Prije malo više od dvije godine, za K2.0 sam napisao lični esej pod naslovom “Albanka bi bila pravi izbor”. U njemu sam se osvrnuo na veze u dijaspori i ujedno pokušao da se pomirim sa pritiskom koji na nas vrše porodica i šire društvo, a s ciljem da nađemo bračne partnere_ice albanske nacionalnosti.

Mjesecima sam čitao dugačke, vrlo iskrene opaske koje su ljudi ostavljali u komentarima, a u vezi sa slomljenim srcima, ljubavi što nadilazi kulturne granice te suočavanjem s albanskim identitetom. Navedene teme — kao i sve ostalo o čemu sam pisao za ovaj časopis — načeo sam još u djetinjstvu. Čitajući te lične doživljaje koje ljudi i dalje zapisuju u komentarima, osjećam se manje strancem. Svi mi dijelimo iste muke.

Prema tome, zamislite samo kakav je bio osjećaj kada su mi urednici_e K2.0 rekli da moj esej često završava u njihovih deset najčitanijih članaka u sedmici, i to više od dvije godine nakon objave.

Ponekad mislim da sam cijeli život proveo lomeći glavu o tome zašto su neke stvari u okvirima naše kulture takve kakve jesu i zašto nailazimo na poteškoće kada želimo da ih mijenjamo. O tome sam pokušavao razgovarati sa roditeljima i rodbinom, ali razgovori s njima ne bi vodili nikuda. Uprkos tome što bi mi rekli da sam upravu i da bi pojedine kulturne prakse trebalo mijenjati, već sutra bi se sve vratilo na staro.

Kada sam bio mali, sanjao sam da imam supermoći i da sam u mogućnosti da mijenjam svijet, ali kako sam odrastao, polako sam shvatao da je to bio djetinjast san. Međutim, sad kad sam vidio pozitivne reakcije na moja lična iskustva, napokon se osjećam kao da sam dio šireg razgovora te da se stanje može poboljšati. Ako ništa drugo, čini mi se kao da sam manje sam kada je riječ o ovim pitanjima.

No, saznavši za popularnost svog eseja, uhvatio sam se ukoštac sa novim pitanjima. Zbog čega to moja promišljanja o međukulturnim vezama i preprekama koje se tiču identiteta neprekidno plijene veliku pažnju? I da li se osjećam isto nakon dvije godine?

“Ne bih bio Albanac”

Krenut ću od uspjeha teksta, jer mislim da je razlog prilično jednostavan i banalan. Potraga za partnerom/icom jest šaraf oko kojeg se okreću naši životi. Društvo posjedovanje saputnika/ce i zasnivanje porodice ustvari postavlja kao preduslov za prijem u kategoriju osoba koje rade stvari kako treba. Koliko god različite zemlje i kulture ostavljale za sobom određene svjetonazore i određene običaje, osoba u četrdesetim godinama koja ima supruga/u i djecu više se smatra normom nego osoba iste dobi koja je sama.

U kosovskom društvu — društvu koje je na više načina usidreno u prošlosti — ovo je i dalje condicio sine qua non. Uvjerava nas se da je zasnivanje porodice jedina svrha u životu. Tačka. A bračni drug treba da bude Albanac/ka, što se podrazumijeva. I što je lako za one osobe koje žive na Kosovu, a malo komplikovanije za svu onu djecu u dijaspori koja su rođena ili odrasla vani.

Imati partnera stranca/kinju i zasnovati porodicu s nekim iz druge kulture podrazumijeva biti trajno etiketiran kao različit. Sada ste osoba udata/oženjena za stranca/kinju — kao da nestajete kao individua i postajete isključivo ta etiketa, neko ko je učinio nešto što bi trebalo izbjegavati. Mislim da je članak ostvario čitanost zato što postoje ljudi koji su skupili dovoljno hrabrosti da naprave ovaj korak, da iznevjere porodična očekivanja zarad ljubavi.

Vjerujem i da ima mnogo ljudi koji su pokušali da to učine, ili bi željeli, ali znaju šta bi to značilo. Oni su se mogli povezati s mojim problemima te su shvatili da nisu sami u svemu ovome. Nacionalnost našeg partnera/ice je toliko ključna zbog toga što su u našem društvu koncepti časti i dostojanstva još uvijek ekstremno važni.

Mada je pun gorčine, u sljedećem pasusu iz “Prelaska” — drugog romana Pajtima Statovcija — sažeto je sve ono što ponekad osjećam:

Vjerujem da ljudi u mojoj zemlji stare brže nego što bi se to dalo zaključiti iz njihovih godina i da umiru mladi upravo zbog laži. Svoja lica skrivaju onako kako majka štiti svoje novorođeno dijete, vojničkom preciznošću izbjegavajući da budu viđeni u nezavidnom položaju: nema te neistine, nema te priče što je neće ispričati o sebi da bi sačuvali fasadu i da bi njihovi dostojanstvo i čast ostali netaknuti, čisti sve do trenutka kada budu spušteni u grob.

