi.

“Trebali bismo biti oprezni kada se radi o zakonima koje uvozimo iz zemalja EU zato što time stvaramo više problema nego što iznalazimo rješenja”, navodi on. “Neće ići ako počnemo primjenjivati njihove zakone.”

Đevori izdvaja da alternative za plastiku nisu lišene specifičnih problema i apelira [vlasti] da opreznije interveniraju u industriju plastike, za koju dodaje da je “prema procjenama jedna od najbrže rastućih grana industrije.”

“Mi smatramo da je rješenje”, konstatira Đevori, “raditi na razvijanju svijesti kako bi se pobrinulo za to da građani/ke adekvatno odlagaju [vrećice]. Zatim bismo trebali uložiti više novca u reciklažu, i kasnije, nakon pet do desrt godina, treba početi proizvoditi kese na organskoj bazi, recimo na bazi krompira, što je već krenulo u nekim zemljama EU.”

U Strategiji za zaštitu životne sredine za period 2013–2022. godine, oporezivanje plastičnih materijala, i to boca i vrećica konkretno, definirano je kao prioritet u pogledu upravljanja čvrstim otpadom. No, ovaj problem nije spomenut u nastavku teksta strategije, dok se u svih 60 stranica dokumenta plastika pojavljuje na samo dva mjesta. 

Nevladine organizacije koje se bave zaštitom okoliša — među kojima je i Institut za razvojnu politiku (INDEP) — žale se na izostanak angažmana vlade kada je riječ o plastičnim kesama i drugim problemima u oblasti ekologije.

“Naš stav je da bi se [upotreba] plastičnih vrećica trebala [urediti] u paketu s nekim od ostalih ekoloških problema”, tvrdi izvršni direktor [INDEP-a] Burim Ejupi. “U protekle dvije godine smo radili na Zakonu o industrijskom otpadu. Ministarstvo životne sredine u posljednje tri godine nije imalo nikakav poseban program u vezi s ekološkim politikama.”

Učiti od susjeda?

Albanija je u ljeto 2018. godine zabranila proizvodnju i uvoz svih plastičnih vrećica tanjih od 35 mikrona s ciljem smanjenja upotrebe plastike.

Potrošači/ce su bili obavezni kupovati plastične vrećice za kupljene stvari ukoliko nisu ponijeli vlastite. Sadašnja cijena plastične vrećice u albanskim prodavnicama kreće se između 5 i 15 leka (oko 10 do 15 euro centi).

Ipak, provedba zabrane ne ide najboljim tokom.

Direktor Ekološkog centra za resurse u Albaniji, Mihalać Ćirjo (Mihallaq Qirjo), kaže da je zakon kvalitetno primjenjivan u prva tri mjeseca po uvođenju, ali da su se kasnije plastične vrećice ponovo našle u trgovinama.

Prema njegovim riječima, glavni problemi s provedbom zakona odnose se na nedostatak institucionalnog nadzora, a proizvodnja sada nelegalnih plastičnih vrećica u međuvremenu se navodno nastavila na teritoriji Albanije. Ćirjo ističe i da se institucije ne bave ocjenjivanjem kvalitete vrećica dozvoljenih za korištenje.

“Zabranjena plastika i dalje se koristi na zelenim tržnicama”, objašnjava on, te naglašava da je stanje bolje u većim prodavnicama gdje je institucijama lakše vršiti inspekciju.

Koliko smo spremni da se promijenimo?

Razvijanje svijesti o šteti koju plastika i otpad nanose ekosistemu globalni je izazov.

Većina stručnjaka/inja dijeli mišljenje da bi prvi korak na putu ka promjeni upotrebe plastike i drugih opasnih materijala bila organizacija proaktivnih kampanja od strane vlada i drugih institucija na globalnom nivou. No, eksperti/ce također smatraju da građani/ke kao pojedinci/ke mogu odigrati ključnu ulogu u ovom procesu tako što će promijeniti svoje navike.

K2.0 je obavio jednostavnu, nenaučnu anketu na Instagramu kojom smo ispitali kakve pojedinačne mjere su ljudi spremni poduzeti kako bi zaštitili životnu sredinu, pri čemu se 85% anketiranih osoba izjasnilo da će radije prestati koristiti plastične vrećice negoli privatni automobil. U drugoj anketi, 60% učesnika/ca je reklo da bi prije odustalo od korištenja plastičnih vrećica nego što bi sadilo drveće.

Ćirjo izdvaja da su građani/ke Albanije koji žive u urbanim centrima kao što je Tirana počeli više misliti na okoliš, najviše zbog toga što šteta koja se nanosi životnoj sredini ima sve veći utjecaj na njihovu dobrobit.

“Ovdje u Tirani ima onih koji ne koriste plastične vrećice”, navodi on. “Međutim, ovdje govorimo o nekolicini ljudi i to nije dovoljno.”

S druge strane, Hasanaj konstatira da su stanovnici/e Prištine pokazale spremnost na pomoć kada se radi o aktivnostima i radu vezanim za ekologiju.

“Svaki put kada provodimo neke akcije čišćenja, mnogo ljudi se pojavi da pomogne”, poručuje on. “Ako se vlada bude ponašala primjereno, i ostali će.”

Osobe poput Jerine Musljiu (Jerinë Musliu) — koja je nedavno završila studij prava — već su su počeli samoinicijativno uvoditi neke promjene.

“Ne koristim plastične vrećice i odnedavno sam se navikla da nosim stvari u torbi, ali supermarketi bi se jednostavno trebali navići na kupce/kinje koji ne žele koristiti plastične kese”, kaže ona. “Jedne prilike nisam mogla uzeti dvije banane zato što mi je jedan od zaposlenika prodavnice rekao da mi ne smije prodati voće ako ne uzmem vrećicu.”

Neki pojedinci/ke kao Jerina Musljiu odnedavno odbijaju vrećice koje im se nude u trgovinama. Fotografija: Zahvaljujemo Jerini Musljiu.

Ipak, generalno gledano, Hasanaj tvrdi da ljudi obično više brinu o onome što je njihovo nego o javnom prostoru ili imovini. On smatra da to proizlazi iz činjenice da se institucije do sada nisu dovoljno posvetile problemima koji se tiču životne sredine.

“Svako čisti svoje dvorište, no ceste su pune smeća”, objašnjava Hasanaj.

Endri Hadžiraj pak ističe da se ljudi moraju početi rješavati mnogih štetnih navika kako bi zaštitili svoju okolinu i živjeli zdravije.

“Ako želimo živjeti na ovoj planeti, nema nam druge”, naglašava on. “U suprotnom će čovječanstvo u potpunosti nestati.”K

Naslovna fotografija: Ade Mula / K2.0.