Blogbox | Dijaspora

“Albanka bi bila pravi izbor”

Piše - 12.09.2019

Razmišljanja o vezama u dijaspori.

Kad se rodite ili odrastete u zemlji iz koje nisu i vaši roditelji, to sa sobom donosi brojne povlastice.

Imate tu sreću da stasavate u dvojezičnom okruženju. Jedan jezik govorite kod kuće, a drugi čim izađete van. Baratati s dva jezika od malih nogu gotovo da je isto što i imati dva para očiju. Imate mogućnost da vidite bolje, šire i dublje. Sazrijevate posmatrajući i opipavajući dvije različite kulture, dva načina života, ponašanja, jela, slavlja i gledanja na svijet koji, teoretski, nemaju nikakve veze jedan s drugim.

Međutim, nakon nekog vremena otkrijete da dodirne tačke ipak postoje. Pogledate se u ogledalo i shvatite da ste jedno od njih. Vi ste obje te zemlje istovremeno, predstavljate ih na najbolji mogući način i možete biti ponosni na to što se izdvajate iz mase.

Dakle: mi smo savršeni, a oni su sami đavo i moramo ih se kloniti.

Lijepo je odrastati u tom ambijentu, ali nije sve tako divno i krasno. Takav život ima i svoje loše strane, a ovaj put bih želio govoriti o onoj za koju smatram da je najgora. (U jednom od prethodno objavljenih članaka, Eljiza Adrijani (Eliza Adriani) obrađuje istu temu iz perspektive žene.)

Mi, djeca kosovskih Albanaca i Albanki, odgajani smo pod pritiskom koji su na nas vršile naše porodice, rodbina, kao i albanska kultura uopće. Osoba s kojom se odlučimo vjenčati mora biti albanske nacionalnosti. Tu nema kompromisa.

Pronaći partnera ili partnerku druge nacionalnosti, a samim tim zacijelo i druge vjeroispovijesti, okaljalo bi čast porodice. Prvenstveno kad se radi o onima poput mene, koji su djetinjstvo također proveli u stranoj zemlji, to bi značilo poništiti žrtvu koju su naši roditelji godinama podnosili. I niko ne zna koliko je njima zapravo teško jer su morali napustiti svoje domove, odseliti se u inozemstvo i provesti većinu svoga života u tuđoj zemlji kako bi svojoj djeci osigurali bolju budućnost.

Od malih nogu su nam govorili da je bolje naći ženu Albanku ili muža Albanca, da oni koji se miješaju u tom smislu žive nesretno. Europljane i Europljanke opisivali su kao ljude koji se žene i udaju isključivo radi novca. Oni se i razvode. Mi to ne radimo. Njihovi muškarci imaju ljubavnice, naši ne. Njihove žene idu za svakim, a naše ne.

Dakle: mi smo savršeni, a oni su sami đavo i moramo ih se kloniti.

Odrastao sam slijepo vjerujući u te riječi. Kad sam bio mali, Kosovo mi je bilo najdraže mjesto na svijetu i sanjao sam kako ću se jednoga dana tamo vratiti da živim. Vjerovao sam u riječi svoje rodbine. I vi biste isto.

No, onda sam sazrio i došao u one godine u kojima dječaci počinju gledati pripadnice drugog spola sa zanimanjem i užitkom, te otkriju koliko je čarobno biti zaljubljen. Ja sam zastao i sam sebi rekao da to ne mogu.

Odrastao sam u Italiji i više od 90% djevojčica koje sam svakodnevno susretao bile su Italijanke. Nisam se mogao niti smio zaljubljivati u njih.

Nisam dozvolio ni da me to obeshrabri, zato što sam svakog ljeta odlazio na Kosovo. Tamo bih uvijek provodio po jedan, dva ili tri mjeseca i imao sam dovoljno vremena da se zaljubim u neku prelijepu Albanku. “Ja ću svoju buduću suprugu pronaći na Kosovu”, ponavljao sam u sebi dok sam gledao svoje prijatelje Italijane kako bez ikakvih problema započinju svoje prve ljubavne veze.

Zatim se dogodi nešto golemo, nešto što nikako ne možete kontrolirati. Udari vas grom iz vedra neba, iznenada se zaljubite; i to vas udari tako da vas odbaci od zemlje i prikuca vas za klupu na kojoj sjedite sve do pet ujutro samo da biste ostali u njenom zagrljaju.

Postojao je tu jedan problem: ona nije bila Albanka — ali ja kao da sam i zaboravio na tu činjenicu.

U albanskoj kulturi nije običaj da otac i sin razgovaraju o takvim stvarima.

U početku je sve teklo svojim tokom, nekako bezbolno. Bio sam zaljubljen i ništa mi drugo nije bilo na pameti osim nje. Potom je naša priča postala još i ljepša. Nije se sve vrtjelo samo oko toga da uživamo jedno u drugome i da zajedno provodimo vrijeme.

Tako je došao dan kad sam odlučio da moram reći majci, ako ništa barem zbog toga što više nisam znao gdje bih skrivao poklone koje sam dobijao, a i zbog toga što me je u neku ruku i bilo sram jer sam to činio.

