U detalje | Prava žena

Uskraćivanjem alimentacije teret pada na pleća samohranih majki

Piše - 17.12.2020

Pravosudni sistem se ne zauzima za dobrobit samohranih majki i njihove djece.

Poslije uobičajenog radnog dana provedenog na poslu od devet do pet, u učestalim i dugim pauzama koje Marigone Buje, ugniježđena u žutu stolicu, pravi između rečenica, osjeti se iscrpljenost.  Buja i mnogobrojni drugi roditelji — uglavnom žene — često se okupljaju u uredu Udruženja samohranih roditelja u Prištini kako bi podijelili iskustva razvoda i saznali više o svojim zakonskim pravima.

Nastanjena u selu Bujance, Općina Lipljan, Buja radi u jednom poduzeću za organizaciju manifestacija u kosovskoj prijestolnici. Prije nego što ode na posao, 5-godišnju kćerku ostavlja svojim roditeljima s kojima njih dvije žive.

“Prilično je teško”, kaže 29-godišnja Buja, koja sama izdržava dijete, dok govori o finansijskim poteškoćama na koje nailazi. “Dijagnostikovana joj je astma, pa dva puta dnevno treba piti lijekove. Moram biti izuzetno pažljiva i brinuti se o njoj. Teško je, veoma teško, naročito sad u toku pandemije.”

Buja se razvela od supruga nakon godinu dana braka, 2016. Prema njenim riječima, od novembra te godine — kada je ispostava prištinskog suda u Lipljanu odredila privremenu alimentaciju — njen bivši muž ne plaća obaveze prema njihovoj kćerki. Sud je prvobitno odredio alimentaciju od 250 eura, a naknadno je smanjio na 150. Kako ističe Buja, njen bivši suprug je izbjegavao svoje obaveze čak i nakon okončanja brakorazvodne parnice 2019. godine.

Uprkos odluci suda, Marigona Buja nikada nije dobila alimentaciju od bivšeg supruga — to iskustvo dijeli s brojnim samohranim majkama. Fotografija: Uran Krasniqi.

“Nikad on nije platio alimentaciju. Ni za jedan mjesec”, navodi Buja. “Podnijeli smo žalbu. On se također žalio, i to na prevelik iznos. Nakon što je podnesak razmotren, postupak je obnovljen i ponovo je određena alimentacija, ovaj put u iznosu od 150 eura. Ponovo je uložio žalbu, ali su je odbili i visina alimentacije od novembra 2016. godine iznosi 150 eura.”

Arjeta Gashi, 43-godišnja majka iz Prištine, susrela se s istim problemom nakon što se razvela od supruga s kojim je bila u braku deset godina. Razvod je okončan 2013. godine, kada je njen sin jedinac imao deset godina.

“Od 2013. godine, od kada je dužan da to čini, otac mog djeteta niti jednom nije uplatio novac za alimentaciju”, objašnjava Gashi. Potaknuta ličnim iskustvom, 2018. godine je upravo ona osnovala Udruženje samohranih roditelja, koje se zalaže za dobrobit djece razvedenih roditelja i ekonomski ih osnažuje.

U skladu s Konvencijom Ujedinjenih nacija o pravima djeteta — čija je provedba na Kosovu zagarantovana Ustavom — države potpisnice moraju poduzeti “sve odgovarajuće mjere da se pobrinu da dijete dobije izdržavanje od roditelja ili drugih osoba koje imaju finansijsku odgovornost, i na teritoriji države potpisnice i iz inozemstva.” Ta finansijska obaveza je obrazložena u kosovskom Zakonu o porodici, gdje stoji da se “roditelj koji je lišen roditeljskog prava ne oslobađa dužnosti da izdržava svoje dete.”

Međutim, ta obaveza se na Kosovu ne plaća zbog niza razloga. Jedan je neefikasnost lanca pravosuđa, što se ogleda u odgađanjima u pripadajućim sudskim predmetima — koje sudovi ne smatraju prioritetnim — zatim manjkavostima u pogledu provođenja zakona, kao i mnogobrojnim drugim problemima koji se mogu javiti između razvedenih partnera, a tiču se izbjegavanja obaveza jednih prema drugima i prema djetetu.

I Buja i Gashi su posljedice svega toga osjetile na vlastitoj koži.

