Hashim Thaçi se prošle sedmice prvi put pojavio pred Specijalizovanim sudom u Hagu pod optužnicom za ratne i zločine protiv čovječnosti. Taj je ishod visio nad njim deset godina, odnosno od kada je 2011. objavljen izvještaj specijalnog izvjestitelja Vijeća Evrope, Dicka Martyja, čime su otvorena vrata za osnivanje spomenutog sudskog mehanizma.

Zajedno s još tri nekad visokopozicionirana člana OVK, Thaçi se po deset tačaka optužnice tereti za teška krivična djela navodno počinjena 1998. i 1999. godine. Sva četiri optuženika izjasnila su se da nisu krivi ni po jednoj tački optužnice.

Optužnica podignuta protiv Thaçija najnovija je drama na burnom putu čovjeka koji je u više od 20 godina duge političke karijere bio na čelu političkog krila OVK, obnašao važne dužnosti u vladi i državnoj vlasti te naposljetku u očima mnogih postao sinonim za “zarobljenu državu” zbog autokratskog stila vladanja.

To da je on jedan od kosovskih lidera koji je uzrokovao najviše kontroverzi, podjela i raznih polarizacija, narativ je već dobrano utkan u njegov politički imidž.

Međutim, kada je odstupio s položaja predsjednika, njegova “propast”, koju je nemali broj ljudi moguće čak i priželjkivao, odjednom se učinila manje katarzičnom. Sada već bivši predsjednik, koji je više od 20 godina kontrolisao veći dio političkog života u zemlji i njime kormilario te se stalno nastojao nametnuti kao “ključna historijska ličnost”, optužen je za ratne zločine. Bio je to krupan politički događaj koji se odigrao kao da je najprirodnija stvar na svijetu.

Kao što je i obećao, Thaçi je podnio ostavku odmah nakon što je optužnica potvrđena, naglasivši da “ni pod kojim okolnostima neće izaći pred sud u svojstvu predsjednika Republike Kosovo”. Usto je poručio da želi sačuvati integritet države te preporučio građanima/kama da ne održavaju proteste niti bilo kakve smotre, stoga je djelovalo da je konačno postupio nesebično.

Ipak, kao što je slučaj sa gotovo svime što je započinjao ili činio na političkoj sceni, izgledalo je da bi Thaçi sa sobom ponovo mogao povući cijelo kosovsko društvo. I to ovaj put kroz sud za čiju se uspostavu i sam zalagao, potencijalno u namjeri da pred njega ne bude izveden kao najviše pozicionirani optuženik. Uprkos tome što je dao ostavku, Thaçi je opteretio građane/ke time što ih je natjerao da pohvataju konce u svim ovim zbivanjima.

Kod brojnih kosovskih Albanaca/ki već neko vrijeme preovladava mišljenje da je Specijalizovani sud — kojim, iako je osnovan pod okriljem pravosudnog sistema Kosova, u sjedištu u Holandiji upravljaju strani službenici/e — nepravedan mehanizam tranzicijske pravde zbog njegovog, kako se smatra, “etničkog” karaktera. Razlog je u tome što je nadležnost tog tijela za procesuiranje teških zločina počinjenih između 1998. i 2000. godine izričito zasnovana na istragama konkretnih navoda o krivičnim djelima koja su izvršili pripadnici/e OVK.

U protekloj sedmici, taj osjećaj “nepravednosti” opet je izronio nakon što je optužnica protiv Thaçija i ostalih oficijelno potvrđena. Mnogi su ponovo izrazili bojazan da će optužbe za ratne zločine za koje se terete pripadnici OVK vjerovatno okaljati svjedočanstvo o ratu vođenom u odbranu civilnog stanovništva, čime bi zločini ujedno mogli biti “izjednačeni”.

Takav osjećaj je u najmanju ruku problematičan kada se stavlja u okvire pravde — baviti se navodnim zločinima “praćenjem rezultata” u smislu “koja je strana počinila više” ne samo da je protivno osnovnom načelu tranzicijske pravde, već i njegovoj svrsi.

