Nije bilo lako voziti u prenapučen metropolisu oblikovanom ne urbanističkim planiranjem, već redom spontano izniklim iz haosa nezakonite gradnje pod kojom je Kosovo grcalo u prvim desetljećima po proglašenju nezavisnosti. Za razliku od uobičajene rešetke koju gradske ceste obično tvore, uske i pretrpane ulice Prištinopolisa — što je bio lokalni nadimak za Prištinu i prigradska naselja koja su u konurbaciji progutala gotovo cijelu teritoriju zemlje — ispreplitale su se fraktalno.

Vozeći se tako u deliriju, Arbitar je spazio jednu grupicu mladića koji su ulazili u neki bircuz na kraju uličice. Ako već nije samo ime lokala, onda je izbor odjeće tih momaka ukazivao na to da je “Kolektiv” bez ikakve sumnje okupljalište hakera.

Staromodne kožne jakne. Najnovije patike koje su reflektirale šarenilo neonske rasvjete. Razne frizure, od irokeza do kosa začešljanih do bola, kao da su njihovi vlasnici bili studenti najelitnijih akademija za bogatune. Ipak, ono što ih je uistinu odavalo bile su njihove glomazne protivnadzorne naočale — ti modeli, koliko god retro, djelovali su i stvarno moćno: bilo je tu velikih naočala crvenih okvira s dodacima sličnim žaluzinama, a i onih reflektivnih s gustim žutim premazom na kojem su se presijavala svjetla neona s okolnih zgrada.

Umjesto paralelno, Arbitar je svoj crni terenac parkirao dijagonalno tako da je zadnji dio stršio na ulici te je ošamućen pohitao ka vratima Kolektiva. Trebalo je vremena da mu se oči naviknu na polumrak dok je teturao niz stepenice u onome što je nekad bilo samo duboki podrum.

“Je l’ ono tvoj auto, prijatelju?”, pitao ga je konobar uperivši prst prema ekranu na kojem se vidio snimak s nadzorne kamere. “Trebao bi ga preparkirat’ jer će ti za jedno dvije i po minute naletjet’ murijski dron i onda ćeš morat’ da platiš kaznu.”

Kada se privikao na prigušeno svjetlo, Arbitar je za šankom ugledao mladića s irokezom.

“E, Irokeza!”, zovnuo ga je bacajući mu ključeve. “Hvataj! Hajde, ti, molim te. Svakako imam jedan poslić za tebe”

Irokeza je ustao i krenuo prema izlazu ne progovorivši ni riječi.

“Izgledaš katastrofa, burazeru”, reče konobar. “Šta ćeš popit’?”

“Pivo samo, i dobar sam.”

“Pivo ide, al’ dobar nisi. To drmanje mogu prepoznat’ s kilometar.”

Prema Kodu, alkohol je bio pokuđen, a drogu je Istinonoša izričito zabranio. Međutim, upravo to su bila jedina sredstva pomoću kojih su se u tim trenucima mogli suzbiti sve teži simptomi infoapstinencije. Misija je prioritet, i ako mi uzimanje nedozvoljenih droga može pomoći u izvršavanju ove operacije, onda ću ih i uzeti, zaključio je Arbitar.

“Da, upravu si. Dat ćeš mi i jedan Sklad.”

“Sklad?!”, iznenadio se konobar. “K’o da bi trebao malo ažurirat’ taj spisak preparata, prika. Sklad ti je isfurao prošle godine. Zbog neželjenih dejstava i tako toga. Nego, uzmi ovo. Ovo ti je zadnji krik kosovske biotehnologije. Horizont.” Arbitar ispruži ruku i zatim mu konobar u dlan stavi tabletu.

“Ide l’ to u špricer za difuziju?”

“Dotle došlo, a? Važi”, odgovori konobar. Izvadio je pištolj za difuziju, nakon čega je stavio tabletu u šaržer. “Okreni vrat.” Naslonio je cijev pištolja na Arbitrovu aortu i povukao obarač. Začuo se zvuk šištanja.

Arbitar je naglo otvorio oči duboko udahnuvši. Tableta je djelovala vrlo brzo. Smirio se.

“I, šta bi sa implantatima?”, upita ga konobar.

