*Upozorenje: Tekst sadrži eksplicitne opise nasilja i smrti koji bi pojedinim čitateljima/cama mogli biti uznemirujući.* 

Arbitar je smjesta strpao beživotno tijelo ispitanog člana KIRN-ove milicije u crnu torbu, tačno ispred vrata njegovog stana, prebacio je preko ramena i sišao niz stepenice. Prolaznici i prolaznice nisu ni obraćali pažnju na njega — bili su prikovani za sadržaje projicirane na stakla njihovih naočala.

Isto se moglo reći i za nadzorne kamere. Iako su se snimci cijele ulice direktno pohranjivali na neki daljinski server gdje ih je algoritam raščlanjivao i obrađivao, cijeli taj prizor je zbog infracrvenih otisaka osoba s glomaznim protivnadzornim naočalama ličio na igru bijelih svjetala. Arbitar je ubacio torbu s lešom u prostrani prtljažnik svog crnog terenca.

Kada je ušao u automobil, pale su mu na pamet glasine zasnovane na vrlo specifičnom tumačenju Koda koje su se širile među najfanatičnijim arbitrima: pričalo se da je stari premijer učitao svoju svijest u UI te da bi se volja Istinonoše trebala tumačiti kao volja samog premijera.

U mislima se vratio u vrijeme kada je za tili čas uništio ćeliju albanskih journoa za koje se vjerovalo da su proširili tu lažnu vijest. A uništio je i arbitre koji su sarađivali s njima. Pred očima je ponovo vidio slike njihovih trupala u plamenu, slike s ceremonije rashodovanja Serije 3.

“Čuvajte se lažnih proroka i neistina koje izlaze iz njihovih usta”, recitirao je pasuse iz Koda. “Triput će se dići u bogohulju. Iskrivit će Istinu, i ugroziti Kod. Tri puta ćemo iskorijeniti klice zaraze njihovih neistina. No, čuvajte se posljednjeg bogohulja, četvrtog, koje će odlučiti rat protiv Istine. Jer, njegovim ishodom će biti kodirane budućnosti, sadašnjosti i prošlosti. Tako kazuje Vođa, Edi Veliki, Otac Arbitara i Zaštitnik Istine.”

Elizijski pokolji

“Dobro, bebice moje”, reče detektivka Sara Kula silazeći niz stepenice u dugom betonskom holu. “Šta je to toliko važno da ste mi morali upropastiti dan?”

Na sebi je imala crnu trenirku sa žutom, pravolinijskom šarom i crnu kapu ispod koje je provirivala kosa svezana u kratki rep. Pištolj je nosila u upadljivoj futroli na nozi. Žute pruge na njenim crnim patikama slagale su se s dezenom na njenoj trenirci. Na licu joj je se i dalje presijavao znoj; bila je na trčanju koje je naglo prekinuto.

“Hajde, guknite”, nastavila je. “Šta ste se snuždili?”

Bljaku, policajac, šutke je slegnuo ramenima, dok je Adi, forenzičar koji je išao za njima, skrenuo ionako neusredsređen pogled ustranu. 

Detektivka Sara nije bila ni svjesna razmjera krvoprolića kada je ušla u bunker gdje je bio smješten glavni štab KIRN-a. Stupila je na balkon najvišeg sprata odakle je iz ptičije perspektive mogla vidjeti šta se dogodilo tri sprata niže. Prvo što je ugledala vrlo lako bi se moglo opisati kao rezultat loše obavljenog krečenja, ako uzmemo da je željena boja bila boja ljudske krvi.

Zidovi bili su prošarani rupama od metaka oko kojih se beton još uvijek mrvio. Iz njih se širila siva prašina. Tragovi baruta i eksplozija zadržali su oblik vatre koja ih je izazvala. Komade stakla, gelere, čahure municije, piljevinu i polomljen namještaj osvjetljavale su električne iskre koje su se smjenjivale tik uz mjesta gdje curila voda. Zbog kolanja zraka, dim i zadah baruta gubili su se pod slatkastim, metalastim mirisom krvi protkanim smradom koji je izbijao iz izbodenih, izbušenih crijeva i prosute utrobe.