Međutim, to nije ni neosnovan osjećaj koji bi trebalo naprosto odbaciti kao sentiment jednog društva koje odbija primiti k znanju da su pojedinci/ke na strani kosovskih Albanaca/ki činili teške zločine.

Što se tiče javnog mnijenja o Specijalizovanom sudu, rezultati jedne ankete iz 2017. godine pokazuju da 76,4% Albanaca/ki “smatra kako je njegova nadležnost za procesuiranje ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti koji se dovode u vezu s OVK nepravedna”. S druge strane, rezultati iste ankete pokazuju da je 64,8% albanskog i 53,2% srpskog stanovništva na Kosovu mišljenja kako je “važno pozabaviti se svim zločinima, odnosno zločinima počinjenim nad svim civilima/kama tokom i neposredno nakon rata 1998. i 1999. godine.”

Ta dva podatka na prvi pogled su nespojivi, kontradiktorni čak. Ipak, shvatanje reakcije na Specijalizovani sud složenije je od pukog rezonovanja prema polaritetu pravedno–nepravedno. Specijalizovani sud proizvodi osjećanja duž cijelog jednog spektra.

Upravo je spoj ta dva naizgled paradoksalna osjećanja — dakle, toga da je više od polovine anketiranih viđenja i da je Specijalizovani sud nepravedan i da svi zločini moraju biti procesuirani — pridonio stvaranju još jednog osjećanja. Naime, ono je uglavnom ograničeno na privatne razgovore, a ponovo je isplivalo na površinu u svjetlu najnovijih događanja.

Inat.

Prisutni inat

Kao riječ arapskog porijekla, “inat” je posuđen u turski prije nego što je dospio u jezike Balkana, uključujući albanski i srpski. U rječniku albanskog jezika definiše se kao “osjećanje zabrinutosti, uznemirenosti i ogorčenosti koje se javlja u vezi s nekim ili nečim.” Najbliži prijevod s obzirom na posebna kulturna značenja te riječi u albanskom jeziku bio bi “prkos”, ili “pakost”.

Da bismo razumjeli kako i zašto se pojavljuje, inat moramo sagledati kroz prizmu činjenica koje oblikuju iskustva mnogobrojnih građana/ki Kosova albanske nacionalnosti vezana za Srbiju kao i niz pripadajućih nepravdi. Ti fakti su sljedeći:

– Više od 10 000 osoba ubijenih ili nestalih u ratu na Kosovu, od kojih se preko 1640 i dalje vodi kao nestalo; hiljade silovanih s ciljem dehumanizacije i unošenja razdora u društvo, u prvom redu žena; te država Srbija koja tek treba formalno priznati, prihvatiti ili se izviniti za sistematsko ugnjetavanje i progon Albanaca/ki i pripadnika/ca drugih naroda, ili načeti temu ratne odštete.

– Masovne grobnice sa stotinama posmrtnih ostataka otkrivane su širom Srbije — između ostalog i u kasarni na periferiji Beograda — ali država Srbija još uvijek ignoriše ove neosporne istine. Nema memorijalizacije zločina, nema sjećanja, nema zavjeta: “Da se nikad ne ponovi”. Umjesto toga, država Srbija blokira pristup zvaničnoj arhivskoj građi koja bi mogla poslužiti u rasvjetljavanju nestanka brojnih osoba za kojima se i dalje traga, što pogoršava individualnu i kolektivnu bol kod onih koji još uvijek nisu našli odgovore poslije ličnog gubitka.

– Dvadeset godina kasnije, na čelu Srbije su neki od najodanijih glasnogovornika Slobodana Miloševića koji rukovode političkim aparatom ukorijenjenim u njegovu retoriku i plan rada. Danas su represija i etničko čišćenje pod palicom državnih vlasti samo zamijenjene “savremenim” oblicima represije na političkom nivou, bilo žestokom kampanjom usmjerenom protiv postojanja Kosova i prava njegovih građana/ki, bilo bestidnim likovanjem svaki put kada se postigne uspjeh u tom pravcu.

