Kako život?
Medijski karneval “ŽIVOT” započinjemo osvrtom uredništva K2.0 na tijelo, mjesto i glas.
Piše: Besa Luci
U većini diskusija koje vodimo bavimo se nekim segmentom “života”. Njegovim kvalitetom, životnim mogućnostima, očekivanjama i poteškoćama, životnim neizvjesnostima, nepravdama, alternativama u životu.
U suštini, život je jedina fundamentalna stvar koju svi ljudi dijele i za koju se bore. Očigledan je ali i važan podsjetnik na povezanost, naročito izražen u posljednjih godinu i po dana koliko nas pandemija povezuje u raspravama o ozbiljnim posljedicama koje COVID-19 ostavlja na zdravlje i blagostanje ljudi.
U jeku opetovanih karantina i lokdauna koji utječu na pokretljivost i ljudsku egzistenciju, zatim svjetske ekonomske krize pod čijim su se udarom našli oni ionako ugroženi i najkrhkiji od nas, političkih trvenja i raznih ograničenja pod palicom vlastodržaca koji nastoje profitirati od krize, te smrti koja često postaje bezlična statistika i tek je početak priče o krahu i nemaru politike — život je na ovaj ili onaj način bio u žiži pažnje.
Ipak, modus naših razgovora o različitim stranama onoga što sačinjava život ukazuje na to za koje se narative i iskustva smatra da su meritorni te čije se borbe na kraju zanemaruju, ignorišu ili nipodaštavaju.
Sve to povlači za sobom pitanje vrijednosti, a važan prostor u kom se te rasprave vode jeste upravo medijski. Iako se možda i ne spominje uvijek da je tako, život je neprestano u fokusu novinarskog istraživanja. Pritom oni što pišu o njemu neminovno donose odluke koje itekako imaju upliv na sve što saznajemo, čitamo i razumijemo o društvu oko nas.
Suočavanje sa ŽIVOTOM
To je samo jedan od razloga zbog kojih smo upravo život odabrali za temu drugog izdanja našeg godišnjeg medijskog karnevala.
Pošto je duži period jedno od najučestalijih pitanja bilo kada će se život vratiti u normalu, jedino što nam se učinilo ispravnim bilo je da preispitamo ne samo kako to različite osobe i zajednice vide život, već i šta znači vratiti se u stanje kakvo je bilo prije. Jer, žudnja za povratkom u tzv. normalnost nešto je što često revidiramo, ili pak odbacujemo, a posebno kada uzmemo u obzir činjenicu da “normalnost” za mnoge nije isto što i dobrobit, niti je nešto što bi nužno trebalo podržavati.
Sljedeće — iako je mnogo puta do sada rečeno — moramo ponoviti zato što je i dalje tačno: pandemija je u konačnici iznijela na vidjelo ogromne strukturne i sistemske nejednakosti i na globalnom i na lokalnom planu.
To se vidi na brojnim nivoima: spora isporuka vakcina siromašnijim zemljama, s tim da su u bogatijim prvobitno bili prisutni nagomilavanje vakcina kao i vakcinacijski nacionalizam; paketi ekonomskog oporavka koji su pogodovali konglomeratima nauštrb manjih preduzeća, odn. vlasnicima nauštrb radnika/ca; kontinuirano zanemarivanje migranata/ica kao “drugih” koji ne zavređuju pažnju, čak ni u kontekstu svjetske krize koja je trebala podstaći barem neki vid suosjećanja; očiglednu kulturnu prihvaćenost činjenice da patrijarhat nastavlja ubijati žene; politički napori usmjereni ka kontroli i regulisanju tijela “drugih” onda kada su ti drugi smatrani “drugačijima”; neprekidno zapostavljanje činjenice da se šteta nanesena našem zajedničkom prostoru — okolišu — reklamira kao perspektivna mogućnost za zapošljavanje, i to sve na osnovu pojedinačne dobiti i koristoljublja.
Različite verzije takvih priča završavaju u medijima, ali rijetko s neophodnom žurnošću i odrješitošću. Negiranje potpunog povratka u pretpandemijsku stvarnost moglo bi se pretvoriti u okvir u kom se odvija redefinisanje života te borba za isti.
Tijelo, mjesto, glas
Tako dolazimo do pitanja “Kako život?”, koje K2.0 postavlja s ciljem da se podsjetimo na sve što se dešava oko nas, da se pobunimo i redefinišemo našu okolinu.
