Zavirimo u živote kosovskih pionirki književnosti i likovne umjetnosti - Kosovo 2.0

Počevši šezdesetih i nastavivši sedamdesetih godina — nakon osnivanja Univerziteta u Prišini — kosovske Albanke su polako prodirale u javnu sferu. Zapošljavale su se u tvornicama, općinama i drugim javnim ustanovama, ali i su se počele i umjetnički izražavati kroz razne medije, uključujući poeziju i slikanje.

Kako je Ibrahim Rugova naveo u članku “Poezija lirike, introspekcije i ironije” (1983), prve albanske pjesnikinje objavile su svoje stihove 1972. godine. Navedimo samo neke od njih: Edi Šukriju (Shukriu), Fljora (Flora) Brovina, Fehime Seljimi (Selimi), Špresa (Shpresa) Vinca Tuda, Miradije Ramići (Ramiqi), Sadete Emerlahu (Emërllahu), Šefkije Berbatovci (Shefkije Bërbatovci), Meruše Đošaj (Merrushe Gjoshaj), Aferdita Skenderi (Afërdita Skënderi), Ćibrije (Qibrije) Demiri, Nerimane Kamberi…

S druge strane, žene su se u likovnoj umjetnosti tek kasnije nematnule, i to prvom kolektivnom izložbom pod nazivom “Femrat Krijuese ‘82”, na kojoj su između ostalih prikazana djela Violjete Džaferi (Violeta Xhaferi), Ljubice Hadžiju (Lubica Haxhiu) i Veste Nura.

Odlučila sam se susresti s nekima od spomenutih osoba, koje su u sebi utjelovile borbu njihove generacije za jednake mogućnosti, kao i za slobodu vlastitog kreativnog izraza kao žena.

Violjeta Džaferi

S Violjetom Džaferi sastala sam se u njenoj kući udaljenoj od Prištine samo nekoliko minuta vožnje automobilom. Sama po sebi umjetnička galerija, kuća sadrži veliki dnevni boravak i kuhinju, gdje je svaki kutak obilježen posebnim Džaferinim crtežima i gravurama.

Zidovi su prepuni njenih slika, grafika, starih i novih fotografija, te crteža njenih nećaka; svjetiljke, lustere i vaze izradila je od recikliranih materijala. Na spratu su njeni studio i biblioteka, u kojima i dalje dizajnira namještaj i slika.

Ručno rađene zavjese ukrašene obrisima mnoštva ptica i cvijeća — što je isto tako sama osmislila — odvajaju studio od spavaće sobe.

Violjeta Džaferi (73 godine) svestrana je umjetnica koja je stvorila ogromnu količinu djela u različitim domenama umjetničkog izražavanja kao što su kostimografija, slikarstvo i dizajn enterijera.

Džaferi je 1972. godine i diplomirala kostimografiju na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu.

“Studentski život u Beogradu bio je sjajan. Čitali smo mnogo, književnost i filozofiju. Često smo se okupljali s albanskim studentima/cama koji su studirali u Beogradu, Sarajevu ili Zagrebu. Mnogo smo i putovali, budući da nam u to vrijeme nisu trebale vize. Tako smo odlazili u Pariz i posjećivali galerije da vidimo umjetnička djela velikih majstora/ica. To nam je davalo osjećaj neizmjerne slobode”, priča Džaferi.

Džeferi se po okončanju studija u Beogradu vratila u rodnu Prištinu i nedugo zatim dobila posao u Narodnom pozorištu Kosova. Dizajnirala je kostime za više od 100 predstava, a bila je i glavni kostimograf na dva filma u produkciji javne produkcijske kuće “Kosova Film”: “Kad proleće kasni” (1979.) i “Proka” (1984). U tom periodu radila je i u pećkom Kombinatu kože i obuće dizajnirajući jakne, obuću i druge kvalitetne proizvode od kože. Dizaji koje je tada izrađivala obišli su razne sajmove i modne revije na prostoru Jugoslavije.

Početkom devedesetih — kada je na vlast došao Slobodan Milošević, zbog čega se političko stanje na Kosovu pogoršalo — Džaferi je sa svoje dvoje djece odlučila emigrirati u Norvešku kako bi se njeni život i karijera mogli nastaviti normalnim tokom.

