Fatos Dërguti i Fatos Bejta 1998. godine su napustili Kosovo. Gotovo bez dinara u džepu, 17-godišnjaci su se prvo našli u Mađarskoj, a zatim nastavili putovanje uz pomoć ilegalnih mreža koje su ih odvele do njihove krajnje destinacije: Engleske. Ujedinjeno Kraljevstvo im je odobrilo zahtjev za boravišnu dozvolu na osnovu teških uslova života u toj deceniji uzrokovanih represijom srbijanskog režima.

Dva druga iz Vučitrna tamo su se obrazovali, pri čemu su sve vrijeme bili u kontaktu.

Nešto manje od godinu dana prije nego su njih dvojica otišli, u London se preselio i Ard Kelmendi — napustivši Prištinu zbog istih razloga. Dvojica Fatosa upoznali su Arda na okupljanjima koje je u Londonu organizovala albanska zajednica, a zbližila ih je strast prema muzici. 

Nakon što su se snašli, momci su s vremena na vrijeme počeli svirati, i to isprva samo za sebe. Nekoliko godina kasnije su počeli i snimati pjesme te ujedno nastupati u pivnicama čiji su vlasnici i gosti bili njihovi sunarodnjaci/kinje Albanci/ke.

“Fatos i ja smo pjevali skoro svaki petak”, kaže Dërguti, prisjećajući se tih vikenda. U početku su radili samo obrade albanskih pjesama jer su ih često izazivali akonto činjenice da su “tuđe krvi”. S tim u vidu, svoju grupu su nazvali The Bloody Foreigners [“krvavi tuđinci”].

Fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.

Nekoliko godina kasnije, 2010, održali su prvi koncert na Kosovu, na kojem su prisutni već bili upoznati s njihovom muzikom. Istakli su se sa satiričnim tekstovima prožetim humorom i nadsve izrugivanjem. U narednih pet godina, na Kosovu su održavali barem po jedan koncert godišnje, vraćavši se svako malo za festivale i druge manifestacije.

Neke pjesme su objavili na albumu “Oh, Oh, Oh / Jadec” iz 2015. godine — s ukupno 17 autorskih naslova snimljenih tokom godina. Trenutno rade na novoj pjesmi, “Baba Jonë”, u čijim stihovima prizivaju u sjećanje i interpretiraju oproštajne želje koje su im upućene više od dva desetljeća ranije, uoči odlaska s Kosova.

Uz pozamašnu dozu šegačenja, K2.0 je s članovima The Bloody Foreignersa razgovarao o Riti Ori i Dui Lipi, predstavljanju Kosova u inozemstvu, njihovim tekstovima, a ponajviše o samom Kosovu. Sve u njihovom stilu.

K2.0: Intervju možemo započeti napomenom da ste svi visoko obrazovani — štaviše, doktori ste. Ne mislim da je ova informacija od posebne važnosti za intervju, no kako ste o tome opetovano govorili u gotovo svakom intervjuu koji ste dali na Kosovu, smatrao sam da to odmah na početku trebamo maknuti s dnevnog reda.

Ard Kelmendi: Ja ustvari nisam učen čovjek.

Fatos Dërguti: Oni [novinari/ke] su o željeli pričati o toj temi. Mi to nismo koristili. Mediji jesu.

Fatos Bejta: Mi jesmo obrazovani, ali naše školovanje nema nikakve veze s muzikom koju stvaramo. Cijela ta stvar oko škole bila je samo tako izrežirana. Pozvani smo na televiziju, na tok-šou kod Besima Dine, da pričamo samo o našim doktoratima, što mi nismo prihvatili u tom obliku: doći ćemo samo ako ćemo odsvirati pjesmu ili dvije.

Mi ne dolazimo na Kosovo da se bahatimo svojim obrazovanjem, nego da podijelimo svoju muziku s drugima. Žao mi je što to moram reći, ali skoro 90% naših dosadašnjih intervjua bili su vrlo slabi, neorganizovani i unaprijed su ih napisali loši voditelji/ce koji nisu znali kako da predstave one zanimljivije stvari o nama.