To činimo stavljajući akcent na tijelo, mjesto i glas kao tri tematske oblasti u kojima se prvenstveno očituju borbe za kontrolu, prevlast i moć.
Tijelo, pored toga što se obično uzima u obzir kao sredstvo biološkog postojanja, na društvenom i političkom planu je veoma često tretirano kao objekt koji je potrebno regulisati. Ljudska tijela određena su spolom i rodom, rasom, etničkom pripadnošću kao i drugim osobinama, a pritom su prezrena kada bivaju sagledana kroz prizmu vrijednosti pripisanih od drugih — sve u stalnim naporima da se njima upravlja. S druge strane, za slobodu vlastitog izbora i samoidentifikacije neprestano se mora pregovarati i boriti.
Mjesto je prostor za ispitivanje ne samo vlastitog osjećaja pripadnosti, odbačenosti ili izmještenosti, već i toga kako su ti sentimenti neizostavni dijelovi projekata određivanja našeg postojanja koji su zasnovani na političkim i ekonomskim ciljevima: ko ima pristup mjestu koje će zvati svojim domom i koliko to košta; ko i u kojoj mjeri može učestvovati u izgradnji grada ili sela; ko se može uključiti u borbu protiv sveprisutnog uništavanja okoline kao doma i koliko je to sigurno.
Glas se svodi na prepoznavanje, upotrebu i nekompromitovanje vlastite sposobnosti djelovanja, i to u prvom redu kada je čovjek suočen sa silama koje žele ugušiti ili delegitimisati kritiku. Jer, svi stavovi, iskustva i priče koji nisu podobni zapravo su glasovi koji zaslužuju da budu priznati.
U svakoj od tih oblasti ključni su mediji kao i odabir pitanja kojima ćemo se posvetiti, iskustava koja ćemo zabilježiti te načina na koji ćemo ih prikazati i definisati njihov kontekst, što od nas zahtijeva da se stalno preispitujemo.
Zato smo za naš četverodnevni medijski karneval sastavili program u sklopu kog će izuzetni i nadasve inspirativni glasovi s nama podijeliti kako sami preispituju načine na koji razgovaramo i doživljavamo tijelo, mjesto i glas.
Za početak, u narednom segmentu ćemo predstaviti niz osvrta i stavova pojedinih članova naše redakcije vezanih za lične susrete i obračune s time kako se pitanja tijela, mjesta i glasa isprepliću u većem dijelu našeg svakodnevnog života.
Priča o boli
Piše: Aulonë Kadriu
“Ona je dan koji nadilazi noć”
Prekinut. Mene i Nju. A ovo je priča o boli.
“Ona je hiljadu vjetrova što pušu,
Ona je dijamantni odsjaj u snijegu,
Ona je sunce na zrelom klasju,
Ona je nježna jesenja kiša.
Dok se budim u tišini jutra,
Ona je navala, hitra i žustra,
Mukih ptica što kruže u letu,
Ona je dan koji nadilazi noć.
Nemoj stajati
Kraj njenog groba i plakati—
Ona nije tamo,
Ona nije umrla.”
Ona nije umrla. On ju je ubio.
Prilagodba pjesme “Nemoj stajati kraj mog groba i plakati”, autorice Mary Elizabeth Frye
Tijelo koje je nestalo, tijelo koje je promijenjeno
Piše: Aulonë Kadriu
U uzaludnom pokušaju da očuvam svoje tijelo otišla sam na plivanje. Istog onog dana kada je preminula. Nema svrhe, kasnije sam shvatila. Nema svrhe — to je pravi opis moje lakomislene borbe koju sam vodila zarad očuvanja, dok se ona borila da preživi. Da se održi i preživi. Biti i ne biti. Ja sam bila, a ona nije. Odabrala sam očuvanje, a ona nikada nije birala da se bori za život. U potpunosti sam sigurna da osnovno preživljavanje nije jedna od borbi koje iko bira.
Dok je moje tijelo savladavalo vodu, nakvašeno prividom slobode, ona nije imala nikakve šanse. Kako sam se ja održavala iznad površine, tako se njoj približavala oluja. Lišena je kontrole. Tako paralizovanu, vuklo ju je prema dolje. Na kraju je potonula.
On, neizdrživa težina što ju je povlačila nadolje. Ona, još jedna mučenica u ničim izazvanoj borbi. Već ju je bio ubio. Samo ja nisam imala pojma o tome. Barem ne još. Živeći u jednom osujećenom lovu na slobodu, uz kratke bljeskove sreće, nisam ni znala da se svijet raspada. Lomi u oštre komadiće koji do mene još uvijek nisu bili došli. Krenula je oluja. Dok sam udisala i izdisala, nisam ni znala da je ona bila ubijena, a da sam ja živa, te da će ova činjenica postati upravo ona masa što će me mamiti na dno.