U deset godina koliko je živjela u inozemstvu, Džaferi je prezentirala svoje radove na mnogobrojnim grupnim i samostalnim izložbama održanim u Oslu, Kristijansandu i drugim gradovima. U tom razdoblju je kontinuirano radila na grafikama i slikama. Njena djela su predstavljena na prestižnim aukcijama na širom Norveške i u renomiranim norveškim umjetničkim časopisima.

“Oduvijek sam znala da se želim baviti slikanjem iako sam studirala kostimografiju. Slikanje mi je prirodniji način ekspresije. S tim u vezi sam svoju pažnju na kraju usmjerila na slikarstvo i likovnu umjetnost radije nego na ono što sam studirala (kostimografiju).”

Godine 2003, Violjeta Džaferi je otvorila dvije samostalne izložbe u Nacionalnoj galeriji Kosova u Prištini i u Nacionalnoj galeriji umjetnosti u Tirani, u okviru kojih je prikazala seriju radova nastalih između 1994. i 2002. godine.

Serijom ogromnih i raznobojnih slika koje je izložila u Prištini i Tirani obuhvatila je događaje, prizore i druge simbole koje svakodnevno viđa na televiziji. Izložba, pa i serija u cjelini predstavlja kritiku medija koji određuju na šta žele staviti akcent i šta bi to ljudi trebali vidjeti.

“Danas je u umjetnosti sve prerađeno. Ništa više ne može biti novo i ništa više ne možete “otkriti”. Savremeni umjetnici/e mogu biti dobri jedino ukoliko znaju koje ideje trebaju odabrati da bi ih potom mogli kopirati i modificirati na autentičan način”, objašnjava Džaferi.

I dan-danas slika i radi na dizajnu enterijera, te je sa svojim sinom dizajnirala enterijere poznatih prištinskih kafića i restorana poput lokala De Rada Brasserie (koji se neko vrijeme nalazio u vlasništvu upravo njene porodice) i Soma Book Station (za koji su osmislili uređenje samo jednog dijela prostorija).

“Ženama je vrlo teško izgraditi karijeru. Bilo je i prije, tako je i sada je. Kada sam bila mlada, sedamdesetih su [vlastodršci] pokrenuli kampanje “emancipacije žena” misleći da je zaposlenje ključni faktor. Željeli su prisiliti žene da rade i pod time su podrazumijevali ravnopravnost.”

“Međutim, ja ne mislim da je to bilo ispravno. Taj proces im je učinio život težim. Moje razmišljanje je bilo: ‘Zašto ne osmisle kampanje “emancipacije” muškaraca, a ne žena?’ Oni bi trebali biti emancipirani i trebalo bi ih se učiti kako da poštuju žene i učestvuju u svakodnevnom porodičnom životu tako što će, naprimjer, pomagati u čišćenju, kuhanju i odgajanju djece. Tako bi bio stvoren balans. Žene onda ne bi morale napuštati svoje poslove nakon što postanu majke”, ističe Džaferi uz osmijeh.

Edi Šukriju

“Mislite da postoje ljudi koji ne pišu?”, pita me šezdesetdevetogodišnja Edi Šukriju čim sam došla i sjela da s njom popijem kafu. “Teško je i pomisliti da ima ljudi koji to ne rade. Svako piše. Život je sam po sebi poezija, tako da u tom smislu ne smatram da je pisanje nešto toliko neobično”, kaže ona uz smijeh, stavljajući naočale i pokazujući mi svoje najnovije knjige.

Edi Šukriju — istaknuta kao jedna od prvih žena s Kosova koje su objavile poeziju na albanskom jeziku — autorica je sedam zbirki poezije. Prvu, “Noćas moje srce slavi”, 1972. godine je objavio časopis Rilindja, dok je najnovija “Ungëshimë”, objavljena 2014. godine u izdanju lista Jeta e Re. Šukriju je napisala i tri drame, od kojih je prva “Povratak Euridike” (Rilindja, 1986), kao i roman “Slomljeno ogledalo” (Koha, Priština, 2015), koji je zapravo biografija njenog nekadašnjeg supruga, Ukšina (Ukshin) Hotija. Njega su jugoslavenske vlasti zatvorile sredinom devedesetih godina, od kada mu se gubi svaki trag.

