Mada sasvim prosječno mjestašce smješteno istočno od Peći, Zahać se vezuje za značajno poglavlje u modernoj povijesti Kosova. Naime, u njegovu sudbinu utkana su dva tragična događaja koja su zauvijek promijenila tok života u tom običnom, nekada anonimnom selu.

Prva u nizu potresnih priča tiče se zloglasnih masakara počinjenih u maju 1999. godine kada su srpske snage u napadu na Zahać i obližnja sela Ćušku i Plavljane pobile više od 70 osoba.

Ubistvima i razaranjem i u ovim mjestima još jednom je poslana poruka koja je glasila da Slobodan Milošević prema svemu sudeći nije imao namjeru spriječiti daljnje zločine uprkos pritiscima odozgo — NATO-ovim bombama. Lokalni mještani/ke bili su među posljednjima preostalim u tom području, budući da su u kampanji etničkog čišćenja i deportacija započetoj punom parom u martu, Peć i okolica već u velikoj mjeri bile ispražnjene.

Ipak, Milošević se predao nepunih mjesec dana nakon toga. Sporazum kojim je okončan rat na Kosovu potpisan je 9. juna, a Srbija je dva dana kasnije počela povlačiti svoje trupe a na teren su stupile vojne snage NATO-a.

Druga priča iz Zahaća odigrala se na dan intervencije.

Završavajući posljednju turu upada i pljački, grupa srpskih vojnika je 10. juna strpala oko dvadesetero žena i djece u jednu kuću otvorivši na njih vatru. Četiri osobe su izgubile život, među kojima je bila i 11-godišnja djevojčica.

– – –

Jedino što je pokolj zaobišao bila je priroda. S grandioznim vrhovima Rugove koji se uzdižu na horizontu iznad zelenih poljana, Zahać nalikuje bilo kom drugom slikovitom selu u Metohiji koje biste mogli zamisliti.

Aluzije na taj pejzaž i zvukove prirode smjesta možete uočiti u djelima Antonete i Sevdije Kastrati, sestara rođenih u Zahaću.

Kada su poznata režiserka i podjednako renomirana kinematografkinja birale lokacije za snimanje filma “Zana” — premijerno prikazanog prošle jeseni na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu — kao inspiracija im je poslužilo upravo njihovo rodno mjesto.

Njihov film prati put žene koja poslije rata prolazi kroz bol i traumu. U prvoj sceni, cvijeće i drveće naoko narušavaju harmoničnost livada, dok obrisi planina u daljini podsjećaju na rugovsko gorje.

“To je uobičajen prizor iz našeg djetinjstva”, kaže Sevdije. “To je nešto što osjećamo, što posjedujemo. Ta nepregledna polja prvo su što mi padne na pamet kad se sjetim Zahaća.”

Prilikom snimanja najnovijeg filma “Zana”, Antoneta (lijevo) i Sevdije (desno) Kastrati u velikoj mjeri su se oslanjale na detalje iz djetinjstva i tragičnih sjećanja iz rata. Za fotografiju zahvaljujemo: porodica Kastrati.

Mnogo vremena su provodile vani igrajući se, brinući se o životinjama, ili pak samo sjedeći, posmatrajući prirodu i razmišljajući. U tome ih je prekinuo rat tokom kog su morale ostati u kući, krijući se od srpskih snaga s ostatkom porodice.

S obzirom na to da su mještani/ke napustili selo ili su se skrivali — zbog čega nije bilo nikoga ko bi kosio travu ili se brinuo o baštama i cvijeću — sestre se prisjećaju kako je u proljeće 1999. godine priroda u Zahaću postepeno prerasla u netaknutu divljinu.

“U ratu je sve izgledalo ljepše. Zapravo, sve je bilo ljepše nego inače”, objašnjava Antoneta. “Sjećam se trenutka kad sam prvi put izašla van. Bila sam preplavljena emocijama. Do tada smo bili u potpunosti odsječeni od vanjskog svijeta.”

Nije slučajnost to što protagonistica “Zane”, Ljume (Lume) (Adrijana Matoši (Adriana Matoshi)) — suočena s posttraumatskim stresnim poremećajem koji po noći, kada je najizraženiji, pretvara njene snove u košmare — utjehu može pronaći samo u prirodi.

Ljume se nastoji izboriti i sa sve većim pritiskom svog konzervativnog supruga (Astrit Kabaši (Kabashi)) i svekrve (Fatmire Sahiti) koji traže od nje da rodi dijete, iako sama naizgled nema želju za tim. Za to vrijeme, njeni unutrašnji nemir i porodica koja je guši svojim postupcima u oštrom su kontrastu s prostranstvima izvan zidova njihove kuće.