Kao dijete sam to mrzio kod svojih roditelja, mrzio, prezirao kao ubod atopijskog osipa ili osjećaj preplavljenosti tjeskobom, pa sam se zakleo da nikada neću biti kao oni, da se nikada neću opterećivati time šta drugi misle o meni, da nikada neću pozivati susjede na večeru prosto kako bih ih hranio hranom koju sebi inače ne mogu priuštiti. Neću biti Albanac, ni u kom smislu, već neko drugi, bilo ko.

Identitet, brak, preživljavanje

No, da li još uvijek osjećam isto? Čemu sam svjedočio u protekle dvije godine i zašto su mješoviti brakovi i dalje tabu za tako mnogo ljudi?

Postao sam svjesniji jedne stvari, a to je da potraga za partnerom/icom iste nacionalnosti nije nešto što je svojstveno isključivo osobama s Kosova ili iz Albanije. Spomenutu činjenicu mnogi koriste da opravdaju naš stav prema ovom pitanju, pri čemu govore da to i nije toliko pogrešno ako već i drugi rade isto. Takav način razmišljanja smatram još jednim dokazom našeg straha od suočavanja sa vlastitim problemima. Samo zato što i drugi rade isto ne znači da je ispravno.

Želim shvatiti zašto je za generaciju naših roditelja sklapanje braka s nekim iz druge kulture nešto nezamislivo. Možda za one koji su odgojili djecu u inozemstvu to znači poraz, jer njihovi sinovi/kćeri biraju drugu stranu, a ne svoju. Podizanje djece u inozemstvu je neopisiv izazov i šta se na kraju događa? Dijete sklapa brak sa strancem/kinjom te se automatski još više udaljava od domovine.

Uvidio sam da je našim roditeljima normalno to što mješoviti brak smatraju nečim nezamislivim, jer za njih on to i jeste. Kako su rođeni i odrasli na Kosovu te tamo proveli većinu života, njima bi bilo teško umiješati stranca/kinju u privatni život. Napuštanje doma i novi život u stranoj zemlji našim roditeljima nisu predstavljali užitak niti samoispunjenje, već se radilo o preživljavanju.

Moram to apostrofirati. U očima naših roditelja napuštanje Kosova bilo je stvar opstanka. Malo ko je želio otići — ljudi su bili prisiljeni na odlazak. Prema tome, prirodno je da možda nisu nužno zaljubljeni u kulturu zemlje u kojoj su na kraju othranili djecu. Stoga je i razumljivo to što ne žele gledati svoju djecu kako se utapaju u novu kulturu.

Međutim, mi djeca iz dijaspore imali smo priliku da zaista živimo u zemlji u kojoj smo odrasli, uprkos svim poteškoćama. Ovladali smo jezikom nove države i bliski su nam običaji kao i kultura te zato možemo zamisliti stupanje u brak s onim što je za naše roditelje — čak i nakon dugogodišnjeg boravka u zemlji u kojoj smo odrasli — strana kultura.

Za nas je mješoviti brak i više nego realna opcija jer u nama postoje dva svijeta. Ako u tijelima naših roditelja postoji samo Kosovo, u nama su sadržani i Kosovo i zemlja u kojoj smo odrasli. Pokušavam da budem obazriv u vezi sa nemogućnošću naših roditelja da nas ikad dokraja shvate. Naši životi su u dosadašnjem toku bili toliko različiti od njihovih, ne samo zbog historijskog konteksta, već i zbog tog iskustva proživljavanja dvaju života u jednom tijelu. Bilo je i još uvijek je teško, i našim roditeljima i nama.

Još jedan faktor koji je prema mom mišljenju značajan jeste religija. Iako Kosovo nije baš najreligioznija zemlja te uprkos tome što islam — kao najzastupljenija vjeroispovijest u državi — u životima mnogih ljudi tek nominalno ima svoje mjesto, religija je i dalje važan faktor za većinu Kosovaca_ki. Miješanje vjera nije uvijek lak poduhvat.

Na kraju krajeva, smatram da je presudna stavka i historija Albanaca/ki na Kosovu. Kosovo je postalo nezavisno tek 2008. godine i moglo bi se reći da smo do tada uvijek bili pod tuđom čizmom. Naš narod se decenijama borio za ostvarivanje vlastitih prava i nešto mi govori da to igra ključnu ulogu u životima ljudi iz generacije naših roditelja.

“Prošli smo kroz sito i rešeto da bismo opstali i šta sad ti hoćeš? Da se oženiš/udaš za stranca/kinju?”

Mislim da im ovo prolazi kroz glavu.

