Yasmin Benoit se u svojim ranim tinejdžerskim danima nije mogla poistovjetiti sa svojim prijateljima kada bi razgovarali o simpatijama, spolnim nagonima ili prvim romantičnim sastancima. Neprestano su joj postavljali pitanja koja su se ticala njene očigledne nezainteresovanosti za druge osobe u tom smislu. Kasnije su je ispitivali u pogledu njene seksualne orijentacije — ako ne spominje momke, vjerovatno je privlače djevojke. Međutim, znala je da nije lezbijka.

Potom je jedna njena prijateljica uvela Yasmin u svijet Tumblra, društvene mreže na kojoj je počela da čita iskustva mladih osoba bliska njenim. Tako je shvatila da je aseksualna. Danas je svjetski poznata aseksualna aktivistica, manekenka, spisateljica i predavačica.

Aseksualnost podrazumijeva nedostatak seksualne privlačnosti prema drugima ili nizak stepen zainteresovanosti za seksualne aktivnosti, bez obzira na rodnu pripadnost. Smatra se seksualnom orijentacijom, sličnom onoj u okviru koje se neko izjašnjava kao lezbijka, gej, biseksualna osoba ili kvir (A u skraćenici LGBTQIA odnosi se na aseksualnost). Međutim, mnogi nisu svjesni toga šta znači biti aseksualna osoba.

Nakon što ju je časopis Cosmopolitan okarakterisao kao “neobično lice aseksualnosti”, a zbog njenog manekenskog angažmana, Yasmin je pokrenula inicijativu #ThisIsWhatAsexualLooksLike (“Ovako izgleda aseksualnost”), i to s ciljem da pokaže raznolikost zajednice aseksualnih osoba. Pored toga, jedna je od osoba koje su ustanovile 6. april kao Svjetski dan aseksualnosti.

Yasmin je ove godine među glavnim govornicama na Međunarodnoj konferenciji o ljudskim pravima koju Civil Rights Defenders priređuje u okviru EuroPridea u Beogradu. EuroPride 2022 traje od 12. do 18. septembra.

Yasmin je održala predavanje na temu “Raskrinkavanje mitova o aseksualnosti”, podcrtavši najveće probleme s kojima se aseksualne osobe suočavaju kao jedna od najslabije zastupljenih i najneshvaćenijih grupa unutar LGBTQIA+ zajednice. Yasmin je govorila o tome kako je neophodno da se aseksualnost razumije onako kako se razumijevaju druge seksualne orijentacije — kao spektar nijansi. Primjera radi, ako nekoga seksualno ne privlači određeni spol, to ne znači nužno da ta osoba ne želi romantičnu vezu ili da nikada neće iskusiti seksualne odnose. Aseksualne osobe mogu osjetiti romantičnu/platonsku, čulnu ili estetsku privlačnost, kao i druge vidove privlačnosti koji nemaju veze sa spolnošću.

Prema Yasmininim riječima, na aseksualnom spektru je 1% svjetskog stanovništva, tj. malo više od 70 miliona osoba.

“Taj broj je veći od broja stanovnika pojedinih zemalja”, naglasila je.

Yasmin je u saradnji sa najvećom evropskom organizacijom koja se bavi pravima LGBTQIA+ osoba, Stonewallom, pokrenula prvu inicijativu vezanu za prava aseksualnih osoba u Velikoj Britaniji — “Stonewall x Yasmin Benoit Ace Project”. U sklopu tog projekta istražuje se pitanje diskriminacije aseksualnih osoba u Velikoj Britaniji.

Nakon njenog izlaganja na Konferenciji, K2.0 se sastao sa Yasmin te smo s njom porazgovarali o zabludama, predstavljenosti i zastupljenosti, diskriminaciji i o svemu ostalom što je vezano za aseksualnost.

K2.0: Jučer ste na Konferenciji održali prezentaciju koju je publika odlično primila te ste tom prilikom razotkrili brojne mitove i zablude u vezi sa aseksualnošću. Međutim, koju pogrešnu predstavu biste izdvojili kao najštetniju po aseksualne osobe?

Yasmin Benoit: U tom pogledu je vjerovatno najznačajnije to što se smatra da mi fizički ili psihički nismo u redu, jer se sve zablude vrte oko ideje da postoje fizički ili psihički problemi.

Ako to smatraju problemima fizičke prirode, ljudi misle da se radi o hormonskom poremećaju. Taj problem se vjerovatno može riješiti lijekovima ili nekim drugim preparatima koji će vam popraviti libido, koji će vam popraviti hormone.

Ako to smatraju problemima psihičke prirode, onda misle da se radi o nekom društvenom oboljenju, ili pak utjecaju društva — pitaju se da li je to trauma ili samo loš karakter odn. loše iskustvo.

