Valbona Marku, Klara Marku, Donjeta Pajazitaj, Antigona Morina, Zejnepe Berisha, Dafina Zhubi, Diana Kastrati.

Kada čujemo ta imena, mnoge od nas obuzmu bijes i bol i postavljamo pitanja na koja nema odgovora.

Valbona Marku, Klara Marku, Donjeta Pajazitaj, Antigona Morina, Zejnepe Berisha, Dafina Zhubi, Diana Kastrati.

Kada smo saznali da su ubijene, mahom smo, intuitivno i s pravom pretpostavili da su ih ubili njihovi partneri, supruzi ili očevi.

Do sada smo to internalizovali i počeli očekivati. Nasilje nad ženama vrše muškarci, i ubijaju ih muškarci.

Sebahate Morina.

Isto smo pomislili i 14. marta, kada je objavljena vijest o smrti 42-godišnje Sebahate Morine. Sebahate je nađena mrtva, i to pored svog bivšeg supruga — slučaj se vodi kao ubistvo Sebahate i samoubistvo njenog bivšeg supruga, L. S.

Bijes i bol su 18. marta naveli skupinu građana/ki da organizuju akciju u Prištini, u okviru koje su držali papire sa po jednim slovom tako da tvore riječi “Više nijedna” (Asnjë ma shumë). Učesnici/e akcije su stajali ispred zgrada Policijske uprave, Državnog tužilaštva i Vlade Kosova: tri ključne institucije koje su odgovorne za to što Sebahatin život nije spašen. Objavivši nekoliko fotografija s akcije, organizatori/ce su pozvali građane/ke da okupljanjem i paljenjem svijeća iste večeri odaju počast Sebahate.

I okupile su se desetine ljudi. U tišini su položili cvijeće i upalili svijeće, prisjetili se Sebahate te izrazili saučešće njenoj porodici. Čulo se da je — preplavljen emocijama — neko od njenih najmilijih rekao: “Nadam se da će ona biti posljednja žena koja je ubijena.”

Nakon što su se prisutni razišli, nekolicina osoba je očistila mjesto gdje je upriličen skup. Pritom je s poda podignuto slovo iz slogana “Više nijedna”, čime je prešutno dato do znanja da Sebahate Morina vjerovatno neće biti posljednja.

Sebahate Morina

Sebahate Morina je ubijena u nedjelju ujutro. Za nedjelju je uvriježeno mišljenje da je to opušteniji dan. Ipak, niti jedan dan nije lak za žene zarobljene u društvima gdje je nasilje nad njima norma. A kada je to nasilje ujedno institucionalizovano, ne bi valjalo da se iko opušta.

Te nedjelje je Sebahate posljednji put doživjela neki oblik nasilja, no ne i prvi. Povrh toga, onima koji su trebali znati za to — Policiji Kosova i državnom tužilaštvu — glasno i jasno je bilo rečeno da Sebahate preživljava zlostavljanje.

Krajnja tačka u zlostavljanju ne smije biti smrt. Prekid zlostavljanja, a shodno tome i nastavak života, mora biti ono što ćemo ubuduće očekivati.

Jedanaest dana inertnosti

Policija Kosova i Osnovno tužilaštvo u Prištini imali su jedanaest dana za spašavanje Sebahatinog života.

Naime, Osnovno tužilaštvo u Prištini je u saopćenju za medije izdatom 16. marta navelo da je “3. marta protiv osumnjičenog L. S. pokrenut predmet za nasilje u porodici”. Predmet je otvoren nakon što je Sebahatina kćerka prijavila policiji da njena majka prolazi kroz zlostavljanje.

Iz Tužilaštva su dodali da je Sebahate po obavljenom razgovoru odbila medicinsku pomoć, s tim da je naglasila kako je došla u prepirku s bivšim suprugom — za koga je rekla da ju je fizički napao “u afektu” — ali da ga ne želi krivično goniti.

Iz Tužilaštva su istakli i da su “s ciljem razjašnjenja okolnosti” saslušali Sebahatinog bivšeg supruga, koji je negirao zlostavljanje. U nastavku saopćenja se napominje da je Sebahate pozvana na još jedan razgovor 4. marta, ali da se “ponovo” nije pojavila.

Je li negiranje zlostavljanja od strane L. S. bilo uvjerljivije od Sebahatinog opisa zlostavljanja? Je li morala pojačati argumentaciju, ili birati riječi? Šta Osnovno tužilaštvo misli pod “ponovo”, uzevši u obzir da je potvrđeno kako su s njom obavili razgovor? Koliko se puta trebala pojaviti kako bi privoljela službenike/ce policije da izađu na teren i zaustave zlostavljanje kojem je bila izložena? Zašto je Sebahatino nepojavljivanje predstavljeno kao opetovano kada je jedino što se u svemu tome opetovalo bilo nasilje nad njom?

I policija i Osnovno tužilaštvo su u svom posjedu imali dokaze o tome da posljednja prijava za nasilje podnijeta protiv L. S. nije bila izolovana pojava.