Nisam imao šta da krijem: upoznao sam jednu djevojku, dopala mi se, zaljubio sam se u nju i osjećao sam se kao najsretniji mladić na svijetu. Nikog nisam ubio, nisam se drogirao, nisam dobijao loše ocjene u školi. Zašto bih se trebao stidjeti?

Jednom sam se kasno navečer vratio kući noseći njene darove. Morao sam navesti majku da započne razgovor, što se i dogodilo. Pitala me je čije su sve te stvari. Ja sam joj odgovorio da mi ih je dala jedna djevojka, nakon čega sam joj mirno objasnio da smo se počeli zabavljati nekoliko mjeseci ranije, da mi se sviđala i da nije Albanka.

Majka je to podnijela dobro. Štaviše, činilo mi se da je bila sretna zbog mene. Svaki dan bi me radoznalo pitala kako nam je išlo. Nisam mogao vjerovati — kršio sam nepisana pravila moje kulture i to nije bio problem.

Onda je došao najbolji i najnevjerovatniji dio. Rekao sam i svome ocu. U albanskoj kulturi nije običaj da otac i sin razgovaraju o takvim stvarima. Kad sam napunio 18 godina, shvatio sam da se te teme s njim nikad nisam dotakao.

Reagirao je još i bolje od majke, a njegove oči su se caklile od sreće — čak mi je rekao i da je pozovem u goste. Nisam mogao vjerovati da je to moguće. Moja djevojka je poslije toga kod nas svraćala nekoliko puta. Upoznala se s mojom majkom i činilo se da je sve išlo dobro.

Nakon nekog vremena, našoj priči došao je kraj. Jedno poglavlje mog života bilo je okončano. U teoriji, to iskustvo je kod mene trebalo otkloniti svaku sumnju u vezi s ovom temom. U praksi, dogodilo se suprotno.

Posljednjih nekoliko godina postalo je uobičajeno da se na ljeto žene jedan ili više mojih rođaka. Roditelji bi mi govorili kako je vjenčanje bilo krasno i kako mlada izgledala predivno, a svaki od tih govora završavali bi na isti način: “Oni su se jedne brige riješili.” Zato što su ženidba i udaja u našoj kulturi upravo to, jedna od životnih briga koje se mora riješiti, kao da je to prepreka na životnom putu koju što prije prevaziđete, to bolje.

Brak se na Kosovu posmatra drugačije. Tamo je nezamislivo da takvu odluku donesete bez žurbe; naprotiv, svi vas tjeraju da požurite i već jednom završite s tim.

Do mene neprestano dolaze vijesti o tome kako su se neki od mojih poznanika i poznanica vjenčali nakon jedne godine zabavljanja, a već sljedeće dobili dijete. Kako možete znati s kim sklapate brak nakon nakon godinu dana? Kako možete donijeti jedan život na svijet nakon tako kratke veze?

Ipak, njih društvo i dalje smatra “boljima”, dok se mene, dvadesetšestogodišnjeg samca, studenta diplomskog studija koji se odvija na stranom jeziku, osobu koja govori četiri jezika, mene se smatra “gorim”. Zbog toga što dvadesetpetogodišnjak koji je već oženjen, zaposlen i ima dijete — u najboljem slučaju sina — predstavlja idealan tip Albanca kojim se treba ponositi.

I sada se sjećam da sam jedne prilike, kao dijete, u ulici u kojoj sam živio u Italiji ugledao transparent izvješen na zidu susjedne kuće. Naime, nekom mladoženji su njegovi prijatelji napisali šaljivu poruku, koja je glasila otprilike ovako: “Danas ćeš donijeti jednu od najvažnijih odluka u svom životu — no ako te mori bilo kakva sumnja, još uvijek imaš vremena da odustaneš!”

Taj transparent je poljuljao temelje mog bića. Brak se na Kosovu posmatra drugačije. Tamo je nezamislivo da takvu odluku donesete bez žurbe; naprotiv, svi vas tjeraju da požurite i već jednom završite s tim. S druge strane, kad sam u Italiji slušao ljude kako pričaju o braku, čuo bih sljedeće napomene: “Ostani hladne glave, ovo je važan korak, o tome moraš promisliti hiljadu puta.” Takve stvari od naših ljudi nikad nisam čuo.

Kako sam sazrijevao, tako sam se počeo fokusirati na razlike između Italije i Kosova u pogledu shvatanja života, posebno kad je riječ o ovoj temi. U albanskom narodu oduvijek se upotrebljavala jedna fraza s kojom se i dan-danas susrećem. Kad se mladić oženi, njegovi roditelji, kao i ostatak njegove porodice i rodbine, kažu: “Oženili smo ga.” To konceptualno gledajući nema nikakvog smisla. Neko se sam odluči oženiti i oženi se. Nisu drugi ti koji odlučuju za vas.