Bespravedni pravosudni sistem

Usljed neplaćanja alimentacije pate i djeca i samohrani roditelji, s tim da većinu čine majke. Imajući u vidu podatke kosovske Agencije za statistiku objavljene za period od 2010. do 2019. godine, od 3637 slučajeva razvoda bračnih parova s djecom, u 2188 je dijete povjereno na staranje majci, a u 1214 ocu. Starateljstvo je u 196 slučajeva podijeljeno, dok ga je u 38 dobio neko drugi.

Prema rezultatima naučnog istraživanja o kršenjima prava djece na alimentaciju iz 2014. godine, pak, starateljstvo je u 24 od ukupno 30 analiziranih slučajeva razvoda dodijeljeno majci, a ocu u šest. U samo osam navrata je odlučeno da su roditelji obavezni plaćati alimentaciju, pri čemu sudske odluke o određivanju te obaveze u pojedinim slučajevima nisu ni provođene, dok su u drugima nailazile na razne prepreke u implementaciji.

Zbog toga što samohrane majke nisu pravno zaštićene pravnica Merita Stublla-Emini krivi neefikasnost pravosudnog sistema. Fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.

Kako napominje pravnica Merita Stublla-Emini, problemi koji se odnose na plaćanje alimentacije i nefunkcionalnost lanca institucija kreću prvenstveno od sudskih odluka. Ona kaže da u nekim slučajevima [sudovi] ili ne primjenjuju zakon, ili ga pogrešno interpretiraju, ili pak ne vrše adekvatnu istragu.

“Mada pravna osnova postoji, kosovski sudovi često ne posvećuju dodatnu pažnju valjanom tumačenju zakonskih odredbi i ne provode istražne postupke s ciljem određivanja tačne i primjerene visine alimentacije zarad dobrobiti djeteta”, podcrtava Stublla-Emini.

Neefikasnost sudova u rješavanju predmeta koji obuhvataju alimentaciju uočio je i Ured ombudsmana. Naime, iz ove institucije poručuju da odgađanje ročišta u procesima vezanim za određivanje i dodjelu alimentacije kao i neizvršavanje sudskih odluka je kršenje ljudskih prava.

“Ombudsman je ustanovio da u pojedinim slučajevima dolazi i do kršenja prava na pošteno i nepristrano suđenje, stoga je od sudova zatraženo da poduzmu sve potrebne mjere kako bi se predmeti koji se odnose na djecu ili dječija prava zaključili bez odlaganja i u za to predviđenim zakonskim rokovima”, izdvojili su iz Ureda ombudsmana u odgovoru na upit K2.0.

U Izvještaju o upravljanju građanskim parnicama koji je 2017. godine objavio Državni ured za reviziju, ocijenjeno je da su osnovni sudovi neefikasni na tom planu, pri čemu su autori izvještaja podvukli da se stari predmeti gomilaju, da ročišta bivaju odgođena i da je velik broj predmeta u kojima se postupak obnavlja. Što se tiče alimentacije, izvještaj za 2019. godinu, koji je dostavilo Sudsko vijeće Kosova, pokazuje da su sudovi u toj oblasti zaprimili 96 novih predmeta, tako da je ukupan broj tih sporova porastao na 258. Od tih 258 samo 82 su riješena — 176 i dalje čeka rasplet.

I Buja je suočena s posljedicama tih odgoda.

“Dođem na dvanaest ročišta, a on [bivši suprug] se ne pojavi”, kaže Buja, čiji bivši suprug pretežno živi u Njemačkoj. “Dolazi na Kosovo, ali ne dolazi na sud. Ignoriše pozive, odbija da se pojavi i ne preuzima odgovornost. I ni za šta od toga ne odgovara.”

K2.0 je kontaktirao dva advokata, Nasera Gashia i Fehmi Shalu, obojica predstavnici Bujinog bivšeg muža, ali nijedan nije želio komentarisati slučaj jer ga više ne zastupaju. 

Izostanak jedne od strana je među razlozima zbog kojih se sudski predmeti odlažu, s tim da obično bude odsutan advokat bivšeg supružnika. Gashi naglašava da je to strategija tuženog roditelja koji ciljano odugovlači, s obzirom na to da se u ovim slučajevima novac ne naplaćuje retroaktivno — nakon što sud odredi alimentaciju, roditelj nije obavezan da plati za period zaključno s izricanjem presude.

Kako navodi, činjenica da se alimentacija ne plaća retroaktivno iscrpljuje roditelje kojima je pripalo starateljstvo, pri čemu majke — koje ga u većini slučajeva i dobijaju — uzimaju veoma malu sumu novca samo kako bi predmet bio riješen.

