Duga forma | Trade unions

Kosovskim sindikatima tek predstoji duga borba

Stari i novi problemi s kojima se kosovski sindikati svakodnevno nose.

Masovno sindikalno organizovanje na Kosovu započelo je na proleće. Osmog aprila 2022. godine, stotine radnika iz javnog sektora, predvođeni Savezom samostalnih sindikata Kosova (BSPK), izašli su da protestuju. Zahtevali su povećanje plata i podršku u umanjenju posledica ekonomske krize u zemlji. 

 

Po završetku protesta, sindikati su poslali niz zahteva i otvorenih pisama vladi, zahtevajući sastanak sa vlastima. Premijer Albin Kurti nije odgovorio na njihov upit. Usled toga, sindikalci su spomenuli generalni štrajk kao mogućnost i oruđe koje bi mogli da upotrebe.

 

Dvadeset i petog avgusta BSPK je najavio da će radnici javnog sektora i prosvete stupiti u štrajk. Štrajkači iz prosvetnog sektora privukli su posebnu pažnju jer su bojkotovali držanje nastave celih mesec dana u pokušaju da im bude ispunjen zahtev za povećanje plata.

Sindikati na Kosovu nisu ništa novo. Međutim, ovaj put, sukob sa vladom i poziv na promene u sindikatima smatraju se pokušajem vlade da spreči slobodno sindikalno organizovanje.

Usled rešenosti sindikata da ignorišu vladine zahteve, nastavnici skoro pet sedmica nisu bili prisutni u školama, zbog čega se u društvu rasplamsala velika debata. Tom prilikom su u pitanje dovođeni motivi sindikata naspram radnika i vlade. Pojedini poznavaoci prilika govorili su da su današnji sindikati zaglavljeni u prošlosti i nisu u dovoljnoj meri reformisani da se prilagode aktuelnim potrebama i prohtevima.

Uprkos tome što su nastali devedesetih godina, sindikati na Kosovu još nisu uspeli da se konsoliduju kako bi postali efikasan zaštitnik radnih prava i partner u radničkom sistemu. Sem uzastopnih problema kojima su godinama izloženi, sindikati su sada pod pritiskom da se radikalno reformišu.

Nastanak sindikata

Sindikalno organizovanje je preduslov za očuvanje demokratije jer su sindikati otpočetka igrali važnu istorijsku ulogu (koja im je i danas poverena) u zaštiti radničkih prava.

Sindikalno organizovanje na Kosovu vuče korene iz perioda pre devedesetih. U doba Jugoslavije, kosovski sindikati su pripadali Savezu sindikata Jugoslavije, koji je bio nadležan za sve zaposlene u SFR Jugoslaviji. Ipak, tadašnji sindikati nisu imali potpunu slobodu ni autonomiju jer nisu radili ništa bez dozvole Komunističke partije.

Početkom devedesetih godina, kada je Jugoslavija počela da se raspada, narod na Kosovu je sve češće bio izložen segregaciji po etničkom ključu. Sve je to dovelo do masovnog otpuštanja albanskih radnika koji su odbili da se potčine srpskom državnom aparatu i da ga priznaju kao svog. Oko 150.000 Albanaca dobilo je otkaz.

Organizovanje nezavisnih sindikata na Kosovu započelo je juna 1990. Pod sloganom “bez narodne slobode nema ni sindikalne slobode”, ova organizacija je bila odvojena od državnih institucija. Prvi kongres je održan u Đakovici, gde je osnovan Nezavisni sindikat.

Oko 600 delegata učestvovalo je na kongresu i tada je napravljeno ustrojstvo. Pokojni Hajrullah Gorani izabran je za prvog predsedavajućeg. Godinu dana kasnije, ovaj sindikat je preimenovan u Savez nezavisnih sindikata Kosova (BSPK).

Na samom početku, BSPK je imao više od 127.800 članova organizovanih u 18 sindikata ili federacija nadležnih za razne sektore. Gledajući sveobuhvatno, on je poslužio kao zajednička platforma radnicima da se bore za svoja prava i da zastupaju svoje interese.