Morala sam nastaviti plivati. Morala sam birati da držim glavu iznad vode. Za nju je izbor bio luksuz. Morala sam držati glavu iznad vode kako bi možda jednog dana izbor pojeftinio.
Moje tijelo je drhtalo. Malaksalo. Ali bila sam živa. Ona nije. Bila je oskrnavljena. Mrtva. U kutiji. Ostala sam u šoku. Oduzeo joj je život, a promijenio moj, kilometrima udaljen. Nestala je. U tren oka. Pucanj. Za sekundu. Evo nas. Dva tijela u orbiti iskrivljenoj hirom jednog muškarca. Jedno živo, jedno mrtvo. Dva tijela. Jedno primorano na umre. Drugo primorano da živi preispitujući svoje puko postojanje.
Kada doživite vantjelesno iskustvo, ovozemaljski uzorci dolaze u pitanje. Tijelo što ga nastojim sačuvati i osigurati, u svijetu koji toliko revnosno pokušava da to tijelo posjeduje, već se promijenilo. Zauvijek. Izmijenjeno je, tako da više neće biti sputavano uzorcima. Moje tijelo će prevladati. U novom svijetu koji je oblikovan tijelima poput mog. Tijelima poput njenog. Oblikovan tijelima što neće biti ničije vlasništvo. Za tijela što smo ih izgubile.
Hod za drugačiji život
Piše: Nidžara Ahmetašević
Trebalo mu je pet godina i deset mjeseci da iz Indije stigne u Španiju i vidi brata. Osim od Indije do Turske, ostatak puta G. je hodao.
Kada je došao do Turske, pješice se zaputio ka sjeveru, prema Grčkoj. Trebalo mu je šest dana. Stigavši u Grčku, u Europsku uniju, nadao se da je njegov put gotov i da će biti u mogućnosti da započne život, nađe posao, reguliše statusa… Dvije godine se ništa nije dogodilo. I, G. je odlučio nastaviti ka Španiji gdje živi njegov brat.
Krenuvši iz Grčke propješačio je Sjevernu Makedoniju i Srbiju, a onda je prešao rijeku i ušao u Bosnu i Hercegovinu. Tamo je zaglavio do polovine juna ove godine. U tom periodu je 21 put pokušao odigrati igru: rizično putovanje u EU preko zelenih granica.
Dok je bio na Balkanu, razne policije su ga tjerale nazad, i to uglavnom s one strane, strane EU. Prepreka na putu bili su mu i zidovi, žice, policijski psi te je toliko puta premlaćivan da je to postalo normalno. Sve vrijeme su mu uskraćivana osnovna prava, a često i hrana i voda.
Napokon, oko polovine juna, G. je i posljednji put pokušao odigrati igru. Ako ne uspije, vratit će se u Indiju. Trajala je 18 dana i odvela ga kroz tri zemlje. I na kraju — na vlastitim nogama, koje kao da su bile gole s obzirom na to da mu se obuća u jednom trenutku raspala — stigao je u Italiju i ubrzo nastavio prema Španiji.
Igra je sada gotova za G-a i on ima priliku da započne novi život, napokon
G.je jedan od mnogih ljudi koji pješače Balkanom kako bi pronašli mjesto gdje će biti sigurni i dobiti priliku za bolji život. Njihova stopala nose priče o životu u svijetu zatvorenih granica, svijetu u kojem nismo jednaki. To je svijet u kom neki od nas, samo da bi vidjeli člana porodice koji živi u drugoj zemlji, moraju igrati igru u kojoj su naši životi žetoni kojima se igra neko drugi.
Od 2015. godine, kada je postala glavna dionica migracija prema sjevernoj i zapadnoj Evropi, obični ljudi prevaljuju balkansku rutu u namjeri da ostvare svoj evropski san. Oni dolaze iz Afganistana, Eritreje, Sirije, Palestine, Nigerije, Konga, Turske, Kine, Libije… Koračaju preko polja, šuma, planina, rijeka… Ponekad i po 16 sati dnevno.
Njihova stopala postaju otvorene rane.