U izvještaju Kosovskog instituta za pravo i Mreže žena Kosova koji je objavljen 17. marta navodi se da je još 2019. godine L. S. priveden zbog toga što je zlostavljao Sebahate. Pored toga se navodi i da je Sebahate do kraja 2020. godine imala nalog za zaštitu od bivšeg supruga.

Dana 3. marta, policija i Osnovno tužilaštvo bili su dužni da budu svjesni mogućnosti da L. S. planira daljnje nasilje nad Sebahate.

I policija i Osnovno tužilaštvo već su imali u evidenciji nasilje koje je L. S. vršio nad njom. Prema tome, šta su to još očekivali od Sebahate?

Dužnost policije i Osnovnog tužilaštva bila je da saberu dva i dva — kada je Sebahate rekla da je došla u prepirku s bivšim suprugom, spomenula je i da ju je fizički napao.

Činjenica da se Tužilaštvo zaustavilo na “prepirci” da se tumačiti kao da je svjesno zažmirilo na jedno oko što se tiče zlostavljanja. Razlika je u tome da kada se prepiremo, imamo sposobnost djelovanja, dok nam se ta sposobnost oduzima kada smo suočeni sa zlostavljanjem.

Prema podacima navedenim u izvještaju KIP-a i MŽK, Osnovno tužilaštvo nije preduzelo baš ništa jedanaest dana, od 4. do 14. marta — dana kada je Sebahate ubijena. Oni su bili dužni da krivično gone počinitelja — oni, a ne Sebahate.

Malo je borbi što ih mogu voditi žene izložene trajnom nasilju. A Sebahate ih je vodila i previše. Na policiji i tužiteljima/cama je bilo da odrade svoj dio posla i obrade predmet.

To što se Sebahate nije pojavila na još jednom razgovoru trebalo je alarmirati policiju i tužitelje/ice. Jesu li se ijednom zapitali je li živa? Jesu li se imalo zabrinuli da bi Sebahatino nepojavljivanje na još jednom razgovoru moglo značiti da u tim trenucima trpi nasilje — da je potencijalno u neposrednoj opasnosti?

Sebahate je odradila svoje. Kao žrtva trajnog zlostavljanja i previše puta je objašnjavala šta joj se dešavalo. Ako policija i Tužilaštvo nisu mućnuli glavom iako su svi dokazi već bili podastrti, ko se onda ustvari nije pojavio? Sebahate ili oni?

Podcrtavajući to što Sebahate “nije pokrenula krivično gonjenje” i što se “nije pojavila na naknadnom razgovoru”, Tužilaštvo praktično poručuje da je “sama tražila”.

Toj igri prebacivanja krivice mora doći kraj, jer ovo nije igrarija. Pod hitno moramo prestati ublažavati kažnjivost nasilja nad ženama njegovim opravdavanjem.

Ubistvo Sebahate Morine moglo se spriječiti, kao što su se mogla spriječiti i ubistva brojnih drugih žena na Kosovu, pa i šire.

Femicid na Kosovu i šire

Mnogima je 2020. vjerovatno ostala u sjećanju kao godina u kojoj je život nakratko stao, barem u poređenju s onime kako smo ga živjeli prije. Međutim, za veliki broj žena na Kosovu 2020. je godina u kojoj se život dodatno pogoršao. S obzirom na to da su u tom periodu bile zatvorene u četiri zida sa svojim zlostavljačima, lokdaun je značio da će se još više žena naći na meti nasilja u porodici.

Prema podacima iz Policije Kosova, broj slučajeva nasilja u porodici skočio je za 105 u odnosu na prethodnu godinu, to jest s 1915 koliko je zabilježeno u 2019. na 2020 u 2020. godini.

Iz podataka se može vidjeti da su žrtve pretežno žene i da su počinitelji uglavnom njihovi muževi ili partneri. Potonji se u pojedinim slučajevima ipak ne zaustavljaju na zlostavljanju. Naime, u 2020. godini je službeno evidentirano da su šest žena ubili njihovi partneri — to je samo šest za koje službeno znamo.

Nazovimo smrt tih žena pravim imenom. Žene bivaju ubijene jer su žene, a to je femicid.

Prikupljanje podataka o femicidu i dalje je izazov u cijelom svijetu, i to zbog krajnje nedovoljnog zalaganja institucija u pravcu unapređenja tog procesa. Kako izdvajaju iz Svjetske zdravstvene organizacije, naročite poteškoće izaziva to što u gro država “ni policijski organi ni ustanove nadležne za prikupljanje medicinskih podataka — koji dokumentuju ubistva — često ne raspolažu svim neophodnim pojedinostima niti vode evidenciju o odnosu između žrtve i počinitelja. Isto tako ne vode evidenciju o općim motivima ubistava, a kamoli o motivima vezanim za rod.”

Drugim riječima, prikupljanje podataka o femicidu ne kotira toliko visoko na listama političkih, socijalnih i zdravstvenih prioriteta. Možda je razlog to što žene ubijaju većinom muškarci, od kojih najvećim dijelom njihovi partneri. Ili možda to što sistemi moći ne žele baciti svjetlo na ugnjetavanje i opasnosti koje proistječu iz patrijarhalnih struktura.