Yll Zekaj, predstavnik NVO Kosovski pravni institut [KPI], izdvaja da je pored trajanja sudskih postupaka — u nekima od kojih se na konačnu presudu čeka i po nekoliko godina — dodatni problem neprovedba Zakona o posredovanju.

U skladu s tim zakonom, predmeti određivanja alimentacije spadaju u kategoriju onih u kojima je posredovanje obavezno. Naime, nakon pokretanja spora, sudac/tkinja započinje postupak medijacije u kojem ovlašteni posrednik/ca (koga biraju i plaćaju obje strane) nastoji da riješi predmet. Ukoliko to ne bude učinjeno u roku od 90 dana, predmet se vraća na sud i nastavlja se prema redovnoj proceduri.

Zekaj naglašava da iako je Zakon stupio na snagu 2018. godine, suci/tkinje ne poštuju ovu zakonsku odredbu, stoga se gro tih predmeta ni ne upućuje na postupak posredovanja.

Naredni problem leži u tome što se sudske odluke o alimentaciji ne izvršavaju, mimo činjenice da sudovi moraju zagarantovati da obaveze koje proizlaze iz presuda budu ispunjene ili dobrovoljno ili silom.

Yll Zekaj iz Kosovskog pravnog instituta smatra da tužiteljstva moraju proaktivnije djelovati u pokretanju sporova protiv onih koji se ne obaziru na sudske odluke o isplati alimentacije. Fotografija: Uran Krasniqi.

Kako napominje Zekaj, u Centru za besplatnu pravnu pomoć — koji je osnovao KPI — evidentirani su slučajevi u kojima, iako je donijeta konačna presuda o određivanju alimentacije, strana koja je ostvarila ovo pravo nije dobila novac čak ni pet godina po izricanju presude.

“Shodno zakonu, izvršavanje odluka u predmetima iz oblasti porodičnih odnosa u nadležnosti je suda, a ne privatnih izvršitelja”, objašnjava. “To dovodi do proceduralnih zastoja u predmetima u kojima se alimentacija ne plaća dobrovoljno, pa se mora provesti kroz postupak izvršenja.”

Zekaj podcrtava da je problem i što se ne provodi ni Krivični zakonik, te konstatuje da bi tužiteljstva morala biti proaktivnija u poduzimanju zakonskih mjera protiv onih koji ne poštuju sud oglušujući se o sudske odluke.

“U toku praćenja koje provodimo nismo naišli ni na jedan slučaj u kojem je [zbog nepridržavanja sudskih odluka] pokrenut krivični postupak”, dodaje on.

Bedri Bahtiri, profesor na predmetima u oblastima porodičnog i nasljednog prava na Univerzitetu u Prištini, kaže da sud ima dovoljne ovlasti da eks oficio započne istragu u predmetu u okviru kojeg se sumnja da jedno od roditelja ne ispunjava obaveze prema djetetu, što je prema Krivičnom zakoniku krivično djelo. S druge strane, profesor izdvaja da do sada nije zabilježen niti jedan slučaj u kojem je građanski sud obavijestio tužiteljstvo o neispunjenju alimentacijskih obaveza.

“To je sve što ostaje oštećenima”, ističe Bahtiri. “U ovakvim slučajevima bi trebalo da građanski sud pokrene krivični postupak tako što će obavijestiti Državno tužiteljstvo o počinjenju krivičnog djela, što bi imalo pozitivan učinak prvenstveno kao preventivna, a potom i kao kaznena mjera protiv svih onih koji izbjegavaju zakonsku obavezu plaćanja alimentacije.”

I Sudsko i Tužiteljsko vijeće Kosova imaju obavezu nadzora i eventualnog poduzimanja mjera onda kada sudovi i tužiteljstva ne obavljaju posao na zadovoljavajući način. Što se tiče Sudskog vijeća konkretno, u Izvještaju Državnog ureda za reviziju za 2017. godinu navedeno je da ova institucija nije bila djelotvorna u praćenju rada sudova, s obzirom na to da je donijela poopćene i krajnje nejasne mjere koje ne mogu biti empirijski ispitane, što usložnjava monitoring. 

Problemi koji su podvučeni u ovom izvještaju između ostalih su odlaganja i velik broj još uvijek neriješenih predmeta, variranja u raspodjeli građanskih postupaka među sucima/tkinjama, nepravilnosti u rješavanju i specifikaciji predmeta, odlaganja u revizijama pred Žalbenim sudom, kao i velik broj predmeta koji se vraćaju na obnovu pred osnovnim sudovima.