U pojedinim etapama putovanja susreću se s ljudima koji im pomažu i daju nekada novu obuću, nekad prvu pomoć, a nekad samo osmijeh i nešto hrane. Oni koji pomažu često se osjećaju jednako bespomoćnima koliko i oni koji hodaju, budući da su i jedni i drugi suočeni s okrutnom politikom zatvorenih granica.
“Boli”, često ponavljaju ljudi što hodaju. To se ne odnosi samo na fizičku bol, već i na onu koja će dugo ostati u njima kao podsjetnik na tvrđavu Europu, često jaču od onoga što njihova tijela mogu podnijeti.
Njihove živote i slobode kontrolišu privilegovani, oni koji mogu ići gdje god i kada to žele, koji pješače kada i samo ako im se prohtije. Oni žive u svijetu bez granica, smatrajući da su jedini što imaju pravo na tu vrstu slobode. Traže “humanitarne koridore”, otvaraju izbjegličke kampove koji su nalik na logore, prikupljaju stare cipele i odjeću te ih donose ljudima lišenim života i osnovnih sloboda.
“Noge me bole, ali znam da će proći”, rekao mi je mladi Y. kada smo se sastali u Sarajevu nakon što je i u petom navratu potisnut s granice EU. Probao je ući u EU iz Rumunije, ali policija ga je zaustavila i potom mu pokušala polomiti kosti. Pošto je otjeran, srbijanska policija je nastavila gnusni zadatak odašiljanja poruke koja glasi: migranti/ce i izbjeglice nisu dobrodošli u EU.
Y.će pokušati ponovo, iz BiH u Hrvatsku.
“Boli, sestro, i umoran sam. Ne treba mi ništa. Samo da idem. Samo to”, napisao mi je na svom slabom engleskom jeziku.
Njihova izranjavana stopala su poput slika nove Europe, one u kojoj živimo danas. Slika košmara koji traje već predugo.
Mjesto koje nikada nije imala, mjesto koje moram pronaći
Otišla sam kući, na sigurno mjesto koje ona nije imala. Sigurno mjesto na kom nije dobila priliku barem da umre. Bila je udaljena i od jednog i od drugog, i od doma i od neumiranja. Kao ni mnoge druge žene, nikada nije osjetila slast komfora. One žive — ako i kada mogu živjeti — izmještene.
Možda ima boljih mjesta gdje se umire, ali nema boljih mjesta gdje se gine.
Ubijena je neumjesno. Na ilegalnom mjestu. Iz živućeg tijela i glasa pun nade za tili čas je pretvorena u ubijenu migranticu. Obrat. Beznadežno raskršće. Ponovo izmještena. Vječno i iznova biva pogubljena. U svijetu koji trči za vijestima onoliko brzo koliko i zaboravlja, ona nije bila vijest. U svijetu željnom skandala, njena smrt nije uspjela ni da skandalizuje. U ovom svijetu žednom priča o krvi, njena je bila neželjena.
Nije bila dovoljna da se nađe u tamošnjim naslovima. Nije bila dovoljna da se nađe u ovdašnjim naslovima. A ja sam u sebi morala pronaći mjesto na kom će počivati u miru. I mjesto u svijetu koji joj nije pružio ni trenutak mira. Mjesto gdje je ona tijelo, glas.
Ona nije bila vijest. Postala je naslovna strana mog života, njegov naslov, njegova definicija.
Tako je trebalo biti. Takve su mogle biti i sve ostale smrti kojima sam svjedočila kroz život. Učimo praktikovati život, što čak zovemo i umijećem. Ipak, nikada nećemo moći praktikovati smrt. Iako ne možemo naučiti nešto što se ne može naučiti, što nam niko nikada nije pokazao, učimo da budemo spremni. Da živimo život znajući da ćemo se sa smrću susretati povremeno, ali konstantno. Dok se za život nikada ne možete dobro pripremiti, za smrt smo još i manje pripremljeni. Pa ipak, ljudi čine sve što je moguće kako bi ublažili bol trajnog gubitka što dolazi sa smrću.
No, ona nije trebala umrijeti. Šta se događa kada neko ko je živio u nečovječnim uslovima bude ubijen nečovječnim sredstvima. Mi koji smo ostali iza smrti, postoji li način da se iz nje izvučemo čitavi?
Ja kažem da postoji. Nevoljko, ali da. Međutim, morate se pomiriti s prekidom. Jer ubistvo nije poput smrti. Ono ometa. Prekida. A vi se morate ponovo uključiti u život.
