Adri Nurelari (Nurellari) zna ponešto o tome kako funkcionira politika u regiji. Već više od deset godina blizak je centrima moći i na Kosovu i u susjednoj Albaniji.

Godine 2017. je stupio na funkciju političkog savjetnika lidera PDK-a i odlazećeg predsjednika Skupštine Kosova, Kadrija Veseljija (Veseli). Prije toga je pet godina savjetovao Hašima Tačija (Hashim Thaçi) dok je obnašao dužnost predsjednika Kosova, kao i u toku njegovih mandata u svojstvu premijera i ministra vanjskih poslova, u periodu kada se Tači nalazio na čelu PDK-a.

Nurelari ipak nije neko ko naprosto radi iza kulisa pomažući moćnim ličnostima. Tokom godina se etablirao kao istaknuti kolumnist, fokusirajući se u svojim komentarima uglavnom na događanja u zemlji i regiji, istovremeno istražujući pitanja vezana za liberalne ideologije, a međunarodne odnose i komparativnu politiku.

Ovaj društvenjak porijeklom iz Albanije završio je dodiplomski studij na Univerzitetu u Tirani da bi potom uspješno okončao i diplomske i poslijediplomske studije na Univerzitetu u Kembridžu, Londonskoj školi ekonomije i Univerzitetskom koledžu u Londonu.

Po završetku dodiplomskog studija, prvo je proveo šest godina kao predavač na Univerzitetu u Tirani. U međuvremenu je 2005. godine dobio prvi posao u politici, kada je imenovan na poziciju savjetnika tadašnjeg novoizabranog premijera Albanije, Saljija Beriše (Sali Berisha).

Osim toga, Nurelari je svojevremeno bio i sekretar Stranke za pravdu, integraciju i jedinstvo (PDIU), manje nacionalističke stranke u Albaniji koja se između ostalog zalaže za prava čamske zajednice.

Nakon što je PDK na nedavno održanim izborima izgubio vlast usred turbulentnog razdoblja za europsku i regionalnu politiku, K2.0 je s Nurelarijem porazgovarao o tome kako se aktualna događanja uklapaju u šire ideje zastupljene u političkoj teoriji — od ovogodišnjih izbora na Kosovu, u Grčkoj i u Italiji te izbora za Europski parlament do političke krize u Albaniji — a također smo ga pitali i šta su ulozi u dijalogu Kosova i Srbije.

Fotografija: Atde Mula (Atdhe Mulla) / K2.0.

K2.0: Kako gledate na rezultate proteklih izbora održanih na Kosovu, i to konkretno kada je riječ o rezultatima PDK-a?

PDK je kao stranka ostvarila značajan napredak u odnosu na skupštinske izbore održane 2017. godine, prikupivši najmanje 30 000 dodatnih glasova i osvojivši još tri zastupnička mjesta u Skupštini. Razumljivo, rotacija [vlasti] bila je za očekivati nakon dugogodišnje vladavine, posebno u posljednja dva saziva vlasti, tokom kojih je PDK platio za greške prethodna dva premijera koji su dolazili iz redova koalicijskih partnera.

Ogromnu štetu proizvele su i ostale stranke tako što su anatemizirale i demonizirale PDK, mada su u toku kampanje pokazale da ne mogu ponuditi nikakvu viziju za budućnost, već samo mržnju prema PDK-u.

Uspjeh je mogao biti i veći da su izbori održani nekoliko mjeseci kasnije. Naime, Veselji je kao predsjednik Skupštine razriješio dužnosti u državnoj vladi i suspendirao iz stranke one predstavnike/ce PDK-a optužene za korupciju i nepotizam. Pored toga, PDK je na kongresu u junu doveo više od 65% novih čelnika/ica, a sve te promjene su prouzrokovale nezadovoljstvo unutar stranke koje je i dalje bilo svježe kada je premijer Haradinaj iznenada podnio ostavku.

Da se još sačekalo nakon uvođenja ovih promjena, izlaznost naših glasača/ica bila bi veća u područjima u kojima smo do sada konstantno uživali podršku.

PDK je optuživan za dodvoravanje Međunarodnoj zajednici u mnogim situacijama. Navedimo samo formiranje Specijaliziranog sudskog vijeća, usvajanje sporazuma o razgraničenju s Crnom Gorom, potpisivanje Briselskog sporazuma, ideju o osnivanju Zajednice općina s većinskim srpskim stanovništvom, itd. Kako ocjenjujete ove optužbe?