Vratimo se sada na Englesku. Dana 15. oktobra 2018. godine, Iggy Pop je izveo vašu pjesmu “Katunare” na Radiju BBC. Kako ste za to saznali? I je li vam to nahranilo ego?

Bejta: Ne možete nas baš pitati je li nam nahranilo ego, zato što sam prvi ja oduvijek imao visoko samopouzdanje. U djetinjstvu sam bio ponosan na stvari koje sam radio i odrastao sam radeći ono što volim. Kako god, sjećam se da sam bio na poslu, neko me je pitao prepoznajem li pjesmu, i shvatio sam da je naša.

Kelmendi: Kad sam rekao svojim kolegama/icama, mislili su da ću sutradan dati otkaz i otići.

Dërguti: Meni bi govorili: “Šta radiš ti? Šta ćeš ovdje u farmaceutskoj firmi kad možeš zaraditi brdo para?”

Bejta: Uvijek stvaramo muziku s ciljem da ostavimo utisak. To što je naša muzika ostavila utisak na Iggyja Popa kod nas je proizvelo neki dobar osjećaj. Njegovo priznanje je učinilo da se osjećamo sjajno — ovo je posao kojim se bavimo već 20 godina.

To nam nije nahranilo ego, ali nam jeste poslužilo kao potvrda onoga što smo radili godinama unazad. Znali smo da smo manje-više okej što se muzičkog stvaralaštva, a onda je neko potvrdio da smo dobri. Mimo toga, ljudi snimaju svoju djecu kako plešu uz zvuke naše muzike i šalju nam te snimke. To me najviše raduje. Potom su tu oni koji se, ne znam, seksaju uz naše numere, pa i oni koji se drogiraju. Razni pojedinci/ke i grupe se povezuju s našom muzikom, i upravo to je najbolja stvar.

Nakon tog povijesnog momenta za vaš bend, hoćete li postati ponos i dika Albanaca/ki, ili će to i dalje biti rezervisano za Duu Lipu i Ritu Oru? Ako i kada to uspjete, hoćete li zaboraviti albanski jezik i “dostojno nas predstavljati na međunarodnoj sceni”? Prostije rečeno, kada ćete postati i ambasadori Kosova?

Bejta: Nemam ja muda da radim koncerte kao Rita i Dua, [dajem intervjue] za budale kao što ste vi, ili da sviram po cijelu noć, budim se ujutro, i tako ukrug.

Dërguti: Da uzimam bruku droge, pijem cisterne rakije…

Bejta: Jeste li vi svjesni koliki je to pritisak? Mi sviramo da se zabavimo. Sve je to bijeg od svakodnevnice, neka vrsta izlaska iz rutine. Pronaći nešto u čemu uživaš, to je za nas glavno. Našli smo nešto zajedničko, radimo to kad odemo na Kosovo, zabavimo se, vratimo punih baterija i jedva čekamo da to ponovimo. To je ono što nam pruža užitak. Da mi danas neko ponudi diskografski ugovor, ne bih ga potpisao. Ne vjerujem da bih.

Hajdemo sada porazgovarati o nekim vašim pjesmama. U jednom dijelu pjesme “Po pe merr bre” (“Ipak, drogira se”) kažete: “On je divan momak/ I ima posao/ Iz dobre je kuće/ I uvijek posti [za ramazan]/ pravi je unikat/ dobar je u školi/ Ima puno raje/ I šalje nam pare…” U nastavku kažete: “Ipak, drogira se.” Nisam siguran kako je sve ovo povezano s vama: bili ste dobri u školi i imam osjećaj da ste slali novac svojima. Je li vam iko od roditelja pronašao štekove droge? O čemu se radi?

Bejta: Samo malo — prvo, mi se nikad nismo drogirali. Možda mi ne vjerujete, ali to je vaš problem; drugo, dok smo mi učili, drugi su imali više vremena za ubiti, recimo u Vučitrnu, pa bi nam govorili: “Ma dobar je on momak i sve, al’ se drogira.”