Nikada više nećete biti isti nakon ubistva voljene osobe. Nakon ubistva nekoga koga ste poznavali. Poznanika/ce. Nekoga čije ime ste vidjeli barem u telefonskom imeniku. Nekoga ko vam je poslao mejl, makar jednom. Postaje nemoguće razgovarati o životu, a da razgovor ne ode u pravcu smrti, procesa koji ne možete proći dva puta. Ne možete doživjeti lošu smrt pa kasnije planirati bolju. To je jedini ireverzibilan proces.
Tupavo vjerujući da sam ovladala vještinom življenja, tupavo čak vjerujući da je život umijeće, i sama sam oduvijek smatrala da se gubitak odvija prema nekoj shemi. Bol. Tuga. Oporavak. Sabereš se. Živiš. Tako sam mislila da je smrt tamo negdje. Da nije ovdje. To je prvi šok. Njeno ubistvo promijenilo je sve obrasce smrti. Ako se smrt ikada i činila linearnom, tvoja je imala nevjerovatnu amplitudu. Valove. Krivine. Nemirno kretanje. Gore, dolje. Gore, dolje. Njena smrt me je otuđila od vlastitog jezika. Tjelesnih reakcija. Navika. S time sam nisam suočila onako kako sam htjela. Ona nije preminula onako kako je htjela.
Preminula je onako kako je to htio jedan muškarac. On je odabrao kojim tokom će život teći za nju. Pa i za mene.
Jezik poriče njenu smrt. Smrt i njeno ime ne mogu biti stavljeni u istu rečenicu. Zbog čega je danas anonimna. Anonimna je zato što nije jedina. Anonimna je zato što postoji toliko imena. Anonimna je zato što je tako prisutna. Ona nije umrla. Ona je ubijena.
Iz jednog doma u neki drugi
Piše: Jack Butcher
Samoga sebe sam pomalo iznenadio odlučivši da odem iz Prištine.
Primoran da odaberem hoću li na neodređeno vrijeme biti zatvoren i sam u gradu koji je osvojio moje srce pet godina ranije ili ću se pak zaputiti u daleko selo iz bivšeg života što mi se iz dana u dan činilo sve udaljenijim, odlazak nije bio instinktivna reakcija.
Dok sam s kolegama/icama do kasno navečer radio na članku o pojavi COVID-19 na Kosovu — onog petka 13, kada su u zabilježeni prvi slučajevi zaraze — nisam ni pomišljao na odlazak. A nisam ni sutradan, dok smo pročešljavali niz oštrih restrikcija nametnutih prethodne večeri koje su ograničile gotovo svaku oblast života građana/ki.
Međutim, nakon nekoliko užurbanih i prilično emotivnih poziva koje sam obavio s porodicom u Ujedinjenom Kraljevstvu (čuli su da slijede lokdaun i zatvaranje granica), osjetio sam da me u tom momentu svjetske neizvjesnosti korijeni vuku nazad.
Samo nekoliko sati prije nego što su granični prijelazi zatvoreni, pri čemu su aviokompanije vrtoglavom brzinom otkazivale letove, u ruksak sam očajnički ubacivao sve ono svog života što sam mogao. U gluho doba noći sam otišao na aerodrom. Nekoliko sati kasnije, još uvijek u šoku, sklupčao sam se u avionsko sjedište na posljednjem letu iz Kosova, gledajući kako ispod mene nestaju svjetla mog “usvojenog” doma — nisam bio siguran kada ću se moći vratiti.
I tako sam se našao u podnožju jednog udaljenog i brdovitog nacionalnog parka, u živopisnom engleskom seocetu u kojem sam odrastao, ali koje više od decenije nisam zvao domom. Meni već dobro poznate zvuke talave i hip-hopa što drčno curi iz saobraćajne gužve zamijenilo je povremeno brektanje susjedove kosilice koje je dolazilo negdje iz doline, a ritmični poziv na molitvu svojstven za stari dio grada smijenio je cvrkut ptica što traže hranu za svoje mlade.
Veći dio tog proljetnog razdoblja proveo sam u poricanju, pri čemu sam malo kome otkrio da sam tek tako dezertirao: što manje ljudi sazna, lakše će mi biti da samog sebe natjeram da se vratim napuštenoj kući. U nastojanju da ublažim grižnju savjesti što sam je osjećao pošto sam otišao na prvi znak krize, okupirao sam se karantinskim životom u Prištini, što je obuhvatalo sve od pomnog praćenja novih mjera ograničenja do održavanja onlajn derneka s prijateljima/cama.
