Ukratko | LGBTI

Kako je IDAHOBIT stigao na Kosovo

Piše - 17.05.2020

Dan koji slavi postignuća LGBTQf+ osoba.

Dana 17. maja, LGBTQ+ osobe širom svijeta 15. put obilježavaju Međunarodni dan borbe protiv homofobije, bifobije, interfobije i transfobije (IDAHOBIT).

Svrha ovog globalnog događaja koji se upriličuje svake godine jeste da se insitucijama odlučivanja, medijima i javnosti skrene pažnja na alarmantnu situaciju u kojoj se nalaze osobe različitih seksualnih orijentacija, rodnih identiteta ili izražavanja, te spolnih karakteristika. Međutim, IDAHOBIT istovremeno slavi sve te različitosti i uspjehe postignute u pravcu poboljšanja života LGBTQ+ osoba.

Datum 17. maj odabran je konkretno u spomen na odluku Svjetske zdravstvene organizacije iz 1990. godine, kada je homoseksualnost uklonjena s liste mentalnih poremećaja. Odluka je donijeta 20 godina nakon prve Gej povorke ponosa ikad, inače organizovane u Njujorku poslije Stounvolske pobune iz 1969. godine: famoznog događaja koji je poslužio kao katalizator modernog pokreta za LGBTQ+ prava.

Sam koncept u početku je bio poznat pod skraćenicom IDAHO i začet je 2004. godine. U kampanji koja je trajala u toku cijele naredne, 2005. godine, mnogi pojedinci/ke i veće međunarodne organizacije kao što su Međunarodna lezbijska i gej asocijacija (ILGA) i Međunarodna komisija za ljudska prava gejeva i lezbijki (IGLHRC) zahtijevali su od javnosti da podrži ovaj dan.

Protesti i proslava centralni su dio pokreta IDAHOBIT. IDAHOT 2015. godine. Fotografija: Zahvaljujemo CEL-u.

IDAHOBIT se danas obilježava u preko 130 zemalja, uključujući i 37 država gdje su istospolne radnje nezakonite.

Slovo “T” za transfobiju eksplicitno je dodano u skraćenicu 2009. godine te su time prepoznata različita iskustva onih koji osjećaju privlačnost prema osobama drugog spola i transrodnih, odnosno rodno raznolikih osoba. Slova “B” i “I” za bifobiju i transfobiju dodana su 2015. godine, a lokalne organizacije mogu prema vlastitom odabiru dodavati i druga slova, budući da naziv događaja nije brendiran

“Ovaj dan se uvijek koristio kako bi se vladinim i javnim institucijama skrenula pažnja na njihovu odgovornost za provedbu važeće legislative na Kosovu, i to radi promocije i poštivanja LGBTQ+ osoba i osiguravanja njihovih prava; to je jedan od koraka u smjeru postizanja ravnopravnosti”, kaže Arber Nuhiju (Arbër Nuhiu), izvršni direktor LGBTQ+ organizacije Centar za razvoj društvenih grupa (CSGD) sa sjedištem u Prištini.

Kroz glasove LGBTQ+ osoba, aktivista/ica i njihovih saveznika/ca, K2.0 vam u nastavku donosi kako se IDAHOBIT razvijao tokom godina.

U početku…

Godine 2007, kada je lokalni LGBTQ+ aktivizam još uvijek bio u povojima, IDAHOT je prvi put obilježen i na Kosovu. Nuhiju se prisjeća kako su aktivisti/ce postavljali transparente i plakate na prostoru cijele Prištine te organizovali javnu diskusiju održanu u Teatru Oda. Diskusija je emitovana na televiziji Rrokum, pri čemu Nuhiju navodi da nijedna druga medijska kuća nije bila zainteresovana [za prijenos].

“Dobra stvar u vezi s tim danom bilo je to što je prvi put realizovana jedna javna kampanja”, ističe on. “Imali smo veliki broj volontera/ki i ni sam nisam mogao vjerovati da će odziv biti toliki. Na području cijelog grada za manje od sat vremena polijepljeno je tristotinjak postera, a pored osoblja CSGD-a bilo je ukupno 20 volontera/ki.”

Prema Nuhijuovim riječima, aktivisti/ce su godinu danas kasnije na isti datum organizovali manju kampanju koja je finansirana pojedinačnim sredstvima, s obzirom na to da nisu imali finansijsku potporu.

“Po gradu su bile postavljene naljepnice s različitim porukama LGBTQ+ osoba i naših članova/ica CSGD-a.”