“Koristila sam se prirodom kao nečim što joj daje volju za životom. Tako Ljume makar danju može pronaći kakav-takav mir”, navodi Antoneta. “Međutim, u ratu se u svoj toj ljepoti događaju najgore stvari i priroda je indiferentna prema svemu lošem što se odvija u okolini.”

Kada je rat počeo, Antoneta je imala 18 godina, a Sevdije 15. Najmlađe su od sedmero djece koliko ih je bilo u njihovoj prilično brojnoj porodici — imale su još četiri sestre i starijeg brata.

Vesela porodična okupljanja i glasni razgovori uz čaj i pivo u dnevnoj sobi prikazani u “Zani” nalik su na večernja druženja u porodičnoj kući Kastratijevih. Ta druženja bi prerastala u prava slavlja kada bi im u posjetu iz Njemačke došao Antonetin i Sevdijin brat.

Antoneti je bilo zanimljivo analizirati moć koju je imala priliku uočiti kod svojih sestara, rodica i drugih žena iz sela usred duboko ukorijenjenog patrijarhalnog poretka, kao i nezavisno djelovanje do kog bi dolazilo u pojedinim situacijama.

Njen film “Zana” ujedno je i priča o ženskoj sposobnosti djelovanja.

Pod prisilom svekrve, Ljume u više navrata odlazi na ginekološke preglede kako bi utvrdila da li može ostati trudna i koliko bi njena eventualna trudnoća bila uspješna. Njena svekrva — i sama zaštitnica patrijarhata kao breme autoriteta koji je preuzela od svog pokojnog supruga — razgovara s ljekarom u snahino ime i Ljume ih čuje dok se presvlači iza zastora.

Kada naposlijetku zatrudni, Ljume se traži pomoć od Kumrije (Irena Cahani), neudate seoske iscjeliteljice koju je lokalna zajednica etiketirala kao “vješticu”.

“Ona u filmu i dalje radi ono što želi. Ona nalazi način za to”, konstatira Antoneta u vezi s Ljume. “Mada ne može, ona do kraja pokušava pobjeći od svog okruženja.”

Ljume možda i najviše prkosi svim strukturama koje je sputavaju onda kada vidimo kako se udaje za Iljira (Ilir). Njen mačistički nastrojen i gotovo agresivan otac nije želio da prepusti svoju kćerku Iljiru, stoga je Ljume uzela stvar u svoje ruke i pobjegla sa svojim budućim suprugom.

“Nije se usuđivala direktno suprotstaviti ocu, ali ipak se pobunila, barem indirektno”, ističe Antoneta. “Isto je i u selu, Zahaću, ili u bilo kojoj patrijarhalnoj sredini. Žene imaju sposobnost djelovanja, imaju moć, samo je ispoljavaju kroz različite kanale.”

Sama Antoneta je prva djevojka u svojoj porodici koja je upisala srednju školu, a njenim stopama je krenula i Sevdije. U Zahaću i mnogim drugim selima prije rata se školovao vrlo mali broj djevojčica i djevojaka. Obrazovanje — naročito srednje i visoko — smatralo se važnim odabirom samo za dječake i mladiće.

“Majka je svim srcem željela da ide u školu, no to joj njeni otac i braća nisu dozvolili”, poručuje Sevdije. “Djed mi je prije smrti rekao da je najviše žalio zbog toga što svojim kćerkama nije dopustio da se školuju. Da jeste, majka bi toliko toga postigla.”

Antoneta (u sredini) i Sevdije (desno) bile su prve djevojke u svojoj porodici koje su se obrazovale, za razliku od njihove majke, Ajše (lijevo), koja je oduvijek žalila zbog toga što joj je obrazovanje bio uskraćeno. Za fotografiju zahvaljujemo: porodica Kastrati.

Slušati majku dok govori o tome kako joj je školovanje neispunjena želja ostavilo je dubok trag na sestre Kastrati, koje na obrazovanje gledaju kao na ključan segment njihovog života.

“Nikad nisam ni pomišljala na to da neću ići u školu. Nikad nisam ni razmišljala da bi me neko mogao zaustaviti u tome”, izdvaja Sevdije.