To je jednim dijelom podrazumijevalo i intenzivniju posvećenost obavezama koje sam imao kao urednik K2.0.
Kako smo grčevito pokušavali da raščlanimo šta je taj prevrat značio za radnike/ce, samohrane majke i osobe koje su već imale problema s mentalnim zdravljem, tako smo se moji kolege/ice i ja našli u situaciji da izvještavamo i o tada aktualnoj političkoj krizi. S obzirom na činjenicu da su građani/ke bili zaglavljeni u svojim domovima, što ih je onemogućilo da išta preduzmu, sumnjivi poslovi domaćih aktera uz posljednje trzaje Trumpove administracije u SAD-u na kraju su doveli do naglog rušenja tek izabrane “Vlade nade” na Kosovu.
Bijes, nevjericu i duboki osjećaj nanesene nepravde koje sam dijelio s prijateljima/cama i kolegama/icama s Kosova teško da su bili pomirljivi sa spokojnim i posve uljuljkanim svijetom u kom sam fizički boravio. Dok bih u svojoj sobi preko video-linka razgovarao o padu vlasti kao i udarima na ustavni poredak, kroz prozor sam slušao kako se o jagorčevini i zatvaranju lokalnog kafića razgovara uz upravo ispečene kolače.
Možda bi se tu i tamo i čavrljalo o zdravlju premijera Borisa Johnsona ili o još jednom spornom ugovoru sklopljenom s ministrovim druškanom, prilikom čega su se iza brda valjale sveprisutne posljedice Brexita. Međutim, tu buku sam uglavnom prigušivao u uvjerenju da je sve navedeno mala maca u odnosu na mnogo alarmantnije probleme što su se javljali kod kuće — na Kosovu.
Prijatelje/ice u Prištini svake večeri sam moljakao da me putem telefona izvode na balkone kako bih se pridružio noćnim protestima — građani/ke su udarali u lonce, tave i sve ostalo što ima je bilo pri ruci, a u znak protivljenja zakulisnoj političkoj trgovini. S druge strane, jednom sedmično sam izlazio na prilaz ispred kuće te zajedno s cijelim komšilukom uljudno aplaudirao britanskim zdravstvenim radnicima/ama koji su stradavali dok je broj slučajeva zaraze, preminulih osoba i hospitalizacija zabrinjavajućom brzinom rastao.
U tim trenucima zadane nacionalne solidarnosti s teškom mukom sam se trudio da ne prezirem ljude oko sebe što su se redali duž ulice ispunjene pretežno kućama i bungalovima s preuređenim baštama između njih. Iako smo se svi suočavali s istom pandemijom, šta su to oni znali o egzistencijalnim bojaznima meni bliskih osoba od kojih sam na neodređeno vrijeme bio odsječen jer žive na drugom kraju kontinenta? Pandemija možda i jeste unijela neizvjesnost u živote mojih komšija/nica, ali šta je ta neizvjesnost spram tako očiglednog luksuza?
Odbacivanje društvene okoline zahvatilo je i ljepotu okolne prirode. Kako jedno mjesto što ga ostatak planete dotiče toliko malo zaslužuje da bude do te mjere krasno i savršeno sa svojim drevnim meandrima, mnoštvom proljetnog cvijeća i nepreglednog zelenila? Kako jedno mjesto puno dugotrajnog života može biti toliko odvojeno od onih koji zaista cijene šta znači biti živ?
Kako nisam želio prihvatiti udoban lokalni sklad, a i kako nisam mogao učiniti ništa povodom nepravde, odlučio sam da provedem u djelo jednu noćnu akciju i na taj način malo prodrmam stvari. Naime, u prvim mjesecima pandemije svim silama sam se trudio da sačuvam energiju držeći jezik za zubima dok je konzervativna vlada izuzetno loše reagovala na zarazu, i to prvo potcijenivši opasnost, a onda pribjegavši nizu haotičnih i nerijetko katastrofalnih rješenja. Ipak, nakon posebno gadnog slučaja nepotizma, licemjerja i nepoštenja, izradio sam jedan poster s provokativnim izjavama apropo “istine”, “povjerenja” i “demokratije” te sam se po mraku išuljao iz kuće i anonimno polijepio kopije postera po selu.
