Ne sjećam se baš sa koliko godina sam počela da skupljam cvijeće za Đurđevdan, kojim se obilježava početak ljeta. Mada kao dijete nisam ni znala šta tačno znači, tom prazniku sam se uvijek radovala.

Najstarija od nas djevojčica u porodici svakog 5. maja bi nas okupila, pa bismo sve zajedno išle na livade pored Sitnice, rijeke koja protiče kroz Opštinu Lipljan. Tamo smo brale vrbove grančice i cvijeće, a najvažnije je bilo da ga bude raznog — od behara do koprive. Nisam imala pojma kako, ali sve to je valjda blagotvorno djelovalo na naše fizičko i mentalno zdravlje.

Zbog proljetnih kiša livade su često plavile, pa bi bilo teško doći do mjesta na kojima raste dremiqarka [narcis].

No, i poplavljene livade bismo pregazile, a voda nam je nekad bila i do pasa. Sad kad se prisjetim, ono što mi se tad činilo dubokim vjerovatno je bilo veoma plitko, samo što sam tada bila mala.

Kad bismo nabrale svega i svačega, sve sretne bismo punih naramaka krenule kući. Morale smo koračati veoma pažljivo jer cvijeće nije smjelo ni da takne zemlju — svojim ručicama sam ga odlučno stezala da ne padne. Po povratku kući, cvijeće bismo ostavile da prenoći na drvetu, a kako bi sutradan — kada smo se kupale — bilo što zdravije.

I tako su nas svakog 6. maja bake i majke jednu po jednu prale u cvijeću koje smo nabrale prethodnog dana.

“Jaka ko čelik, nježna ko mlada žara”, ponavljale bi neprestano.

Sad bolje razumijem konotacije te izreke. U njoj se vjera u prirodu — tj. ono što po narodnom vjerovanju donosi zdravlje — stapa sa metalom, za koji se vjeruje da pruža zaštitu te da označava postojanost i opstojnost.

Istog dana se išlo u Janjevo na tekiju, na grob Isak-Babe koji je ostao upamćen kao svetac i dobrotvor. Obišli bismo nekoliko puta, da nas sreća prati tokom cijele godine. Sjećam se da se okupljalo mnoštvo ljudi koji su pored mezara [groba] ostavljali svakakve stvari, vjerujući da će im to donijeti zdravlje i blagostanje.

Danas vrbove grančice i cvijeće vise na drvetu tek u rijetkim baštama, a više niko po vremenu za Đurđevdan ne gleda kakvo će biti ljeto.

Dolazak ljeta

Običaji u kojima smo učestvovali kao djeca ostaju u našoj podsvijesti dugo vremena. Ponekad im damo prostora da dišu, a ponekad ih potiskujemo, onako kategorično, uvjereni da ti običaji više nemaju veze sa nama.

Iako na ličnom planu nastojim da upražnjavam pojedine rituale, polako se vraćam obredima poput đurđevdanskih — koje sam obavljala sa članicama svoje porodice — te pokušavam da što dublje proniknem u njih.

Međutim, danas je malo mjesta gdje se Đurđevdan proslavlja kao nekad. Naši običaji, uključujući veselja i praznične svečanosti, ali i kultura uopšte, pretrpjeli su ogromnu štetu u proteklim godinama, prije svega jer mlade osobe napuštaju Kosovo trbuhom za kruhom.

Cvijeće, vrba i kopriva kao da više nisu simbol nade. Vjera u prirodu je vremenom okopnila, dok pristojnog života — predmeta osnovne čežnje — nema na vidiku. Na prizrenskom groblju se 5. maja svake godine priređuje velika đurđevdanska proslava. U tom kraju, praznik je poznat i kao Karabaš, a ime je dobio po Karabaš-Babi — na čijem su se turbetu [mauzoleju] mnogi okupljali sve do prije nekoliko godina.

Ove godine je malo ko bio na Karabaš-Babinom turbetu, ali je zato gradski park bio krcat. Na ćošku parka, gdje se odvijala centralna svečanost, prodavali su se slatkiši.

Lokalno albansko, romsko i tursko stanovništvo sa sjetom u glasu objašnjava kako se ovaj praznik obilježavao prije. Popričala sam sa nekim ženama koje su prodavale gurabije — boli ih to što su njihovi sinovi i kćeri otišli. Jedna mi je rekla: “Za Đurđevdan se hizmeti [opslužuje, pomaže]! Sad nema ko to da radi. Djeca mi više nisu na Kosovu. Ja ovdje nemam unučad da mi veče uoči Đurđevdana naberu cvijeća.”

Ipak, uživali su u prazniku. “Barem imamo jedna drugu”, rekla mi je jedna starija žena koja je sa dvije prijateljice sjedila na ćebetu. Dodale su da su se za Đurđevdan generacijama prodavale gurabije sa ogledalcima.

Kod nekih dugovječnijih običaja i tradicija javlja se problem — ljudi nešto rade toliko dugo da to postane mahinalnost, pri čemu zaborave izvorno značenje običaja.

“Zašto uz gurabije dođe ogledalo?”, pitala sam ih radoznalo.

“Ne znam”, odgovorila mi je jedna od tri prijateljice. “Stare žene su znale da tu sigurno ima nešto… Mislim, ogledalo je valjda protiv uroka.”