Učesnici kongresa na kom je osnovan Nezavisni sindikat Kosova. Fotografija: Arhiva BSPK-a.

BSPK je podršku pružio i radnicima koji su otpušteni, pomogavši im da nađu novi posao i obezbedivši finansijsku podršku porodicama otpuštenih radnika i onima koji su se našli u teškoj situaciji.

Rrahman Jasharaj je aktuelni predsednik SBAShK-a, koji danas broji oko 26.000 članova. Jasharaj kaže da je ovaj sindikat nastao iz puke potrebe toga doba, reagujući na napade režima Slobodana Miloševića uperene protiv nastave na albanskom jeziku.

Dok se BSPK borio za radnička prava, a ova borba prerasla u pokret za nacionalno oslobođenje, na Kosovu je u nastajanju bio još jedan sindikat — Sindikat prosvete, nauke i kulture (SBAShK). Univerzitetski profesor Agim Hyseni izabran je za prvog predsednika.

Krajem 1989. i početkom 1990. Vlada Srbije počela je da interveniše u prosveti. Krenulo se sa nametanjem srpskog plana i programa, a usledila je suspenzija plata zaposlenima u ovom sektoru. Situacija je eskalirala i srpska policija je početkom devedesetih godina zatvorila škole.

Nastava na albanskom jeziku je zabranjena u školama i na univerzitetima. Kako bi nastavili da drže časove, albanski nastavnici organizovali su paralelni sistem prosvete u stanovima i kućama u privatnom vlasništvu. Smišljen od strane učitelja i učiteljica iz osnovnih škola, ovaj sistem je funkcionisao sve do marta 1999. U tom razdoblju, nekoliko osnovnoškolskih ustanova, ponajviše u Prištini, ponovo je otvoreno za rad.

Rrahman Jasharaj je aktuelni predsednik SBAShK-a, koji danas broji oko 26.000 članova. Jasharaj kaže da je ovaj sindikat nastao usled puke potrebe iz toga doba, reagujući na napade režima Slobodana Miloševića uperene protiv nastave na albanskom jeziku.

Sindikalne aktivnosti su dobile na zamahu. Oni su se pridružili drugim organizacijama u kojima su jedni drugima pomagali pri, na primer, prikupljanju pomoći za otpušteno nastavno osoblje.

Sindikat je tesno sarađivao sa Ligom albanskih nastavnika (LASh), koja je mogla slobodnije da deluje jer kao nesindikalna organizacija nije bila pod udarom režima. Oni su organizovali okupljanja i proteste najpre u prosvetnim ustanovama i u gradskim centrima, zahtevajući prava i slobodu za albanske nastavnike i zaštitu nastave na albanskom.

Liga albanskih nastavnika. Fotografija: Arhiva BSPK-a.

Jasharaj kaže da su se najznačajniji trenuci u istoriji sindikata dogodili 1993. godine, kada su brojne međunarodne delegacije pristizale na Kosovo da posvedoče o stanju u prosveti.

“Stranci su uvideli da se osnovnoškolsko obrazovanje sprovodi u osnovnim školama, ali da se srednjoškolsko obrazovanje odigrava po kućama. Uvidevši naš otpor, oni su ovu problematiku izneli na Uneskovoj Skupštini, nakon čega je tadašnji predsednik SBAShK-a održao govor u kom se obraća delegatima svih zemalja govoreći o izuzetno teškoj situaciji za obrazovanje na albanskom jeziku. Sada pričam o 1993. godini”, kaže Jasharaj.

Prema Jasharajevim rečima, ovaj sindikat je 1996. prihvaćen kao ravnopravni član organizacije World Education International. Međutim, čak ni SBAShK nije vršio funkciju sindikata. Više je posredi bila humanitarna organizacija jer, po Jasharajevim rečima, “tako je tada vreme diktiralo”.

Po završetku rata, brojni poslovni subjekti jedva su preživljavali i nije postojala konsolidovana pravna osnova za pomoć radnim pravima. Tadašnja nezavidna socioekonomska situacija dočekala je nestrukturisane sindikate, što je značilo da nisu bili kadra da izguraju svoje zahteve.