No vremenom, dok sam svakodnevno prolazio kraj svog postera što je polako blijedio na staklu telefonske govornice, u meni bi se javljao osjećaj neprijatnosti. Nije da sam promijenio stavove o pitanjima u vezi s kojima sam izrazio nezadovoljstvo, nego je stvar u tome da sam se u jednoj maloj i tijesno povezanoj zajednici kao što je ova — gdje su pitanja “istine” i “povjerenja” ustvari proživljena iskustva koja povezuju ljude iz svih sfera života — počeo preispitivati: je li ovo pravi način na koji trebam iskoristiti svoj glas?
Kroz svoj rad, u okviru kog sam pratio demonstracije, razgovore i diskusije, naučio sam da principijelan bunt igra određenu ulogu. Međutim, kako sam postepeno stupao u kontakt s iznenađujuće širokim krugom susjeda oko sebe, podsjetio sam se da su dijalog i suosjećanje jednako važni za ostvarivanje promjena. Bez njih ostajemo zarobljeni u vlastitim balonima i ne uspijevamo vidjeti da većina čini ono što može na svoj način.
Kada sam se vratio u selo u kom sam odrastao, bio sam čvrsto uvjeren da me to mjesto nema više čemu naučiti. Ipak, na neki sebi svojstven način, svaki dom ostavlja trag.
Šta sam naučila učeći djevojke da se bore
Piše: Bronwyn Jones
Reći ću vam tačno zašto mnogi ne žele da se žena bavi sportom: zato što je to motor njenog bijesa. Bijesa punog sreće, žestine i moći. Baš zbog toga nam se i rugaju u gotovo svakom aspektu života. Ipak, u sportu, žena ima priliku da se osjeća jačom, sposobnijom, visprenijom, da se bori te da osjeti radost pobjede, kao i to koliko je usrano kada se gubi — ima priliku da bude svoja. Pritom muški svijet nije važan. Tijelo žene je odjednom samo njeno. Ono ne postoji da bi ga drugi osuđivali, posmatrali ili kontrolisali, već je tu samo radi nje i njene vlastite sreće.
U sportu u jednom trenutku odvajamo dječake od djevojčica, ne zbog toga što djevojčice “nisu dovoljno dobre” ili “nisu dovoljno snažne”, već zbog toga što prirodne, fizičke razlike stvaraju potrebu za kategorizacijom. Ljudi obične tvrde da kategorijske razlike dovode i do razlike u kvalitetu. Međutim, to čine samo kako bi žene, djevojke i djevojčice držali podalje od sporta i kontrolisali naša tijela.
Sve se može promijeniti kada mladić u oči pogleda djevojku s kojom godinama igra i kaže joj: “Veći sam i jači od tebe”, ili kad je neki momci fauliraju, ili joj ne žele dodati loptu, dajući joj tako do znanja da ne treba biti tu. Onda se pitamo ko odgaja takve mladiće. Ko ih to odgaja da budu nasilni te da upravljaju tijelima i slobodom žena, čak i tek što zagaze u tinejdžersku dob? Pa, svi mi, na ovaj ili onaj način.
Činjenica je — a to je nešto što mnogi ne shvataju — da se tijela mladića i djevojaka previše ne razlikuju. Kako su važne snaga i brzina, tako su važne i vještine, pamet i tehnika. Sport je 90% u glavi. Prema tome, kada tek tako pretpostavljamo da su muška tijela bolja od ženskih, do nas je.
Mislila sam da se mlada generacija više neće morati hvatati ukoštac s ovim problemima i da se djevojčice više neće morati boriti s dječacima. Ipak, nedavno sam ponovo svjedočila suprotnom.
Trenerica sam ragbija i već nekoliko godina vodim dječiju selekciju. Kao što je u svijetu ragbija i uobičajeno, dječake i djevojčice treniram zajedno sve dok na red ne dođu startovi. Odnosno, razdvojimo se tek kad se počnemo udarati.
Ako bih razdvajala djecu prije startovanja, to bi značilo da priznajem kako ih nisam uspjela podučiti ravnopravnosti kao vrijednosti. I da se nisam uspjela pobrinuti za to da se sva djeca okupe kao ravnopravna te da djevojčice konkretno shvate kako u sportu ima mjesta i za njih.
Brinula sam se da će djevojke odustati od sporta u adolescentskoj dobi. U tim godinama obično bivaju izložene pritiscima: “pritišće” ih se da budu smatrane atraktivnim, dostupnim i pogodnim. Takvi pritisci mogu navesti djevojke da se iznenada prestanu baviti sportom. Jer djevojku koju svaki momak želi pojebati ne bori se na terenu.
Dakle, prisutan je pritisak, i to posebno na Kosovu, gdje se uprkos svem elanu te ponosu na sport ne ulaže u niže selekcije općenito (mada od dna kreću i šampioni/ke), a još manje u djevojčice i djevojke.
