Perspektive

Makedonska politička kultura je dovela do neuspjeha referenduma

Piše - 01.10.2018

Mala izlaznost građana na referendum ukazala na prepreke ka stvaranju demokratske države I sprovođenju reformi.

Iako je više od pola miliona građana glasalo za promjenu imena, referendum ipak nije prošao.

Dostizanje neophodnih 50 posto +1 kako bi konsultativni referendum bio smatran pravno važećim, je svakako bio veoma teško dostižan od samog početka. Zaista, čitav referendum je izgrađen na pretpostavkama koje su već u samom startu bile predodređene na neuspjeh. Ali, kao praktična vježba uključivanja ljudi u demokratske procese, ukazala je na mnoge probleme o teškoćama sa kojima će se Makedonija morati suočiti u narednom periodu.

Razlog zbog kojeg me nisu našli u suzama ovog jutra je taj da su brojevi ipak indikativni I daju neki razlog za optimizam. Od 666,743 građana koji su glasali (ili 36.91 posto onih koji su bili na glasačkoj listi), 609,813 (91.46 posto) je glasalo ZA, a 37,700 (5.65 posto) PROTIV pitanja koje je bilo osnova referenduma. Referendumsko pitanje je glasilo: “Da li ste za članstvo u EU I NATO sa prihvatanjem Sporazuma između Republike Makedonije i Republike Grčke?     

Na osnovu podataka Državne izborne komisije, nijedna opština nije dala podršku Sporazumu manju od 80 posto. Što se tiče predstavnika određenih zajednica, primjećeno je da je na izborima glasalo više od 260,000 Albanaca, pobijajući tvrdnje o maloj izlaznosti među ovom grupom.

Zapravo, etnički mješovite opštine su imale najveću izlaznost, ako ništa drugo u poređenju sa istočnim i centralnim opštinama u zemlji. Analitičari i političke stranke su ubrzo primjetili da u smislu realnih brojeva, nijedna pobjednička koalicija ili politička stranka nikada nije imala toliki broj glasova koliko je bilo onih koji su podržali ovaj Sporazum. Međutim, ta činjenica ne čini ovaj referendum pravno ili tehnički važećim.

Reakcije političkih stranaka

Zbog zbunjujućih brojeva, političke stranke su reagovale na različite načine na rezultate. Premijer Zoran Zaev je održao dva govora jučer, jedan odmah nakon zatvaranja glasačkih mjesta, kada je postalo evidentno da odziv birača nije bio dovoljan, a onda i još jedan prateći govor nakon što je prebrojano 80 posto glasova. Napomenuo je da je lopta sada bila u rukama članova parlamenta: ovaj meč će se na kraju ipak odlučiti u Skupštini.

U svakom slučaju to će se i desiti, s obzirom na to da je referendum bio konsultativni a ne obavezan (pokušajte to objasniti onima koji su glasali protiv Breksita (Brexit), a koji su također glasali na konsultativnom referendumu) Međutim, posao poslanika biće teži u usvajanju Prespanskog sporazuma, s obzirom da referendum nije bio pravno važeći.

Vlada i druge prateće političke partije, uključujući ključne ministre, nastojale su da oblikuju narativ na osnovu brojeva, tvrdeći da im veliki broj birača koji je podržao sporazum jasno daje mandat da krenu naprijed sa strategijom.

Premijer, ministar inostranih poslova i ministar unutrašnjih poslova  već su uputili otvoreni poziv da se krene mimo stranačkih linija i da se glasa u interesu zemlje. Komentari koji su stigli od glavne koalicione stranke albanske nacionalnosti su imali isti ton.

Sa ovim dvjema suprotstavljenim narativima/stavovima, predstojećae sedmica će sigurno biti ispunjena mnogobrojnim živim parlamentarnim sjednicama koje nam ni na koji način ne daju jasnu sliku budućnosti.

Vodeća makedonska opoziciona stranka, VMRO-DPMNE, odlučila je da krene drugim putem. Njihova opstrukcionistička strategija tokom referendumske kampanje nije imala ton u kome bi se mogla održati debata bez polarizacije, a govor koji je lider stranke Hristijan Mickovski održao sinoć pogodio je sve pogrešne akorde. Govor je bio pun gnjeva i poziva za ostavku premijera.

Narativa Mickovskog je počivala na postavkama da je neuspjeh da se postigne izlaznost od 50 posto ide na račun premijera i njegove vlade. Ova retorika u velikoj mjeri štetila je cijeloj kampanji, pošto se pitanje glasanja za promjenu imena zemlje pretvorilo u glasanje povjerenja u vladu, što je moglo uticati na mnoge građane ili da ne glasaju ili da glasaju protiv sporazuma.

Sa ovim dvjema suprotstavljenim narativima/stavovima, predstojećae sedmica će sigurno biti ispunjena mnogobrojnim živim parlamentarnim sjednicama koje nam ni na koji način ne daju jasnu sliku budućnosti. Ako sporazum ne postigne dvotrećinsku većinu u Skupštini, premijer je naglasio da će do novembra biti raspisani vanredni izbori, dajući dovoljno vremena njihovim grčkim kolegama da također glasaju o sporazumu do dogovorenog roka u decembru.