“Ja nisam žena pisac, žena pjesnik… Želim da me se sjećaju kao pisca, pjesnika”, tvrdi Šukriju nakon nekog vremena. “Svim silama sam se trudila osloboditi ovih predrasuda u želji da se takmičim sa svima kao književnik, a ne da me se svrstava među žene pisce”, napominje ona svojim reskim glasom punim samopouzdanja.

Njeno obrazovanje u oblasti arheologije jasno se odražava na njenu poeziju u kojoj povezuje fikciju i historijske činjenice. U drugim pjesmama — kao što je “Nëna”, iz zbirke “Gjakim” (1979.) — Šukriju piše o borbi žene za duhovnom i intelektualnom slobodom.

Sa svoje 23 godine objavila je prvu zbirku poezije “Sonte zemra ime feston” (Noćas moje srce slavi) koja je doživjela veliki uspjeh. Zahvaljujući tom naslovu, proslavila se u lokalnim književnim krugovima. Godine 1973, godinu dana nakon objave njene prve knjige, postala je članica Udruženja pisaca Kosova.

“Majko, s mukom si me rodila…
I ja sam tebe s mukom rodila,
radi radosti.
S mukom ćeš radost poroditi
A tvoja kći će s radošću roditi,
Izdići ćemo se iznad naše boli.”

— Edi Šukriju

“Naposlijetku… Politička situacija se bila pogoršala. Bilo je to teško razdoblje općenito. Nisam razmišljala o onome što sam činila — kao žena, kao pisac — samo sam pokušavala raditi i truditi se koliko sam mogla u takvim okolnostima”, kaže Šukriju.

“Žene su se međusobno podržavale. Većina nas koje smo se aktivno bavile radom svaka u svojoj struci tada smo pomagale jedne drugima na razne načine. Ja sam osnovala prvu demokratsku organizaciju žena, Forum žena, koji još uvijek postoji u sklopu Demokratske lige Kosova. Tamo smo zastupali naša prava.”

Šukriju i dalje predaje na Univerzitetu u Prištini, nastupa na književnim manifestacijama i provodi veći dio svog slobodnog vremena sa svojom nećakinjom u parku u naselju Ulpijana u Prištini, gdje živi još od sedamdesetih godina.

Aljije Vokši (Alije Vokshi)

S Aljije Vokši sam se sastala u njenom stanu koji se nalazi u centru Prištine. Uprkos poodmakloj dobi i dementnosti, izgleda markantno, što podcrtava šik šešir na njenoj glavi. U društvu je svoje kćerke Zane i svog nećaka, umjetnika Ljorika Silejmanija (Lorik Sylejmani). Krajičkom oka, izdaleka sam spazila impozantnog “Starca u crnom” — jedan od najslavnijih Vokšinih portreta — koji je na mene čekao pored gomile drugih slika.

Vokši je postala poznata kao prva žena s Kosova koja je studirala slikarstvo. Diplomirala je likovnu umjetnost na Univerzitetu u Beogradu 1969. godine, dugo prije otvaranja Akademije likovnih umjetnosti u Prištini. Diplomu je stekla u vrijeme kada nije bilo uobičajeno da jedna žena studira vani, posebno ukoliko je riječ o studiju umjetnosti. U Beogradu je i magistrirala, dok je u Parizu završila još jedan magisterij.

“Oduvijek je bila ambiciozna. Šta god je namjeravala, u tome je i uspijevala. Željela se profesionalno baviti slikarstvom i tako je i bilo”, izdvaja Zana, Aljijina kćerka.

Vokšina djela prikazivana su na brojnim grupnim izložbama, a održala je i osam samostalnih.

Osim djela “Plaku në të zeza” (“Starac u crnom”) — za koji je inspiraciju dobila vidjevši jednog starijeg muškarca kada je posjetila svoje rodno mjesto Pobrđe pokraj Dečana — jedna od najpoznatijih Vokšiih slika je “Plaka në të zeza” (“Starica u crnom”), naslikana 1972. godine. To je portret jedne stare, gorde Albanke s crnom maramom koju je Nacionalna galerija Kosova dodala u svoju kolekciju 1981. godine.

