Jedan na jedan | Kultura

Ann Christine Eek: Moja knjiga o Istiniću predstavlja moje najvažnije delo

Piše - 07.03.2022

Švedska fotografkinja priča o Kosovu sedamdesetih godina, seoskom životu i svojoj novoj knjizi.

Na leto 1975. dve žene iz Skandinavije, obje u kasnim dvadesetim, sastale su se u obalskom gradu Draču, u Albaniji. Švedska fotografkinja Ann Christine Eek i norveška antropološkinja Berit Backer nisu se pre ovoga poznavale. Zahvaljujući sličnim interesovanjima, odlučile su da se otisnu na zajednički istraživački projekat: knjigu fotografija koja će dokumentovati svakodnevicu u Istiniću.

Berit Backer je već bila započela da sprovodi etnografski terenski rad u Istiniću, selu na zapadu Kosova koje se krije u senci Prokletija. Ona i Eek su provele veći deo leta 1976. tamo, zadubljene u seoski život, odakle su otišle sa hiljadama fotografija, video-zapisa i toplih prijateljstava sklopljenih sa ljudima iz Istinića. Ipak, čim su se vratile kući, u Skandinaviju, Eek mi je rekla da je “svakodnevica nekako ubila projekat na neko vreme”.

Sem njenog antropološkog rada, Backer je bila levičarska politička aktivistkinja iz Osla, vrlo angažovana po pitanju migracije i prava albanskih političkih zatočenika na Kosovu osamdesetih godina; sarađivala je sa organizacijama poput Amnesty International-a, Međunarodne helsinške federacije (IHF) i norveške vlade. Marta 1993. u Oslu ju je ubio kosovski Albanac koji je patio od posledica nervnog sloma. Njena antropološka studija o strukturi domaćinstva u Istiniću objavljena je posthumno, u formi knjige, pod nazivom „Iza kamenih zidova.“

Prošlo je četrdeset i pet godina od završetka rada koji su u Istiniću obavile Backer i Eek. Kao dugogodišnja fotoreporterka i fotografkinja u Muzeju kulturne istorije u Oslu, Eek se vratila svojim fotografijama iz Istinića. Na jesen 2021, knjiga pod nazivom “Albanski život na selu – Istinić, Kosovo 1976”, koju su za štampu pripremili Eek i Tahir Latifi, antropolog sa Univerziteta u Prištini, publikovana je na engleskom i albanskom u izdavaštvu Tira Books u Švedskoj.

Na više od 250 stranica, knjiga predstavlja intimnu vizuelnu hroniku ruralne svakodnevice sredinom sedamdesetih godina u Istiniću. Prikazujući žene, muškarce, decu i starije osobe dok obavljaju poslove, spremaju hranu, ćaskaju, igraju na svadbi i oplakuju svoje voljene, crno-bele slike fotografkinje Eek beleže svakodnevicu naroda u Istiniću i njihovo celokupno životno bogatstvo. U recenziji knjige, sociološkinja Anna di Lellio nazvala ju je “izvanrednim delom u oblasti vizuelne antropologije”.

Žena i sin u pastirskom taboru. Burad služe za skladištenje bulmeta (mlečnih proizvoda) za zimu. Pleće, Istinić, septembar 1976. Fotografija: © Ann Christine Eek.

Tik uz fotografije, Eek detaljno obrazlaže sećanja o svojoj i interakciji koju je Backer imala sa Istinićanima — sa kojim je i dalje često u kontaktu — kao i o istorijskim dešavanjima na Kosovu sedamdesetih godina.

Foto-radovi Eek na temu Istinića prikazani su 2019. na izložbi u Galeriji Ministarstva kulture u Prištini.

K2.0 se sastalo sa Annom Christinom Eek preko Zoom-a te smo razgovarali o njenim fotografijama, o dobu koje je provela sa Backer u Istiniću i o njenoj neprekidnoj potrazi za odgovarajućom kompozicijom i najboljim osvetljenjem.

