U crnoj haljini, sa dugom crvenom ogrlicom od perli oko vrata, na scenu Teatra Dodona stupa Charlotte von Mahlsdorf, trans protagonistica komada “Sama sam sebi žena” (I Am My Own Wife). Ovu dramu iz 2003. godine napisao je američki dramski pisac Doug Wright, a na Kosovu je pod naslovom Unë jam vetë grua gledamo u postavci Kushtrima Koliqija.
Charlotte sjedi sama u svom “Muzeju sreće”, gordo nam pokazujući predmete koje je sačuvala od zaborava — uspomene koje svjedoče o njenom opstanku, o istrajnosti u borbi za slobodu.
Muzej se ubrzo pretvara u bojno polje, gdje svi i sve nasrću na Charlotte. Kako se klupko njene životne priče odmotava, tako lakoća s kojom je stupila na scenu polako čezne.
Predstava je zahtjevna na dva nivoa.
Prije svega, ona predstavlja izazov jedinom glumcu koji igra u njoj, Adrianu Morini. Naime, Morina u sat vremena koliko izvedba traje izađe i uđe u četrdesetak različitih likova, pri čemu uspijeva da odglumi i Charlotte i one koji je mrze, koji žele da nje više nema.
Zahvaljujući njegovom performansu, publika doživljava dramu u svoj silini. Čim se pojavi na daskama, Morina se preobražava u Charlotte. Poštovanjem s kojim očigledno pristupa ulozi on odaje poštovanje i Charlotte koje joj niko nije pružio u toku njenog komplikovanog, teškog, a ponekad i posve nemogućeg života.
Predstava je zahtjevna i u pogledu tematike, a s obzirom na to da se bavi životima uskraćenim jednoj trans ženi, ali i LGBTQ+ osobama uopšte.
Charlotte je živjela u Njemačkoj u 20. vijeku. Preciznije rečeno, preživjela je 20. vijek u Njemačkoj. Njena opstojnost nije samo priča o nekome ko je preživio jedan rat, već priča o nekome ko je preživio brojne ratove i čiji put ovaploćuje bitku koja se vodi da bi se bilo i ostalo ljudskim bićem, transrodnom ženom, ženom.
Kako preživljava jedna trans žena
Morina, tj. Charlotte, odlazi u svoj muzej, na svoje mjesto na centralnom dijelu scene, nakon duge borbe protiv ostanka na marginama.
Charlotte na samom početku prolazi kroz Drugi svjetski rat, tokom kog su osobe poput nje bile podvrgavane sterilizaciji, trpane u koncentracione logore, silovane te izložene progonu. Ona na sopstvenoj koži osjeća rat usmjeren protiv njenog bića kao i rat koji bjesni u njenom domu, rat protiv oca — naciste što je vršio nasilje nad njom, njenom majkom i njenom tetkom (potonja je jedna od rijetkih likova koji su prihvatili Charlotte onakvu kakva jeste). Charlotte istovremeno bije bitku i protiv društva, koje se u toku predstave očituje u različitim oblicima — utjelovljuju ga voditelji_ce TV emisija, novinari_ke, predstavnici_e institucija i psiholozi_ginje.
Nadjačavajući naciste te razna vojna i civilna lica, ona kao trans žena sama preživljava sve ove ratove. Neke od njih LGBTQ+ osobe i žene na Kosovu vode i danas, u 21. vijeku.
“Ja sam transvestit”, kaže Charlotte na početku predstave. “Moj život je sasvim normalan.”
Ona i osobe poput nje ne mogu više trpjeti da drugi sumnjaju u njih. Prije nego što porazgovara sa drugim ljudima, želi da im učini uslugu — da ih oslobodi vulgarne znatiželje i tereta nepostavljenih pitanja. Charlotte je i te kako svjesna činjenice da eksponat koji u njenom muzeju sreće — muzeju u čiju je izgradnju uložila ogroman trud — najviše plijeni pažnju jeste ona sama. Tome se više ni ne odupire.
Ona želi da otkloni mistifikaciju kod gledalaštva. Čini se da zna da drugi ne mogu prevazići sami sebe, da ne mogu prešutjeti i šutjeti, da ne mogu čekati. Oni zapitkuju, sumnjičavi su i u njima se javi strah kad god se susretnu sa nečim što smatraju abnormalnim bićem kom nigdje nije mjesto.
Zavrće rukave da bi apostrofirala ono što hoće da kaže. Pokazuje nam kožu, svoju golu kožu. Podastire pred nas svoju krv i svoje meso, govoreći nam: “Pogledajte me. Ja sam čovjek.” Kao i brojne druge transrodne osobe, primorana je da to naznači. Cijeli život je suočena sa odbacivanjem. Drugi neprestano negiraju njenu čovječnost tvrdeći da nije ljudsko biće, da je njen život laž.
Jeres od tijela
Ova drama je transrodnim osobama svakodnevnica. One žive u tijelima koja svi odmjeravaju, vrednuju i proglašavaju “jeretičkima”.
Šta god da radi i čime god da se bavi, Charlotte, osnivačica Muzeja sreće, neko ko je očuvao prostor slobode, sakupljačica vrijednih antikviteta, svedena je na pitanja: “Šta si ti? Jesi li muško ili žensko?”
Oni koji joj postavljaju ta pitanja prošli su mnoštvo ratova, prošli su najužasnija dešavanja u istoriji čovječanstva, uključujući Holokaust. U jednom trenutku, išavši od vrata do vrata u potrazi za novim regrutima, jedan nacistički vojnik siluje Charlotte i ubije njenoga oca. Charlotte je pod sumnjom da je špijunka. I sve se to nekako može opravdati, sve osim njenog identiteta.