– Šovinistička i rasistička retorika kojom se visoki državni funkcioneri/ke i zvaničnici/e Vlade Srbije otvoreno koriste čak i u okvirima uspostavljenim s ciljem “normalizacije” odnosa. Predsjednik koji izjavljuje da je “Milošević bio veliki srpski lider”; ministar odbrane koji opetovano upotrebljava (i brani svoju upotrebu) rasističkog i pogrdnog naziva “Šiptari” kada govori o Albancima; te premijerka koja bez trunke pokajanja širi netrpeljive stereotipe obojene rasizmom, od kojih je jedan prva institucionalizovala Srpska akademija nauka i umjetnosti proklamovavši početkom 20. stoljeća da su “Albanci imali rep čak do 19. vijeka.”

– Prema podacima Fonda za humanitarno pravo (FHP), Tužilaštvo za ratne zločine Srbije (TRZ) — srbijanski organ ovlašten za podizanje optužnica za ratne zločine od 2003. godine — do sada je podiglo deset optužnica za zločine počinjene na Kosovu 1998. i 1999. godine protiv ukupno 50 lica. Ipak, u posljednjih pet godina, izvještaji [FHP-a] ukazuju na dosljednost u nepodizanju novih optužnica za ratne zločine. TRZ sve ovo vrijeme ne podiže optužnice ni protiv srednje ili visoko pozicioniranih dužnosika/ca iz vojnih ili policijskih struktura. Čak i kada neka tužba bude pokrenuta, predmeti se redovno prolongiraju, proširuju ili pak ostaju neriješeni, čime se pravda izbjegava i odugovlači njeno zadovoljenje.  

– Kontinuirana službena glorifikacija, promocija te slavljenje optuženih i osuđenih ratnih zločinaca. Ti se pojedinci prikazuju kao “branitelji” Srbije u ratovima koje su povele i orkestrirale njihove vlastite sigurnosne i političke strukture.

– Trauma povezana sa Srbijom koju građani/ke Kosova preživljavaju kroz generacije kao posljedica trajnog progona koji su kroz historiju vršili različiti srbijanski režimi, kao i višedecenijskog aparthejda. Iako nisu svi Albanci/ke to doživjeli iz prve ruke, sistematsko ugnjetavanje na nacionalnoj osnovi — zajedno s činjenicom da se u savremenom dobu ono ne priznaje i da se od njega malo ko odriče — pretvara to u imanentan doživljaj.

Na Kosovu je mnoštvo pritužbi neriješeno, neobrađeno i zanemareno baš usljed tog naopakog političkog konteksta. Zato su se sada pošto je Specijalizovani sud konačno materijalizovan pojavila mnoga osjećanja duž spektra nepravednosti, pa samim time i inat.

Ukoliko ih ne razriješimo, ona ne samo da bi mogla doprinijeti trajnom osporavanju rada Specijalizovanog suda, već i podrivanju zacrtanog cilja tranzicijske pravde — intenzivirajući obespravljivanje i podjele, ili čak podstrekujući obnovljeni izljev nacionalizma.

Bio bi to korak unazad za građanstvo koje je u kratkom poslijeratnom periodu ostvarilo mnogo glede razumijevanja neizbježnosti i neophodnosti suočavanja s vlastitom prošlošću. To ponajviše važi za preživjele.

Jedna od najčešćih izjava koje smo u K2.0 imali priliku čuti u razgovoru s osobama koje su preživjele rat i s porodicama nestalih jeste ta da razumiju i da se mogu poistovjetiti s “onim drugim u težnji za pravdom i barem nekim razrješenjem.” Pored toga, druge organizacije civilnog društva kroz svoje aktivnosti su utvrdile da je kod mladih iz područja koja su bila teže pogođena ratom izraženija “sklonost ka saosjećanju sa svim žrtvama nego kod onih iz područja koja su bila manje pogođena ratnim događanjima, bez obzira na njihovu etničku pripadnost.”

Oni građani/ke koji su najdirektnije pogođeni ratom obično bolje razumiju potrebu za tranzicijskom pravdom.

Međutim, sad više no ikad postaje jasnije da je put ka zadovoljenju pravde temeljni element pravičnosti ukoliko je krajnji cilj istinsko suočavanje s prošlošću, kao i sadašnjošću.