Međutim, u izvještaju je napomenuto da se nadzor rada suda pod vodstvom Sudskog vijeća uglavnom bazira na statističkim podacima o pojedinim predmetima koje dostavljaju osnovni sudovi.

U odgovoru na upit K2.0 iz Sudskog vijeća su poručili da je Izvještaj star tri godine i da se u međuvremenu situacija popravila budući da uspijevaju realizovati praćenje uz pomoć nevladinih organizacija s kojima su potpisali memorandume, i to s BIRN-om, KPI-jem i Grupom za pravne i političke studije. Ti memorandumi ipak ne moraju nužno biti korisni u sporovima oko porodičnih odnosa zato što su sudska ročišta u tim predmetima zatvorena za javnost.

Manjak efikasnih mehanizama nadzora sudova i sudaca/tkinja ne ostavlja prostora za bilo kakvu značajniju promjenu koja bi samohranim majkama omogućila pravedan tretman u sklopu pravosudnog sistema.

Još jedan način na koji je moguće nadzirati rad sudova jeste evaluacijom radnog učinka sudaca/tkinja, što podrazumijeva mogućnost žalbe i pokretanje disciplinskih istraga protiv njih. Fizička i pravna lica podnose žalbe predsjednicima/ama osnovnih sudova koji — ako procijene da je žalba osnovana — Sudskom vijeću upućuju zahtjev za pokretanje disciplinske istrage. Vijeće zatim formira istražni odbor koji obavlja istragu u roku od tri do pet mjeseci, a ukoliko odbor ustanovi da je sudac/tkinja napravio/la prekršaj, onda Vijeće uvodi sankcije koje variraju od nejavnog pisanog upozorenja do prijedloga za smjenu.

Tako su od 135 disciplinskih prijava upućenih protiv kosovskih sudija/tkinja u 2019. godini 92 odbačene kao neosnovane, dok je zahtjev za pokretanje disciplinske istrage dostavljen Sudskom vijeću u 16 slučajeva. Na kraju su revidirana samo četiri slučaja u kojima je pokrenuta disciplinska istraga, pri čemu je jedan sudac oslobođen disciplinske odgovornosti. Nadalje, jednom je određena disciplinska mjera smanjenja mjesečne plate za 30 posto u trajanju od tri mjeseca, dok su preostala dvojica dobila ukor koji nije dostupan javnosti.

Ovim podacima nisu obuhvaćeni suci/tkinje nadležni za predmete određivanje alimentacije jer — prema navodima Sudskog vijeća — u njima nisu podnošene žalbe na odluke sudaca/tkinja.

S druge strane, u Izvještaju Evropske unije o napretku Kosova za 2019. godinu konstatovano je da se disciplinski postupci protiv sudija/tkinja “koče” i da se već ispostavilo kako su “neefikasni”. Izvještaj za 2020., ukazuje da je “određeni napredag u provedbi pravnog okvira postignut”, ali naglašava da “napori su još uvijek potrebni da se osigura konzistentniji i efikasnija primjena disciplinskih procedura protiv sudija i tužilaca”.

Upravo ta dva faktora zajedno — to jest manjak žalbi u predmetima određivanja alimentacije i nedostatak efikasnih mehanizama za nadzor sudova i sudaca/tkinja — ne ostavljaju prostora za bilo kakvu značajniju promjenu koja bi samohranim majkama omogućila da dobiju pravedan tretman u sklopu pravosudnog sistema.

Kako se sistem vara

Sukob koji se često javlja među razvedenim partnerima tiče se utvrđivanja izvora prihoda, što proizvodi nesuglasice oko alimentacije. Neki roditelji čak i čine finansijsku prevaru kako bi plaćali manju sumu novca koja ne odgovara njihovom stvarnom dohotku. Pritom nalaze razne načine da izbjegnu plaćanje, od promjene vlasništva nad nekretninama do toga da lažiraju finansijske podatke.

Gashi primjerice tvrdi da je njen bivši muž sakrio dohodak. Uprkos tome što je osporila ugovor o radu koji je dostavio — dodaje — sud mu je dodijelio alimentaciju u visini od 130 eura, ni ne potrudivši se da verifikuje ugovor.

Gani Hoxha, advokat Gashinog bivšeg supruga, Lulzima Rrmokua, odbio je govoriti o tvrdnjama koje je iznijela Gashi. Za to vrijeme, K2.0 nije uspio stupiti u kontakt s Gashinim bivšim suprugom.

