Perspektive | Economy

Borba za normalnu radnu sedmicu: novi podaci iz privatnog sektora na Kosovu

Piše - 12.04.2020

Kako obezvređivanje radne snage zamijeniti dostojanstvenim uslovima rada.

Nekoliko sedmica prije izbijanja pandemije bolesti COVID-19, u javnosti se počela voditi polemika o tome da li bi nedjelja zakonski trebala biti slobodan dan za radnike/ce zaposlene u privatnom sektoru na Kosovu. Tada sam pomislio da bi bilo važno pristupiti raspravi kroz prizmu ekonomije rada.

Međutim, s obzirom na to da se okolnosti mijenjaju velikom brzinom kako se pandemija širi, bitno je napomenuti da će ovaj tekst postati relevantan možda tek kasnije, nakon što se oporavimo od do sada nezabilježene ekonomske krize koja je na pomolu.

U svakom slučaju, da li bi nedjelja trebala biti slobodan dan samo je jedno pitanje koje smo postavili u potrazi za normalnom radnom sedmicom. Odgovor bez ikakve sumnje neće moći zaobići bojno polje na kojem se sukobljavaju suprotni interesi kapitalista i radnika.

Pojam “normalnog” se kroz povijest definirao različito, u zavisnosti od historijskog trenutka. Ipak,  ono se u ovom kontekstu uvijek svodilo na pronalaženje optimuma tako što su radnici/e od tačke u kojoj su reducirani na puku radnu snagu pravili pomake ka ostvarivanju dostojanstvenog života za sebe, i to uspostavljanjem balansa između slobodnog i vremena provedenog na poslu.

Iako bi ova diskusija na prvi pogled mogla djelovati prilično jednostavno, pri čemu bi vaš stav mogao zavisiti od dijela spektra kojem naginjete, situacija je malo kompleksnija. Faktor koji komplicira stvari jest trenje suprotnih interesa koje se odvija u momentu kada je stopa nezaposlenosti u Europi najveća, kada su sindikati na čelu s nekompetentnim upravama oslabljeni, a kapaciteti državnih vlada za nadzor i regulaciju tržišta rada nedovoljni.

Uprkos svim tim preprekama, borba ni u kom slučaju nije osuđena na propast. Ključ je u učenju od drugih zemalja koje su već prokrčile put u ovom polju. Historija pokazuje da se radnici/e prvo moraju organizirati, čemu će se poslodavci potom prilagoditi, nakon što ponovo razmisle o tome šta zapravo poboljšava — ili pogoršava — radni učinak.

Koliko je trajanje radnog vremena trenutno?

Obavimo li kratak razgovor s bilo kojim radnikom/com u privatnom sektoru, sve su prilike da će nam reći kako je njihovo radno vrijeme vrlo dugo te da nemaju ugovore o radu niti zdravstveno osiguranje, da im se penzijski doprinosi ne uplaćuju i su im godišnji odmori neplaćeni. Mada su svi ti problemi međusobno povezani i zaslužuju da ih pomno ispitamo, ovdje je fokus na radnom vremenu. Dakle, koliko je stanje ozbiljno?

Prema podacima posljednje godišnje Ankete o radnoj snazi koju je objavila Agencija za statistiku Kosova (AKS), u 2018. godini je manje od 11% radnika/ca s punim radnim vremenom i u javnom i u privatnom sektoru radilo kraće od 40 sati sedmično, što znači da je ostatak radnika/ca — njih 89% — radio 40 sati ili više. Od onih čiji je sedmični fond radnih sati bio veći od 40, 68% je radilo 40–48 sati sedmično, 8,4% 49 do 59 sati, dok je 12,8% njih u toku jedne sedmice radilo 60 sati ili više.

Što se tiče javnog sektora u globalu, i muškarci i žene su u prosjeku radili 39 sati sedmično. U državnim poduzećima su muškarci u prosjeku radili 40 sati sedmično, a žene 37.

Privatni sektor je drugi par rukava — tamo je prosječan sedmični fond radnih sati iznosio 48 (49 radnih sati za muškarce, 44 za žene). Imajući u vidu tako oštar kontrast između fonda radnih sati u javnom i privatnom sektoru, sa sigurnošću bi se moglo reći je da gro onih osoba koje rade 40 i više sati sedmično pripada privatnom sektoru.