“Ubij me ako znam”, slagao je Arbitar. Prebacio se na svoj stari način govora, neformalniji i prošaran žargonom. Alkohol, droga i nedostatak kiberstimulansa učinili su svoje. “Samo su odjednom prestali radit’. Garant neka elektromagnetna interferencija, štajaznam. Trebao bih ih za sat odnijet’ na servis, al’ nisam više mogao čekat’.”

“Ma i nek’ nisi. I meni se to isto desilo par puta. Užas, nikome to ne bi’ poželio. Ako hoćeš, može ti jedan od ovih hakerčića odradit’ dijagnostiku. Doduše, mogao bi ostat’ bez garancije.”

“Hvala ti. Drugi put”, odvratio je Arbitar polako pijuckajući pivo.

Nakon što se momak s irokezom vratio, Arbitrov pogled je još jednom skrenuo na njegove ogromne naočale s crvenim okvirima kojima je štitio svoju privatnost. Pitao se da li je za te mladiće nošenje naočala politički čin kojim izražavaju protivljenje upotrebi tehnologije za prepoznavanje lica, ili samo moda.

“Puno ti hvala. E, sad, poslić koji sam ti obećao. Kakav si s hakovanjem?”

Nestrpljiv u želji da se pohvali svojim vještinama , pun samopouzdanja, spreman da učini sve što treba, Irokeza upravljačem za virtualnu realnost izvuče list sa svojim ocjenama, no shvativši da je njegov potencijalni klijent kibernetički slijep, morao mu je pokazati brojeve na tabletu.

Postojao je razlog zbog kojeg je u Prištinopolisu bilo toliko lako pronaći frilensere i frilenserke, kojih je bilo na svakom ćošku. Kada stjerate ljude u geto i spriječite ih da se kreću fizičkim svijetom, oni će smisliti druge načine kretanja. Na kraju krajeva, zašto se fizički kretati u vremenu kada bitovi i elektroni obavljaju najteži dio posla?

Prema tome, kosovska privreda je iz nužde i zbog izolacije počela zavisiti od slobode kretanja kibernetičkim prostorom u kojem je Kosovo postalo jedno od glavnih čvorišta, jedna od najvećih luka na svijetu, svojevrsna kiberostrvska zemlja. Ni sve te silne honorarne hakere i hakerke niti vlasti nije zanimalo kakve informacije prolaze kiberlukama pod njihovim ingerencijama sve dok ima prometa.

Ta opasna i nadasve haotična ideologema “slobode informacija” predstavljala je suštu suprotnost onome za što su se zalagali Agencija, Istinonoša, Kod i cijela armija arbitara. Albanska Država je u tadašnjem obliku postojala zahvaljujući neprekidnom, hirurški preciznom procesu dekontaminacije podataka.

“Impresivno, drugar”, rekao je Arbitar uručivši mu fotografiju jedne od svojih meta. “Treba mi adresa ove osobe.”

“To naplaćujem”, napomenu Irokeza. “Pedeset blokčejna.”

“Sedamdeset pet. Ako budeš brz. I imaš još pet jer si mi pomogao s autom, a ako bude dobro, dobit ćeš stalni posao. Zatrebat će mi nešto tu i tamo. Imaš li ekipu?”

“Mi smo Sindikat Kaçak”, odgovorio je Irokeza priključujući akcelerator na svoje implantate. Trebalo mu je manje od minute.

“Evo imena i adrese”, reče on. “Frajer je povezan s KIRN-om.”

Fascinantno, pomislio je Arbitar, s obzirom na to da je nekoliko različitih agencija bilo nadležno za zaštitu kibernetičkih granica i saobraćaja na Kosovu — od KSF-ove famozne Kiberzaštitne jedinice 1010 preko općinskih i gradskih kiberrendžera pa sve do dobrovoljačkih kibermilicija.

“Rekao sam da mi treba samo adresa”, kazao mu je Arbitar. Već je posjedovao opširan dosje o dotičnoj osobi.

“To je gratis. Kao znak dobre volje, za nastavak naše saradnje”, naglasio je Irokeza. “Samo Vas moram: KIRN nije prosječna novinska agencija iz onog doba.”