Odsutni “inat”

Mada se u većini javnih rasprava na Kosovu itekako nastavlja preispitivanje pravednosti odnosno nepravednosti Specijalizovanog suda, ima još jedna vrsta inata za koju postoji opasnost da bi mogla biti previđena ili u potpunosti zanemarena. Riječ je o inatu usmjerenom ka unutra, samokritičnom i autorefleksivnom naročito u vezi sa zabrinutošću da bi Specijalizovani sud mogao “nanovo ispisati” rat, ocrniti OVK ili “izjednačiti” zločine.

Ako te promjene narativa izazivaju zabrinutost, preusmjerimo onda inat prema unutra i razmotrimo sljedeće stavke:

– U ovu 21 godinu koliko je prošlo od završetka rata, niti jedan saziv vlasti na Kosovu nije posvetio ozbiljne napore tome da priznanje i izvinjenje Srbije pretvori u temelj iz kojeg bi se razvio bilo kakav dijalog o “normalizaciji” ili odnos orijentisan prema tranzicijskoj pravdi, suočavanju s prošlošću ili pomirenju. Na svaki pokušaj da se takav potez odbaci unutar šireg, kompleksnijeg okvira geopolitičkih odnosa trebalo bi biti postavljeno pitanje zašto se niti jedna vladajuća garnitura nije pozabavila državnom dokumentacijom počinjenih ratnih zločina i ratnom štetom počevši od osnovnog koraka: evidentiranja ubijenih i nestalih.

– Organizacije civilnog društva obavljaju gro posla dokumentovanja zločina počinjenih u ratu, prijestupa te žrtava i preživjelih, čime daju nesaglediv doprinos pronalasku i zapisivanju istine. Tu su između ostalog i FHP-ova “Kosovska knjiga pamćenja” — koja obuhvata imena i priče ljudi koji su ubijeni i nestali — te dokumentacija o masakrima počinjenim na Kosovu između 1998. i 2000. godine u pripremi organizacije ADMOVERE. Za to vrijeme, upravo te organizacije i nezavisni glasovi kritike dolaze na metu napada kada prezentuju različite istine koje opovrgavaju linearno shvatanje rata i sukoba.

– Porodice onih koji se i dalje vode kao nestali i udruženja koja se njima bave nikada nisu uvrštena niti stavljena u žižu političkog dijaloga Kosova i Srbije. Čak i ovog ljeta, kada su nestali najzad uvršteni u dijalog, to je učinjeno na takav način da se u potpunosti zaobišao individualni ili kolektivni rad [porodica i udruženja], a pritom nisu uzeta u obzir ni njihovi stavovi ni njihov doprinos.

– Spiskovi veterana/ki OVK prošireni su do te mjere da sadrže desetine hiljada imena, i to ne radi komemoracije ili odavanja počasti hiljadama običnih građana/ki koji su se u međuvremenu pridružili redovima OVK, nego zarad političkih usluga i moći. Proširivanje spiskova ne samo da je štetilo državnom budžetu (novcu poreznih obveznika/ca) u godišnjem iznosu od više desetina miliona eura, već je dovelo i do toga da se specijalni tužitelj koji je provodio istragu o ovom problemu bio prisiljen podnijeti ostavku i potom napustiti zemlju. Naime, tužitelj je prethodno istakao da u pravosudnom sistemu postoji značajan politički upliv, nakon čega je bio izložen ličnim napadima.

– Međunarodne misije koje su godinama bile jedini organi nadležni za procesuiranje ratnih zločina na Kosovu možda to i nisu činile u dovoljnoj mjeri, no jedna od prepreka u tom pogledu bila su i politčka uplitanja. Da se pokazala politička spremnost, time bi se i pokazala zrelost države, što bi istovremeno omogućilo pokretanje procesa suočavanja s istinom i njenog prihvatanja na nivou društva. Takva nepripremljenost i pasivnost otvorila je put za uspostavu Specijalizovanog suda, za koji mnogi smatraju da je stavio Kosovo u nepovoljan i nadasve štetan položaj na međunarodnoj sceni.

