Bila sam četvrti razred kad mi je prvi put data ocjena manja od pet. Uoči samog upisivanja četvorke u dnevnik osjetila sam neopisiv strah, koji me mjesecima nije popuštao uprkos tome što je ocjena samo broj i što će nakon nje na red doći neka nova.
Dakle, grozni osjećaj koji se u meni javio kad sam dobila ocjenu četiri nije jenjavao. Kao da sam binarni slijed nula i jedinica prekinula trećim brojem. Oborila sam sistem. Eto, tako sam ja to sebi predstavljala.
U stvari ocjena ima pet, a među njima je samo jedna — ocjena jedan — nezadovoljavajuća. Ipak, u odsječku stvarnosti u kojem smo ja i brojni drugi učenici_e živjeli postojale su samo dvije ocjene — petice i nepetice.
Dobijanjem ocjene manje od pet remetio se šablon u skladu s kojim su porodica i šire društvo vrednovali naš rad. Tu metodu evaluacije osmislili su roditelji i učitelji_ce koji nemaju vremena da procijene sve što su djeca naučila unutar jedne oblasti. Ako nemaš sve petice, šablon je beskoristan.
Sigurna sam da su sve ovo godinama pratile hiljade osoba koje su osnovnu školu pohađale na Kosovu. Ocjene nisu samo figurisale kao prikaz savladavanja gradiva iz određenog predmeta, već su takođe bile — bile te po svoj prilici i trajno ostale — oruđe za procjenjivanje ličnosti učenika_ca, odn. njihove suštinske vrijednosti. Ocjene su uticale na gotovo sve naše odnose — na naše odnose sa učiteljima_cama, sa roditeljima, sa prijateljima_cama, na odnose prema sebi. Ocjene su uticale i na to kako se vidimo u ogledalu.
Uvidjela sam to kad sam otvorila dnevnik koji sam vodila kao dijete. U njemu sam svakodnevno pisala o tome koliko sam sretna i raspoložena. Bilo mi je neobično čitati o sopstvenim iskustvima iz djetinjstva, o tome kako bih se osjećala loše samo zato što nisam dobila pet.
A kako se i ne bih osjećala loše kad sam znala da će oni koji imaju sve petice uživati blagonaklonost nastavnika_ca? Svim srcem sam željela da budem jedna od njih, da budem odlikašica… Kad sam već znala da će se mama i tata razočarati, zar nije sasvim logično to što mi je bilo krivo svaki put kada bih dobila četvorku? Zašto se nije govorilo o tome kako se brojevi odražavaju na naše mentalno zdravlje?
Mi nismo samo broj
Svakog devetog mjeseca internetom kruži pismo koje je bivši predsjednik SAD-a Abraham Lincoln napisao učitelju_ici svoga sina na početku školske 1830/31. godine. Sprdamo se što nam to pismo stalno iskače na društvenim mrežama, iako možda i ne bi trebalo da to činimo. U Lincolnovim zahtjevima od prije dvjesto godina sadržana je želja da dijete izgradi karakter, a ne da se zadovolji ego roditelja.
Zvuči banalno? Banalnost je nekad i te kako umjesna.
Sjećam se da je ministrica obrazovanja, nauke i tehnologije Arbërie Nagavci prije dvije godine pomenula da je na razmatranje stavljeno ukidanje brojčanih ocjena u prva četiri razreda osnovne škole. Nadležni su se nadali da će time biti lakše ustanoviti za šta su djeca talentovana i u kojim im oblastima treba dodatna pomoć.
Uslijedile su brojne reakcije obrazovnih radnika_ca. Mnogi od njih su strahovali da bi se ukidanjem brojčanih ocjena djeca mogla previše opustiti, usljed čega bi manje učila.
To mi nikako nije bilo jasno. Zašto bi manje učila? Uostalom, s obzirom na postojeći format nastave, zar ne bi bilo bolje kad bi manje učila? Nije li vrijeme da se vidi šta je mimo petica to što bi učenike_ce trebalo motivisati da uče? Možda bi trebalo da malo prodiskutujemo o kvalitetu obrazovanja, a ne samo o ocjenama.
Ulijenili smo se u trci za peticama. Svijet oko nas mnogo je veći od svijeta koji nalazimo unutar udžbenika. Dok sam išla u osnovnu školu, nisam mogla čitati ništa osim udžbenika i lektire. Moja radoznalost je obuzdavana — škola, škola i samo škola. I petice. To je bilo glavno.
Meni preporuke za čitanje van nastave ništa nisu značile — svu zadovoljštinu pronalazila sam unutar nastave, u peticama. Htjela sam da budem maksimalno posvećena učenju, pa energiju nisam trošila ni na šta drugo. Nema potrebe da naglašavam koliko štete mi je to nanijelo te koliko me je ograničilo i kočilo u razvoju slobodnog, kritičkog mišljenja sve dok nisam krenula u srednju školu.
Iste stege su me dočekale na fakultetu. Ocjene su bile važne cijelim tokom mojih studija, s tim što su šablonima evaluacije kojima sam do tada svjedočila podvrgavani i nastavnici_e. Potonji su se vrednovali u odnosu na broj studenata_ica koji padaju na njihovim ispitima — konkretnije, što su više studenata_ica obarali, smatrani su boljim.
Ipak, dotle sam već uspjela da izađem iz začaranog kruga. Krenula sam od sebe, upitavši se zašto se toliko borim za ocjene. Što je najgore, svima u mojoj porodici bilo je jasno da je ta borba iracionalna, ali ipak su me od malih nogu učili da upravo tako pristupam obrazovanju.
Mi nismo samo ocjene. Neophodno je da proširimo shvatanje učenja. Akcenat ne treba da bude stavljen na neprestanu borbu za ocjenama, već na težnju ka znanju.
Naslovna fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.
