U detalje | Dijalog

Zaboravljena dolina

Piše - 16.08.2021

Pogranični deo Srbije gde ljude ne može da spoji ni glad ni nezaposlenost.

Stanovnici ovog dela jugoistočne Srbije ― opštine Bujanovac, Preševo i Medveđa ― nisu saglasni ni oko naziva ove male regije. Jedni je zovu “Preševska dolina”, drugi “Pčinjski okrug” (pojam koji ne obuhvata Medveđu). No, svi se slažu kada koriste termin “dolina gladi”, opisujući područje duboko podeljeno po svim osnovama, izuzev po ekonomskoj nemaštini. 

I Albanci i Srbi, ali i ostali koji žive u ovom delu Srbije na granici sa Kosovom i Severnom Makedonijom, slažu se da tu nema budućnosti, dok sadašnjost zavisi od dijaspore, odnosno sredstava koja oni koji su otišli šalju porodicama, i onog što troše kada dođu na odmor, što je, uglavnom, jednom godišnje. 

Koliko zavise od dijaspore, stanovnici Doline najbolje su videli kada su se sve granice zatvorile sa pandemijom i merama koje su usledile. Međutim, ni zatvorenost i strah od bolesti nisu bili dovoljni da približe ljude koji u Dolini zajedno žive i gladuju. 

Podela je jasna i u kafićima, na ulicama, u školama, u medijima… Podele su tako duboke da se ljudi ne libe reći da samo žive jedni pored drugih, a ne jedni sa drugima. 

Takav život znači da se često doslovno Albanci i Srbi ne mogu sporazumeti ako ne govore neki treći, zajednički, jezik, najčešće engleski. Gotovo je nemoguće naći Srbe koji govore albanski, a sve ređe i Albance koji govore srpski, što se posebno odnosi na Preševo i naročito mlade koji pohađaju odvojene škole. 

Zajednički su im, ipak, snovi jer i jedni i drugi sanjaju da svoje živote nastave daleko od Doline. Istovremeno, političari kao da sve ovo ne vide. 

Obećanja i planovi na papiru

Pre ukidanja viznog režima za Srbiju, ova zemlja je bila među prve četiri po broju tražilaca azila u zemljama EU, odmah iza Avganistana, Rusije i Iraka. Mahom su to bili građani sa juga Srbije, uključujući i opštine Preševo, Bujanovac i Medveđa. 

Prema postojećim, prilično oskudnim podacima, u ovom delu Srbije živi manje od 70.000 ljudi. Većina su Albanci, mada nema pouzdanih podataka bilo o broju stanovnika ili o etničkoj strukturi. Zadnji popis ― koji su Albanci bojkotovali ― održan je 2011. godine. Jedan od razloga bojkota leži u tvrdnjama političkih lidera da ni prethodni popis, od 2002, nije pouzdan, odnosno da ne odslikava pravu etničku strukturu stanovništva. 

Ardita Sinani, gradonačelnica Preševa, tvrdi da je samo u ovoj opštini nezaposlenost oko 70 posto.

Kako nije poznato koliko ljudi živi na ovom prostoru, teško je reći i koliko ih je otišlo u prethodnim godinama. Ipak, na ulicama je primetno malo ljudi. 

Povoda za odlazak je, pak, mnogo. Jedan od glavnih koji muči stanovnike svih opština u ovom delu Srbije godinama, jeste nezaposlenost, koja je ― kao i u celoj zemlji ― tokom pandemije porasla. No, ponovo, pouzdanih podataka o stopi nezaposlenosti nema. 

Dok vlasti u Beogradu tvrde da se ništa dramatično na tom polju ne dešava u Srbiji, nevladin sektor je vrlo skeptičan. Istovremeno, Ardita Sinani, gradonačelnica Preševa, jedina je koja tvrdi da je samo u ovoj opštini nezaposlenost oko 70 posto

Stanovnici ove tri opštine decenijama već slušaju obećanja da će se stanje popraviti. Gledaju kako političari sklapaju sporazum nakon sporazuma, plan nakon plana, ali u njihovim životima sve ostaje isto. 