Sestre su svoju budućnost odlučno željele graditi u oblasti medicine odmah po završetku rata, tako da su obje pohađale srednju medicinsku školu u Peći. U to doba, ljekarsko i nastavničko zvanje bila su praktično jedina tradicionalna zanimanja prikladna za tradicionalno društvo.

Međutim, te snove su ubrzo morale staviti na čekanje — iako su imale kontrolu nad obrazovanjem, rat ih je suočio s daleko surovijom stvarnošću u kojoj su bile bespomoćne.

Dana 10. juna, Antonetin i Sevdijin svijet se srušio.

Među četiri osobe koje su paravojne formacije usmrtile u kući prekoputa njihove bile su njihova majka Ajše (Ajshe) i sestra Ljuljeta (Luljeta).

Kako ih je rat nenadano pogodio pred sami njegov kraj, i to na najgnusniji mogući način, Antonetina i Sevdijina želja za studijem medicine ustupila je mjesto očaju i beznađu. To ljeto su radile kao medicinske sestre u Peći brinući se o stotinama ranjenih prije nego što su se izbjeglice vratile na svoja ognjišta.

“Nisam više mogla čitati — izgubila sam svu volju. Nisam imala snage. [Prije toga,] toliko sam čitala mada u to vrijeme nismo ni imali biblioteku u selu”, kaže Antoneta. “Ništa više nije imalo smisla. Činilo mi se beskorisnim provesti nekoliko godina studirajući nakon svega što se dogodilo. Pitala sam se koja je svrha.”

– – –

Sestre su se pridružile organizaciji Balkanski suncokreti (Balkan Sunflowers), gdje su prevodile i volontirale kao koordinatorice. Pored toga, često su radile s osobama koje su rat provele u Peći i okolici. Upravo taj novi i neočekivani angažman otvorio im je vrata za izgradnju briljantne karijere u svijetu filma.

Organizacija je realizirala saradnju između mladih osoba pružajući im priliku da rade s kamerama i snimaju kratke filmove.

Godine 2000, Sevdije su jedva nagovorili da učestvuje u filmskom projektu u okviru kog je dvanaest osoba imalo zadatak da snimaju jedno drugo dok su između sebe dijelili najvažnije životne priče. Sevdije je tako ispričala priču o svojoj majci.

“Ostala sam nasamo s kamerom. To je bila prva poveznica — bilo je interesantno snimati nešto što će ostati i što će drugi moći vidjeti”, navodi ona. “Bilo je dojmljivo. Imala sam 16 godina i nakon rata mi je to bilo nevjerovatno upečatljivo.”

Film je kasnije prikazan na Filmskom festivalu Sandens (Sundance) i tada je Sevdije prvi put otputovala u SAD.

“Nisam ni znala šta je Sandens. Ljudi su pogledali film i saznali šta se dogodilo meni, šta se dogodilo na Kosovu. To mi je bilo toliko zanimljivo”, objašnjava ona. “Samo sam nastavila snimati. Nikad više nisam ni pomislila da bih mogla raditi nešto drugo.”

Sevdije je od tada pa do danas radila na velikom broju projekata — od produkcije dokumentarnih i kratkih do dugometražnih filmova. Bila je glavna snimateljica na nekim od najistaknutijih filmskih ostvarenja snimljenih na Kosovu poput kratkog filma Bljerte Zećiri (Blerta Zeqiri) “Kthimi” (“Povratak, 2012.), koji je osvojio nagradu za najbolji strani kratki film na Sandensu 2012. godine. Sevdije je sa Zećiri sarađivala i na igranom filmu “Martesa” (“Brak”, 2017.), koji je Kosovo predložilo za Oskara 2018. godine.

Svoj prvi i jedini studij upisala je 2009. godine na Američkom filmskom institutu u Los Anđelesu, gdje i danas živi. Što se tiče karijere, radi na relaciji SAD–Kosovo.

“Za mene je kamera izuzetno važna”, ističe Sevdije. “Kako gledatelj/ica doživljava film kroz osvjetljenje, kroz atmosferu koju stvara kamera, zato što svaka promjena, svaki kadar, svaka promjena u svjetlu, utječe na vrstu ambijenta… da li će biti mračan, hladan ili svijetao.”

Sevdije Kastrati se susreće s mnoštvom patrijarhalnih stavova unutar industrije kojom dominiraju muškarci, ali svojim trudom je uspjela stvoriti veliki ugled. Za fotografiju zahvaljujemo: Sevdije Kastrati.

Još uvijek je fascinira način na koji njen posao može utjecati na to kako publika doživljava priču i vidi likove.