Rijetko se susrećemo s onima koji se izjašnjavaju kao aseksualne osobe. Isto tako smo rijetko u prilici da čujemo nešto o njihovom iskustvu, stoga nema šireg razumijevanja aseksualnosti i ljudi iz aseksualne zajednice. Upravo zato me zanima vaše životno putovanje. Kako ste se pronašli? Kako ste prihvatili sebe?

Drugi stalno pokušavaju da utvrde šta nije u redu sa mnom. Prije bi me skoro svaki dan neko pitao koje sam seksualnosti — ljudi su nastojali da utvrde zašto na neke stvari ne reagujem kao ostali. Nisam uspijevala da se adekvatno izrazim. Ponekad bih govorila da sam strejt, ali bih napomenula da mi se muškarci ne sviđaju, što je bio neki moj pokušaj neutralizacije. Kada bi me neko pitao da li sam gej — pa, odgovorila bih da mi se ne sviđaju ni žene.

Na kraju mi je jedna prijateljica rekla da sam možda aseksualna. Mnogo vremena je provodila na Tumblru, pa je čula za aseksualnost, a prvenstveno zato što su se u to vrijeme razgovori vodili upravo na toj platformi. To me je navelo da sve pročešljam.

Tako sam saznala za aseksualnost — kroz to konstantno zapitkivanje u vezi sa orijentacijom. Na pitanja tog tipa nisam imala odgovor, ali su me ipak podstakla da samu sebe analiziram. [Aseksualnost] nije bila zastupljena nigdje… Mislim, nije se spominjala u tradicionalnim medijima…   

Tinejdžeri su masovno koristili internet i stvarali vlastite sadržaje, pa je bilo dosta toga ličnog. Mnogi su kačili vlastite priče. Kako sam pronalazila priče i svjedočanstva drugih ljudi, tako sam spoznavala da su ta svjedočanstva veoma slična mojima. Tako sam se i upoznala sa pripadajućom terminologijom, mada mi još nije bilo sasvim prijatno da je upotrebljavam. Razlog je to što su sve informacije koje sam pronalazila bile u prvom licu, što me je nagnalo da ih konstantno preispitujem, da ispitujem da li se radi o legitimnoj orijentaciji ili samo o iskustvu jedne određene grupe adolescenata.

Postoje brojne varijacije skraćenice koja se koristi za grupisanje seksualnih i rodnih identiteta. Vremenom je ona ustaljena, LGBT, proširena da bi se odalo priznanje raznovrsnim iskustvima. Koliko aseksualnim osobama znači to što se unutar skraćenice nalazi i slovo A?

Mislim da je važno ubacivati i A. [Prvobitna skraćenica] mi u svakodnevnom razgovoru ne smeta — i sama često kažem “Q+” jer je kraće. Međutim, što se tiče organizacija, udruženja i sl, mislim da to na neki način pokazuje stepen posvećenosti zajednici. Nema razloga da se ne drže standarda inkluzivnosti zato što su se eksplicitno založili za to.

Dakle, kada obuhvatite i A, time pokazujete da znate šta to znači, da znate kroz šta ova zajednica prolazi i da želite da u vezi s time nešto preduzmete.

U svom izlaganju ste naveli statističke podatke koji su zabrinjavajući — između ostalog i to da je 89% aseksualaca u ormaru [tj. da se javno ne očituje o svojoj orijentaciji]. Zbog čega aseksualne osobe najviše oklijevaju da izađu iz ormara te biraju da se u javnosti ne izjašnjavaju kao aseksualne osobe?

Mislim da aseksualne osobe biraju da ostanu u ormaru prvenstveno zbog onoga zbog čega su i osobe drugih orijentacija u ormaru, a to je strah od negativnih reakcija. Boje se neprihvatanja, boje se manjka razumijevanja, boje se da će ih drugi percipirati kao abnormalne, poremećene, bolesne. Čak i one osobe koje još ne znaju šta je aseksualnost imaju razne stavove prema aseksualnosti. Naučeni smo da je odsustvo seksualne privlačnosti loše, bez obzira na to da li razumijete aseksualnost ili ne.

Prema tome, mislim da postoji bojazan od toga šta će drugi reći, bojazan da će vas drugi smatrati čudakom i da će vam postaviti milion pitanja.

Kako se očituje diskriminacija nad aseksualnim osobama? Sa čime se ta populacija najčešće suočava?

