Dok temperatura i dalje pada, hiljade izbjeglica, migranata/ica i tražitelja/ica azila koji su zaglavljeni u Bosni i Hercegovini, suočava se sa zimom koju bi, prema svim izgledima, mogli provesti bez krova nad glavom.

Van zvaničnih “privremenih prihvatnih centara” u ovom trenutku boravi preko 2000 ljudi. Primorani su ili da spavaju u parkovima ili da traže utočište u napuštenim kućama i ugašenim tvornicama. Neki od njih su se pak ulogorili u nepristupačnim šumama, daleko od očiju policije i drugih organa vlasti.

Za većinu onih koji se kreću takozvanom balkanskom rutom, dugo putovanje naglo se zaustavlja u Unsko-sanskom kantonu [USK], na krajnjem sjeverozapadu Bosne. Ovaj kanton graniči s Hrvatskom i na samom je pragu Evropske unije.

Ljudi koje službenici MUP-a Hrvatske često i nasilnim sredstvima tjeraju nazad ili prisilno vraćaju u BiH, završavaju u nekom od privremenih kampova koji su uspostavljeni uz finansijsku pomoć EU. Tim kampovima upravlja Agencija UN-a za migracije: IOM.

Uprkos tome što nude sklonište, obroke kao i najosnovniju medicinsku i drugu pomoć, ti kampovi su mahom prenatrpani i zapušteni, pa su samim time privatnost i uslovi za dostojanstven život u njima nepostojeći. Skoro 6000 ljudi boravi u kampovima ovog tipa, od kojih je najveći broj smješten u USK.

Represija nad migrantima/cama i tražiteljima/cama azila

Frustrirane nedostatkom potpore od drugih dijelova zemlje i ohrabrene pojačanom retorikom uoči lokalnih izbora održanih početkom novembra, kantonalne vlasti su pooštrile represivne mjere protiv migranata/ica.

Između ostalog je naređeno zatvaranje bihaćkog kampa “Bira”, najvećeg objekta tog tipa u okolici. Tamošnja policija je izbacila na stotine korisnika kampa i autobusima ih odvezla na periferiju Kantona, prepustivši ih samima sebi, da se snalaze na temperaturama koje se spuštaju i do nule.

Zatvaranje “Bire” samo je povećalo već alarmantan broj ljudi koji spavaju na otvorenom. Takva jedna nesmotrena politička odluka dovela je u opasnost mnoge živote, dok opremljen kamp s kapacitetom od blizu 2000 mjesta sada zjapi prazan.

Kantonalna vlada ljetos je uvela niz restriktivnih mjera ograničenja kretanja ljudi, od kojih su neke čak i otvoreno diskriminatorne. Pored toga što je nametnuta zabrana ulaska u Kanton za novopridošla lica, Vlada USK je migrantima/cama i tražiteljima/cama azila zabranila da se okupljaju na javnim mjestima i koriste javni prijevoz ili taksi, upozorivši pritom da će kažnjavati svakoga ko im bude nudio privatni smještaj.

Lokalni aktivisti/ce koji su davali hranu, odjeću i lijekove osobama u stanju potrebe našli su se na meti uštimanih kampanja blaćenja pa čak i prijetnji smrću, ali na zaštitu vlasti nisu mogli računati. U septembru je policija nekoliko sedmica blokirala ceste, presretala vozila te iz autobusa i vozova uklanjala ljude za koje se sumnjalo da su migranti/ce, usljed čega se dobar dio njih — uključujući i porodice s djecom — našao u administrativno gledano ničijoj zemlji.

Kako se približava zima, slike klimavih šatora na susnježicom natopljenoj pustopoljini, muškaraca zbijenih oko vatre u čahurama deka kao i prodornog osjećaja beznadežnosti stvaraju utisak da je kriza neumitna.