“Tu se sve stapa — tu su priča, glumci/ice, a zatim dolaze kamera i osvjetljenje”, konstatira ona. “Onda se sve dotjeruje, jer da bi sve dobro izgledalo, morate adekvatno osvijetliti scenu i tako stvoriti odgovarajući dojam koji je potreban priči u tom momentu.”

S radom u većini slučajeva započinje nekoliko mjeseci prije početka snimanja kako bi za svaki kadar pripremila pravo osvjetljenje.

“Ono što sam naučila kroz školu i rad jeste to da ne treba stvarati lijepo osvjetljenje, zato što fotografija ne bi trebala privlačiti pažnju, već samo pružiti oslonac priči da bi je usmjerila dalje. Dakle, fotografija ne smije odskakati”, poručuje ona. “Film je dobar onda kad su svi elementi na svom mjestu. Dobar režiser/ka okuplja osobe koje razumiju viziju potrebnu za završni proizvod.”

Ipak, na početku karijere morala se uhvatiti ukoštac s kulturološkim normama koje se uče teže u odnosu na ono što učimo u razredu ili na filmskom setu.

Sevdije nije previše razmišljala o tome kakvu ulogu rod igra na terenu, u radu s filmskim ekipama u kojima preovladavaju muškarci. Na Kosovu su prvenstveno u prvoj polovini 2000-ih godina skoro svi režiseri bili muškarci, dok za kamerom nije bilo niti jedne jedine žene. I do dan-danas, Sevdije je jedina snimateljica na Kosovu.

U početku su joj obično govorili: “Teška je ova kamera — jesi sigurna da je možeš ponijeti?” ili “Nije kamera za tebe.” Mada su se odbojnost i sumnje s kojima se susretala na kraju pretvorile u ogromno poštovanje, izdvaja da je morala ulagati mnogo više truda nego njeni muške kolege. Režiseri s kojima je radila obraćali bi joj se radi konzultacija, imajući u vidu njeno zalaganje, oko za detalje i predanost istraživanju.

Kada je prvi put pročitala scenarij “Zane” — koji su napisali Antoneta i njen suprug Kejsi Kuper Džonson (Casey Cooper Johnson) — nije morala istraživati kao inače. To je bila i njena priča.

“Antonetin stil je vrlo živopisan. Čitate i vidite to što čitate pred sobom”, kaže ona. “Priča mi je bila poznata, no uprkos tome, morala sam se dobro potruditi da uđem u tekst. Bilo je bolno. To je bio prvi put da sam zaplakala na snimanju.”

Sevdije se osvrće na scenu u kojoj Ljume prisustvuje komemoraciji koja se održava u sjećanje na žrtve rata.

“Rekla sam asistentu da drži fokus jer sam se morala odmaći od kamere”, objašnjava ona. “Scena je filmska, no to se događa i u stvarnosti, na svakoj komemoraciji.”

Na spomen-ploči prikazanoj u sceni nalazi se i natpis “Ljuljeta Kastrati (1974–1999.)” — bolan podsjetnik na Sevdijinu i Antonetinu sestru kojoj je oduzet život. Na ploči se može vidjeti i ime Zana Keljmendi, uzrok Ljumine patnje — u ratu je ubijena i njena 4-godišnja kćerka.

– – –

Ratna iskustva postala su neophodna i nezaobilazna kao temelj Antonetinog stvaralaštva u oblasti fikcije. Međutim, duže vrijeme je naklonjena i dokumentarnim filmovima.

“Nisam željela biti puka posmatračica. Imala sam potrebu verzbalizirati stvari”, navodi Antoneta, prisjećajući se prvog iskustva s radom na dokumentarcima, i to u Balkanskim suncokretima.

Još jedna vrata su se otvorila 2010. godine, kada je Sevdije kao studijsku obavezu na Američkom filmskom institutu dobila zadatak da pripremi vizualni esej. Budući da je kao snimateljica prethodno učestvovala u većini Antonetinih projekata, zamolila je svoju stariju sestru — koja se u međuvremenu također preselila u Los Aneđeles te studirala i režirala na istom institutu — da joj se pridruži.

“Režiju sam radila s Kejsijem [suprugom]. Uživala sam u cijelom tom procesu, načinu na koji sam razvila maštu, u procesu pisanja, snimanja i obrade”, konstatira Antoneta.