A kada su radni dani nedovoljni, vikendi se umjesto za odmor iskorištavaju za posao; naime, 70% radnika/ca zaposlenih u svim sektorima izjasnilo se da ponekad ili obično rade subotom, dok je njih 29,2% izjavilo da ponekad ili obično rade nedjeljom. I ponovo — s obzirom na činjenicu da se u većini javnih institucija (ako ne i u svim) vikendom ne radi, sa sigurnošću bi se moglo pretpostaviti da je najveći dio onih koji su se izjasnili da rade subotom ili nedjeljom, ili i subotom i nedjeljom, zaposlen u privatnom sektoru.

Koliko rade radnici/e u regiji?

Budući da smo upravo razmotrili sedmični fond radnih sati u javnom i privatnom sektoru na Kosovu, sada ćemo ga uporediti s brojkama iz regije. Uprkos tome što nije moguće napraviti direktnu uporedbu jer AKS nije izračunao ukupni prosjek sedmičnog fonda radnih sati za oba sektora, u dijagramu ispod upoređeni su statistički podaci iz šest zemalja Zapadnog Balkana, s tim da su statistike za javni i privatni sektor na Kosovu razdvojene.

Iako je javni sektor na Kosovu ispod prosjeka kada je riječ o sedmičnom fondu radnih sati na Zapadnom Balkanu, privatni sektor je znatno iznad te cifre. Radnici/e u privatnom sektoru na Kosovu u toku jedne sedmice prosječno rade 3,8 sati duže od svojih kolega/ica u Crnoj Gori, 4,5 sati duže od onih u Albaniji, 5,2 sati u Srbiji i 6 sati duže od radnika/ca zaposlenih u privatnom sektoru u Sjevernoj Makedoniji. 

Ukoliko bismo proširili uporedbu, vidjeli bismo da položaj kosovskih radnika/ca u privatnom sektoru ne izgleda bolje ni u odnosu na radnike/ce u državama članicama EU. Sljedeći dijagram pokazuje prosječan sedmični fond radnih sati u 28 zemalja EU u 2018. godini, uključujući i podatke za Ujedinjeno Kraljevstvo.

U 2018. godini, prosjek sedmičnog fonda radnih sati u EU iznosio je 40,2 — Danska je imala najniži fond s prosjekom od 37,8 sati, a Ujedinjeno Kraljevstvo najviši s prosjekom od 42 sata. To znači da radnici/e u privatnom sektoru na Kosovu svake sedmice u prosjeku rade 6 sati više od svojih kolega/ica u Ujedinjenom Kraljevstvu, 7,8 sati više od europskog prosjeka i 10,2 sati više od radnika/ca u Danskoj.

Ponovo je važno istaći da ovo nisu direktna poređenja, imajući u vidu činjenicu da prosječne vrijednosti izračunate za druge zemlje obuhvataju i javni i privatni sektor. Međutim, te vrijednosti služe kao aproksimacije koje omogućavaju približnu uporedbu dužine radne sedmice u regiji.

U svakom slučaju, problem nije naprosto to što radnici/e zaposleni u privatnom sektoru rade mnogo više nego radnici/e u javnom sektoru na Kosovu, ali i duže nego radnici/e u navedenim zemljama Zapadnog Balkana i državama članicama EU — to je u pojedinim okolnostima dozvoljeno, u skladu s odredbama Zakona o radu; problem je to što radnici/e vrlo često ne dobijaju novčanu naknadu za prekovremeni rad, bilo zato što nemaju sklopljene ugovore o radu, bilo zato što se — ako ih i imaju — njihovi poslodavci ne pridržavaju tih ugovora.

Šta ne ide u prilog ostvarivanju normalne radne sedmice?

Prvi faktor koji ne ide u prilog 40-satnoj radnoj sedmici na Kosovu jeste nezaposlenost.

Zbog različitih razloga — od kojih je jedan neusklađenost obrazovnog sistema s privredom — ponuda radne snage premašuje potražnju za radnom snagom. Kao rezultat toga, Kosovo je i dalje zemlja s najvišom stopom nezaposlenosti u Europi. Budući da je tržište visoko konkurentno, oni koji rade osjećaju se ugroženo zato što se lako mogu zamijeniti, stoga je svaki njihov zahtjev za boljim uslovima rada očigledno pod znakom pitanja jer ih poslodavci mogu otpustiti prema vlastitom nahođenju.