U Preševu se nekad čini kao da je vreme stalo, dok se građani bore da nađu način da nastave živeti. Photo: Dejan Kožul

U poslednjih 20 godina potpisana su tri sporazuma. Prvo je 2000. godine formirano Koordinaciono telo Vlade Srbije za ove tri opštine. Sedište je u Beogradu, a kancelarije i u Preševu i Bujanovcu. Osnovni cilj, stoji na veb-stranici institucije, jeste da se bavi pitanjima obrazovanja, socijalnim temama, ekonomskim razvojem i osnaživanjem civilnog društva. Telo deluje do danas, ali je teško iz zvaničnih izvora videti šta su im sve aktivnosti. 

Prvi sporazum vezan za ovaj deo Srbije potpisan je 2001. godine, tzv. Končuljski sporazum kojim su prekinuti sukobi koji su se preneli sa Kosova, a strane se obavezale na demilitarizaciju. 

Iste godine, potpisan je “Plan i program za rešavanje krize u opštinama Bujanovac, Preševo i Medveđa”, poznat i kao “Čovićev plan” (po Nebojši Čoviću, tadašnjem zameniku premijera i šefu Koordinacionog tima za jug Srbije) koji je sadržao tačku o “integraciji Albanaca”. Rok za ispunjavanje Plana istekao je 2004. godine. 

Pet godina posle, usledio je novi, i to “Sporazum o principima rekonstrukcije Koordinacionog tela za opštine Preševo, Bujanovac i Medveđa”, potpisan u Beogradu marta 2009. Ovaj sporazum se pozivao na prethodni i trebalo je da se stvore uslovi kojima se svim zajednicama “omogućava da izraze, očuvaju i razvijaju svoj identitet” te da bude garancija za “uključivanje albanske zajednice u državne institucije”. 

Ponovo, malo je toga urađeno na realizaciji zapisanog, a uslovi koji se spominju u Sporazumu nisu se stvorili ni dan-danas. 

Juna 2013. godine, Vlada Republike Srbije, u kojoj su ključnu ulogu igrali Srpska napredna stranka i Aleksandar Vučić, usvojila je “Plan sedam tačaka” koji suštinski nije ponudio ništa novo u odnosu na prethodna dva sporazuma. 

Nada u pomoć spolja

Ragmi Mustafa, predsednik Nacionalnog saveta Albanaca (NSA), kaže kako su se Albanci u Dolini uzdali u garancije međunarodne zajednice za ostvarenje svojih prava. No, i sa te strane malo pomoći dolazi. Mustafa kaže da u Srbiji nema političke volje da se menja stanje u ovom delu zemlje ― i da se to ogleda i u postojećem zakonodavstvu. 

“Vlada Republike Srbije ne pokazuje političku volju i spremnost za integraciju Albanaca Preševske doline, kao i za ozbiljnu reformu ustavno-pravnog okvira, što bi poboljšalo položaj manjina u Srbiji, a posebno Albanaca”, Mustafa ističe.

Mladi ljudi u Bujanovcu i drugim opštinama u Dolini pokupavaju naći način za ostanak i opstanak. Foto: Dejan Kožul.

Predstavnici Albanaca koji učestvuju u vlasti na državnom nivou pokušali su uticati na promene zakonodavno-pravnog okvira. Jedan od njih, Šaip (Shaip) Kamberi, predsednik poslaničke grupe Ujedinjena dolina-SDA u Skupštini Srbiji, i ujedno predstavnik Albanaca, ove godine progovorio je o, po njemu, potrebnim reformama ustavno-pravnog okvira, povezujući ih sa zahtevima EU o reformi pravosuđa. 