Takve slike su bile aktualne i proteklih zima, stoga su aktivisti/ce i udruženja koja se bave ljudskim pravima strogo upozoravali da trajna rješenja moraju biti pronađena kako se životi ljudi više ne bi ugrožavali. Ipak, ponovo je decembar, a s obzirom na to da hiljade ljudi spava pod vedrim nebom i suočava se sa sve okrutnijim tretmanom, stanje u BiH prijeti da preraste u humanitarnu krizu, i to onu koja je bila predvidiva i koja se mogla u potpunosti izbjeći.

Sistemska nebriga

Uprkos značajnoj podršci EU na finansijskom i logističkom planu, bh. vlasti do sada nisu poduzele ništa.

Nije bilo usaglašenih napora ni da se kriza stavi pod kontrolu, ni da se osigura adekvatan smještaj za migrante/ice i tražitelje/ice azila, ni da se zadovolje njihove osnovne potrebe. Umjesto toga, svjedočimo gotovo pa sistematskoj nebrizi.

Ministarstvo sigurnosti BiH — koje je nadležno za migracijska pitanja — godinama nije preuzimalo vodstvo u pripadajućim aktivnostima niti je s drugim organima vlasti radilo na identifikaciji prikladnih smještajnih objekata u svim dijelovima države.

Iako je prema međunarodnom i domaćem zakonu BiH obavezna da pruži osnovnu podršku ljudima na vlastitoj teritoriji, državne vlasti igraju ulogu pasivnih posmatrača dok su IOM i druge međunarodne organizacije uskočile da popune rupe i rukovode humanitarnim aktivnostima.

Ministarstvo sigurnosti BiH je s međunarodnim organizacijama sklopilo niz s pravne strane upitnih sporazuma i protokola, zbog čega je nejasno u čijoj su nadležnosti postojeći kampovi.

Umjesto da osiguranje podrške ljudima bezizlazno zaglavljenim u zemlji bude prioritet, nedavno je Ministarstvo naprečac potpisalo sporazum o readmisiji s Pakistanom, zaprijetivši da će prisilno vratiti pakistanske državljane/ke na koje prvenstveno gleda kao na “ekonomske migrante/ice”, a ne kao na potencijalne izbjeglice. Iako sporazum još uvijek nije ratifikovan, službena retorika u skladu s kojom se osobe kojima bi mogla biti potrebna međunarodna zaštita tretiraju kao grupa radije nego kao pojedinci/ke itekako je zabrinjavajući znak.

Deportacije — prilikom kojih se pojedinačni slučajevi ne obrađuju u cijelosti — protive se međunarodnom i domaćem zakonu usto što za eventualnu posljedicu imaju vraćanje ljudi u zemlje u kojima bi njihovi životi mogli biti ugroženi.

Manjkavosti u bh. sistemu azila uz stalni nedostatak resursa u Ministarstvu sigurnosti izazivaju ozbiljnu zabrinutost u vezi s time da li ono posjeduje kapacitet za valjanu procjenu ugroženosti [života stranih državljana/ki] i realizaciju njihovog vraćanja. U posljednjim godinama, ni pet posto od više hiljada ljudi koji su izrazili želju da zatraže azil u BiH zapravo nije ni podnijelo zahtjev za azil, pri čemu je samo nekolicini njih dodijeljen neki status u zemlji.

Vratari Evrope

Bh. zvaničnici/e već odavno naglašavaju da oni sami nisu krivi za novonastalu situaciju s migrantima/cama i tražiteljima/cama azila, tako da se ne bi trebalo očekivati da je oni poprave. I zaista, većina ljudi blokiranih u zemlji ostali su tu zato što su nasilno otjerani s hrvatske granice.

Kao najmlađa članica EU koja istovremeno teži članstvu u Šengenskoj zoni, Hrvatska je postala revnosni čuvar vanjske granice Unije. Udruženja za zaštitu ljudskih prava godinama unazad dokumentuju sistematska kršenja ljudskih prava koja vrši Hrvatska policija: kolektivna protjerivanja, prisilne deportacije te zlostavljanje i teško nasilje nad ljudima uhvaćenim na teritoriji Hrvatske.