Uzmimo za primjer zdravstvo — 10% aseksualaca se podvrgava konverzijskoj terapiji, a zato što je ova orijentacija u Dijagnostičko-statističkom priručniku za mentalne poremećaje i u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti patologizovana kao “poremećaj hipoaktivnog seksualnog nagona”. Dakle, kad se obratite zdravstvenom radniku/ci i opišete aseksualnost, postoji vjerovatnoća da će pomisliti da ste bolesni, pa će vam propisati terapiju, dati vam neke lijekove i pokušati da od vas napravi strejt osobu. Neće tek tako razumjeti to da ste aseksualni i da je to vaša orijentacija.

Kroz slično su prolazile i prolaze osobe drugih orijentacija.

Nadalje, ni na radnim mjestima nemamo istu zaštitu u pogledu regulativa i direktiva o ravnopravnosti, a naročito ne u Velikoj Britaniji.

U britanskim zakonima o govoru mržnje ne postoje odredbe koje nalažu zaštitu aseksualnih osoba, iako smo i dalje izloženi mržnji. Još nailazimo na žestoko osporavanje. I dalje drugi žele da nas poprave.

Iz istraživanja se vidi da je među najvećim problemima za aseksualne osobe – mentalno zdravlje. Kao što je slučaj i sa ostalim LGBTIAQ+ identitetima, aseksualne osobe često nailaze na sumnjičavost, nepovjerenje i odbacivanje — nerijetko mogu čuti opasku: “Polako, tek treba da pronađeš pravog/pravu.” Pojedini čak pokušavaju da natjeraju aseksualne osobe na seks, i to iz sasvim pogrešnog uvjerenja da će time otkloniti manjak seksualne privlačnosti. Kako se sve to odražava na emocije aseksualnih osoba?

Takva iskustva vas otuđuju, izoluju vas od drugih, zato što niko u stvari ne shvata ko ste i šta ste. Kao da je vaša aseksualna orijentacija jedna od glavnih karakteristika bez obzira na to ko i šta želite da budete… pa treba da određuje ostatak vašeg života, da određuje kako bi trebalo da izgleda vaša budućnost.

Ljudi vam govore da će vam u budućnosti vjerovatno biti teško pošto se ne uklapate u određeni kalup, a to može biti i te kako otuđujuće. Mimo toga, ne upoznajete se sa osobama koje su poput vas, nemate pristup ljudima u stvarnom životu, niste okruženi primjerima onoga što ćete biti u budućnosti. Dakle, sve to vas čini još depresivnijim i anksioznijim, jer ljudi su društvena bića — a teško možete biti društveni i otvoreni onoliko koliko želite ako vas ljudi ne razumiju ili ako se s vama ne mogu povezati.

Heteronormativnost, problematične ideje “porodičnih vrijednosti” i nuklearne porodice služe kao osnova za diskriminaciju osoba čija seksualna orijentacija ili rodni identitet nije u skladu sa postojećim normama. Taj vid diskriminisanja postoji jer homofobi i transfobi zamišljaju društvo u kojem nema ni pristora ni empatije za gejeve i transrodne osobe. Heteronormativnim stavovima se diskriminiše svako ko nije heteroseksualan te čiji rodni identitet i biološki spol nisu prilagođeni [normama]. Međutim, čini se da aseksualne osobe možda uspijevaju da izbjegnu diskriminaciju u ovom konkretnom obliku. Da li to stvara jaz između aseksualnih i drugih osoba koje su pod LGBTQIA+ kišobranom?

Da, toga ima unutar LGBTQIA+ zajednice. Preovladava neki čudni mentalitet koji u velikoj mjeri podsjeća na takmičenje u ugnjetenosti — što se svodi na to da se računa jedino ako ste doživjeli određenu količinu diskriminacije. Mislim da to nije dobar način utvrđivanja značaja orijentacija, odn. vrijednosti pojedinih iskustava. Ima gejeva koji žive lagodne i privilegovane živote, što ih ne čini ništa manje gejevima. To ne znači da su njihova iskustva manje važna.

Sve ono što šteti kvir zajednici šteti i aseksualnoj, a sve ono što šteti nama šteti i kvir zajednici.

Heteronormativnost utječe na aseksualnu zajednicu. Ako je razgradite za nas, razgradit ćete je i za sve ostale. Ako je razgradite za njih, razgradit ćete je i za nas. Prema tome, sve ovo je dio iste borbe.

Kreirali ste hešteg #ThisIsWhatAsexualLooksLike te pozvali i druge osobe sa aseksualnog spektra da ga koriste. Na jučerašnjem izlaganju ste rekli da je hešteg posljedica rasnog izbjeljivanja s kojim ste se do sada često susretali. Da li ste imali osjećaj da vam ljudi ne vjeruju da ste aseksualka zato što se ne uklapate u taj trajni narativ u čijim okvirima se crnkinje smatraju hiperseksualizovanim?