Nije samo PDK optuživan za dodvoravanje, već i svi ostali ozbiljniji politički subjekti na Kosovu, imajući u vidu da njeguju zdrave odnose s našim saveznicima sa Zapada i da se trude ispunjavati zadane kriterije na putu euroatlantskih integracija. Ove optužbe pristižu s onog dijela kosovske političke scene koji inspiraciju crpi iz enverističke politike izolacije koja je bila aktualna za vrijeme komunizma u Albaniji. Tom verzijom komunizma preovladavali su slogani kao što su: “Jest ćemo travu, ali sa strancima sarađivati nećemo”, ili: “Albanija je samoodrživa granitna stijena u kojoj smo sve postigli vlastitim naporima”.

Te primitivne enverističke ideje koje datiraju iz prošlog stoljeća nisu prikladne u dobu globalizacije u kojem se Kosovo mora ponašati kao dostojanstvena država integrirana u međunarodnu scenu i u kojem mora jačati savezništvo sa Sjedinjenim Američkim Državama i drugim zapadnim zemljama.

Kao analitičar različitih pregovaračkih procesa, kakvo je Vaše viđenje manjka transparentnosti u pregovorima između Kosova i Srbije?

Smatram da su neupućeni i naivni svi oni koji s takvom lakoćom te navodnom kompetentnošću govore o pojedinim segmentima pregovora sa Srbijom — iako nisu pročitali nijednu knjigu o međunarodnim odnosima, pregovorima ili rješavanju sukoba — i kojih je inače veliki broj.  

Štaviše, dovoljno je osvrnuti se na pregovaračke procese koji se tiču Palestine ili Sirije i uvidjeti da se pregovori ne odvijaju “sa svim kartama na stolu”. Nijedna strana ne želi otkriti svoje slabosti prilikom diplomatskih pregovora jer takve informacije mogu biti iskorištene protiv njih.

Istina je da međunarodni dogovori moraju biti transparentni. Općenito govoreći, u savremenom svijetu vlada konsenzus u pogledu neprihvatljivosti potpisivanja tajnih sporazuma između država. To je bilo uobičajeno u 19. stoljeću, no danas se vrlo rijetko upražnjava. Do prekretnice je došlo u Prvom svjetskom ratu, kada su boljševičke snage iz Sovjetskog saveza osudile Londonski ugovor koji je Antanta potpisala s Italijom. Objava tog dokumenta je izazvala ogorčenje i uznemirila svjetsku javnost, čime je stvorila takvu atmosferu u međunarodnoj zajednici da je zavladao odboj prema sklapanju međudržavnih sporazuma.

S tim u vezi, jedan od glavnih prijedloga američkog predsjednika [Vudroa (Woodrow)] Vilsona [Wilson] na Pariškoj mirovnoj konferenciji bila je eliminacija tajnih dogovora među državama. Od tada je to stajalište postalo međunarodna praksa. Međutim, ona se odnosi samo na pisane dogovore, ali ne i u pregovaračkim procesima.

Šta smo do sada naučili iz različitih primjera neuspješnih pregovora? Da li postoji mogućnost da će pregovori Kosova i Srbije također propasti i ukoliko propadnu, kakve će biti posljedice tog neuspjeha?

Ukoliko sukob Kosova i Srbije ostane neriješen, oportunitetni trošak za nas bit će nesaglediv. Ovaj problem se polako pretvara u zamrznuti konflikt, nešto čemu smo mogli svjedočiti u drugim zemljama. Zamrznuti konflikti bili su glavni uzroci stagnacije u zemljama poput Moldavije, Armenije i u drugim državama suočenim s određenim problemima koji još uvijek nisu riješeni.

U stanju zamrznutog sukoba nema stranih ulaganja. Ugled zemlje je narušen, a to ne šteti samo njenom međunarodnom položaju, već i reputaciji proizvoda koji se izvoze iz te zemlje.

Kada je u državi konflikt zamrznut, broj turista/ica je zanemariv. Povrh toga, u takvim okolnostima je — u kontekstu Kosova — domaćim poduzetnicima/ama teško doći do novih tržišta, dok su izvori sirovina ograničeni.

Iz zamrznutog sukoba proističu brojne nedaće i prepreke, stoga status kvo ne smije biti prihvatljivo rješenje za Kosovo.

Pojedini tvrde da živimo u postideološkoj eri, eri sjedinjavanja ideologija koje su kroz povijest bile različite. Šta Vi mislite o tome?