“Briljirala je s portretima. Voljela je slikati izraze na licima ljudi jer je tako mogla prikazivati njihovu osjećajniju stranu. Također je slikala pejzaže, apstrakcije i grube skice”, objašnjava Siljejmani, koji se još od malih nogu zanimao za rad svoje tetke. Upravo on je organizirao njenu posljednju samostalne izložbe postavljenu 2018. godine u galeriji Ministarstva kulture u Prištini.

Mladost Aljije Vokši bila je fascinantna, zadivljujuća poput njenih portreta. Ova umjetnica je bila vrsna sportistica i prije nego što je započela slikarsku karijeru. Obožavala je igrati košarku, istovremeno opsjednuta slikanjem i crtanjem.

“Bila je slobodna žena. Radila je upravo suprotno od onoga što je društvo zahtijevalo od nje. Nije je bilo strah da bude drugačija, već je to objeručke prihvatila!”, dodaje Siljejmani.

Nakon što se 1975. godine vratila sa studija u inozemstvu, pa sve do odlaska u penziju, Vokši je predavala slikarstvo na Fakultetu umjetnosti u Prištini.

“Tamo joj je bilo teško; nisu joj dozvoljavali da napreduje s pozicije asistentice mada je bila stručna koliko i njeni muške kolege, ako ne i stručnija”, naglašava Zana. “Ipak, voljela je predavati, voljela je svoje studente/ice, i bilo joj je zadovoljstvo pružati inspiraciju drugima.”

U toku svoje karijere, djela Aljije Vokši predstavljana su na više samostalnih izložbi širom Kosova, no do sada nije organizirala bilo kakvu retrospekciju čitavog svog opusa.

Miradije Ramići

Početkom sedamdesetih godina, Miradije Ramići je počela objavljivati svoje pjesme u časopisima i novinama — Fjala, Fjala, Zëri i rinisë, Jeta e re, Sfiga, Rilindja i dr.

Danas, sa svojih 66 godina, Miradije Ramići još uvijek aktivno piše, slika i predaje na Fakultetu umjetnosti Univerziteta u Prištini.

Miradije Ramići je slikarica i pjesnikinja koja za sobom ima bogatu karijeru i u slikarskom i u pjesničkom modusu izražavanja. Godine 1978, diplomirala je na Umjetničkoj akademiji Univerziteta u Prištini, na kojoj je i magistrirala 1997. godine.

Napisala je četiri zbirke pjesama: “Drithërimë Ngjyrash” (Rilindja, 1981), “Shi në Pasqyrë” (Rilindja, 1990), “Pëshpërim Mbretërie” (2000), te “Hirësi Prrallore” (2010). Objavila je i niz antologija i kompilacija svojih djela na nekoliko jezika kao što su engleski, italijanski i rumunski.

S druge strane, Ramićine slike su predstavljene u okviru mnogobrojnih kolektivnih izložbi u zemlji i inozemstvu, a do danas je postavila i do 20 samostalnih izložbi i retrospektiva. Slikala je grafike, portrete (u ranoj fazi) i šarene pejzaže na kojima preovladavaju jarke boje.

Vidno druželjubiva, Ramići se ne libi detaljno razgovarati o svakoj od ovih izložbi i izdanja ponaosob. Rado se prisjeća i svojeg rodnog mjesta Požarana u blizini Vitine, svoje mladosti koju je provela u Prištini, te svoje karijere i života uopće.

“Uvijek sam bila naklonjena umjetnosti i ljepoti. Oduvijek sam znala da želim studirati slikarstvo, a kasnije sam se počela i književno izražavati.”

Ramići — čije su pjesme i slike višestruko nagrađivane — izražava se kroz oba medija. Ono što ne može iskazati riječima prenosi kroz sliku i obratno.

“Ženama je teško, vrlo teško, ali život je ionako težak. To je moj moto! Morate biti motivirani i ulagati trud… Tada je sve moguće”, poručuje Ramići uz osmijeh dok mi pokazuje autorska likovna djela u svom prištinskom studiju.