K2.0: U knjizi opisujete prvi sastanak sa norveškom antropološkinjom Berit Backer u albanskom gradu Draču, na leto 1975. Tamo je sklopljeno vaše prijateljstvo i isplanirale ste zajednički fotografski projekat u selu Istiniću. Zašto ste bili u Albaniji?

Ann Christine Eek: Tada sam radila kao dokumentarna fotografkinja. Sastavila sam knjigu o ženama koje su imale stručne poslove, dok su se, istovremeno, brinule o deci i porodici. Nosila je naziv “Posao – nemojte da se istrošite”! Kada sam je publikovala, jedna prijateljica mi je rekla: “Zašto ne bismo pokušale da odemo u Albaniju i proverimo možemo li tamo da uradimo neku reportažu?” Ipak, nikad nam to nije pošlo za rukom.

Naposletku sam tamo otputovala sa grupom iz Švedske i Norveške. Putovanje je potrajalo predugo. Morale smo da čekamo na granici dok nije pala noć, jer nismo smele da vidimo bilo šta prilikom vožnje autobusom.

Stigle smo oko 11 časova uveče. Skoro 18 sati nismo jele ništa i svi su počeli da lude. Uspela sam da saznam ko je odgovorna osoba za ovaj aranžman. Bila je to Berit Backer; ona je bila, prosto rečeno, fantastična osoba. I stvarno, oko 11 sati uveče uspela je da otvori kuhinju i pripremi hranu za oko 40 osoba.

Počele smo da pričamo i ispostavilo se da je njen otac bio fotograf. Ispričala mi je da je antropološkinja, ali je dosta toga pokupila od oca. Upitala sam je čime se bavila u poslednje vreme, a ona je odgovorila da sprovodi terenski rad u Istiniću – da je bila negde na pola puta. Nekoliko meseci ranije sam slušala radijski program o širem porodičnom krugu. Neki hrvatski reporter je sa nekim Šveđanima otišao u jedno selo gde su našli porodicu od oko 105 osoba. Zato mi je umnogome bilo jasno o čemu je pričala, iako u Istiniću nije bilo tolikih porodica.

Pitala sam je da li bismo mogli zajedno da odemo i napravimo knjigu. Tada nisam ništa znala o Kosovu; skoro niko nije znao ništa. I u Albaniji niko nije pričao o Kosovu. To je kao da mi se otvorio jedan novi svet i počela sam da se pripremam čitajući. Uzela sam Edith Durham, Margaret Hasluc i neke druge autore, ali mi je bilo posve novo.

Kada se Berit vratila u Norvešku januara 1976, otišla sam tamo na doček Nove godine sa nekoliko prijatelja, gde sam je upoznala. Počele smo da pričamo, planiramo i pokušale da nađemo finansije za putovanje. Tada sam živela u Stokholmu, a ona u Norveškoj, gde sam a imala prijatelje pa sam i često odlazila. Berit i ja smo putovale dosta tamo-vamo. Ona bi došla u Stokholm, pa onda ja u Oslo, pa smo konačno uspele da dopremo do kontakt-osobe iz švedske televizijske stanice. Oni su hteli da napravimo film. Međutim, taj film je prepun grešaka i netačnih informacija, pa hajde onda da zaboravimo da postoji [smeh]. 

Šta možete da nam kažete o filmu? Zašto je prepun grešaka i šta mu se desilo?

Mislim da je zato što Berit još nije bila počela da piše disertaciju. Godinu dana je provela u Istiniću, šetajući se i razgovarajući s ljudima. Bilo joj je teško da uđe u odu. Htela je da sluša razgovore muškaraca o privredi i politici. Mislim da je negde spomenula da je uspela da učestvuje samo na pet sastanaka u odi. Dakle, nakon što je film snimljen – dok je pisala disertaciju – shvatila je da u filmu ima grešaka. Isto tako smo otkrili previše informacija o nekim ljudima i u Istiniću je imala prijatelje koji su se zaista razgnevili zbog toga. Kada sam počela da pišem ovu knjigu, pregledala sam film i rekla sebi ‘ne, zaboravi’.