Mislim da je ova fatalistička tvrdnja pretjerana i da ne odražava stvarno stanje stvari. Činjenica jeste da se pojavio val populizma usmjerenog protiv establišmenta, koji je zavladao i ljevicom i desnicom, no ne može ga se posmatrati kao pojavu lišenu ideologije.

Naprotiv, ono što se danas događa je to da radikalne stranke s jasno definiranim ideološkim ciljevima drže kao taoce glasačka tijela konvencionalnih, tradicionalnih stranaka, koje nisu uspjele održati korak s vremenom i pružiti političke opcije prilagođene današnjem građaninu/ki. 

Budući da su često na vlasti, starije stranke nisu ispunile niz obećanja i očekivanja, te su na taj način poremetile bliske odnose koje su imali sa svojim dugogodišnjim glasačima/cama. Nadalje, podrazumijeva se i to da su takve stranke primorane na političke kompromise, zato što kada se sve sabere i oduzme, demokratija u svojoj srži iziskuje suživot, usaglašavanje i međusobno razumijevanje različitih političkih grupa.

Stranke su prinuđene naći neku sredinu i odreći se vlastitog identiteta u političkom smislu da bi postigle kompromis, pa su tako prisiljene da zastupaju veću dozu obzirnosti i političke korektnosti u svojim nastupima.

Ipak, to predstavlja izdaju u očima onih koji “pobožno” vjeruju u ideologije prisutne unutar tih stranaka, zbog čega su njihove razočarane pristalice prigrlile nove političke inicijative čiji predstavnici/e govore smjelije i rade na očuvanju onih ideja koje su starije stranke “izdale”.

Sve ovo znači da su političkom subjektu kao što je Lega nord [Sjeverna liga, italijanska stranka] vjetar u leđa dale europske demokršćanske stranke, a stranci Činkve stelle (Cinque Stelle) [Pokret Pet zvjezdica] tradicionalna ljevica. S druge strane, u Francuskoj se radikalna Nacionalna Fronta krišom odmakla od bivših degolističkih, sada republikanskih snaga, dok je [francuski predsjednik Emanuel (Emmanuel)] Makron (Macron) sa svojom novom strankom pridobio naklonost socijalistički orijentiranih glasača/ica.

Isto se desilo i u Španiji s Voksom (Vox), strankom koja je privukla građane/ke u prošlosti privržene Partidu Popular, kao i ekstremno prosocijalističkim glasačkim tijelom, čiji su glasovi otišli Podemosu. Nijedna od tih stranaka nije postideološkog karaktera, već upravo suprotno — sve su one nadasve ideološki obojene i njihova retorika je na steroidima, barem što se tiče njihovih prijedloga, stavova i ideja.

Kako biste ocijenili rezultate ovogodišnjih izbora za Europski parlament? Da li je opravdano strahovanje od stranaka s populističkim tendencijama, pripadale one lijevom ili desnom krilu?

Izbori su u neku ruku prošli bolje nego što sam očekivao, ali nema mnogo prostora za osjećaj oduševljenje ili olakšanja kada se radi o političkoj klimi u Europi. Tri su konkretna razloga za to. Prvo, sastav Europskog parlamenta je gori od prethodnog, što znači manje proeuropeizma, multikulturalizma i liberalizma te više protivljenja imigraciji, islamofobije i euroskepticizma.

Drugo, najekstremnije populističke stranke kojih se plašimo antieuropski su nastrojene i preziru Brisel, shodno čemu njihove pristaše uopće ne shvataju ozbiljno izbore za Europski parlament.

Prema tome, ako je ove godine na izbore izašlo 50,5% europsko glasačkog tijela, možemo reći da gro pobornika/ica ovih nekonvencionalnih radikalno populističkih stranaka čini 49,5% onih građana/ki koji nisu glasali. Dakle, te stranke su i dalje iznimno moćne, no pretežno su fokusirane na izbore u pojedinim državama članicama Unije. Bilo kako bilo, njihovo prisustvo u Europskom vijeću itekako je osjetno u Briselu.

A kakvo je Vaše gledište na protekle izbore održane u Grčkoj? Zašto je Siriza (Syriza) doživjela poraz pošto je provela tek četiri godine na vlasti, uprkos euforiji koja je uz velika očekivanja zavladala 2015. godine?