Tako smo jednu noć u Londonu Fatos (Dërguti) i ja sjedili s još nekim Albancima i pili pivo. Ja sam cijedio Guiness. Jedan od njih mi se zagledao u piće i zaključio da sam drogeraš, te da zato pijem tamno pivo.

Neuki neće da skontaju šta se dešava. Kad ne mogu pojmiti šta se dešava, kažu ili: “Samo Bog dragi zna”, ili: “On je narkoman.” Naprimjer, kad neki Albanac naporno radi i zaradi pare, ovi mu kažu: “Ovaj je valj’o drogu, sve je to lova od droge.”

Dërguti: “Sve je to zaradio od bijelog”, kažu.

Kelmendi: To je naprosto socijalno opažanje mentaliteta koji nas okružuje. Jednostavno znamo mnogo ljudi na Kosovu. Isto tako šaljemo pare na Kosovo. Znamo ljude koji se drogiraju, a i one koji se ne drogiraju.

Dërguti: Nekon što smo počeli pisati pjesme i pjevati o nizu tabua, ljudi su stekli dojam da mi ustvari upražnjavamo sve te stvari. Vremenom smo im počeli govoriti da ne radimo te stvari zato što idemo u školu.

Bejta: Završili smo doktorate kako ljudi ne bi skontali da se drogiramo svaki dan.

Kelmendi: To nam je najbolja kamuflaža.

Jeste li ikome na Kosovu slali novac kako bi mogao otići na odmor? Ili, bolje rečeno, s obzirom na to da se drogirate, postoji li iko na Kosovu čiji odmor niste platili?

Dërguti: Pa nije da smo dosad poslali puno para: slali smo šta nam je ostajalo od droge. Stvarno nije neka velika suma.

Kelmendi: Samo, siguran sam da je neko otišao na odmor zahvaljujući tom novcu.

Sjećam se da je čak i prije rata na Kosovu vladala neka fascinacija odlaskom na more. Kad bi došlo vrijeme da se ide na more, sve je moralo biti uredu i za sobom bismo ostavili sve nevolje, sve probleme.

Išlo se u Ulcinj, pogotovo poslije rata. To je bio kao neki raj za kosovske Albance. I još uvijek je.

Bejta: Fazon s morem je taj da su to bile dvije najvažnije sedmice u godini. Na dugom si odmoru i odeš na more, izgradiš sebi ličnost i kažeš: “Ovo će biti obećana zemlja.”

To je neko preispitivanje i predstavljanje naše kategorije [ljudi], posebno nas kao muškaraca, s tim da morate imati na umu činjenicu da se Albanci/ke ne razlikuju puno od pripadnika/ca drugih naroda. To je preispitivanje i predstavljanje klase muškaraca koji nisu samouvjereni i koji uvijek moraju dodati još nešto da bi se osjećali važnijim — to je vrhunac muškarca.

A šta je s numerom “Nuk po du banane” (“Neću banane”)?

Bejta: Ne znam ni kako je nastala ta pjesma. Kad smo je završili, nismo imali blage veze o čemu je riječ. Onda je naletio Dritëro [Nikçi] i rekao: “Ova pjesma mi već dva dana ne izlazi iz glave.” A a sam mu odvratio: “Dobro, valjda smo potrefili kad smo uspjeli da nekoga izmučimo.” Međutim, tekst nije značio ništa. To je samo neka konglomeracija riječi.

Dërguti: Nekako je albanska stvar jesti grožđe: prezalogajiš hljeb s grožđem, iftariš grožđe, grožđe je svuda. Možda ponekad pojedeš bananu, za Novu godinu, ili kad si bolestan pa ti neko donese banane. Banane ne jedemo toliko često.

Naširoko se raspravljalo o tekstovima i nekih drugih pjesama iz vašeg repertoara. Kako izgleda vaš proces pisanja?

Bejta: Naši tekstovi dolaze iz razgovora koje čujemo u taksiju, na ulici, od onih koji imaju svoje mišljenje i popili su svu pamet svijeta. Pričaju vam o Americi. Ne znam znate li nekoga ko je takav.