Dok su muškarci bili odsutni, bilo radeći van sela ili u inostranstvu, žene su na sebe preuzimale težak fizički rad u poljoprivredi. Istinić, septembar 1976. Fotografija: © Ann Christine Eek.

Ali isto tako, u tehničkom smislu, kvalitet filma u boji nije bio visok. Pokušavam da ga digitalizujem i zaista je u lošem stanju. Ovaj film sam radila u boji, jer su iz švedske televizijske stanice rekli da ljudi imaju tendenciju da sve gledaju kao crno-belo čim odu u inostranstvo. Tada nisam bila dobra kao fotografkinja koja bi pravila fotografije u boji.

Godine 1992, kada sam po drugi put otišla u Albaniju, pokazivala sam pojedine fotografije prijateljima na sastanku. Imala sam neke fotografije u boji i neke crno-bele, a oni su rekli: “Kao neko ko tako dobro pravi crno-bele fotografije, kako možeš da budeš tako loša fotografkinja za kolor?”

Rad na terenu, a posebno sedamdesetih godina, sa vrlo prostim kolor-filmom, nije bio lak.

Da li su sve fotografije koje ste u Istiniću napravili 1976. bile crno-bele?

Nisu, oko 30 posto je bilo kolor-fotografija koje sam pretvorila u crno-bele. Više volim da radim sa crno-belim jer, kada radite sa bojama, onda se nekako uvek nađe neko u narandžastom kaputu da se šeta u pozadini. Uvek neka boja remeti celokupnu sliku. A meni je vrlo bitno kako se koristi svetlost, ali i kompozicija – kako smeštate ljude u sliku, pokreti, smer. Ja se usredsređujem na ljudske oči, na ono u šta gledaju. Kada radim crno-bele fotografije, mogu da se fokusiram na te stvari i da zanemarim boje.

Kako ste se igrali sa kompozicijom na fotografijama iz Istinića? Većina odaje utisak spontanosti i omogućava posmatraču da iskusi atmosferu u datom trenutku.

Pojedine fotografije na kojima se, na primer, vide ljudi kako sede, jesu unapred pripremljene u tom maniru. Ljudi su često znali kako bi hteli da budu fotografisani. Jedan kliše je oličen u tome da tri ili četiri osobe sede jedna pored druge i gledaju u fotoaparat. Mislili su da znaju kako treba da se stoji prilikom fotografisanja. Pošto sam tada vrlo slabo poznavala albanski, nisam mogla da pratim dobar deo onoga što su ljudi govorili. Mislim da su žene, manje-više, odustajale od razgovora sa mnom, a Berit je vodila sve razgovore sa njima. Ja sam samo hodala unaokolo i pratila dešavanja.

Nushe, seoska devojčica na putu ka srednjoj školi u Dečanima. Septembar 1976. Fotografija: © Ann Christine Eek.

Fotograf Henri Cartier-Bresson govori o presudnom trenutku. To je ono kada pronađete maksimalnu kompoziciju i osvetljenost i kada dobijete najizražajniju sliku. Na primer, na naslovnoj fotografiji prikazana je devojčica Nushe dok hoda ka školi. Vrlo sam, vrlo zadovoljna tom fotografijom.

Pratile smo je na putu do škole u Dečanima. Hodala je i ja sam uslikala njena leđa i pejzaž, ali nisam bila zadovoljna. Zato sam rekla Berit: “Molim te da usporiš malo.” Zatim sam pozvala devojčicu Nushe: “Nushe.” Ona se tada okrenula i ja sam je uslikala.

Zašto ste se odlučili da tu fotografiju postavite za naslovnu fotografiju knjige?

Mislim da je zato što je vrlo pozitivina slika. Nekako je okrenuta prema budućnosti. A i ona je bila vrlo pozitivna kao osoba. Kretala se napred, a oko nje su bili opusteli put i polja. To mi se mnogo dopada. U više navrata sam se vraćala u Dečane i celo područje je prepuno zgrada – pa više ne mogu da pronađem to mesto.

Zašto je Berit Backer odlučila da dođe na Kosovo i ovde sprovede naučno istraživanje?