Teme i lirske slike u njenim pjesmama variraju od zaokupljenosti antičkim dobom (centralna figura njene poetske mitopeje jest ilirska kraljica Teuta) i narodnom baštinom do ženskog bića i djelića svakodnevice.

U svojoj snažnoj pjesmi “Žena od suhoće ima” govori o gorštakinjama i njihovim životima koji se svode na “rađanje djece, kuhanje i iskazivanje poslušnosti svojim muževima”, pri čemu se s tim ženama poistovjećuje.

...Ne čitaj iz njihovih bora
Bol im vezana u čvorovima
Odlomi kruh i nahrani se
Kruh teško zarađen
U obliku njihovih muškaraca.
Želim ih pretvoriti u boju zemlje
U svom studiju, u slici
Brišem zemljopis bijega
Koliko samo ličim na njih
U tužnom ovalnom portretu.”

— Miradije Ramići

Ćibrije Demiri Frangu

Ćibrije Demiri Frangu je vjerovatno prva pjesnikinja s Kosova koja je objavila pjesme za djecu.

Demiri Frangu je studirala albansku književnost. Na Univerzitetu u Prištini predaje od 1986. godine. Iz njenog pera je proisteklo ukupno deset zbirki poezije, od kojih je prva “Osmijeh nije daleko” (Rilindja, 1985). Iako u prvom redu piše dječiju poeziju, Ćibrije — danas poznata pod nadimkom Dije — piše i za odrasle.

“Prvo sam pisala pjesme za djecu zato što sam stihove počela pisati još u ranoj mladosti. Te sam pjesme objavljivala u tadašnjim dječijim i omladinskim časopisima kao što je Pionieri. Kasnije su me urednici i književnici među kojima su Agim Deva i Rifat Kukaj potaknuli da izdam prerade tih pjesama. Rekli su mi: ‘Zašto da ne? Bit ćeš naša prava pjesnikinja za djecu’”, kaže Demiri u svom uredu na Filološkom fakultetu u Prištini.

“Nikada nisam prestala pisati. Već tada je to za mene postala neka vrsta nasušne potrebe, čak svojevrsni vid preživljavanja.” 

Demiri Frangu mi pokazuje sve svoje knjige za djecu ispunjene šarenim ilustracijama i pjesmama koje su i duhovite i domišljate.

“Tim pjesmama sam nastojala uputiti i pokoju kritiku osvrćući se na stvari do kojih mi je zaista stalo — uključujući ljudska i prava žena. Naravno, u tadašnje vrijeme se mnoga djela cenzuriralo, ali nekako je veći broj mojih šaljivih tekstova prolazio”, napominje Demiri Frangu ne krijući ushićenje.

U svojoj pjesmi “Moj Otac” — iz zbirke “Vidim svijet kao što vidim staklo” (Rilindja, 1989.) — ismijava staromodnu patrijarhalnu mušku figuru.

“Otac će nadglasati majku.
Često joj prigovara ni zbog čega
Povlačeći moju sestru i mene kao pijune na šahovskoj ploči:
Idi u prodavnicu
Kod ujke Gezima
Rijetko nas iznenadi
Vlada televizorom i autom
Jednom sam skupila hrabrosti da mu kažem:
Tata, doba kraljeva je prošlo!
Pogledao me je poprijeko
I zaškrgutao zubima.”

— Ćibrije Demiri Frangu

Uredio: Ferdi Ljimani (Limani).

Dodatno uredila: Bronvin Džouns (Bronwyn Jones).

 

Ova fotoreportaža je napisana u okviru drugog ciklusa Programa stipendiranja novinara/ki u oblasti izvještavanja o ljudskim pravima. Program podržava Ured Europske unije na Kosovu te se finansira u sklopu projekta “Podrška Luksemburga civilnom društvu na Kosovu” — koji finsansira Vlada Velikog Vojvodstva Luksemburg, a čijom realizacijom upravlja Kosovska fondacija za civilno društvo (KCSF) — kao i sredstvima Nacionalne fondacije za demokratiju (NED).

Sadržaj reportaže isključiva je odgovornost organizacije Kosovo 2.0 i nužno ne odražava stavove finansijera.