Niz nedavno zabilježenih incidenata u kojima su ljudi bili izloženi mučenjima, brutalnim premlaćivanjima i seksualnim napadima uslovile su neuobičajeno žestoku reakciju Evropske komisije i iznenadnu posjetu Komiteta Vijeća Evrope za prevenciju torture.

Međutim, za te ilegalne radnje bilo bi pogrešno kriviti isključivo Hrvatsku.

Drastične mjere na granicama jednako tako su ishod politike EU usmjerene na smanjivanje broja nezakonitih ulazaka i udaljavanje ljudi od teritorije Unije kroz pooštravanje sigurnosnih mjera na granicama, postavljanje ograda i autsorsing migracijskih procesa.

Svaka od zemalja na vanjskim granicama EU — Hrvatska, Grčka, Mađarska i Bugarska — upotrebljavala je nasilje i kršila zakone EU kako bi zaustavila prolazak ljudi. Činjenica da EU nije odlučno dokinula tu praksu stavlja pod znak pitanja njenu istinsku predanost temeljnim pravima i vrijednostima, usto je potencijalno čineći saučesnikom u trenutnim kršenjima ljudskih prava.

Na osnovu žalbe Amnesty Internationala, Evropski ombudsman je nedavno donio odluku o pokretanju istrage koja ima za cilj ustanoviti da li se Evropska komisija dovoljno pobrinula za poštivanje temeljnih prava u operacijama na hrvatskoj granici koje finansira EU, što je važan korak ka utvrđivanju odgovornosti EU. Nekontrolisane politike i odredbe članica EU vezane za jačanje granica i zatvaranje vrata za migracije tokom godina su samo ohrabrile krijumčarenja i dovele do pojave novih i opasnijih ruta, pri čemu se broj bijednih, otužnih kampova i skvotova na periferiji EU umnožio.

Novi pakt EU o migracijama i azilu usvojen u septembru bio je prilika za novi početak. Nažalost, umjesto da je donio na sto ambiciozne planove za stvaranje održivih, sigurnih i zakonitih puteva za one koji bježe od progona i siromaštva, Pakt nije ponudio nikakve realne mogućnosti za poboljšanje u tom pogledu.

Sprečavanje humanitarne krize u BiH

Iako su politike EU bez ikakve sumnje doprinijele razvoju humanitarne krize u BiH, to ne znači da su domaće vlasti lišene odgovornosti za hitno osiguranje smještaja i podrške za ljude koji borave na teritoriji zemlje kao i jačanje vlastitog sistema azila.

Evropska komisija bi u kontekstu otvaranja pregovora o ulasku [BiH] u EU morala aktivno sarađivati s bh. vlastima kako bi se usaglasila sistematska rješenja koja se između ostalog odnose na hitno pronalaženje novih lokacija pogodnih za smještaj ljudi. EU bi ujedno trebala nastaviti redovno i pouzdano pružati finansijsku potporu BiH radi adekvatnog ispunjavanja potreba migranata/ica i tražitelja/ica azila.

Vlasti u Bosni i Hercegovini moraju ukinuti restriktivne i diskriminatorne mjere usmjerene protiv migranata/ica i tražitelja/ica azila te poduzeti odgovarajuće korake u pravcu zaštite boraca/kinja za ljudska prava i aktivista/ica koji ih podržavaju. Pored toga što su nezakonite, te mjere ustvari indirektno dovode u opasnost živote hiljada i hiljada već marginalizovanih osoba, podrivajući usto vladavinu prava.

Ukoliko se nešto smjesta ne učini, to ne samo da bi moglo prouzrokovati humanitarnu krizu, nego bi moglo i dalje destabilizovati ionako veoma labilnu zemlju.

Naslovna fotografija: Alba Domínguez Pena / No Name Kitchen.