Reakcija iz Beograda je bila negativna, te se brzo našao na meti provladinih medija i samog predsednika Aleksandra Vučića, koji je Kamberijev pokušaj opisao kao zalaganje za “nezavisno Kosovo” i odvajanje Preševske doline. “On misli i da bi najbolja Srbija bila Srbija bez Preševa, Bujanovca i Medveđe, Srbija bez Kosova”, protumačio je Vučić. 

Kamberi ga je pokušao demantovati putem svog ličnog profila na Fejsbuku, na kojem je napisao kako “nema nikakav problem sa Srbima”, ali da se ne slaže sa Vučićevom politikom, dodajući da se zalaže za demokratsku Srbiju. 

U razgovoru sa K2.0, Kamberi pak kaže da je njegova namera bila “skratiti procedure izmena Ustava”. 

“Davanje i uzimanje tuđih teritorija se zabranjuje i to je činjenica.”

Ljiljana Stojanović, novinarka.

Kamberi i drugi, a naročito albanski politički lideri iz Doline, očekuju da status ovog dela Srbije bude važan deo u završnici dijaloga između dve zemlje koji traje od 2011. pod posredstvom EU. 

Mustafa rešenje statusa ovog dela Srbije smatra “garancijom trajnog mira”, ali ističe da je svima jasno da su stavovi dve strane dijametralno suprotni. 

Ljiljana Stojanović, urednica portala Jugpress.com, agencije koju je osnovala nevladina organizacija Centar za demokratiju i razvoj juga Srbije, kategorično podseća da je dogovor potreban, ali da ne može biti ni reči o razmeni teritorija, o čemu se s vremena na vreme može čuti u javnosti. 

“Davanje i uzimanje tuđih teritorija se zabranjuje i to je činjenica”, kaže Stojanović, naglašavajući stav koji i predstavnici međunarodne zajednice u zadnje vreme potenciraju. 

Dogovor koji svi priželjkuju

Između sporazuma i pregovora, kaže Stojanović, nema mesta, ni suštinskog interesa, za ljude. Ona podseća i na postojanje Koordinacionog tela, te kaže da na terenu njihove aktivnosti nisu vidljive. 

“Ako neko želi da te opštine stvarno budu u Srbiji, onda mora da razgovara sa ljudima”, naglašava Stojanović. “To je prvi važan korak. Zbog toga jeste napravljeno Koordinaciono telo koje postoji, ali kao da ga nema, jer se na terenu uopšte ne vidi.”

Kaže i da ima osećaj da je trenutni stav Beograda “da svesno gura Dolinu pod nadležnost Prištine”. Kao dokaz podseća na nedostatak pomoći ovom kraju nakon poplava koje su pogodile prošle godine u leto, te ponovo ove godine u zimu (januara 2021). 

“Ako prestoni grad, u kome sedi Vlada Srbije, ne pokaže nikakvo interesovanje, niti uputi pomoć poplavljenim ljudima u Bujanovcu, a poplava se dogodila prošle godine, a u međuvremenu stigne pomoć sa Kosova i iz Albanije, zašto to radite?” postavlja pitanje Stojanović.

Da bi pomoć bila konkretnija, ponavljaju, potreban je dogovor između Beograda i Prištine.

I iz Prištine i Albanije je ovog leta ka Dolini upućena pomoć u vrednosti od više od 100.000 evra. Istovremeno, Beograd je preko Koordinacionog tela odlučio da pomoć uputi pojedinim domaćinstvima ― oko 130, koliko ih se prijavilo ― u maksimalnom iznosu od 1000 evra. 

Kamberi pak tvrdi da je i Priština “stidljiva” u pružanju pomoći ovom kraju, dodajući da nije dovoljno delovati u “ad hok situacijama”, misleći na poplave. On je kategoričan u zahtevu da Albanci u ovom delu Srbije očekuju uspostavu programa mera u Prištini.  