Izgleda da je ogledalo neka vrsta amajlije — u nekim krajevima se to zove mësysh — koja štiti od urokljivog oka.

Nedaleko od Prizrena, u selu Danjane kod Orahovca, Đurđevdan se obilježava na vrlo sličan način. Muškarci i žene obilaze turbe derviša Ibrahimija smješteno na jednom polju, gdje se organizuje glavna svečanost. Pri ulasku i izlasku ljube kapiju turbeta — lik i djelo derviša Ibrahimija veličaju se već stotinama godina.

Žene su te koje turbe najčešće napuštaju sa suzama u očima. “Došla sam da se pomolim za sinov berićet, da se izvuče iz muka”, rekla je jedna od njih poljubivši kapiju.

Žitelji_ke Orahovca proslavljaju Đurđevdan sa pokojnima. Pored mezarja su prostrli deke.

Ne vjerujem da su u krvnom srodstvu sa onima koji su tamo ukopani niti da u svim mezarima počivaju sveci. U zraku se osjetila neka težina, kao da je posrijedi razmjena između života i smrti. Djelovalo je kao da živi i mrtvi zajedno veličaju ponovno buđenje prirode. Čuo se mrmor od molitvi upućenih onom svijetu, svetim pokojnicima i pokojnim precima što su ih živi obasuli poklonima: košuljama, peškirima i čarapama. Oni nemaju neku značajnu materijalnu vrijednost, ali imaju simboličku — posjetioci_teljice poklonima odaju poštu upokojenima, i to u nadi da će njihove želje biti uslišene.

I ja sam se pridružila obredu. Derviš-Ibrahimijevo turbe u Danjanima obišla sam u tri navrata, s tim što sam ovaj put bila svjesnija onoga što radim. Žena koja je čuvala turbe i dočekivala posjetioce_teljice oko ruke mi je omotala konac — kako običaj i nalaže — te mi zaželjela sreću i zdravlje.

Dok sam čekala prevoz nazad u Prištinu, pojedini žitelji_ke Orahovca primijetili su da nešto zapisujem te su me obasuli pitanjima, naizgled u potrazi za odobravanjem njihovog đurđevdanskog slavlja. “Ma ovo nema veze sa vjerom. Pa je li tako? Takav je kod nas običaj! Odvajkada smo slavili prirodu i dolazak ljeta!”

Ipak, to ne znači da aktivno čuvamo prirodu. Čak i na Đurđevdan, kada se proslavlja buđenje prirode, na svakom koraku se moglo zateći smeće. Posvuda su se prodavale igračke, odn. plastični pištolji i puške. Jedan mještanin Prizrena mi je rekao da se danas takve igračke često kupuju djeci. To je najveći apsurd — gledati kako četverogodišnjaci i petogodišnjaci u jednoj ruci drže slatkiše, a u drugoj puške.

Apsurdno je to što slavimo prirodu, a istovremeno je uništavamo.

Međutim, tinja neka nada da će mlađe generacije razviti svijest o našoj vezi sa prirodom. Premakultura — pristup koji ima za cilj harmonizovanje odnosa između čovjeka, prirode i resursa koji se crpe iz nje — sve je zastupljenija u aktivnostima raznih organizacija i prostorima namijenjenim mladima.

U Termokissu, prištinskom centru kojim upravlja lokalna zajednica, često se organizuju baštovanske aktivnosti. Svi ovi pomenuti rituali u stvari se preobražavaju.

Dok se Đurđevdan u nekim krajevima još obilježava na livadi i u polju, u Prištini ga mladi proslavljaju kroz pjesmu i ples.

Zajednica Discogrupi 5. maja je u menzi “Ramiz Sadiku” upriličila zabavu pod nazivom “Spring Affair”. Tamo je uz zvuke disko muzike veliki broj mladih proslavio dolazak ljeta.

Dolazak ljeta i ponovno buđenje prirode od 2013. godine se slavi i u sklopu festivala “Erdhlezeti”, koji se takođe održava u Prištini. 

Bajram Kinolli, poznatiji pod nadimkom Kafu — jedan od tvoraca i organizatora festivala — naglašava da je neophodno njegovati ovu tradiciju kao sredstvo tolerancije. Kako smatra Kafu, u sklopu festivala se “prisjećamo onih starih dobrih vremena kada su pripadnici_e svih naroda i narodnosti živjeli i slavili zajedno.”

“Đurđevdan u Đakovici proslavljaju Albanci_ke, Romi_kinje, Turci_ke, Srbi_kinje… Taj praznik okuplja sve etničke grupe”, potcrtava Kafu. “Mi svi dolazak ljeta očigledno doživljavamo na isti ili makar vrlo sličan način. Ono nema zastavu, jezik ni vjeru. Zato smo odavde uputili jedinstven poziv — evo, dolaze nam lijepi dani. A ljetna radost je radost za sve.”

Đurđevdan se obilježio i ove godine. Ne znam koliko dugo će se i na koje načine proslavljati i ubuduće. Šta god da bude, sve ove nagle transformacije na kulturnom planu upućuju na to da je prijeko potrebno razviti individualnu i kolektivnu svijest te ići ka očuvanju naše duhovne baštine ma u kom obliku se očitovala.

Naslovna fotografija: Valmira Rashiti / K2.0.