Ta laka zamjenjivost je utoliko raširena zbog udjela zaposlenih u privatnom sektoru kao i opće percepije o potrebnim radnim vještinama. Naime, prve četiri djelatnosti koje su zapošljavale najviše radnika/ca u 2018. godini bile su maloprodaja i veleprodaja sa 17% ukupnog broja zaposlenih, građevinske djelatnosti s 11,9%, prosvjeta s 10,3% i proizvodnja s 10,3%.

Funkcionalan sindikat u privatnom sektoru praktično ne postoji.

Za razliku od prosvjete, ostale tri privredne grane su pretežno u privatnom sektoru. Povrh toga,  uglavnom se smatra kako je potrebne vještine u tim djelatnostima lako steći — posebno kada se radi o građevinarstvu te maloprodajnim i veleprodajnim djelatnostima — tako da kod znatnog broja radnika/ca zaposlenim u tim sektorima vlada opravdana bojazan od zamjene.

Još jedan faktor koji predstavlja prepreku za normalnu radnu sedmicu na našem slobodnom tržištu rada jest stanje u kojem se nalaze sindikalne organizacije. Mada je formalno osnovan Nezavisni sindikat privatnog sektora, funkcionalan sindikat u privatnom sektoru praktično ne postoji. Bez sindikalne organizacije koja bi ih mogla zaštititi, radnici/e su još uvijek lake mete kojima se prijeti otpuštanjem i kojima se otkazi čak i uručuju.

Vakuum stvoren nedostatkom sindikata državne institucije ni ne pokušavaju popuniti.

Kosovo posjeduje Inspektorat za rad zadužen za praćenje provedbe Zakona o radu. Ipak, kapacitet ovog tijela ne ostavlja prostora za napredak; u 2018. godini, 42 inspektora/ice nadgledali su više od 85 000 poduzeća. Ta cifra bi bila smiješna čak i da je zadatak samo posjetiti sve te firme, a kamoli još i obaviti temeljit inspekcijski pregled i analizu uslova rada u tim poduzećima.

Ukratko, radnicima/ama zaposlenim u privatnom sektoru koji zahtijevaju manji fond radnih sati prijeti se zamjenom, što je postao ozbiljan problem s obzirom na brojnost nezaposlenih osoba u pripravnosti. Ti radnici/e nemaju sindikalne organizacije koje bi mogli stati iza njih niti su im na raspolaganju državne institucije koje bi se mogli pobrinuti za adekvatnu provedbu zakona — koja sama po sebi i nije dovoljna, na kraju krajeva.

Šta ide u prilog ostvarivanju normalne radne sedmice?

Iako se sile suprotstavljene normalnom radnom vremenu možda čine nepobjedivim, one to nisu. Da bismo shvatili zašto je to tako, trebali bismo dublje zaviriti u povijest borbe oslanjajući se na činjenične podatke.

Na samom početku industrijske revolucije koja je nastupila u 19. stoljeću, za radnike/ce u Engleskoj bilo je sasvim normalno raditi u drakonskim mlinovima po 14 do 16 sati dnevno — uslovi rada su u većini slučajeva bili katastrofalni. Slično tome, kada je vlada SAD-a počela pratiti fond radnih sati krajem 19. stoljeća, došli su do zaključka da prosječna radna sedmica traje 100 sati. To je predstavljalo značajan porast u odnosu na predindustrijsko doba, kada su ljudi u prosjeku radili 12 sati dnevno i 120 dana godišnje.

Do skraćivanja radnog vremena do dan-danas je rijetko dolazilo milošću poslodavca — to se gotovo uvijek trebalo zahtijevati. Zahtjevi za smanjenjem fonda radnih sati počeli su se verbalizirati s pojavom sindikalnih organizacija i upravo to su bili prvi primjeri apela za poboljšanje uslova rada.

Prema tome, prvi korak na putu ka ostvarivanju normalne radne sedmice bila bi organizacija radnika/ca u sindikate. Mada je u zakon o radu koji je trenutno na snazi na Kosovu potrebno unijeti niz izmjena i dopuna, radnici/e bi trebali iskoristiti sva prava zagarantirana tim aktom — jedno od njih je osnivanje sindikalnih organizacija. Uprkos tome što bi trebali zahtijevati podršku vlade u slučajevima kada poslodavci opstruiraju formiranje sindikata, okosnice tih organizacija trebale bi se graditi odozdo prema gore.

