Porođaj je do srži romantizovan. U Albaniji se većina ljudi — u šta spadaju i ljekari — boji da ne pokvari tu idealizovanu sliku. Rođenje djeteta može biti velika radost. Možda i jeste božanstven osjećaj udahnuti drugom biću život kroz vlastito tijelo, ali prirodni proces porođaja nije divan i krasan, a kamoli romantičan.

Možda upravo zbog toga majke koje se odluče za prirodni porođaj ponekad bivaju poređene sa “kozom što ide mesaru”. One ne znaju šta će se dogoditi, ne znaju šta ih čeka. Tajnovitost ih dovodi u njima nepoznate situacije, i to naročito ako prvi put rađaju. Porod je poput labirinta ispunjenog tajnama, mitovima i anegdotama, strogo čuvanim i neotkrivenim. Ženama koje su se upravo porodile ne kaže se uzalud: “Hvala Bogu, preživjela si!”

Do sada sam često imala priliku da slušam priče o porođaju, pa tako i da čujem pripadajuće stavove albanskih porodica. Međutim, kada sam saznala za epiziotomiju, to me je potreslo više nego išta.

Epiziotomija je, naime, rez međice (perineuma) — tj. donjeg dijela vagine — koji se vrši u toku prirodnog porođaja. Vremenom se ovaj zahvat malčice izmijenio, pa se danas rez više ne pravi na međici, već sa jedne i druge strane vagine. Epiziotomija se obično obavlja kako bi se izbjeglo prirodno pucanje međice te da bi beba imala više prostora pri izlasku odn. da bi se porođaj ubrzao.

Jednom nam je došla rodica koja se porodila samo pet dana ranije. Prvo je podojila kćerkicu, a zatim nam se pridružila. Sjednuvši u polukrug, žene i djevojke iz naše porodice započele su razgovor o porođaju. Kako nam je mlada majka pričala o tome kako je vrištala, tako su se neke od nas smijale — baš kao što su se u porodilištu smijale akušerke i medicinske sestre dok je iz vagine istiskala bebu težu od tri kilograma.

Ubrzo smo načele temu epiziotomije. Dok je rodica govorila o zahvatu, izraz na licima starijih žena se nije mijenjao. Ko zna koliko puta su proživjele sve to. Valjda ih više nije ni doticalo, ili je pak — sad kad razmišljam o svemu — majčinstvo u njihovim glavama simbiotički povezano sa žrtvom, sa patnjama i mukama. Kada se sve sabere i oduzme, vjerovatno su smatrale da je mali rez na vagini zanemariv spram donošenja djeteta na svijet.

Na osnovu njihovog izraza lica zaključila sam da su one već znale. No, zašto porodilja nije bila upoznata s cijelim zahvatom? Zašto se epiziotomija mora tajiti? Zašto bi nove majke prolazile kroz tako važan proces slabo informisane i u nemogućnosti da same donose odluke o svojim tijelima? Zašto ljekar treba da bira u momentu kada u ruci drži makaze?

Mnoge žene porođene u nekoj od državnih bolnica u Albaniji doživjele su isto što i moja rodica, iako u evidenciji nema podataka o izvođenju ovog zahvata. Žene s kojima sam razgovarala nisu unaprijed informisane o postupku. Nisu mogle birati da li će na njihovoj vagini biti napravljen rez ili će ići na prirodni proces vaginalnog pucanja — što se u zavisnosti od elastičnosti može dogoditi, a i ne mora.

Tokom svih ovih godina, razgovarajući sa porodiljama, spoznala sam jezivu stvarnost epiziotomije. Žene su mi pričale kako su im s obje strane vagine i međice pravljeni rezovi od pet centimetara, a da nisu ni znale, kao da je to nešto najnormalnije na svijetu. Čak nisu znale ni naziv zahvata kojem su podvrgnute.

Ne možemo znati šta ljekari misle niti zašto se ponašaju tako kako se ponašaju. Možda misle da se žene rađaju kao doktorice medicine i specijalistice ginekologije ili da se, u najmanju ruku, samostalno možemo uputiti u svašta, i to podrobno. Ne postoji drugo objašnjenje za to što nas nedovoljno informišu.

Danas se epiziotomija širom svijeta obavlja samo onda kada je to apsolutno neophodno za majku i dijete, a uz obavezan informisani pristanak porodilje. Razlog je to što rez u većini slučajeva teže zarasta nego rana nastala pucanjem perineuma. Ipak, epiziotomija se i dalje vrši bez prethodnog pristanka porodilje. Činjenica da se u vezi sa ovim zahvatom nude ograničene informacije još je problem koji je često predmet diskusija i žestokih kritika.

Ispravno je i neophodno da porodilje u Albaniji budu informisane o epiziotomiji prije nego što vide ljekara sa makazama u ruci — tj. neposredno prije izvršenja zahvata. Tijelo žene ne smije da trpi zbog toga što je ljekar nije obavijestio o brutalnim i dobrano zastarjelim praksama. Tijelo žene ne smije da bude platno na kojem će kasapin sa oštricama izvesti posljednji čin, a potom otići na kafu s prijateljima.

Poštivanje žena, pacijentica, podrazumijeva to da ih informišete te da im predstavite sve moguće ishode kao i rizike koji prate jedan hirurški zahvat. Ne smijete da im remetite tijelo kao da je to nešto najnormalnije, a da im pritom bar ne pružite mogućnost izbora, da im ne omogućite da same u svoje ime donesu odgovarajuću odluku.

Naslovna fotografija: Gayatri Malhotra, CC.