Projekt je nazvan “Ninulla” (“Uspavanka”) i posvećen je njihovoj sestri Ljuljeti koja je ubijena u ratu. Radnja je smještena na Kosovo tokom ratne 1999. godine, kada jedna tinejdžerka bježi iz sela pred masakrom, sakrivši se u pećinu na planini. Tu se odigrava nadrealan susret između djevojke i njene starije sestre. 

Antoneta je od tada režirala još dva kratka filma u kojima se bave ratnim temama. Centralno mjesto u “Praznoj kanti” (2011.) zauzima mlada nevjesta s Kosova progonjena noćnim morama iz rata koja se podvrgava mističnoj terapiji kako bi zaštitila svoje nerođeno dijete.

I njen drugi kratki film, “Ona dolazi u proljeće” (2013), radnjom je vezan za rat, ali ovaj put je fokus na počinitelju. Naime, bivšeg pripadnika srpske vojske — sredovječnog oca nastanjenog u jednom srpskom selu — posjećuje tajanstvena mlada žena koja ga prisiljava da otkrije mračnu tajnu iz njegove prošlosti.

Antonetu Kastrati i dalje progoni ono što je doživjela u ratu na Kosovu, ali svoju ličnu traumu pretočila je u svoje najnovije kreativno ostvarenje. Fotografija: Majljinda Hodža (Majlinda Hoxha) / K2.0.

“Zana” je njen prvi dugometražni film, koji je prethodne godine Kosovo predložilo za Oskara.

I u ovom filmu se pojavljuju mračni košmari — simbol koji se proteže kroz sva njena djela — prikazujući neraskidivu sponu između Antonetinog života i rada i njenog suočavanja s vlastitom ratnom prošlošću. O takvim manifestacijama traume imala je priliku čuti od brojnih žena iz Peći i okolice s kojima je razgovarala u okviru istraživanja obavljenog za potrebe filma.

“Takvi snovi su nešto što sam i sama iskusila i još uvijek su vrlo teški. Film je fikcija, naravno. Mnoge stvari su plod mašte. Snovi su stvarnost, odnosno filtrirana verzija stvarnosti”, ističe ona. “Željela sam dočarati ovaj kontrast, bez obzira na to koliko pokušavali prebroditi dan — snovi su nešto što ne možete kontrolirati i eksplicitni su.”

Kada se u Zahaću dogodio drugi masakr — u kom su njeni najmiliji izgubili živote — tu je bila i jedna 11-godišnja djevojčica. Antoneta se sjeća njene duge plave kose kojom je odudarala od većinom tamnokose djece u selu. O njoj je prilično često razmišljala pri izradi scenarija za film.

Srpski vojnici su ranili djevojčicu i ona je potom preminula uslijed unutrašnjeg krvarenja. Upucana je pred očima njene majke koja je preživjela masakr.

“Imam dvije kćerke. Baš zato sam željela napraviti film iz perspektive moje majke. To je nešto preko čega ne mogu preći, nešto što ne mogu priznati”, poručuje ona. “I moju sestru su ubili pred mojom majkom, koja je ostala živa još pola sata.”

Lišavanje nekoga roditeljskog digniteta — kada je neko dokraja bespomoćan, primoran da gleda kako mu ubijaju djecu — vid je dehumanizacije koji je Antoneta dugo namjeravala ekranizirati.

“U uobičajenim okolnostima činite sve što možete da pomognete svojoj djeci. Ipak, rat vas čini pasivnim”, izdvaja ona. “Zamislite da se ovo dogodi. Koliko bi onda teško bilo donijeti drugo dijete na svijet. S tim se suočava Ljume u ‘Zani’.”

U Antonetinim očima, načn na koji Ljume skončava bio je neizbježan.

“Rat je vrlo destruktivan i u njemu se sve do temelja razara. To se ne može porediti ni s čim drugim”, kaže ona. “Kad proživite nešto u porodici, teško vam je. Zamislite kako se ja osjećam u vezi sa sestrom i majkom. Ne mogu ni zamisliti kako bih se osjećala da su to bile moje kćerke.”

Od premijernog prikazivanja u septembru do danas, “Zana” je dirnula hiljade gledatelja/ica na Kosovu i u ostatku svijeta. Malo selo se ponovo našlo u žiži javnosti, ali sada je jedan drugačiji sloj dodan u pamćenje ljudi.

Treća priča je ona o Zahaću kao mjestu koje se može ponositi — o rodnom mjestu dviju velikih umjetnica.

Za fotografije u naslovnom kolažu zahvaljujemo: sestre Kastrati. Kolaž: Majljinda Hodža / K2.0.