Naredni korak je taj da bi poslodavci na Kosovu trebali shvatiti kako je za radni učinak važniji produktivnost nego dužina radnog vremena. Poslodavci u ostatku svijeta su to počeli uviđati još prije stotinu godina. Među njima je i Henri (Henry) Ford, koji je 1926. godine u svojim automobilskim tvornicama uveo 40-satnu radnu sedmicu.

Osipanje radne snage uslovit će i smanjenje ponude radne snage, stoga bi poduzeća trebala ozbiljno razmisliti o tome da promijene svoj stav u ovom pogledu.

Osvrnemo li se na podatke, uočit ćemo obrnute trendove između prosječnog sedmičnog fonda radnih sati i produktivnosti rada. Statistički podaci zabilježeni u razvijenim zemljama pokazuju da se sedmični prosjek radnih sati smanjuje, dok je produktivnost rada u porastu. Ohrabrene time da se produktivnost može povećati skraćivanjem radnog vremena, zemlje poput Švedske i Japana samo su neke od mnogih koje su počele eksperimentirati s ovom praksom.

Kontraargument bi mogao glasiti da Kosovo ne spada u razvijene zemlje i da se zato s njima ne može porediti, što jeste tačno, no to ne znači da ne bismo trebali učiti od njih, naročito ukoliko od “zemlje u razvoju” želimo postati “razvijena zemlja”. S tim u vezi, učiti od najboljih je naš imperativ, s tim da također moramo imati na umu da je pri tome potrebno prilagođavati i usklađivati pojedine stavke jer su univerzalne formule rijetko kada uspješne.

Posljednji u nizu trendova koji je u mnogočemu zabrinjavajući, ali koji bi mogao motivirati poslodavce na Kosovu da poboljšaju uslove rada, jest iseljavanje.

Budući da sve više građana/ki želi emigrirati u razvijene zemlje, poslodavci će se suočavati sa sve većim poteškoćama prilikom pronalaska radnika/ca sve dok ne uvedu normalnu radnu sedmicu, izumemo li sva ostala prijeko potrebna poboljšanja vezana za uslove rada. Dakle, osipanje radne snage uslovit će i smanjenje ponude radne snage, stoga bi poduzeća trebala ozbiljno razmisliti o tome da promijene svoj stav u ovom pogledu.

Izgledi za realizaciju normalne radne sedmice

Zahtjev radnika/ca u privatnom sektoru za službenim priznanjem nedjelje kao slobodnog dana jedan je u nizu zahtjeva u borbi za normalnu radnu sedmicu. Njihov fond radnih sati ionako je veći od fonda radnih sati radnika/ca zaposlenih u javnom sektoru i drugih kolega/ica u regiji. Taj glas čule su pojedine općinske skupštine koje su već glasale za proglašenje nedjelje slobodnim danom, a druge i dalje razmatraju ovaj zahtjev.

Uprkos visokoj stopi nezaposlenosti, slabim ili nepostojećim sindikatima te ograničenim kapacitetima vlade u sferi nadzora uslova rada — što su sve faktori koji predstavljaju prepreke za uvođenje normalne radne sedmice — još uvijek postoje opcije koje pokazuju da je ovaj zahtjev ostvariv.

Da bi se moglo napredovati, radnici/e moraju shvatiti da njihova prava proistječu iz njihove organizacije, a ne milostinje s vrha. Obrnut trend između fonda radnih sati i produktivnosti rada koji poslodavci trebaju uzeti u obzir, činjenica da je produktivnost presudna za radni učinak, iseljavanje kao tendencija koja šteti poslovanju — sve su ovo faktori koji bi trebali potaći poslodavce da prestanu opstruirati radničke zahtjeve za pravima i da im se prilagode.

Na kraju krajeva, upravo takva dinamika je kroz povijest mijenjala uslove rada u trenutno razvijenim zemljama i svakako ju je moguće pokrenuti i ovdje.

Naslovna ilustracija: Arita (Arrita) Katona / K2.0.

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI

NAGORE

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.

THANKS FOR SUBSCRIBING

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.