Prvi put je u Albaniju otputovala sa jednom od ovih grupa 1969, jer je bila članica levičarske grupe u Norveškoj. Odavno je počela da čita o Albancima i oni su je fascinirali. Htela je da u Albaniji sprovede istraživanje, ali joj to nije bilo dozvoljeno.

Tada je studirala u Bergenu, pa joj je tamošnji profesor rekao: “Ako već ne možeš da otputuješ u Albaniju, zašto ne bi otišla na Kosovo?” Tako da se prijavila i stigla na Kosovo na proleće 1974. Boravila je na Univerzitetu u Prištini, koji je tada bio poprilična novina. Pročitala sam kratak tekst koji je napisala o tamošnjim životnim uslovima. Tako sam bolje shvatila zašto su studenti bili toliko uznemireni 1981. jer je već tada opisivala kako su devojčice iz siromašnih porodica morale da borave u krcatim spavaonicama, gde su često i po dve devojčice delile jedan krevet.

Kada je otišla u Istinić, slušala je priče o patrijarhalnom društvu, pa je tako bila pomalo u strahu da priđe muškarcima na ulici i da sa njima popriča. U staroj školskoj zgradi imala je stančić, a seljani su mislili da ona tamo odseda da bi pisala knjigu, pa tako niko nije ni pričao sa njom. Jedan moj prijatelj, Bajram, koji više nije među nama, prvi ju je iz sela pozvao u svoj porodični dom. Na spratu ispod njenog stana u školi bile su smeštene dve porodice, Kukleci i Tahirsylaj, a nju je, manje-više, usvojila porodica Kukleci.

U knjizi pišete da je bilo teže fotografisati muškarce i ući u prostorije koje su posebno za njih. Šta možete da nam kažete o tome?

Bilo je sasvim prihvatljivo da ih fotografišete napolju, dok rade na polju ili pastire u planinama. Isto tako, nije bio problem da fotografišete muškarce u prodavnici dok stoje i ćaskaju. Ipak, Berit je htela da nam se omogući da sednemo sa muškarcima dok u odi vode razgovore o privredi, politici i sličnim stvarima, gde su svi muškarci, od dečaka do staraca, bili na okupu. Nama nije bilo dozvoljeno da uđemo.

Berit nije mogla da razume način na koji je lokalna privreda funkcionisala. Zaista je morala da prisustvuje kako bi razumela o čemu ljudi pričaju. A meni su stvarno bile potrebne fotografije na kojima su muškarci koji sede zajedno. Pri kraju našeg boravka otišle smo u planinu i zatim sišle, kada nam je rečeno da će se u jednoj od većih porodica održati sahrana. [Na obredu oplakivanja je] bilo mnogo žena. Bile smo zadivljene prizorom; čitavo dešavanje je bilo prosto neopisivo.

Mladenci u svadbenoj odaji porodične kuće, ukrašeni tkaninom iz devojačke spreme. Istinić, avgust 1976. Fotografija: © Ann Christine Eek.

Znale smo da se muškarci nalaze u kući pored, koja je pripadala istoj porodici. Kasno uveče smo večerale sa ženama; tada smo Berit i ja pokušale da uđemo. Spremila sam fotoaparate i samo smo uletele. Muškarci su sedeli i jeli, a naš domaćin Selim Kukleci bio je tamo. Razbesneo se na nas. Tako da nas je odmah oterao, ali sam uspela da napravim nekoliko fotografija [smeh]. Tako se ne radi posao – toga sam i te kako svesna, ali to nam je bila jedina šansa.

Što se mene tiče, neke od najdeskriptivnijih fotografija iz Istinića potiču sa kanaxheq-a (predsvadbeno okupljanje žena) i sa same svadbe. Šta možete da nam kažete o atmosferi u kojoj su te fotografije uslikane?