Nakon rata, SBAShK je počeo da konsoliduje svoju ulogu protestima protiv uvođenja Privremene administrativne misije Ujedinjenih nacija na Kosovu (UNMIK), izrazivši nezadovoljstvo nemarom Unmika prema radnim uslovima nastavnika.

U političkom sistemu nakon 1999. stvoren je sasvim novi sistem društvenih odnosa. Međunarodne organizacije su smatrale da se napredak može meriti po stepenu privatizacije javnih preduzeća. Kada su uvedene ove reforme, hiljade radnika ostalo je bez posla. Kako su građene osnove za neoliberalni ekonomski sistem, socijalna zaštita radnika, pa samim tim i sindikata, počela je da bledi.

“UNMIK nije hteo da čuje da bi na posleratnom Kosovu mogli da postoje sindikati”, kaže Jasharaj.

Protest SBAShK-a protiv Unmikove uprave. Fotografija: Arhiva BSPK-a

SBAShK je 2002. organizovao proteste sa zahtevom da se prosvetarima povećaju plate; oni su tada imali platu u iznosu od oko 100 maraka mesečno, što je kao današnjih 50 evra.

“Naše plate su više ličile na socijalnu pomoć; organizovali smo protest […] sa velikim brojem prosvetara zahtevajući da ‘hoćemo da nam plate budu kao dnevnice Unmikovih službenika’, jer su njihove plate i zarade bile izuzetno visoke”, kaže šef SBAShK-a.

Tri godine kasnije, sindikat je počeo unutrašnju reorganizaciju i rad na povelji koja će utvrditi sindikalnu i rukovodeću strukturu.

Kako su godine proticale, konsolidacijom pravne osnove u Zakonu o radu (usvojenom 2003), Zakonu o sindikalnom organizovanju (usvojenom 2002) i Kolektivnom ugovoru (usvojenom 2014), ojačani su sindikati u javnom sektoru — ali ne i oni u privatnom sektoru.

Neophodne reforme

Sindikalno organizovanje u javnom i privatnom sektoru na Kosovu međusobno su vrlo različiti.

Konfederacija BSPK-a sastoji se iz 235 sindikalnih udruženja i 20 saveza sindikata. Da se učlanite u BSPK kao sindikat, prema slovu statuta saveza, vaš sindikat mora da ima više od 1.000 članova. Ovi sindikati zastupaju prava više od 300.000 radnika. Od tog broja, 85.000 pripada javnom sektoru, dok ostalih 215.000 spada u privatni sektor (i predstavlja ih samo jedan sindikat).

Atdhe Hykolli, predsednik BSPK-a, kaže da, od oktobra 2021. godine, iako je broj radnika iz privatnog sektora višestruko veći, javni sektor ipak preovladava kada je u pitanju način na koji se organizuje sindikat. Hykolli tvrdi da je njegov glavni cilj obnavljanje opšteg kolektivnog ugovora, koji je istekao krajem 2017.

U pitanju je ugovor koji se potpisuje između sindikata organizacija poslodavaca, sindikata radnika i državnih institucija. Igrom slučaja, ovaj ugovor liči na tropartijski sistem koji postoji u mnogim zemljama, a u kome učestvuju tri glavne strane koje odlučuju o radnim odnosima: organizacije poslodavaca, radnika i države kao posrednika. Ovim ugovorom se uređuju radni odnosi, radni rasporedi, praznici, zarade, naknade i raskid ugovora.

Prema Hykollijevim rečima, sindikati u javnom sektoru dovoljno su konsolidovani kroz sindikat prosvete, koji ujedno ima i najveće članstvo.

Uprkos konsolidaciji, Rrahman Jasharaj opisuje dugo putovanje SBAShK-a kao prepuno izazova. Prema njegovim rečima, učestale smene vlasti negativno su se odrazile na sindikat. Zbog toga je onemogućena saradnja jer bi svaka nova vlada odbacila napredak ostvaren sa prethodnom vladom, pa bi onda sve išlo Jovo-nanovo.