Prema rezultatima istraživanja pod naslovom “Podjela imovine i finansijskog izdržavanja” žena nakon razvoda, koje je 2019. godine obavio NVO INJECT, 70 posto ispitanica je navelo da su dobile sudsku odluku o određivanju alimentacije, ali samo 25 posto njih je navelo da redovno primaju alimentaciju. Pored toga, shodno navodima učesnica istraživanja, INJECT je utvrdio da su u 70 posto tih slučajeva žene postale meta ekonomske prijevare u isplati alimentacije.

"Kad je sud zatražio od njega da priloži dokaze o plati i svemu ostalom, ništa od toga nije dostavio", podcrtava Buja. "Niti su ga kaznili niti je dobio upozorenje. Što sam i očekivala."

Zakon o porodici Kosova nalaže da obim finansijskog izdržavanja “mora da bude primeren uslovima [u] kojima je osoba koja ispunjava uslove za pomoć prethodno živela” kao i da se obaveza finansijskog izdržavanja, odnosno plaćanja alimentacije, određuje proporcionalno svim sredstvima tužene strane i u granicama potreba podnositelja/ice tužbe.

U istraživanju INJECT-a podvučeno je da sudovi nerijetko dodjeljuju tu obavezu na osnovu prosječnog životnog standarda na Kosovu, a ne na osnovu bračnog statusa, što je — ocjenjuje Stublla-Emini — nezakonito.

“Postoje slučajevi gdje je uprkos priloženim dokazima o porodičnim troškovima koji iznose i po više hiljada eura sud donio odluku na temelju životnog standarda na Kosovu i odredio alimentaciju u visini od 150 eura”, ističe Stublla-Emini, te pojašnjava da se to kosi s članom 305. Zakona o porodici, u skladu s kojim iznos alimentacije zavisi od standarda života u braku.

Prema Bahtirijevim riječima, Zakon o porodici daje niz opcija sudovima i omogućava im da aktivno provode istrage onda kada odlučuju o starateljstvu nad djecom i alimentaciji.

“U tom kontekstu, Sud je na osnovu relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku ovlašten da od banaka i drugih finansijskih institucija sazna kakve bi opcije bile realne i kakav je stvarni položaj roditelja, stoga na temelju podataka prikupljenih u tim istragama određuje iznos alimentacije”, napominje Bahtiri.

Pošto je u njenom slučaju određena alimentacija u visini od samo 150 eura, Buja tvrdi da je shodno finansijskom stanju njenog bivšeg supruga sud trebalo da dodijeli veću sumu.

“Kad je sud zatražio od njega da priloži dokaze o plati i svemu ostalom, ništa od toga nije dostavio”, podcrtava Buja. “Niti su ga kaznili niti je dobio upozorenje. Što sam i očekivala.”

U Krivičnom zakoniku Kosova navedeno je da je izbjegavanje materijalnog staranja o djetetu dostavljanjem lažnih podataka kažnjivo zatvorskom kaznom u trajanju od tri mjeseca do pet godina. Iako je kategorična da njen bivši muž ima mnogo veće prihode u odnosu na visinu alimentacije koji mu je dodijeljen, Buja je odustala od zahtjeva za istragu.

“Ne, toliko sam umorna da se ne mogu odlučiti na to”, objašnjava. “Bila bih sretna i sa 150 eura. Kako sam četiri godine čekala na konačnu presudu, neću da čekam još 14, pa da kad moja kćerka odraste [moj bivši suprug] može da kaže: ‘Ne, sad neću da platim jer je punoljetna.’”

Nedostatak pravde ujedinio samohrane roditelje

Buja i Gashi samo su dvoje od gotovo 120 roditelja — među kojima su i tri oca — koji se sastaju u prostorijama Udruženja razvedenih roditelja u Prištini. Tu dijele iskustva o teretu i izazovima samostalne brige o djeci, suočeni s izazovima u pogledu hrane, stanovanja, obrazovanja i troškova zdravstvene zaštite.

Upravo je lično iskustvo potaklo Gashi da osnuje ovo udruženje, koje trenutno pomaže samohranim roditeljima u vidu savjetovanja i ekonomskog osnaživanja.

Arjeta Gashi nikada nije dobila alimentaciju od svog bivšeg supruga i to iskustvo dijeli s brojnim samohranim majkama u udruženju koje je osnovala. Fotografija: Uran Krasniqi.