Berit i ja smo tamo otišle sa domaćicom iz domaćinstva, Cymom Kukleci. Ja sam samo ponela fotoaparate; nisam znala kako će sve to izgledati. Na jednoj fotografiji – koju sam napravila – videle su se sve te žene kako sede i gledaju u mene. Možda sam se osećala taman onoliko neobično kao mlada koja je pristizala [smeh]. Nisam znala šta se zbiva. A one su rekle: “Aha, evo fotografkinje!” Htele su da uslikam mladence u svadbenoj odaji. Tako da sam napravila fotografije na kojima par sedi na krevetu i još neke druge slike. Zatim smo se vratile u sobu u kojoj je mlada stalno menjala odeću, da bi se zatim vratila i pozirala uza zid. Samo sam pokušavala da dočaram šta se dešava u toj prostoriji. Nije bila neka posebno velika soba, ali je tamo bilo mnogo žena.

Spomenuli ste da ste vi i Berit planirale da napravite zajedničku knjigu mnogo godina pre toga. Zašto niste uspele da je napišete zajedno?

Berit i ja smo planirale da napravimo knjigu. Ona je, iz raznoraznih razloga, imala poteškoće da je napiše. Kada smo se vratile, napravile smo ovaj film za švedsku televiziju, a potom su usledile druge stvari. Morala sam da zarađujem za život i Berit je morala da zarađuje za život i da piše disertaciju. Zatim sam stigla ovde, u Oslo, pa sam se posle nekog vremena udala i rodila decu. Svakodnevica je nekako ubila projekat na neko vreme. Posedovala sam zaista, zaista kvalitetne fotografije, tako da sam krajem osamdesetih godina rekla Berit da moramo nešto da preduzmemo. Ona je odgovorila: “Pisanje ti mnogo dobro ide, pa tako to možeš sama da uradiš.” Rekla sam da ne mogu.

Zatim sam se u Albaniju vratila 1992. i napisala neke tekstove o tradicionalnoj kulturi i tako tim stvarima. Rekla je da je savršeno i da treba da nastavim. Ali smo zatim sele i počele da planiramo nastavak našeg rada. Pomislile smo da treba iskoristiti materijal iz Istinića radi poređenja sa situacijom u kojoj se nalaze žene u Albaniji. Aplicirala sam za bespovratnu finansijsku pomoć i dobila je. Nekoliko dana kasnije, u nedelju, zasele smo da prodiskutujemo o projektu, a ona je ubijena kasnije – te iste noći.

Shvatila sam da je malo ljudi razumelo rad koji je Berit obavila, pa sam tako ubedila njenu porodicu da mi preda njen materijal. Ovde imam mnogo toga. Pročitala sam sve što je napisala i objavila. Jasno mi je da sam bila vrlo naivna, jer mnoge stvari nisam razumela ili znala. Imala je ogromno znanje o dešavanjima na Kosovu i svaku priliku je koristila da tamo otputuje i poseti prijatelje. Imali su jednu etnografsku konferenciju u avgustu pomenute godine i odlazila je tamo u više navrata, održavajući komunikaciju sa raznim porodicama i prijateljima.

Pisala je i izveštaje za norveško Ministarstvo spoljnih poslova i Ministarstvo pravde. To mi je bilo fascinantno da čitam, jer je znala dosta o zbivanjima na Kosovu. Ljudi u Norveškoj su umnogome podržavali Srbiju, pa tako nisu voleli Berit. Mislili su da ima nerealno pozitivne stavove prema Albancima, što joj je stvaralo poteškoće. Sećam se 1991, kada sam radila u Etnografskom muzeju u Oslu, koji sada nosi naziv Muzej kulturne istorije; odlučile smo da tamo napravimo etnografsku izložbu sa nekoliko mojih fotografija. Ona je pisala kratke tekstove za katalog i morala da se bori za svaku reč kako bi se publikovala, jer ljudi nisu hteli da joj veruju.

Sećam se jednog čoveka koji je posetio izložbu. Poreklom je bio iz Istinića, a u Oslu je boravio kao izbeglica. Videla sam tog mladića kako zuri i bulji u moje fotografije na zidovima; kao da je potpuno izgubljen. Pitala sam ga: “Šta misliš?” A on je odgovorio: “Odatle vučem korene.” Nije znao šta da kaže. Bio je opčinjen.

Knjiga sadrži detalje o ličnostima, zbivanjima i porodicama koje su prikazane na vašim fotografijama. Kako ste uspeli da očuvate sve te informacije?