Nuhiju naglašava da je na IDAHOBIT 2009. godine organizacija koju vodi poslala informativna pisma svim ustanovama nadležnim za afirmaciju i zaštitu ljudskih prava — ministarstvima, općinama, Policiji Kosova, Tužiteljstvu i sudskim vijećima — podcrtavši zakonske odredbe koje garantuju prava LGBTQ+ osoba.

Iste godine, CSGD je Uredu za dobro upravljanje (UDU), nadzornom i savjetodavnom tijelu u sklopu premijerovog Ureda za ljudska prava, uputila zahtjev za podršku i službeno priznanje IDAHOBIT-a.

“Naravno da nismo dobili nikakav zvaničan odgovor na naš zahtjev. Ipak, 2009. godine, Vlada Kosova je kroz UDU priznala [IDAHOBIT] kao međunarodni dan bez neke velike pompe”, izdvaja Nuhiju. “Međutim, osim ‘moralne podrške’, tog datuma se ništa nije činilo sve do 2012. godine, kada je za IDAHOBIT UDU organizovao konferenciju. Prethodne tri godine, predstavnici/e UDU su govorili da vlada nema novca za organizaciju bilo čega 17. maja.

IDAHOBIT je otvorio put za Povorke ponosa. 2018. godina. Fotografija: Ade Mula (Atdhe Mulla) / K2.0.

Imajući u vidu nedostatak finansijske podrške, nevladine LGBTQ+ organizacije morale su otkazati planove za simbolično obilježavanje IDAHOBIT-a 2010. i 2011. godine. 

“Samo smo poslali saopćenja medijima koja nikad nisu objavljena”, objašnjava Nuhiju. “Mediji u to vrijeme nisu bili toliko otvoreni za razgovor o ovim temama, osim ukoliko se nije radilo o konkretnim slučajevima.”

Medijska popraćenost bila je slaba sve do decembra 2012. godine, kada su jedne večeri osobe za koje se sumnja da su pripadnici radikalnih vjerskih skupina i nogometni huligani napale prisutne na događanju vezanom za spol i spolnost u organizaciji Kosova 2.0. Nekoliko dana kasnije dogodio se još jedan napad, ovaj put u prostorijama LGBTQ+ organizacije Libertas. Brojne osobe koje su bile na oba mjesta bile su fizički napadnute.

Zauzimanje prostora

Tri godine zaredom (od 2014. do 2016), LGBTQ+ osobe, aktivisti/ce i njihovi saveznici/e za IDAHOBIT su zauzimali javni prostor simboličnim maršem kroz glavne trgove Prištine pod zastavom duginih boja. Marševe su orgnizovale LGBTQ+ organizacije Centar za ravnopravnost i slobodu (CEL), Centar za razvoj društvenih grupa (CSGD) i Centar za društvenu emancijpaciju (QESh). Građani/ke su se obično okupljali na Trgu Skenderbega, gdje su aktivisti/ce išli od grupe do grupe i okupljenima nudili bedževe, majice i plakate s duginim bojama koje su kasnije isticali prilikom šetnje.

Organizatori bi se pobrinuli da do kraja manifestacije posvete pažnju svim LGBTQ+ osobama na Kosovu koje su još uvijek u ormaru i koje ne mogu biti ono što jesu zbog toga što su okružene homofobijom i transfobijom.

Ljend (Lend) Mustafa, jedan od najistaknutijih LGBTQ+ aktivista na Kosovu i prva transrodna osoba koja se javno autovala, kaže da su marševi bili okidač za vidljivost LGBTQ+ osoba, ali i aktivistički angažman u javnim raspravama.

Političari/ke prisustvuju marševima za IDAHOT od 2014. godine. Fotografija: Majljinda Hodža (Majlinda Hoxha) / K2.0.

“I prije toga smo radili, ali smo u očima društva bili u sjeni. Slanjem snažnih i direktnih poruka o pravima naše zajednice i javnim izlaganjem izazova s kojima se susrećemo prikazali smo jednu drugačiju sliku, ispričali smo jednu drugačiju priču”, objašnjava on. “Marševi su jedan od prvih naših napora pomoću kojih smo srušili zidove u kojima smo bili skriveni.”

Mustafa se osvrće i na to kako je za njega i brojne druge LGBTQ+ osobe misao “da sam jedina osoba na svijetu” bila zastrašujuća.

“Strah vas je kada pomislite da ste sami na svom putu. Ostvarivanjem vidljivosti ulili smo nadu LGBTQ+ osobama i obznanili da nisu sami. Znam to zato što sam i sam bio u takvoj situaciji.”

Sarah Maljići (Maliqi), službenica za programe pri organizaciji Branitelji građanskih prava (CRD) — jednog od najvećih saveznika LGBTQ+ osoba na Kosovu — i samostalno i kao članica organizacije u kojoj radi do sada je učestvovala u svim aktivnostima organizovanim povodom IDAHOBIT-a.