Prvi štrajk, od mnogih koje je SBAShK organizovao, desio se 2004. godine, kada je zemljom upravljala koalicija LDK-AAK u vreme međunarodne uprave na Kosovu. U toku ovog jednomesečnog štrajka, Jasharaj se seća da su zahtevali “dostojanstveniju zaradu još tada, a dobili smo povišicu od pukih sedam maraka”.

Iako je javni sektor, uz sve poteškoće, uspeo da postavi ozbiljne temelje sindikalnog organizovanja, jedva da je vredno pomena ono što se događa u privatnom sektoru.

Prema njegovim rečima, plate su ostale niske, a vlasti su ignorisale ostale metode rada sindikata, poput protesta i pregovora, pa su se štrajkovi nastavili iz gole nužde. Od proglašenja nezavisnosti 2008. godine, nastavnici su primetili stabilan rast plata svih zaposlenih u prosveti — bez obzira na kvalifikacije i radno mesto. Međutim, nastavnici uporno insistiraju na većim platama. Plate nastavnicima koji drže nastavu u višim razredima srednje škole povećane su sa 240 evra (2010) na 430 evra (2016). Plate su 2018. povećane za 18 evra, što je bilo poslednje povećanje plata u prosveti.

Dok je javni sektor, sa svim poteškoćama, uspeo da postavi ozbiljne temelje sindikalnog organizovanja, jedva da je vredno pomena ono što se događa u privatnom sektoru. U stvari, radnicima u privatnom sektoru stalno se krše prava dok rade u otežanim uslovima koji podrazumevaju niske plate, neizvesnost radnog angažmana i sveopšti nemar poslodavaca prema sopstvenim obavezama proisteklim iz Zakona o radu.

Isto tako, prosečna plata u privatnom sektoru i dalje je niža od one u javnom. Dok prosečna neto plata u javnom sektoru iznosi 542 evra, ona u privatnom sektoru ne prelazi 376 evra. Razlika u visini plata i veća usklađenost sa Zakonom o radu učinili su da javni sektor bude privlačniji onima koji tragaju za poslom, posebno onima sa fakultetskim obrazovanjem.

Dakle, premda je potreba da se zaštite prava radnika daleko veća u privatnom sektoru, sindikati u ovom sektoru obično su slabi i neorganizovani.

Brikena Hoxha, izvršna direktorka Kosovske inicijative za stabilnost (IKS), analitičke organizacije koja istražuje i analizira podatke o socioekonomskom razvoju Kosova, smatra da postoji sličnost u dinamici između sindikalnog organizovanja u privatnom i onog u javnom sektoru.

“U poređenju sa javnim sektorom, privatni sektor je nepostojeći što se tiče sindikalnog zastupanja. Pored toga, mogućnost kršenja njihovih prava u javnom sektoru nesrazmerno je manja od one u privatnom”, kaže Hoxha. Prema njenim rečima, u privatnom sektoru je na snazi “radničko ropstvo”, za razliku od javnog, iako su oba pod zaštitom Nezavisnog nadzornog odbora civilne službe — tela koje se stara o poštovanju pravila i principa na snazi u državnoj službi.

U BSPK-u funkcioniše samo jedan sindikat iz privatnog sektora — Nezavisni sindikat privatnog sektora Kosova, u kom je zastupljeno oko 60.000 poslovnih subjekata. Pored toga, i sindikati u javno-privatnom vlasništvu takođe pripadaju BSPK-u, poput sindikata Trepče, aerodroma, Feronikla i ostalih.

Jusuf Azemi, predsednik Nezavisnog sindikata privatnog sektora Kosova, na protestu 2014. godine. Fotografija: Arhiva BSPK-a.

Predsednik Nezavisnog sindikata privatnog sektora Kosova, Jusuf Azemi, kaže da su sindikati iz privatnog sektora svuda slabiji od sindikata javnog sektora, kao i da ovi drugi dobijaju veću pravnu pomoć jer je država njihov poslodavac.

“Na primer, sindikat prosvete ima jednog poslodavca, Ministarstvo obrazovanja, dok na Kosovu imamo 60.000 biznisa, što znači da imamo 60.000 poslodavaca”, kaže Azemi.