Ipak, mislim da između nas i Albanaca_ki iz Albanije postoje neke bitne razlike. Smatramo da smo isti — svi smo mi albanske nacionalnosti — stoga u teoriji ne bi trebalo da bude razlike među nama. No, bitno se razlikujemo po tome kako gledamo na mješoviti brak. Poznajem veliki broj Albanaca_ki koji su se vjenčali ili vjerili sa ljudima drugih nacionalnosti, i to naročito sa Italijanima_kama — s obzirom na to da sam odrastao u Italiji i da imam nekoliko prijatelja_ica Albanaca_ki koji tamo žive.

Ti moji prijatelji_ce po pravilu su porijeklom iz Albanije, a ne sa Kosova. U ovom pogledu vidim da je njihova dijaspora mnogo otvorenija. Štaviše, čini se da je u pojedinim slučajevima mješoviti brak za njih gotovo i uspjeh, korak naprijed, nešto čime se treba ponositi.

Kako sam razmišljao o ovom pitanju, odlučio sam da u jednoj grupi na Facebooku Albance_ke koji žive u Italiji zamolim da mi objasne kakvo je iskustvo biti u mješovitom braku i da li ima osoba udatih/oženjenih za Italijane/ke? Dobio sam mnoštvo odgovora od osoba koje su u mješovitom braku. Većinom od Albanki udatih za Italijane. 

Ima slučajeva, naravno — mada ne mnogo — u kojima “ne ide” jer albanska porodica ne prihvata onu drugu. Međutim, mješoviti brak u biti više prihvataju Albanci_ke iz Albanije. A i kod njih ulazi u igru historijski faktor. Naime, od pada Osmanskog carstva Albanci_ke iz Albanije se za razliku od nas nisu morali boriti za očuvanje temelja vlastitog identiteta.

Iako je kod njih razdoblje komunizma bilo izuzetno teško, u svakodnevnom životu jedno je bilo sigurno, a to je da su Albanci_ke. I niko to nije mogao osporiti. Što se nas tiče, još uvijek bijemo bitku za to odbranu i spas nacionalnog identiteta, a za to se Albanci_ke u Albaniji ne moraju boriti. I to ne zato što ne žele boriti ili zato što su protiv vlastite zemlje, već zato što su svjesni da im niko i ništa ne može oduzeti osjećaj albanstva.

Albanka za mene

Proteklog ljeta sam nakon osam godina ponovo bio na Kosovu i smjesta su me zasula pitanja koja su se ticala isključivo toga kako napreduje potraga za partnerom/icom. Rodbina me je obavijestila da će potražiti Albanku za mene, ako bude potrebno.

U posljednje dvije godine ljudi mi govore da imam sreće što sam muško i što mi je dozvoljeno da imam djevojku koja nije Albanka. Viđao sam kako prijatelji_ce nestaju sa društvenih medija čim pronađu Albanca. Viđao sam to da prijatelji_ce koji žive u inozemstvu upoznaju djevojke na Kosovu, odvedu ih van i u tren oka se vjenčaju. Viđao sam rodbinu i poznanike_ce koji naprečac sklapaju brakove na Kosovu i zasnivaju porodicu, a onda bivaju primorani da napuste zemlju — zbog loših ekonomskih prilika. Bave se teškim poslovima i žive sami sve dok se ne otvori mogućnost za spajanje porodice i započinjanje još jednog ciklusa istog života koji su živjele generacije naših roditelja. Jedina razlika je u tome što su potonje bile prisiljene da to rade, ali mi bar u teoriji imamo mogućnost izbora.

I dalje gledam kako sve to ostavlja dubok trag u životima svih nas. Boli posmatrati ishitrene odluke, proistekle iz potrebe za očuvanjem pojma časti. Jer svako od nas bi trebalo da bude slobodan/a da kroji svoja iskustva i da bude s osobom koju istinski voli, a da pritom nije pod stegama nacionalnosti.

Jedno je odabrati partnera/icu albanske nacionalnosti nakon što se vratite sa nekog intimnog proputovanja, nakon što proživite konkretna iskustva, nakon što otkrijete nove strane vlastite ličnosti i uspijete reći: “Dobro, želim partnera/icu Albanca/ku zbog toga i toga te zato što sam uvjeren/a da je to za mene prava stvar.”

Drugo je odabrati partnera/icu albanske nacionalnosti jer ne želite povrijediti čast svoje porodice ili jer vam je to nametnuto kao obaveza. Između ta dva scenarija postoji ogromna razlika — razlika između cjeloživotne sreće i cjeloživotne patnje.

Osobe s kojima sam razgovarao o ovome većinom su mi govorile da na kraju nije važno čak i ako donesemo odluku koju ne bi trebalo da donesemo, a zbog toga što ljubav pobjeđuje i što je jača od svega. Nažalost, ona to za nas nije, barem ne uvijek. Kod nas ne pobjeđuje ljubav, već čast. A odabir zasnovan na časti može uništiti živote. Čak i ako ih ne uništi, boli kada vam roditelj kaže: “Poštujem tvoj izbor, ali mi se ne sviđa.”

Naslovna ilustracija: Arrita Katona / K2.0.