To je najveće nepočinstvo, a ne kakva silovanja, ubistva, rasizam i nacizam, Holokaust… U krajnjoj liniji, Charlotte ne smatraju sposobnom ni za zločinaštvo jer je ne smatraju ljudskim bićem.
I tako Charlotte pokušava da preduprijedi druge. Zna da je svaka osoba na koju naiđe već namislila da je slomi, da je ispita, da je patologizuje i kriminalizuje. Ona smjesta zauzima čvrst stav, valjda u nadi da barem jednom u životu neće morati slušati tlapnje ljudi oko sebe kojima kao da moral nalaže da joj otežaju život.
Sude joj oni koji imaju moć da to čine, a pretežno su to muškarci. Suočava se sa onima koji — braneći neki nepisani aksiom prirodnog — ne samo da nastoje da budu čuvari prirodnog poretka, već i umišljaju da su priroda sama. Ti je zovu bolesnom i govore da kalja ono što je prirodno, da je sama najveća laž i obmana na svijetu.
Tim čuvarima prirodnog štošta pričinjava nezadovoljstvo. Na Kosovu ih konkretno nervira i sama pomisao na to da bi neudata žena mogla da rađa i vaspita djecu. Iznerviraju se i onda kada žena ne želi da rađa. Uznemiravaju ih lezbijke i gejevi koji žele da sklapaju brakove. Djevojka koja sjedne u taksi sa još pet muškaraca sigurno je razvratna, dok je jedanaestogodišnjakinja koju je silovalo pet muškaraca i momaka bar donekle kriva. Smeta im dreg kraljica u rijalitiju, smeta im trans muškarac koji se ošiša naćelavo, smeta im žena koja hoće da uživa svoje pravo vlasništva nad imovinom. Trans žene ih remete.
To se vidi svugdje — na ulici, u sudnici, u učionici, na sjednicama Skupštine i Vlade, na radnim mjestima, kod kuće. “Čuvari prirode” baš svugdje nastoje da nam ukažu na to kako bi trebalo da živimo.
Tako priroda postaje sfera muškaraca — sfera miliona njih koji se naizdavaše naredbi u njeno ime. Muški prerogativi se pretvaraju u nešto što je prirodno. Ako je to priroda, onda mi mora da smo neprirodna stvorenja. Pojam prirodnog, dakle, treba do temelja razbucati da bismo ga proširili.
Zato Charlotte ima potrebu da se predstavlja onako kako se predstavlja, a da bi makar jednom ispričala svoju priču, da bi rekla istinu, uprkos tome što drugi misle da oni to znaju i umiju bolje.
Ona kaže: “Sama sam sebi žena.”
Ja sam žena. Ja sam sama svoja supruga. Ja sam usamljena žena. Sama sam svoja žena. Sebi sam supruga. Supruga sam samo sebi. Svakom od ovih izjava bi se mogao prevesti aslov drame I Am My Own Wife.
Svaka od njih nešto znači jer je izašla iz usta žene. Zanemarimo li naslov drame, svaka od navedenih izjava ima istu političko-revolucionarnu težinu. Živimo u svijetu koji nastoji da umanji postojanje žena, da im ukrade ideje, da im oduzme snagu, moć i samostalnost — da ih ubija, zlostavlja i gazi.
Teško je biti žena, ali je još teže biti trans žena.
Ko se usuđuje da se suprotstavi?
Charlotte von Mahlsdorf se usuđuje. Usuđuju se žene, LGBTQ+ osobe, osobe koje su isključene iz pojma prirodnog.
Izjavljujući da je njen život “normalan”, Charlotte nas poziva da promislimo o normalnosti, a što je sama srž njenog narativa.
Ono što je Charlottei normalno jeste život ispunjen boli, odbacivanjem i preživljavanjem. Često je bila meta napada jajima te je njeno tijelo onezakonjeno u prostoru koji je navodno očišćen od kriminala, iako je duboko ogrezao u njega. Toliko su je kažnjavali da više ni ne pokušava da se pravda.
Na samom kraju, u zadnjem trzaju eksploatacije njenog života. Charlotte biva pozvana da gostuje u jednoj emisiji. Ostali gosti_šće je jedno po jedno gađaju jajima i vrijeđaju. Kupeći ljuske jaja sa poda, pokazuje nam da je nasilje što ga vrše oni koji je ugnjetavaju postalo sasvim normalno.
Međutim, koliko god se ono normalizovalo, nasilje niko ne toleriše zauvijek. Ponestaje joj strpljenja. Vadi zastavu sa duginim bojama — zastavom oslobođenja kvir osoba — te, mašući njome, naziva nas “fašistima, nacistima, komunistima”.
Svima potlačenima prije ili kasnije puca film.
“Izvinite, ali kako to vi znate ko sam ja?”, pita nas.
Ne bi trebalo da Charlotte bude ta koja će postavljati pitanja sebi i drugima. Trebalo bi da se nasilnici pitaju i zapitaju.
Prije nego što probaju da se late popravaka na tijelima sa kojima je sve u najboljem redu, prije nego što pokušaju da liječe bolesti koje ne postoje, prije nego što krenu ispravljaju samo njima krive Drine, neka se zapitaju: “Ko sam ja da govorim u ime prirode? Ko sam ja da mjerim slobodu drugih? Ko sam to ja?”
Predstavu “Sama sam sebi žena” priredila je INTEGRA., a na Kosovu je premijerno odigrana 2019. godine. U Teatru Dodona izvedena je 19. aprila, a 16. maja igra u Narodnom eksperimentalnom pozorištu Kujtim Spahivogli.
Naslovna fotografija: Atdhe Mulla / INTEGRA.