U svom predizbornom programu, tadašnja opozicija a današnja vlast obećala je dostojanstvenije uslove za radnike u privatnom sektoru, kao i petostruko povećanje broja inspektora rada nadležnih da prate primenu Zakona o radu. Međutim, ovo obećanje još nije ispunjeno. U celoj zemlji radi tek 38 inspektora.

Azemi je spomenuo i građevinski sektor, koji se nalazi u izuzetno teškoj situaciji. “Bio sam u Kosovu Polju pre skoro mesec dana i užasno je kada vidite u kakvim uslovima rade radnici. Užasavajuće je kada ugledate radnike dok rade na višespratnicama, pa smo čak imali i smrtne ishode kada su radnici upadali u kanal za lift. Ove godine [2022] imali smo oko 17 smrtnih slučajeva”, kaže Azemi.

“Izostaje sindikalna solidarnost u slučajevima ekstremnog kršenja radničkih prava, gde bezbednost na radnome mestu, zaštita zdravlja i života na radu nisu zagarantovani — u ovom sektoru gotovo da ne postoji nikakva organizacija”

Osman Osmani, sindikalni aktivista.

Stoga su sindikati predmet kritike, jer nisu uspeli u dovoljnoj meri da zaštite radnička prava i tek sporohodno unapređuju radne uslove.

U tom pogledu, Osman Osmani, sindikalni aktivista iz Švajcarske koji predano radi na poboljšanju sindikalne saradnje između Kosova i Švajcarske, smatra da bi na Kosovu trebalo održati “sindikalne borbe”, jer su uslovi bedni. 

“Izostaje sindikalna solidarnost u slučajevima ekstremnog kršenja radničkih prava, gde bezbednost na radnome mestu, zaštita zdravlja i života na radu nisu zagarantovani — u ovom sektoru gotovo da ne postoji nikakva organizacija”, kaže Osmani, nekadašnji sindikalni sekretar za migracije u švajcarskom sindikatu UNIA; u pitanju je sindikat koji broji 200.000 članova, od kojih polovina čine radnici smešteni izvan Švajcarske, a 15.000 je albanskog porekla.

Što se Osmanija tiče, sindikati na Kosovu su bezuspešno pokušali da uvedu sistemske promene. Jedna od posledica jeste da se nisu prilagodili novim političkim i ekonomskim modelima koje on naziva neoliberalnim.

Osmani smatra da sindikati nisu ništa kod sebe promenili još iz doba Jugoslavije. U tadašnjem sistemu, jedini poslodavac je bio država, to jest javna služba, u šta su spadala i društvena preduzeća. Iz tog razloga sindikalno organizovanje postojalo je samo u ovom sektoru, ali su sindikati bili nerazdvojni deo tog istog sistema, pa su sindikalni službenici smatrani “državnim službenicima”. Prema tome, po Osmanijevim rečima, sindikalno organizovanje — čak i ono na Kosovu — i dalje je zastupljenije u javnom sektoru nego u privatnom.

‘Sindikalna nedođija’

Okršaji između sindikata i vlade produbili su se nakon proglašenja kosovske nezavisnosti 2008. godine. Pravni okvir za sindikalno organizovanje počeo je da se konsoliduje i postalo je nedvosmisleno jasno da će sindikati imati pravnu osnovu da artikulišu svoje zahteve.

Tako je nastao društveni dijalog između vlade i sindikata, gde su se sindikati ponajviše zalagali za povećanje zarada, bolje radne uslove i smanjenje ekonomske neravnopravnosti.

Zahtevi sindikata često su dovodili do sukoba sa kosovskim vlastima i to neretko u pratnji uvredljivih izraza na račun samih sindikata, koji su etiketirani kao oruđe raznih političkih grupacija. Odnos sindikata sa brojnim političkim strankama i snagama jeste zamršen — u toj meri da se tvrdi da su sindikati bili pod uticajem političkih stranaka (ili da su sa njima povezani), posebno sa Demokratskom partijom Kosova (PDK) i to u vreme kada je ova stranka bila na vlasti.