Siriza je došla na vlast obećavši da će staviti tačku na restrikcije i sankcije koje su Grčkoj nametnuli zapadni kreditori, pri čemu je sazive vlada koji su potpisali te nagodbe s EU-om i Europskom centralnom bankom nazvala izdajnicima. Ovaj trend se u politološkoj terminologiji naziva “autbidingom” (outbidding) i zapravo se svodi na to ko će staviti bolju ponudu na sto. U ovom slučaju, opozicijske stranke si mogu priuštiti da obećaju sve i iznesu radikalna rješenja kako bi osvojile glasove.

Međutim, sasvim je logično to što se stvari mijenjaju kada stupite na vlast. Tada bolje shvatite realno stanje i odustanete od agresivnosti i zanesenjačkog pristupa, jer vlast zahtijeva odgovornost. Zato je [Aleksis (Alexis)] Cipras (Tsipras), uslovljen okolnostima u kojima se našao, nastavio s provedbom strogih mjera koje je prethodno osudio, zbog čega su se oni koji su mu dali glas počeli osjećati iznevjerenima i tako povjerenje dali drugim strankama.

.

Fotografija: Atde Mula / K2.0.

Istini za volju, trebali bismo istaći da je grčko stanovništvo jedno od najstarijih na svijetu. Glasači/ce su izuzetno konzervativni i stoga su inertni kada je riječ o etatizmu. Njima je teško prihvatiti činjenicu da su i oni djelimično odgovorni za krizu koja je zahvatila njihovu zemlju, pa za to krive državu i od nje očekuju rješenja, a sami ne žele snositi troškove rješavanja dubokih problema s kojima se Grčka već duže vrijeme suočava.

Sve u svemu, prilično je izvjesno to da će ih Nea Dimokratija [Nova demokratija] — koja je trenutno na vlasti — razočarati, imajući u vidu to da je nemoguće izbrisati surovu realnost. Bez obzira koja je stranka na čelu države, stroge reforme su neminovne.

U Albaniji se do sada predlagalo uvođenje digitalnog glasanja. Da li je Kosovu i Albaniji potreban takav sistem?

Na prošlim izborima u Albaniji, ali i na Kosovu, mogli smo vidjeti da je glavni problem, odnosno najveća neregularnost do koje dolazi, manipulacija glasovima pri prebrojavanju. “Kriminalci” i “siledžije” su preuzeli monopol nad odlučivanjem u postupku obrade glasova. Tu su i “kriminalci” koji djeluju na terenu oslanjajući se na svoje iskustvo i na elan te primjenjujući nasilne metode dok se bore u službi stranaka koje ih vrbuju, i to da bi zaštitili njihove glasove ili pak ukrali glasove od njihovih rivala i protivnika.

Ukratko, kvalitet izbornog sistema ne određuje snaga zakona, već radije snaga političkih militanata i plaćenika na terenu. Svi još uvijek dobro pamtimo onaj dugotrajan proces prebrojavanja u jedinici broj 5 u Tirani nakon lokalnih izbora održanih 2011, kao i žestoke sukobe u Fjeru koji su izbili 2009. godine.

Isto važi i za Kosovo: jedini problemi koje su bili zabilježeni na dosadašnjim izborima ticali su se nepravilnosti prilikom prebrojavanja glasova unutar stranaka [to jest glasova koje su osvojili kadidati/kinje za Skupštinu s listi pojedinih stranaka]. Uvođenjem elektronskog glasanja, taj proces bi bio automatiziran, a kriminalci koji se miješaju u tok izbora bili bi razoružani. Na taj način bi se povećao integritet i samog izbornog procesa.

U prošlosti ste upućivali kritike na račun državnog aparata u Albaniji zbog visokih poreza. Da li možete objasniti svoj stav vezano za ovo pitanje?

U međunarodnim godišnjim izvještajima o uplati poreza koje objavljuju IFC [Međunarodna finansijska korporacija] i PwC [Pricewaterhouse Coopers (Prajsvoterhaus Kupers)], Albanija zauzima 122. mjesto u pogledu fiskalnog opterećenja. Na istoj rang-listi, Kosovo je na 44, dok se Sjeverna Makedonija nalazi na 31. mjestu.

Svojim kritikama nastojim prodrmati etatistički mentalitet primjetan kod Albanaca/ki koji nikada ne propituju ulogu države. Zabrinjava me to što su porezi povećani, a kvalitet usluga nije. Plaćamo veće poreze, no od države zauzvrat ne dobijamo adekvatnu kompenzaciju, budući da imamo najzastarjeliju infrastrukturu na tlu Europe.