“Čuo sam”, odvrati Arbitar. Bio je itekako svjestan činjenice da je KIRN bio jedna od tih kibermilicija. Znao je da osim kibernetičkog KIRN ima i paravojni ogranak za koji njihovo rukovodstvo da je neophodan kako bi se novinarima i novinarkama pružila zaštita i adekvatna podrška. Veći dio njih dolazio je iz inozemstva i nalazio se na nekoj vrsti liste za odstrel.

“Organizacija Vašeg prijatelja rukovodi mrežom ljudi zaduženih za ogranizaciju novinarskih pokreta otpora i njihovu obuku. Sarađivali smo s njima nekoliko puta. Ovo su uzbudljiva vremena. Kosovo predvodi promjene. Mi smo teren za pripremu informacijskih revolucija koje će se odigrati u regiji i šire”, uzbuđeno je objašnjavao mladić, uvjeren da je ideološki na istoj strani kao i Arbitar.

Vizije prošlih istina

Vozio se gradom nad kojim su noćno nebo krasili ogromni hologramski bilbordi s reklamama kosovskih korporacija. U zaprljanim uličicama osvijetljenim neonima, beskućnici, bogataši, roboti i ljudi s implantatima izmiješani su gazili po istim lokvama i blatu. Za tili čas, Arbitar je upao u gužvu. Branikom se približivši susjednim električnim automobilima, njegov terenac je u zrak ispuštao dim koji se gubio u toksičnoj magli raspršenoj ispod roja dronova i letjelica.

Horizont nije bio droga bez popratnih pojava. Iako mu je ublažila tremore, tableta je kod Arbitra pojačala halucinacije. U tom trenutku mu se učinilo da je zamagljeni sjaj reklamnih holograma koji se probijao kroz smog zapravo niz animiranih Roršahovih mrlja, film u režiji uma ovisnog o implantatima sada lišenog stimulansa.

U prvoj viziji posmatrao je Edija Velikog, neka je hvaljen, kako objavljuje rat novinarstvu.

Onda su mu se ukazale slike iz prvih borbi Agencije i journoa, borbi i brojnih poraza. Slike leševa, spaljenih domova i neuspjelih čistki u kojima su mnogi nevini izgubili svoje živote. Journoi prikazani kao nevidljivi duhovi svojim neistinama presijecaju grkljane arbitara.

Potom je vidio slike Velikog Sloma. U informacijskoj kontraofanzivi journoa, reputacija Edija Velikog i njegovih pristalica bila je toliko narušena da se činilo skoro kao da je Neistina izvojevala konačnu pobjedu. Ipak, ti su porazi samo dodatno ohrabrili Edija Velikog u nakani da nastavi s izgradnjom savršenog društva zasnovanog na Istini.

Uslijedila je scena začeća Istinonoše — umjetne inteligencije koja je u međuvremenu ostvarila kontrolu nad svim aktivnostima Agencije. Edi Veliki je u početku oklijevao da upravu prenese s čovjeka na mašinu. Međutim, kako su kibernetički problemi iziskivali kibernetička rješenja, UI Istinonoša se unaprijedio i postao efikasniji.

Automobili su krenuli, ali Arbitar se osjećao zaglavljenim. Nije obraćao pažnju na sirene ostalih vozača. Zamislio je sebe kao jednog od onih rashodovanih robota koji su tumarali ulicama zajedno s beskućnicima. Osjetio je nešto što dugo nije osjećao. Bio je to strah.

Strah od zastare, od isteka trajanja, strah od toga da će ispuniti svaku obavezu iz svog arbitarskog ugovora. Znao je da je taj strah samo nuspojava gašenja implantata, no ipak je tako sjedio bespomoćan. Pred očima mu se pojavila još jedna vizija, i to ne neka nepovezana halucinacija, već slika iz prošlosti, slika nečega što se već dogodilo.

Ponovo je reproducirao iskrivljene slike iz vremena kada su ga poslali da pošalje u penziju odmetnute arbitre iz Serije 3 koji su bogohulno tumačili Kod. Dok je trajala ceremonija rashodovanja, njihova tijela su bila nabacana jedno na drugo. Vatra i dim uzdizali su se u noć. Sve što je ostalo od njihovih starih implantata bili su ugljenisani dijelovi od metala zaprašeni sivim pepelom.

Naslovna fotografija: Arita (Arrita) Katona / K2.0.

Muzika: Ljiburn Jupoli (Liburn Jupolli).