Sara nije bila svjesna sve dok pred sobom nije vidjela sve te leševe, razbacane uokolo, a opet šablonski poredane, kao da su se okamenili u jantaru u onom trenutku kada su po njih došli anđeli smrti utjelovljeni u metke, gelere, ubodne rane i unutrašnje krvarenje uzrokovano eksplozijom ili nečim drugim. Kao u zamrznutom snimku, neka trupla su bila obješena preko radnih stolova i ograda na platformama, dok su druga ležala na podu s licem okrenutim prema dolje, prema crvenim obrisima očajničkih pokreta nastalim u posljednjim momentima života.

“Ja… kako…”, Sara je ostala bez riječi. “Bože.”

Nije bila spremna da vidi masakr tolikih razmjera. Kada su je putem telefona obavijestili da se u glavnom štabu KIRN-a dogodio incident, pretpostavila je da se neko od manje iskusnih novinara i novinarki slučajno ranio u nogu čisteći pištolj (ili da je u najgorem slučaju ranio kolegu ili kolegicu). “Koliko ima tijela?”

“Čitava KIRN-ova milicija… Niko nije preživio”, odgovorio je Bljaku.

Sara se grizla zbog toga što se ranije našalila. Shvatila je zašto se “standardna ekipa” nije nasmijala na njene šale, već ih samo dočekala sumornim izrazima lica. Osjetila je kako nešto u njoj vri. Isprva je mislila da je mučnina, no kako je to sve više raslo, susrela se s ne baš dragim poznanikom — bijesom. Ovo nije dobro, pomislila je. Ovako se nije osjećala još od… Ah, nije se željela ponovo prisjećati svega.

Sari su navrle gorke, tužne uspomene. Obuzimao ju je strah. Plašila se ne jezivog prizora, nego same sebe. Posljednji put kada je doživjela takve emocije, bilo je to nešto lično, i loše se završilo: osvetom krvavom koliko i ono što je sada vidjela pred sobom.

“A niko ništa ne preboli, zar ne?”, rekla je glasom ohrapavjelim od knedle u njenom grlu.

“Šta ste rekli, detektivko?”

“Ništa, ništa. Šta ti misliš, ko je znao za lokaciju ovog navodno tajnog kompleksa?”

“Uvijek postoji šansa da se neko infiltrirao predstavivši se kao novinar”, kazao je Bljaku.

“Koliko je novinara mrtvo?”, upitala je Sara.

“Eh, pa, u tome i jest stvar”, reče Bljaku. “Za sada nije nijedan. Nismo uspjeli pronaći niti jednog mrtvog novinara. Ustvari, novinarima nema ni traga, ni živim ni mrtvim. Dolje su samo članovi KIRN-ove milicije.”

“Znali smo da će jednom doći do ovoga. Je l’ da da jesmo? Naravno da smo znali. I šta radimo povodom toga? Isto što i inače. Potpisujemo Ajovski sporazum i samo sebi stvaramo još veći problem…” Primijetivši da se uzrujava, Sara se obratila Bljakuu blažim tonom. “Izvinjavam se.”

“Uredu je”, odgovorio je Bljaku. “Tragedija ovakvih razmjera… Samo je pitanje vremena kad će se naći u vijestima. Nećemo ovo moći dovijeka zataškavati.”

“Ima li ičega što upućuje na arbitre?”, pitala ga je.

“Nema ničega. Sve je čisto k’o privatna apoteka.”

“Šta bi ti rekao, koliko bi ih bilo potrebno za jednu misiju ovog obima?”

Bljaku je slegnuo ramenima, dodavši: “Ako ćemo slijepo vjerovati njihovoj državnoj propagandi, bio bi dovoljan samo jedan.”

Sara je zastala na trenutak i spustila pogled na klaonicu. Dok je zurila u sva ta trupla, vraćala su joj se sjećanja koja je odavno svim silama pokušavala potisnuti.

Naslovna fotografija: Arita (Arrita) Katona / K2.0.

Muzika: Ljiburn Jupoli (Liburn Jupolli).