“Sjećam se prvog marša održanog za IDAHOT 2014. godine, mada mi se sve to iz ove perspektive čini kao san. Tad nije bilo mnogo ljudi iz zajednice. Oni koji jesu učestvovali nosili su maske, kostime i slično. Danas većina njih otvoreno učestvuje”, ističe ona. “Ne možemo govoriti o ravnopravnosti ako nemamo snažnu i dinamičnu zajednicu.”

Navodi da su marševi i druge aktivnosti koje se organizuju povodom IDAHOBIT-a odigrale važnu ulogu u raspravama o odgovornosti državnih insitutcija te da su okrugli stolovi održavani za taj dan doprinijeli uključivanju raznih mehanizama čiji je cilj jačanje prava LGBTQ+ osoba i raspravljanje o njihovom položaju.

Sociologinja Sibelj Haljimi (Sibel Halimi) napominje da je, uprkos svim naporima nevladinih organizacija, za prebacivanje LGBTQ+ prava iz privatne u javnu sferu bio presudan prvi marš organizovan za IDAHOBIT, i to 2014. godine.

“Korištenjem marša kao političkog, pa čak i umjetničkog instrumenta, problemi koji se tiču LGBTQ+ osoba izašli su iz domena privatnosti”, naglašava ona. “Time se i nije popravila situacija u kojoj se nalazi LGBTQ+ zajednica na Kosovu, ali entuzijazam, volja LGBTQ+ osoba i aktivista/ica unijela je neku drugu vrstu raspoloženja, i razgovor o seksualnosti i tijelu na neki način više nije bio privatno pitanje.”

Politički lideri/ke javno su podržali marš organizovan povodom IDAHOBIT-a 2014. godine — prvi nakon proglašenja nezavisnosti Kosova 2008. godine — pri čemu je nekolicina njih učestvovala u manifestaciji zajedno s predstavnicima/ama EU i međunarodne zajednice.

“Učešće političara/ki legitimizovalo je seksualnu raznolikost LGBTQ+ osoba jer se prije o tome razgovaralo samo iza zatvorenih vrata, na zakonodavnom nivou, i to pri izradi politika i regulativa”, dodaje Haljimi.

Tražiti pripadanje

Vlasti Kosova od 2014. javno pružaju podršku IDAHOBIT-u tako što na taj datum osvijetle zgradu vlade duginim bojama.

Ipak, nakon što su prvobitno potvrdili da će i ove godine učiniti isto, predstavnici/e vlade su aktivistima/cama naknadno uputili dopis zatraživši od njih da umjesto toga smisle nešto drugo. Uslijedile su žestoke kritike aktivista/ica i cijele LGBTQ+ zajednice.

Aktivisti/ce su poručili da inzistiraju na osvjetljavanju zgrade vlade, posebno jer nije moguće održati uobičajene aktivnosti zbog pandemije COVID-19. Prema njihovim riječima, time bi institucije Kosova poslale poruku solidarnosti LGBTQ+ osobama. Aktivisti/ce i stručnjaci/kinje su također izdvojili da se LGTBQ+ osobe za vrijeme izolacije sve češće suočavaju s nasiljem.

Građani/ke i saveznici/e [LGBTQ+ osoba] u početku su se skrivali, a sada mogu biti otvoreni. 2018. godina. Fotografija: Ade Mula / K2.0.

Uslijed pritiska javnosti, vlasti su odlučile da i ove godine nastavi tradiciju osvjetljavanja zgrade vlade, no time je ujedno potvrđena činjenica da institucije — čak i kada ih predvodi stranka koja se zalaže za društvenu pravdu — još uvijek nije zauzela čvrst stav kada je riječ o podršci pravima LGBTQ+ osoba.

Sibelj Haljimi navodi da se taj izostanak spremnosti stranke Samoopredjeljenje (VV) na eksplicitnu podršku LGBTQ+ osobama ogleda u manjku direktnih, hrabrih izjava o podršci te organizovanja i pokretanja javnih rasprava sa zajednicom. Ipak, osim ponekog političara/ke, niti jedan dosadašnji saziv vlade nije snažno podržao prava LGBTQ+ osoba. Štaviše, bivši premijer Ramuš (Ramush) Haradinaj jednom prilikom je opisao svoje protivnike homofobnom uvredom.

“Što su bliže izbori, to političke stranke sve više oklijevaju da iskažu podršku jer ne žele da učestvuju u direktnim raspravama koje se bave pravima LGBTQ+ osoba. [Vlasti] su svjesne da su [LGBTQ+ osobe] stigmatizovane i da se nad njima vrši diskriminacija, pa opet ne uspijevaju osmisliti projekt usmjeren na emancipaciju kosovskog društva”, objašnjava.