– Specijalizovani sud obavlja relevantne istražne radnje i trenutno procesuira zločine izvršene nad političkim rivalima i protivnicima OVK albanske nacionalnosti. Ipak, malo ko se osvrnuo na to u kojoj mjeri će i hoće li te aktivnosti uopće polučiti i suočavanje albanske strane s ovim dijelom prošlosti — hoće li se problematizovati to da građani/ke (s pravom) dižu glas protiv najavljenog ekološkog uništenja jednog jezera, ali da ubistvo potencijalnog svjedoka Specijalizovanog suda koje je počinjeno na istom jezeru mjesec dana ranije može proći gotovo neopaženo, pri čemu nije pokrenuta nikakva istraga niti je uslijedila bilo kakva reakcija javnosti.

Nadilaženje inata

Rat i njegove posljedice su kompleksni, baš kao što su kompleksni pravda i različiti mehanizmi njenog izvršenja.

No, dok aktivnosti Specijalizovanog suda idu svojim tokom — s tim da će najverovatnije dominirati javnim raspravama — mimo prihvatanja inata isto tako je važno razmotriti i kako taj inat nadići.

To iziskuje postavljanje mučnih pitanja i suočavanje s mučnim zaključcima.

Jedan od njih je taj da narativi o ratu ne pripadaju samo onima koji su nosili oružje, bez obzira na važnost njihovog angažmana. To je iskustvo individualno koliko i kolektivno. Osim toga, niti jedan kolektiv — etnički ili ini — nije ni pojedinačan ni linearan: zlostavljanje, mučenje, nečovječno postupanje prema bilo kojem civilu/ki ili njegovo/njeno smaknuće zaslužuje odgovarajuće izvršenje pravde.

Nedavna kampanja pod nazivom “Sloboda ima jedno ime – OVK” najnoviji je u nizu pokušaja monopolizacije i privatizacije rata kao iskustva koje pripada samo određenom, specifičnom angažmanu, učešću ili diskursu, što je vrlo aktualno u posljednjih 20 godina. Taj akt uzrokuje opasnu polarizaciju — ili si s nama ili si protiv nas.

Ukoliko je svrha rata bila sloboda, onda jedan aspekt te slobode mora biti posjedovanje drugačijih mišljenja.

Bojazan da bi Specijalizovani sud mogao “izjednačiti” zločine ili da će postaviti dominantan narativ o ratu ne bi trebalo otklanjati omalovažavanjem ili odbacivanjem Suda, već uključivanjem države i zadovoljenjem pravde za sve.

U jeku svega ovoga važno je podsjetiti se da šta god se desilo u predstojećem suđenju — uz napomenu da su optuženi nevini dok se ne dokaže suprotno — optužnica protiv četvorice bivših vođa OVK optužnica je protiv pojedinaca, a ne protiv Kosova (nezavisno od toga koliko oni i njihovi pobornici/e možda to željeli predstaviti drugačije).

Tokom narednih mjeseci — bilo posredstvom ovog ili drugih suđenja pred Specijalizovanim sudom — građani/ke Kosova će biti primorani da se konačno uhvate ukoštac s činjenicom koju svako zna, ali rijetko ko eksplicitno priznaje: neke zločine su počinili i Albanci.

Kako se pak bude podizala koja optužnica, nijedna od njih ne bi trebala biti shvaćena niti doživljena kao optužnica protiv Kosova. To nisu optužnice protiv prava Kosova na državnost. To nisu optužnice protiv prava kosovskih građana/ki na slobodu, samostalnost i samoopredjeljenje. Povrh toga, one ne remeti nastojanje Kosova da istrajno traži pravdu od Srbije.

Postoji opasnost da bi kosovski Albanci/ke sami mogli upasti u tu narativnu zamku, što bi bilo potpuno samoporažavajuće. Zapravo je upravo to narativ koji su država Srbija i njena vlada neprestano promovisale — jer se stanje animoziteta održava tako što se ljudi drže u beskrajnoj, prolongiranoj potrazi za pravdom.

Prema tome, iako ne bi trebao biti odbačen, inat bi također trebao biti kanalisan u pravičnu potragu za pravdom, pravdom za sve.

Naslovna fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.