Znajući sve to, mislila sam da sam spremna naučiti svoje djevojčice da se razbjesne i usmjere taj bijes u sport, da zatraže ravnopravnost s dječacima.
Na kraju ipak nisam uspjela. Djevojčice sam obodrila rekavši im da ostanu svoje i da su snažne, da su najbolje. Muškima sam kazala da je njihovo nasilništvo sramno te sam im ujedno održala predavanje o sportskom duhu. Međutim, naposljetku sam ih razdvojila da djevojčice više ne bi morale slušati kako “nisu dovoljno dobre”, iako su nerijetko bolje.
Kako da govorimo o napretku kada se djevojčicama još uvijek govori isto ono što su ljudi govorili meni?
Ne možemo reći da smo i u kom pravcu napredovali zato što je naš progres kratkotrajan i usto još ograničen — samo neke žene dođu dotle da se moraju brinuti o staklenom plafonu. A čak i ta privilegija vrlo lako može biti poništena. Nastranu i sav onlajn aktivizam, i napredni akademski diskurs, i marševi koji se održavaju za Dan žena: u istom smo položaju u kom smo oduvijek bile. Zavaravamo same sebe, ali ne i svijet.
Glas koji je stišan, glas koji je iščašen
Žesti me činjenica da je pokušavala živjeti bolje. I samo što nije uspjela u tome. Kao što to svako pokušava, uvijek. Stalno na korak od cilja. Pokušavamo dok smo živi.
I dok je tako pokušavala, ugašena je. Isključena. Stišana. Stišana kao da je bučan televizor na nekom tihom mjestu. Neko drugi je presudio. Ne Bog. Kamo sreće da je bio Bog, ili nešto drugo. Saobraćajna nesreća. Neizlječiva bolest. I to je sigurno najgore prokletstvo: preklinjati za neku drugačiju smrt, bez mogućnosti za drugačijim životom.
Ali ja i dalje mogu izabrati život, što je izbor kog je ona bila lišena, što joj je bilo uskraćeno zajedno s tijelom, mjestom i glasom.
Njeno tijelo je oduzeto, a moje promijenjeno. Njeno mjesto je izgubljeno, a moje iskrivljeno. Njen glas je ugušen, a moj treba da bude ponovo pronađen. Bol. Bol. Bol. Bol u plesu s bijesom. No, prvo bol. Ubijena je. Udah, izdah. Nastavi plivati dok oluja ne prođe. Ako ne prođe, izgradit ću novo sunce. Ono što će nas sve ogrijati.
Udah, izdah. Prizemlji se. Pusti bol unutra. Otvori tu Pandorinu kutiju, jednom zasvagda. Neka uđe, i onda je pusti van. Neka bol pleše s bijesom. Ali nemoj učestvovati u koreografiji. Kvari raspoloženje kada nema razloga za dobro raspoloženje, nema razloga za sreću. Neka bol uđe. Nemoj plesati.
Nećemo otplesati ples koji vodi neko drugi. Nećemo plesati u izobličenom svijetu što od nas očekuje da plešemo dok nam eksploatiše tijela. Dok nas tjera da plešemo. Dok nas primorava da napuštamo vlastita tijela, mjesta i glasove. Nećemo plesati.
Ugasit ćemo muziku.
Da bi se mogao čuti moj glas koji izgovara njeno ime.
Da bi moj glas koji izgovara njeno ime poremetio lakoću onih što ubijaju i onih što svjedoče ubijanju u tišini.
Da bi moj glas koji izgovara njeno ime jednom zasvagda
Prodrmao,
Promijenio
Stvarnost uzetu zdravo za gotovo.
Da bi moj glas koji izgovara njeno ime
Mogao doprijeti do nje,
Ispod zemlje.
Do njenog tijela.
Do njenog mjesta.
Do njenog glasa.
Da bi se moj glas mogao čuti.
Glasno.
Da bi odjekivao
I ostao nezaboravljen. I nezaboravan.
Autori:
Besa Luci
Aulonë Kadriu
Nidžara Ahmetašević
Jack Butcher
Bronwyn Jones
Uredio:
Daniel Petrick
Fotografija:
Atdhe Mulla
Video:
Agon Dana
Tipografija i Ilustracije:
Arrita Katona
Proizvodnja:
Dibran Sejdiu
Ton:
Studio 11
-
- Ovaj članak je napisan na engleskom.