U nekim delovima sam koristila rad koji je obavila Berit. Isto tako, fotografije su bile od velike pomoći da bih se setila nekih stvari. U prvih nekoliko dana vodila sam dnevnik, ali onda više nisam imala vremena da nastavim da ga vodim. Takođe, vratila sam se tamo i razgovarala sa ljudima, a mislim i da imam dobro pamćenje.

Seljanka pravi pitu. Istinić, septembar 1976. Fotografija: © Ann Christine Eek.

Nakon što je Berit ubijena, ja sam pravila krupne planove. Htela sam da sastavim veliku knjigu o Albancima. Posedujem oko 30 ili 40 hiljada fotografija. Mnoge su dobrog kvaliteta i mogle bi da se publikuju. Nisam imala previše beležaka, ali kada je Berit ubijena, zasela sam i počela da pišem.

Spominjete sastanak koji ste jula 2000. održali sa albanskim političkim disidentom Ademom Demaçijem. Šta možete da nam kažete o tom sastanku i zašto ste se tada vratili na Kosovo?

Demaçi je ovde bio, u Oslu, radi sahrane Berit. Održao je kratak govor na pogrebu i ja sam isto održala kraći govor. Zatim se vratio jer je učestvovao u raznim političkim diskusijama ovde, u Norveškoj, na temu budućnosti Kosova, pa je pri svakom dolasku hteo da se sastane sa majkom Berit i hteo je da se vidi sa mnom.

Dobio je nagradu za mir [‘Leo Eitinger za ljudska prava’, koju dodeljuje Univerzitet u Oslu] 1995. i ovde je, u Oslu, boravio izvesno vreme. Tako da sam više puta odlazila da se vidim s njim. Isto tako, kad sam došla u Prištinu 2000. godine, ceo dan smo proveli zajedno. Poslednji put sam se videla sa njim 2018, pre četiri godine. Berit je odlikovao predsednik Thaçi i bile smo na večeri na koju je i Demaçi bio pozvan. Tada sam ga srela poslednji put. Bio je vrlo, vrlo fina osoba. Uživali smo u međusobnom društvu i razgovoru o raznim temama. Ne mogu ko zna šta pametno da napišem o Demaçijevom političkom angažmanu, jer o tome malo šta znam, ali sam ga poznavala kao prijatelja i bio je vrlo simpatičan i drag.

Kakva je bila politička atmosfera na Kosovu, a posebno u Istiniću, 1976. godine? Šta ste mogli da pokupite o politici i svakodnevici tamošnjeg naroda?

Ljudi u selu nisu hteli da pričaju o politici. Berit i ja smo shvatile da je u pitanju vrlo teška situacija. Na primer, Demaçiju se sudilo. Tada, 1976, nisam znala ko je Demaçi, ali smo u novinama čitali da mu se sudi i znali smo da je situacija na relaciji Albanci-Srbi vrlo teška. To smo mogle da osetimo, na primer, kada smo na pijacu odlazile autobusom sa Albankama; tada su nas ljudi gledali sa visine i govorili: “Ne bi trebalo da se družite sa Albancima.”

Postepeno nam je bivalo sve jasnije da je situacija veoma opasna. Nismo od jugoslovenskih vlasti tražili dozvolu za sprovođenje istraživanja. Došle smo kao turistkinje. Berit je stalno govorila da će, čim odemo u Prištinu, o tome da porazgovara sa Ukshinom Hotijem [profesorom međunarodnog prava na Univerzitetu u Prištini i tadašnjim sekretarom za spoljne poslove]. On joj je pomogao kada je prvi put došla na Kosovo. Ipak, nikad nije mogla da ga nađe u kancelariji, tako da je prošlo pet sedmica dok se konačno nije sastala s njim. Sedela sam i čekala u hotelu Božur, kad se vratila sa sastanka. Lice joj je menjalo boje. Rekla je: “Uopšte mu se ne dopada šta smo uradile i situacija je vrlo opasna.” Tako da smo se vratile u Istinić, spakovale stvari i pokušale čim pre da odemo.