Haljimi kaže i da je borba za prava LGBTQ+ osoba daleko od gotove i da diskusija mora postati sastavni dio platformi za socijalizaciju kao što su porodica i škola.

“Potrebno je uložiti napor kako bi pitanje seksualnosti i tijela bilo obuhvaćeno u udžbenicima, formalnim i neformalnim raspravama koje se tiču nastavnih planova i programa u obrazovnom sistemu. Obrazovanje je jedno od ključnih instrumenata kroz koje se mladi opremaju znanjem o LGBTQ+ osobama”, ističe ona. “S druge strane, vidljivost i kampanje nužni su za razvijanje društvene svijesti, baš kao i upotreba umjetnosti.”

Haljimi opisuje kako je jedna masovna inicijativa utjecala na sve sfere života u gradu kada je Njujork legalizovao istospolne brakove, pri čemu su ogromni portreti zagrljenih gej parova postavljeni na javnim površinama poput stanica podzemne željeznice.

LGBTQ+ osobe i dalje zahtijevaju pravo da žive kako žele. 2019. godine. Fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.

Arber Seljmani (Arbër Selmani) novinar je i aktivist koji aktivno izvještava o LGBTQ+ osobama već više od deset godina. On izdvaja da njegova izvještavanja i opažanja jasno pokazuju da nebjelačka, nehetero populacija i žene na Kosovu veoma teško mogu ostvariti egzistenciju. Prema njegovim riječima, IDAHOBIT predstavlja priliku da se zajednica istakne, da postane dio diskursa i javnog narativa.

“Često u ovim raspravama dolazi do odstupanja i to potom zaboli”, naglašava. “IDAHOBIT je još jedna prilika za konstruktivnu debatu u okviru koje možemo razmisliti o tome kako stojimo kao društvo. Zašto ne damo ljudima da žive život onako kako žele? Zašto ne prihvatamo one koji su drugačiji od nas? Zašto bi svako od nas trebao biti zarobljen u šablonu koji zadaje ovo društvo?

Maljići iz CRD-a dodaje da je poduzimanje konkretnih mjera i istinsko zalaganje institucija Kosova za unapređivanje prava LGBTQ+ zajednice, kao i za iskorjenjivanje institucionalizovane homofobije na centralnom i lokalnom nivou vlasti, u policijskim i pravosudnim insititucijama, od temeljne važnosti za LGBTQ+ prava. Ona tvrdi da upravo IDAHOBIT otvara ova pitanja, prilikom čega se šalje poruka da “LGBTQ+ osobe moraju imati slične mogućnosti kao i ostali: slobodan i dostojanstven život u kojem će moći birati s kim će živjeti, koga će voljeti, gdje će se školovati i raditi.”

Prema Maljićinim riječima, naslijeđem IDAHOBIT-a na Kosovu prokrčen je put za organizaciju Povorki ponosa u kojima učestvuje više od 800 ljudi te i za druge važne uspjehe kao što je sudska presuda kojom je ozakonjena promjena imena i oznake spola u ličnim dokumentima.

Na Kosovu je prva Povorka ponosa održana 2017. godine. Bila je to vesela i živahna manifestacija u centru Prištine. Za razliku od prethodnih marševa za IDAHOBIT koji se zbog predostrožnosti nikada nisu najavljivali prije 17. maja, Prajd se danas javno najavljuje nekoliko sedmica prije njegovog održavanja.

“Može se reći da se putem marševa provjeravalo da li je stanje na Kosovu zadovoljavajuće za organizovanje Prajda, ali isprva se to nije prethodno planiralo. Povorka ponosa i Sedmica ponosa rezultat su revolucionarnog trenutka, kada su aktivisti/ce postali umorni od svih odbijanja, nebrige i poteškoća na koje su nailazili pri organizaciji marševa”, zaključuje Ljend Mustafa. “Međutim, marš protiv homofobije, bifobije i transfobije bio je forum koji smo iskoristili da zatražimo nešto više, da zahtijevamo ono što nam pripada.”K

Naslovna fotografija: Zahvaljujemo CEL-u.

Ovaj članak je deo projekta “Unapređenje Položaja LGBTI osoba u Društvu”, koji finansira Ambasada Kraljevine Holandije na Kosovu, i sproveden je od strane Centara za Jednakost i Slobodu CEL.
Mišljenja izneta u ovom članaku ne odražavaju nužno stavove Ambasade Kraljevine Holandije na Kosovu.

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI

NAGORE

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.

THANKS FOR SUBSCRIBING

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.