Dërguti: Oni [taksiji] su jedan izuzetan forum gdje se stalno vode razgovori. Neko izađe, onda u Novom Selu neko uđe i to mijenja sve.

Kako ne vozim, već 22 godine se isključivo koristim javnim prijevozom. Kakva je tu halabuka… Obožavam to. Otkako je nastupila pandemija, stanje je već katastrofalno, jer uvijek načuješ svašta, svakakva lupetanja. Razlika između ljudi u londonskom metrou i ljudi na Kosovu jeste to što ovamo pričaju engleski. Jednostavnost, ludilo… sve je to isto.

Tekstovi vaših pjesama su prožeti simbolizmom i lako ih se može pogrešno protumačiti. Bilo je optužbi da su vam tekstovi seksistički, homofobni i kulturno rasistički.

Bejta: Uvijek smo se htjeli uhvatiti ukoštac s tabuima…

Svako, bez obzira na to ko je, ima nečistu savjest koju želimo prodrmati. Dakle, kroz pjesmu i satiru stvarno želimo izvući na vidjelo ono što neko istinski jeste. Naprimjer, u pjesmi “Shabani”, Shaban razotkriva homofobiju i mačizam ljudi. Onda se u pjesmi “Pek Pek Pek” poigravamo licemjerjem: pobožni smo muslimani, ali jebe nam se kad niko ne gleda. S jedne strane se bojimo Boga, a s druge radimo svakakve stvari… 

Dërguti: U tome i jeste stvar: Boje li se više Boga ili društva?

Fotografija: Zahvaljujemo The Bloody Foreigners.

Već decenijama ne živite na Kosovu, no iz vaših tekstova stječe se dojam da mnogo znate o tome kako žive ovdašnji ljudi.

Dërguti: Vjerovatno se zato i družim s Fatosom. Naši magnetofoni uvijek rade. Kad hodamo ulicom, samo se pogledamo i kažemo: “Jesi vidio?”, pa kasnije popričamo o tome.

Bejta: Recimo, naša pjesma “N’deti”: “Za stolom broj osam/ vidiš zgodnu ženu/ priđeš joj i kažeš/ da si radio vani trin’est godina/ upecao si je, baš dobru curu/ odveo je kući, nije bilo teško/ pokušavao si čak dvije sedmice.” Pjesma završava i naprosto nema smisla. Vraća se kući. Na gubitku je. Otišao je na odmor da nekog izdominira, ali ne shvata da je djevojka otišla tamo da se zabavi. Odlaze na more da se predstavljaju kao neko drugi.

Dërguti: Sjećam se da se jedan lik pretvarao da je Italijan ili Hrvat, mada smo znali ko je. Druge prilike smo svi zajedno bili na letu za London i neki frajer mi je rekao da je prošvercao kofer pun cigareta Marlboro. Kad smo sletjeli, zaplijenili su mu kofer… i vidjeli smo da je posrijedi bio Ronhill. Rekao sam tom frajeru: “Sva sreća, uzeli su ti samo Ronhill. Dobro je da ti je Marlboro na sigurnom.”

Isto je i u Londonu. Svi su u dugovima. Možeš uzeti 20 hiljada funti na tri-četiri kreditne kartice i proputovati svijet. Identična stvar je i na Kosovu. Kažu ti šta imaju, a ne šta rade ili šta vole.

Je li i muzika ista?

Bejta: Imamo sjajne muzičare. S nekim od njih se i družimo. Na Kosovu ima toliko muzičkog talenta, što je vrlo zanimljivo. Što se repera tiče — neću sad nikog imenovati — njima je muka od muzike kojom se bave, pa govore: “Plače mi se svaki put kad moram izaći na binu i otpjevati ovo.” Međutim, kad ti neko da 5000 eura da pjevaš sat vremena, to je pod moranje. Da mene toliko plaćao, plesao bih s đavolom.K

Ovaj razgovor je uređen radi dužine i jasnoće. Intervju je vođen na albanskom jeziku.

Naslovna fotografija: Insert iz spota za pjesmu “Le të m’shkelë kerri”.