Budući da sam nastojao proniknuti u tu definiciju, pročitao sam “Kanun” Ljeka Dukađinija (Lek Dukagjini). Mislim da sam u tom djelu pronašao odgovor. U jednom članu piše da se sklapanjem braka bave svi osim bračnog para, zbog čega mi je postalo jasno zašto se kaže “oženili smo ga”. U to vrijeme, sve odluke su se nalazile u rukama porodica mladenaca. Njih dvoje se nisu brinuli ni za šta, a ponekad nisu mogli ni birati s kim će se vjenčati niti su se sviđali jedno drugome.

Uvidio sam da svi stereotipi kojima se etiketiraju Europljani i Europljanke važe i za nas.

Vremena su se promijenila i više ne možete čuti da ima takvih slučajeva — barem se nadam da je tako. Međutim, klica tog mentaliteta je preživjela. Pritisak porodice i rodbine vas uslovljava i navodi pri donošenju odluke.

Ono što je ostalo rašireno jest i praksa “davanja” ili “uzimanja” djevojke, jer se ženski spol i dalje objektivizira. Djevojkama i djevojčicama članovi njihovih porodica i u današnjem dobu skreću pažnju na to da će im dobro doći ukoliko nauče neke stvari kod kuće, samo kako se ne bi osramotile kad se udaju. Neke od tih stvari su čišćenje kuće, kuhanje, posluživanje čaja i tako dalje.

Zadržao se i princip prema kom se na ženu gleda kao na predmet u vlasništvu muškarca, kao na nešto za što njen otac odlučuje da li će to nekome dati ili ne. Zato mnogi staju pred oltar iako se vrlo kratko poznaju. Često se dogodi i to da se otac djevojke prethodno pojavi pred njenim dečkom i kaže mu da odluči šta će — da li će je ženiti ili će s njom prekinuti — zbog toga što njegova kćerka nije nečija igračka.

Dok sam odrastao, također sam uvidio da svi stereotipi kojima se etiketiraju Europljani i Europljanke važe i za nas. Na svu sreću, ljudi su se počeli razvoditi Kažem to zato što zamišljam život žene koja je prisilno udata, ili se možda čak i udala svojom voljom, te koju stereotipni Albanac drži zaključanom u kući, ne dozvoljavajući joj da izlazi i da upražnjava uobičajene društvene aktivnosti. Zamišljam tu istu ženu kako je zahvaljujući otvorenijem društvu naposlijetku skupila hrabrost da napusti tu kuću i ponovo se domogne slobode.

Pojam “razvod” kod nas gotovo da i nije postojao jer se žene nisu usuđivale napustiti svoje supružnike nakon udaje. Međutim, otkrio sam da i u našem narodu osobe imaju ljubavnike i ljubavnice, i da se ljudi žene i udaju radi lične koristi. Ukratko, otkrio sam da nismo ništa bolji od ostalih. Niti smo mi savršeni, niti su “drugi” grozni k’o sami đavo.

Svjestan sam da će sve biti sjajno u slučaju da oženim Albanku.

Osim toga što sam imao dovoljno sreće da odrastem u razvijenoj zemlji poput Italije, da se obrazujem i da ne proživim rat, iznimno sam sretan i zato što imam roditelje od kojih nikad nisam doživio takvu vrstu pritiska. Pa ipak, ja pritisak osjećam jer mi je ta vrsta brige davno usađena u glavu.

Ako se vjenčam za nealbanku, kako će drugi gledati moje roditelje? Kako će gledati mene? Ko će mi moći doći u goste ukoliko moja supruga ne bude znala albanski? Da li će ona ikad otići na Kosovo? Kako će nam se zvati djeca? Da li će i oni govoriti albanski?

Sve to se u našem narodu smatra važnijim od nečije sreće. Čak i da vas nije briga, kao što ni mene nije briga, pritisak i dalje igra određenu ulogu u vašim mislima.

Vremenom sam se počeo pitati kako da se izborim s tim pritiskom, ali odgovor na to pitanje još uvijek nisam pronašao. Svjestan sam da će sve biti sjajno u slučaju da se oženim Albankom. Moji roditelji će mirno spavati, a sva moja rodbina će me itekako cijeniti. U suprotnom, ako moja supruga ne bude Albanka, moji roditelji će prihvatiti moj izbor, no znam da nikad neće biti 100% sretni, da će moj svakodnevni odnos s rodbinom biti težak i da će me cijela moja porodica na kraju vjerovatno izolirati i početi ismijavati.

Tako sam jedne ljetne noći spavao na aerodromu u Štutgartu kako bih stigao na let u šest ujutro. Prevalio sam više od 1000 kilometara samo da se vidim s jednom djevojkom. Zašto sam to uradio? Zato što mi se dopala, a naročito zato što je bila Albanka. Da nije, jasno je da to ne bih uradio.

Kako bilo da bilo, nije uspjelo.

Ipak, svaki dan se pitam, recimo da sutra upoznam drugu djevojku, da li ću se u nju zaljubiti jer mi se sviđa ili ću dozvoliti da budem uslovljen time što je albanske nacionalnosti?

Naslovna ilustracija: Arita (Arrita) Katona / K2.0.

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI

NAGORE

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.

THANKS FOR SUBSCRIBING

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.