Mislim da se on bojao da bi nešto moglo da se desi. Berit je bila u kontaktu sa brojnim strancima u Prištini i oni su odjednom, iznenada počeli da pričaju o etnografima koji su istraživali o ovome i onome i da su zatvarani bez ikakvih razloga. Užasno smo se uplašile. Planirale smo da nađemo kola, ali smo na putu iz Crne Gore naovamo imale udes, pa smo stalno morale da putujemo autobusom. Dakle, kada smo se vratile u Istinić, iznajmile smo automobil na putu do Skoplja, odakle smo se vozom vratile kući. Bile smo presrećne čim smo prešle granicu i ušle u Austriju.

Od svih vaših fotografija iz Istinića, posebno mi se dopada ona na kojoj tri muškarca stoje u seoskoj radnji, od kojih svi melanhonično gledaju u suprotnom pravcu. Šta možete da mi kažete o trenutku u kom ste napravili tu sliku?

Ušla sam u radnju i napravila nekoliko slika pre te. Neka deca su zavirivala kod vrata. Prvo sam njih slikala. Zabavno je bilo družiti se s tom decom; bila su vrlo radoznala. Htele smo da pričamo sa tipom u sredini, jer je izgradio novu kuću i pozvao nas da je vidimo. Mislim da je stvar u tome da svemu pristupam otvorenoga uma i, prosto, slikam.

Privremeno nezaposleni muškarci ubijaju vreme u jednoj seoskoj radnji. Istinić, septembar 1976. Fotografija: © Ann Christine Eek.

Čekam trenutak kada mislim da će sve da bude na svom mestu – kada imam kombinaciju osvetljenja i kompozicije. Kao na ovoj slici u seoskoj radnji – položaj muškaraca, pozadina u kojoj se vidi oskudica namirnica na raspolaganju. Tako da sam samo slikala i to je sve.

Da li ste bili zadovoljni kada ste prvi put ugledali fotografije, nakon što ste razvili film?

Ne znam. Smatrala sam da sam uradila nešto vrlo bitno, ali mi je bilo teško da shvatim razmere onoga što sam uradila. Tada sam bila članica kolektiva fotografa u Stokholmu i niko od mojih kolega nije bio nešto posebno impersioniran mojim radom. Trebalo je da prođe mnogo, mnogo sati u mračnoj komori da bih shvatila potencijal ovog materijala. Postepeno sam počela da shvatam šta sam fotografisala. Sve što se izdešavalo u ratu nateralo me je da pojmim važnost ovog rada.

Radite li trenutno na nekom projektu?

Ranije sam bila mnogo aktivnija kao fotografkinja. Godinama sam radila kao fotoreporterka. Zatim su usledile brojne godine rada u muzeju, što podrazumeva rad u studiju i administraciju. Mnogo sam radila na pejzažima. Ima jedna reka koja Oslo deli na dva dela i ja živim u stanu udaljenom 50 metara od te reke. Vrlo često odlazim u šetnju i napravila sam brojne fotografije te reke. Nadam se da ću moći da napravim izložbu ili knjigu sa fotografijama reke. Sve sam starija i jasno mi je da me noge ne služe onako dobro kao ranije, pa tako trenutno nemam neki poseban projekat na kom radim. Odlazim u duge šetnje i sa sobom nosim fotoaparat, čekajući da vidim šta će da se desi. Mislim da je ova knjiga o Istiniću najvažnija koju sam napravila.

Ovaj tekst je uređivan radi optimalne dužine i jasnoće. Razgovor je vođen na engleskom.

Naslovna ilustracija: Ferdi Limani / K2.0.

 

 

Ovaj članak je nastao uz finansijsku podršku “Balkanskog trusta za demokratiju” (Balkan Trust for Democracy), projekta Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država (German Marshall Fund of the United States) i norveškog Ministarstva spoljnih poslova. Stavovi izneseni u ovom članku nužno ne odražavaju stavove Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu, Balkanskog trusta za demokratiju, Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država niti njihovih partnera.

Zašto je navedena ova klauzula?