Po svom ideološkom stavu i u svojim opozicionim aktivnostima, stranka Samoopredeljenje (Vetëvendosje, VV) podržavala je sindikate, pa tako i prosvetare. Ipak, za vreme prošlogodišnjih štrajkova, VV je — sada u ulozi vlasti — izrekla kritike i povremene uvrede na račun sindikata, nazivajući ih “oruđem bivših vlasti”. 

Jedan od redovnih sukoba između sindikata i vlade vodi se na temu minimalne zarade koja bi, po rečima Jusufa Azemija iz Nezavisnog sindikata privatnog sektora, trebalo da se uskladi sa minimalnom potrošačkom korpom četvoročlane porodice.

Vlada je aprila 2022. usvojila nacrt zakona u kom se spominje i povećanje minimalne zarade sa 130-170 evra (u zavisnosti od broja godina) na 264 evra bruto (250 evra neto). Odluka još nije stupila na snagu. Azemi je rekao da sindikat koji on predvodi neće pristati da potpiše bilo kakav sporazum u kom je minimalna zarada manja od 500 evra neto.

Minimalna zarada

Minimalna zarada je vladina politika kojom se utvrđuje “minimalni iznos uplate (naknade) koju poslodavac može da uplati zaposlenom za rad obavljen u datom periodu”.

Minimalna zarada štiti radnike od malih zarada. Povećanjem minimalne zarade pomoglo bi se mladim radnicima, onima koji su marginalizovani ili imaju niži stepen kvalifikacija.

Međutim, protivnik ovog povećanja oličen je u Međunarodnom monetarnom fondu, čiji su predstavnici zabrinuti za posledice po budžet ukoliko se minimalna zarada poveća; razlog je taj što su pojedine stope penzijskih šema, poput penzija za veterane, tesno vezane za minimalnu zaradu.

“[Premijer Kurti] u ovom mandatu nije ništa pokušao da uradi jednostrano. Nije se usudio da [nacrt] pošalje na Skupštinu”, kaže Azemi.

Rasprava o minimalnoj zaradi i njenoj presudnoj važnosti stalno se rasplamsava, gde su vlade u više navrata obećavale da će povećati minimalnu zaradu, iako predlozi Ekonomsko-socijalnog saveta (ESS) za povećanje nikada nisu prihvaćeni.

ESS je savetodavno telo vlade sastavljeno od predstavnika radnika, poslodavaca i državnih institucija; ovo telo je nadležno da prati ekonomsku situaciju svake godine i predlaže povećanje minimalne zarade. Predsednik ESS-a se sistemom rotacije bira jednom godišnje. Ovo telo nije bilo funkcionalno punih godinu dana, sve dok njegov rad nije obnovljen u Hykollijevim mandatu.

Jasharaj iz SBAShK-a smatra da je sukob sa vladom, u načelu, zdrava stvar jer, prema njegovim rečima, tako se jača glas sindikalaca.

Brikena Hoxha iz organizacije IKS kaže da privatni sektor suštinski nema svoje predstavnike u sindikalnim organizacijama. Fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.

Čak i po mišljenju Brikene Hoxha iz IKS-a, učestali sukobi između sindikata i vlade oblikuju imidž samih sindikata, to jest da li će oni biti shvaćeni i prihvaćeni u javnom mnjenju. Tačnije, sem kritika upućenih na račun organizacione strukture, za šta zaslugu pripisuje prosvetnom sindikatu.

“Oni zaslužuju da im odamo priznanje što su promenili percepciju sindikata u javnosti; ako je narod upućen u rad sindikata, onda je jedan od razloga za to [upravo] SBAShK”, kaže Hoxha.

Prema rečima Brikene Hoxha iz IKS-a, učestali sukobi između sindikata i vlade oblikuju imidž samih sindikata, to jest kako će oni biti shvaćeni i prihvaćeni u javnom mnjenju.

Ipak, Hoxha isto tako smatra da su sindikati često neshvaćeni pošto javnost retko uviđa važnost njihove uloge. Prema njenim rečima, za to treba okriviti same sindikate.

“Devedesetih godina su imali drugačiju ulogu zbog tadašnje situacije na Kosovu, pa su i zbog uloge koju su tada igrali danas pomalo neshvaćeni. [U sindikatima] se zadržao isti mentalitet i oni ne vrše svoju funkciju na odgovarajući način, ali isto tako javnost nije upućena u ono što bi sindikat trebalo da bude”, kaže Hoxha.