Pa, tu je bilo više faktora. Ljudi bi mi često govorili: “Ne izgledaš mi kao aseksualna osoba.” Ja bih odvratila: “Pa kako to izgleda aseksualna osoba?” Ja imam upravo takav izgled — ovako izgleda aseksualnost.

Iza svega ovoga leži to što crnkinje nisu smatrane aseksualnim osobama, dok su mene konkretno uvijek osuđivali na osnovu izgleda.

S druge strane, na internetu sam primijetila da aseksualnost u velikoj mjeri predstavljaju međusobno veoma slični američki tinejdžeri, bijelci, i pomislila sam da je nemoguće da su svi takvi. Pošto sam u prilici da se upoznajem sa aseksualnim osobama u stvarnom životu, shvatila sam da taj odsječak ne predstavlja cijelu populaciju, već da se radi samo o onome što obično možemo vidjeti.

Došla sam na ideju da kreiram hešteg, čime bi se aseksualnoj zajednici pomoglo da povrati sposobnost djelovanja i tako bude u stanju da predstavlja samu sebe. Time bi se zajednici ujedno osiguralo sredstvo pomoću kojeg bi njeni članovi uvidjeli da je raznolika. Nas u aseksualnoj zajednici je vrlo malo.

Mnogi nikada ne upoznaju aseksualnu osobu u stvarnom životu i mislim da nije zdravo biti u sastavu zajednice čije članove nikada niste vidjeli. Dakle, samo ukucajte hešteg, malo prelistajte i pronaći ćete ljude različitih dobi, rodne pripadnosti, rase, nacionalnosti itd. Hešteg je korisno sredstvo, ne samo zbog toga što omogućava da aseksualne osobe vide jedne druge, već i zbog toga što omogućava i da osobe izvan aseksualne zajednice vide koliko je raznolika.

Negdje sam pročitala da zbog preslabe zastupljenosti [aseksualne zajednice] u medijima veliki broj ljudi miješa aseksualnost sa celibatom, koji podrazumijeva svjesnu apstinenciju od spolnih odnosa, a ne seksualnu orijentaciju. Smatrate li da je došlo do nekih promjena kada je riječ o načinu na koji se aseksualne osobe i aseksualnost prikazuju u medijima?

Mislim da se stanje na planu naše vidljivosti postepeno poboljšava, s tim da se nije drastično popravilo u odnosu na vidljivost drugih orijentacija. Posljednjih deset godina, ili malo manje, stalno govorimo o transrodnosti, tako da sad svi znaju šta je to.

To je postala goruća tema. O njoj se raspravlja na televiziji, u novinama, serijama… A onda uzmete u obzir da je zajednica aseksualnih osoba gotovo podudarna sa onom transrodnih osoba po brojnosti, ali da nije na isti način uključena u društvene tokove. Prema tome, mislim da se — iako se u pojedinim videoigrama, knjigama i serijama pojavljuju aseksualni likovi — stanje nije toliko popravilo ako ga uporedimo sa eksplozijom drugih orijentacija .

Još smo u nekoj ranoj fazi. Međutim, i transrodna prava su u ranoj fazi i nije zabilježen ogroman napredak, s obzirom na napredak koji su u proteklih deset godina ostvarile druge orijentacije.

Zašto je važno obilježavanje Međunarodnog dana aseksualnosti?

Ja sam se toga dosjetila, a zato što sam smatrala da slične inicijative nisu inkluzivne — odn. obilježavani su datumi značajni u pojedinim kulturama, ali u razmatranje nije uzet međunarodni aspekt. Sva naša sredstva obično dolaze iz Velike Britanije i SAD-a — gdje smo i najvidljiviji — i to od anglofone bjelačke populacije.

Način na koji raspravljamo o kulturološkom uklapanju svojstven je određenoj kulturi. Aseksualna zajednica je brojna u Indiji i Brazilu, recimo, a postoji i u Nigeriji. Ipak, niko iz tih krajeva svijeta nije uključen u pojedine diskusije.

Dakle, svrha Međunarodnog dana aseksualnosti jeste da se prošire vidici i da osobe iz različitih zemalja dobiju platformu, a nadamo se da će tako i naša sredstva biti osigurana drugim kulturama. Čak i ovdje u Srbiji — maloprije mi je neko rekao da je ovdje teško upoznati aseksualne osobe i da je cijeli pripadajući diskurs različit od onog u Velikoj Britaniji. Održavala sam izlaganja u raznim zemljama: u Rumuniji, Češkoj… Situacija je svugdje različita. Mislim da je izuzetno važno istaći o kojim razlikama je ovdje riječ te se na neki način prilagoditi konkretnim zemljama i kulturama.

Naslovna fotografija: Igor Čoko / K2.0.