A da bi pomoć bila konkretnija, ponavljaju, potreban je dogovor između Beograda i Prištine. 

Od 2016. godine, u ovom zanemarenom dijelu Srbije, uz pomoć EU, smešteni su migrantski kampovi koji su za mnoge koji tu rade jedini način da prežive. Photo: Dejan Kožul

“Novi početak pregovora ne obećava, ali na jugu Srbije ne gube nadu”, kaže Kamberi, upozoravajući da postoji malo nade da se nađe rešenje pre izbora koji su zakazani za sledeću godinu. 

Ono oko čega se svi sagovornici K2.0 u Dolini slažu jeste da je stanovništvo u statusu taoca odnosa dve države. 

Ljiljana Stojanović primećuje kako u poslednjih nekoliko godina više nema ni priče o zajedničkom životu zajednica koje povezuju isti životni problemi. Umesto toga, u javnom diskursu, smatra Stojanović, nameće se strah ljudi od ljudi, “što dovodi do toga da nije baš uputno razgovarati sa ljudima druge nacije ili biti viđeni sa njima”.

“Ljudi iz jedne i druge zajednice reaguju na isti način, imaju iste probleme ― kako da prežive i kako da im deca ostanu tu gde su rođena”, zaključuje. 

Ograde i kampovi

U tako nesređenom prostoru, u kome se mnogi stanovnici osećaju kao žive na načijoj zemlji, odlukom vlasti iz Beograda, uz podršku EU, od 2016. godine smešteni su kampovi za ljude u pokretu koji prelaze Balkanskom rutom. 

Pored kampova, pre godinu dana, opština Preševo, tačnije mesto Miratovac, koje je uz samu granicu sa Severnom Makedonijom, prostor je na kojem se podiže ograda čiji je cilj zaustaviti migrante od daljeg kretanja ovim delom rute.

Plan je bio pokriti ogradom čitavu dužinu granice sa Severnom Makedonijom, odnosno nekih 150 kilometara, ali realizacija baš i ne teče kao što se zamislilo.

Ograda se, tvrdnjama nekih medija, podiže sredstvima EU, mada o tome nema zvanične potvrde. Ograda je izgrađena na zemlji otkupljenoj od meštana. 

U zvaničnim dokumentima Vlade stoji da je cilj podizanja ograde sprečavanje eventualnog masovnog prelaženja granice “zbog prevencije širenja koronavirusa”. Više od toga do danas javnost u regiji, ali ni samoj Dolini, ne zna. 

Plan je bio pokriti ogradom čitavu dužinu granice sa Severnom Makedonijom, odnosno nekih 150 kilometara, ali realizacija baš i ne teče kao što se zamislilo. Ograda je vidljiva samo u predelu blizu graničnog prelaza.

Stotine hiljada eura utrošeno je ogradu koja treba da zaustavi migracije u blizini Miratovca, ali jedva dinar na popravlanje uslova života u tom mestu. Foto: Dejan Kožul.

Kamp u Preševu primi i oko 1.000 ljudi i zatvorenog je tipa, odnosno za svaki izlazak je potrebna dozvola. Smešten je u nekadašnjoj fabrici cigara, koja je obnovljena novcem međunarodnih donatora. Kamp u nadležnosti Komesarijata za izbeglice Srbije i infrastruktura osiguravaju poslove za znatan broj ljudi iz regije. 

Slično je i u kampu u Bujanovcu, koji ima kapacitet za oko 200 ljudi. 

Srpske vlasti u ova dva kampa neretko šalju ljude, protiv njihove volje, koje pronađu u drugim delovima Srbije, uključujući Beograd ili one koje pronađu u blizini granice sa Mađarskom ili Hrvatskom. 

Međutim, kako meštani, naročitoi mladi, tako ni ljudi u ova dva kampa, nemaju nameru ostati u Dolini, niti u regionu. 

 

Naslovna fotografija: Dejan Kožul