Demonstracije usmjerene upravo protiv tih struktura održane su 8. marta, na Međunarodni dan žena. Razni aktivisti/ce su tada pozvali na iskorjenjivanje rodno zasnovanog nasilja i femicida na Kosovu, uzvikujući pritom: “Ne slavimo, već marširamo protiv patrijarhata što ubija.” Stotine demonstranata/ica skandiralo je imena žena ubijenih u proteklih nekoliko godina i tako izrazilo nadu da neće biti zaboravljene, kao i da će šire društvo imati sluha i dati svoj doprinos predupređivanju sistematskog i sistemskog ubijanja žena.

Mada postoji tendencija podjele svijeta, a i problema ljudi po ekonomskim i političkim linijama, sada se više nego ikada ispostavlja da nevolje s kojima se suočavaju žene na Kosovu i šire nadilaze te vještačke podjele. Nažalost, žene iz svih oblasti društva svakodnevno prolaze kroz bol, strah i ostale probleme koji su zabrinjavajuće slični. To dokazuju protesti koji se širom svijeta organizuju u svrhu prokazivanja, priznavanja i eliminacije femicida na globalnom nivou.

Naime, u mnogim britanskim gradovima su održana bdijenja nakon što je tijelo Sare Everard pronađeno u šumama Kenta — posljednji put je viđena živa početkom marta, kada se jedne prilike u večernjim satima vraćala u svoj stan u Londonu. Nestanak Sare Everard potaknuo je mnoštvo žena da ispričaju svoje priče o tome koliko se nesigurno osjećaju u svakodnevnom životu.

Slična, kobna sudbina prošle godine je snašla Biancu Alejandrinu Lorenzanu u Meksiku. Djevojka je jednog dana napustila dom i nije se vratila, a njeno tijelo kasnije je pronađeno raskomadano i umotano u plastične vreće. Ovaj slučaj pokrenuo je val protesta na kojima su Meksikanci/ke zatražili pravdu za Biancu i skrenuli pažnju na podatak da u Meksiku svakog dana u prosjeku bude ubijeno deset žena, pri čemu se broj slučajeva femicida u posljednjih pet godina povećao za 137%.

U slučaju od prošlog ljeta, Pınar Gültekin je negdje u šumama turske pokrajine Mula nađena udavljena, premlaćena i zakopana u kanti za otpatke, koja je naknadno zabetonirana. U Istanbulu i drugim gradovima narod je izašao na ulicu, ponovo u znak protesta protiv povećanja broja femicida.

Ta ubistva su počinjena s predumišljajem, pomno su isplanirana i njima se šalje poruka: tijela i životi žena su potrošni i pod kontrolom su muškaraca.

Ta ubistva se zanemaruju i zaboravljaju, prilikom čega se šalje sljedeća poruka: žene mogu zatražiti pomoć i tražiti pravdu, ali institucije koje bi trebale braniti njihovo osnovno ljudsko pravo — pravo na život — vrlo vjerovatno će se povinovati istim patrijarhalnim pravilima kao i njihove ubice.

Mi kolektivno moramo da prestanemo umanjivati značaj ovih ubistava tako što na njih gledamo kao na sporadične, specifične događaje ili izolovane pojave, te bi i mediji trebali da prestanu izvještavati o njima kao takvim slučajevima. Mi kolektivno moramo primiti k znanju da se nad polovinom naše populacije vrši strukturno nasilje. I prema njemu se moramo odnositi kao takvom.

Moramo očekivati od muškaraca da se ponašaju drugačije. Zato što očekivati od muškaraca da čine ove svirepe zločine nad ženama znači prihvatati nasilje kao normalan obrazac ponašanja.

Ne smijemo više zastupati stav da je nasilje urođena muška osobina i da žene trebaju mijenjati svoje ponašanje kako ne bi podstreknule nasilje i postale njegove žrtve. Budući da i dalje gubimo živote i da očekujemo da ćemo ih i dalje gubiti, potrebno je mijenjati narativ. Moramo pozivati na odgovornost i okrivljavati one koji jesu odgovorni i krivi.

Dakle, ne zbijajte šale kada vam prijateljica kaže da ne može preći cestu, a da je izvjestan broj muškaraca ne počne seksualno uznemiravati. Ozbiljno je shvatite kada vam otkrije da se zbog toga što je njen momak ljubomoran ne može viđati s prijateljima. Pomozite joj kada se nađe u bezizlaznoj situaciji i kada ne zna kome i kako da prijavi muža koji je zlostavlja. I saslušajte je kada vam objašnjava kako i zašto ga ne može prijaviti uprkos svoj patnji kroz koju prolazi.

Mogli biste spasiti jedan život.

Zahtijevajte da policija, sudije i tužilaštva provode zakone koji su donijeti radi zaštite žena.

I oni bi mogli spasiti nečiji život.

Sebahate Morina, Valbona Marku, Klara Marku, Donjeta Pajazitaj, Antigona Morina, Zejnepe Berisha, Dafina Zhubi, Diana Kastrati.

Moramo ponavljati ova imena kako se ne bi ponavljale njihove povijesti i sudbine.

Naslovna fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.