Želim da građani/ke češće traže preuzimanje obaveza i odgovornosti za način na koji se prihodi od njihovih poreza troše. Usto, mojim sugrađanima/kama ne bi smjelo biti prihvatljivo ponašanje arogantnih političara/ki koje se odnose prema javnim ulaganjima kao prema privatnim donacijama, umjesto da se tim sredstva koriste kao novcem koji su građani/ke sami izdvojili.

Kako gledate na političku blokadu u Albaniji i tamošnji konflikt opozicije i vlasti?

Aktualna kriza je jednostavno ciklične prirode i to nam mnogo govori o nazadnoj političkoj kulturi u Albaniji. Bilo je nekoliko političkih rotacija te je gotovo svaka stranka provela neko vrijeme i u vlasti i u opoziciji, tako da slobodno možemo reći da se jedna od druge nimalo ne razlikuju.

Današnje političke igre u Albaniji nalik su na one koje smo mogli gledati deset godina ranije. Jedina razlika je u tome što su akteri/ke s tadašnje scene promijenili uloge, ali je scenario ostao otprilike isti kakav je i bio. Prema tome, ista scena, isti scenario, samo su uloge drugačije.

Kada je Rama bio u opoziciji, pristup mu je bio identičan — protiv tadašnje demokratske vlasti borio se opstrukcijama, bojkotima, protestima, agresivnošću i blokadama, uprkos tome što je zahvaljujući tim potezima Albanija kandidatski status [za EU] dobila s tri godine zakašnjenja. 

Danas su se uloge zamijenile i u skladu s tim se desna opozicija služi istim opstruktivnim, nihilističkim šablonom kao i agresivnom retorikom usmjerenom protiv socijalističke vladajuće većine, stoga je samo otvaranje pregovora [s EU-om] dovedeno u pitanje.

Drugim riječima, aktualni konflikt između opozicije i vlasti oslikava nazadnu političku kulturu.

Albaniju je u decembru zahvatio niz studentskih protesta za koje se smatra da su jedna od rijetkih manifestacija političkog pluralizma u zemlji. Kakvo je Vaše mišljenje o ovim protestima? Da li je u Albaniji rođena nova politička generacija koja će ponuditi alternativu dvama polovima koji su se ukorijenili u proteklih trideset godina?

Tačno je da su ti studentski protesti postali masovni i da su osvojili srca mnogih analitičara/ki, stvorivši iluziju da će mlađe generacije Albaniji donijeti neki novi val promjena. Bilo je onih koji su govorili o istinskoj revoluciji, povlačeći paralele sa studentskim pokretom koji se formirao u decembru 1990. godine, a koji je prethodio padu albanskog komunističkom režima

Te proteste bih opisao kao “mnogo buke ni oko čega”, kako glasi naslov Šekspirove (Shakespeare) komedije , ili izrekom u albanskom jeziku, “tresla se gora, rodio se miš”. Siguran sam da je ta zabluda našla plodno tlo u revolucionarnom mentalitetu Albanaca/ki.

U stanju u kojem se demokratska politička kultura nije učvrstila te iza sebe nema tradiciju, mnogi građani/ke gaje iluziju u to da će svrgavanjem režima ili revolucijom najefikasnije postići pozitivne promjene u društvu. Dakle, prisutno je to naivno i pretjerano uvjerenje da promjene dolaze iznenada — kao da mahnete čarobnim štapićem — organiziranjem protesta ili revolucije.

Prema mom mišljenju, oduševljenje studentskim protestima i ogromne zablude utemeljene na njima naprosto služe kao ogledalo političke kulture. To pokazuje da je narod u Albaniji skloniji radikalizmu, agresivnosti, revoluciji i nasilju negoli postepenosti, institucionalnim reformama ili demokratskim političkim procesima.

I za kraj, gdje ćemo gledati Adrija pošto mu istekne mandat savjetnika Kadrija Veseljija?

Vjerujem da ću nastaviti pomagati predsjedniku Skupštine Kadriju Veseljiju u reformama koje realizira u redovima PDK-a s ciljem modernizacije stranke i jačanja njenog ideološkog tkiva kao konzervativne stranke desnog centra. S druge strane, nadam se da ću biti angažiraniji u medijima kao komentator ili da ću u civilnom društvu raditi na promociji ideja klasičnog liberalizma, kojima se lično bavim još od svojih početaka u javnoj sferi Albanije. K

Razgovor je uređen radi preglednosti i jasnoće. Intervju je vođen na albanskom jeziku.

Naslovna fotografija: Atde Mula / K2.0.