Ona primećuje da su sindikati registrovani kao nevladine organizacije, što je, prema njenim rečima, pogrešno — jer, da su registrovani kao deo radničkog sistema, kao u nordijskim zemljama, onda bi aktivno pregovarali o radnim ugovorima i zaštiti radničkih prava.

U skladu sa tim, Hoxha smatra da je sindikate neophodno reformisati. Ona kaže da je od presudnog značaja da žene i muškarci budu ravnopravno zastupljeni u sindikatima, imajući u vidu da ogromnu većinu sindikata predvode upravo muškarci.

Prema podacima organizacije na čijem je čelu, od svog osnivanja, BSPK je oduvek na vrhu svoje strukture imao muškarce. Od ukupno 59 delegata, ovaj savez ima samo 18 žena. Pored toga, od četvoro koordinatora koji vode regionalne kancelarije BSPK-a, samo je jedan ženskog pola.

Sindikalni aktivista Osmani je uveren da su radnici na Kosovu u svakom sektoru neorganizovani, pa tako Kosovo naziva “sindikalnom nedođijom”, dok sindikate iz javnog sektora svrstava u javnu službu jer — prema njegovim rečima — oni sami sebe tako kategorišu.

Florina Duli, ljudskopravaška aktivistkinja i koordinatorka za Kosovo u organizaciji Terre des Hommes, ima mišljenje slično Osmanijevom. Prema njenim rečima, sindikalno organizovanje na Kosovu nosi veliko breme iz prošlosti, kada su sindikalni predstavnici smatrani državnim funkcionerima.

“Pravi sindikati moraju da zastupaju radnika u svakom sporu sa poslodavcem, što podrazumeva i pružanje pravne pomoći”, kaže Florina Duli.

“Uloga sindikata na Kosovu usko se vezuje za onu ulogu koju su imali u bivšoj Jugoslaviji, kao i onu koju su imali devedesetih godina, kada su bili akteri pokreta otpora. Tada je ova ‘država’ bila jedini poslodavac, pa se sindikalno organizovanje odigravalo u ovom sektoru. Sindikati su nekako bili deo sistema”, kaže Duli.

Prema rečima Florine Duli, sindikate treba reformisati kako bi se povećala odgovornost sindikata prema članstvu, kako ne bi došlo do kršenja prava radnika na dobrovoljno udruživanje u sindikate, pa bi samim tim mnogo više radnika imalo koristi od sindikata.

“Pravi sindikati moraju da zastupaju radnika u svakom sporu sa poslodavcem, što podrazumeva i pružanje pravne pomoći”, kaže Duli.

Iako su sindikati, po definiciji, nezavisne organizacije koje nastaju na dobrovoljnoj osnovi zaposlenih i čiji je cilj da štite zakonom zagarantovana prava i ekonomske, socijalne i interese profesije, njihov imidž nije oduvek bio takav. Sindikati su bili i predmet kritika zbog preuzimanja funkcija i nadležnosti koje im ne pripadaju. Na primer, kritike se često upućuju na račun SBAShK-a zbog loših rezultata PISA testova i zbog nekvalitetnosti obrazovanja uopšte, iako sve to spada u nadležnosti Ministarstva obrazovanja i opštinskih direkcija za obrazovanje.

Svaljivanje krivice na prosvetni sindikat za loš kvalitet obrazovanja često je doprinelo stvaranju utiska u javnosti da je ovaj sindikat odgovoran i za unapređenje stanja u prosveti. Po mišljenju Rrahmana Jasharaja, zabrinjava to što se pitanje kvalitetnog obrazovanja tek “popularizuje onda kada se održavaju štrajkovi”.

Sindikati su sve donedavno privlačili pažnju uglavnom i skoro isključivo za vreme štrajkova, ali nedavni sukobi sa vladom rezultirali su diskusijom koja bi mogla da ojača sindikalnu slobodu, organizaciju u sindikatima i njihovo buduće ustrojstvo.

Naslovnica: Atdhe Mulla / K2.0.