Zakon o porodici — koji uređuje alimentacijske obaveze — stupio je na snagu 2006. godine. Međutim, zanemarivanje tog zakona i posljedice koje se očituju na samohrane roditelje, dvije su brige koje su za većinu njih zajedničke, s čime se Udruženje nastoji pozabaviti. Jedna od njihovih inicijativa je razmatranje mogućnosti da Ministarstvo rada i socijalne zaštite bude nadležno za isplatu alimentacije i da samim time roditelj koji ne plaća bude zadužen kod države.

Direktorica Kosovskog centra za rodne studije, Luljete Demolli, naglašava da takvih rodno osjetljivih politika nema, što onemogućava ispunjenje potreba samohranih majki za osnaživanjem. Ona smatra da je neprovedba obaveze plaćanja alimentacije dodatni izazov s obzirom na itekako nepovoljan položaj [samohranih majki] na tržištu rada.

“Samohrane majke su pod stresom zato što moraju da stignu na posao na vrijeme, odvedu djecu u školu ili u obdanište, ispoštuju sve rokove koji se između ostalog odnose na nabavku hrane i odjeće”, objašnjava Demolli. “Ograničene mogućnosti zapošljavanja na nepuno radno vrijeme i nedostatak fleksibilnosti u radu daljnji su faktori koji uslovljavaju diskriminaciju žena na tržištu rada. Možda vam se dijete iznenada razboli dok ste na poslu i to je problematično, jer u tom slučaju morate uzeti slobodno.”

"Alimentacija ne samo da ima novčanu funkciju, nego i stvara okolinu povoljnu za kognitivni, emocionalni i društveni razvoj djeteta",

kaže psihologinja Natyra Agani.

Mnoge od tih briga i poteškoća utječu i prenose se na djecu. Psihologinja Natyra Agani sagledava važnost finansijske podrške u kontekstu učinka koji cjelokupan proces razvoda može imati na dijete, uključujući duševnu bol i neizvjesnost u vezi s budućnošću.

“Finansijska nesigurnost ograničava mogućnost planiranja kada se radi o rođendandskim zabavama, kupovini igrački i školske opreme, pohađanju vannastavnih aktivnosti ili odlasku na ljetni odmor, što kod djece stvara osjećaj da ih roditelji zapostavljaju, odbacuju i ne vole”, ističe Agani. “Dakle, alimentacija ne samo da ima novčanu funkciju, nego i stvara okolinu povoljnu za kognitivni, emocionalni i društveni razvoj djeteta. Time se djetetu omogućava da nastavi rutinu koju je imalo prije razvoda roditelja.”

Agani podcrtava da kada jedan roditelj ne ispunjava finansijske obaveze, teret pada na drugog, onog kojem je povjereno starateljstvo nad djecom.

“To pogoršava opći položaj drugog roditelja, s obzirom na to da mora pronaći alternativne izvore sredstava”, zaključuje.

Gashi i Buja su se za finansijsku pomoć uspjele osloniti na porodicu. Ipak, poteškoće i brige se nastavljaju i za njih i za njihovu djecu.

Buja kaže da mnoge lične stvari mora ostaviti postrani kako bi pokrila troškove izdržavanja svoje kćerke.

“Ne mogu podići kredit, ne mogu uzeti ništa — auto, stan — da svoj život učinim koliko-toliko lakšim”, navodi. “Ne usuđujem se na to zato što oko 100 eura trošim samo na terapiju za dijete.”

Buja dodaje da su pritisak i stres utjecali i na njeno mentalno zdravlje.

“Išla sam kod psihologa zbog stresa i tjeskobe u vezi s time šta me čeka. Kako da sad izdržavam svoje dijete?”

Kako pravosudni sistem i dalje ne štiti samohrane majke kao što su Buja i Gashi, isplata alimentacija uglavnom zavisi od volje bivših muževa. A s obzirom na to da u brojnim slučajevima ne pridonose dobrobiti svoje djece, najteži teret preuzimaju samohrane majke.K

Naslovna fotografija: CC0.

Ova publikacija je nastala u okviru trećeg ciklusa Programa za stipendisanje novinara u oblasti izveštavanja o ljudskim pravima, uz podršku Kancelarije Evropske unije na Kosovu. Nacionalna zadužbina za demokratiju (NED) takođe pruža podršku realizaciji ovog programa. Realizacijom programa rukovodi Kosovo 2.0 u saradnji s Kosovskim centrom za rodne studije (KCGS) i Centrom za ravnopravnost i slobodu (CEL). Sadržaj publikacije je isključiva odgovornost organizacije Kosovo 2.0 te nužno ne odražava stavove finansijera.