Naredne sedmice će biti ključne za postavljanje kursa za buduću orjentaciju zemlje, a građani bi mogli dobiti šansu da ponovo izaberu svoje predstavnike, ranije nego što se očekivalo.  

Da li smo se probudili u novoj zemlji?

Nizak procenat izlaznosti jeste ostavio gorak ukus u ustima među mnogim pristalicama sporazuma ovoga jutra. Iako postoji značajna utjeha u velikom broju glasova u korist sporazuma, neuspjeh građana da daju jasan mandat nije jednostavno pitanje. Ja kažem da je to neuspjeh građana, jer na mnogo načina jesmo podbacili.

U aktuelnoj političkoj klimi u Makedoniji, referendum je bio korak u nepoznato prema bilo kojem političkom ili društvenom standardu. Prag u smislu realnih brojeva je bio veoma visok. U zemlji od 2,022,547 (prema popisu iz 2002. godine), broj birača iznosio je oko 1.8 miliona, što je postavilo prag na 903,169 – vrlo visok, a neki tvrde čak I nerealan broj za postići.  

Činjenica da je vlada krenula sa glasanjem a da prvo nije izvršila svoje “proljećno čišćenje” liste birača, bio je vrlo neizvjestan potez, a na kraju i fatalan za referendum.

Međutim, problem sa listom birača nisu bili samo umrli i njihovi duhovi glasači. Društveni mediji su vrvili ljudima koji su primjetili činjenicu da mnogo ljudi napušta Makedoniju u potrazi za boljom budućnošću. Jedna poruka kaže: “Ne možete očekivati da ljudi izađu i glasaju na referendumu, ako u zemlji nema ljudi”

Najgori dio svega toga jeste da mi ni ne znamo koliko ljudi živi u zemlji, pošto Makedonija nije imala popis od 2002. godine, čineći bilo kakvu kalkulaciju o legitimnosti vezanu uz brojeve, nejasnim.  

Možda je referendum i postavljanje zajedničkog puta ka EU smatrano pristupom koji nudi rješenje svih problema u jednom potezu, ali to se nije desilo (još uvijek).

Drugi aspekt koji je primjećen nakon rezultata jeste nivo polarizacije u makedonskom društvu. Međutim, ova polarizacija nije ništa novo. Ona je bila dio makedonske javne sfere još od političke krize kojoj je zemlja svjedočila u nedavnoj prošlosti.  

Polarizacija je bila očigledna u dva protestna skupa u ljeto 2015. godine, u kojem je jedan demonstrirao protiv tadašnje vlade predvođene Strankom konzervativne desnice na vlasti VMRO, izvan zgrade u kojoj je bila smještena, a drugi pružao podršku toj istoj vladi ispred Skupštine Makedonije.

Polarizacija je bila očigledna 27. aprila 2017. godine, kada su demonstranti napali parlament tokom polaganja zakletve nove vlade. Polarizacija je bila evidentna i zbog odbijanja predsjednika da potpiše Zakon o jezicima.

Polarizacija je evidentna i danas, i niko nije iznenađen. Za približavanje stavova odnosno ozdravljenje od ovakve polarizacije potrebno je dugo vremena, a do sada nijedna vladina reforma nije pokušala da je ublaži. Možda je referendum i postavljanje zajedničkog puta ka EU smatrano pristupom koji nudi rješenje svih problema u jednom potezu, ali to se nije desilo (još uvijek).

Međutim, argument da ove stvari treba ostaviti po strani dok se ne završi set reformi koje je odredila Priebe komisija (Priebe Commission), također je pogrešan. Nijedna vlada ne može i ne treba biti vlada koja se fokusira na rješavanje samo jednog pitanja.  

Zašto su građani doživjeli neuspjeh?

Ne možemo izdvojiti jedan fenomen koji je uticao na neuspjeh referenduma. Bojkoteri glasno viču/uzvikuju da referendum nije uspio zbog ljudi koji su bojkotovali, ali ovako nešto ne možemo tvrditi.

Razlozi za neizlazak na glasanje su brojni. Uticali su i bojkoteri, ali i glasačka apatija, slaba kampanja, nedostatak informacija, strah i zastrašivanje birača (mnogi birači u dijaspori i u određenim opštinama su primjetili da su birači fotografisani ispred njihovih biračkih mjesta od strane bojkotera). Drugi su odlučili da ne glasaju kako bi “kaznili” vladu.

Svi ovi razlozi, i ne samo ovi, uticali su na mnoge građane.

Međutim, jedan od ključnih razloga zašto smatram da ovaj referendum nije postigao veću izlaznost jeste demokratska kultura koja je prisutna u zemlji. Kao rezultat nedostatka vizije I mogućnosti  koju nude političke partije, morali smo birati I glasati na osnovu trenutnih očekivanja: ‘Ja glasam za vas, a vi ćete meni dati X’. Sa referendumom takva logika nije postojala.

Ulazeći na biračko mjesto, primjetila sam samo jednog posmatrača, što je bilo nešto nečuveno na bilo kojem prethodnom glasanju u Makedoniji.  Nije bilo nijednog stranačkog posmatrača da sudi o mojoj ‘lojalnosti’ i da mi osigura ‘nagradu’. Na kraju smo propustili da glasamo o pitanju koje daje vrlo malo neposrednih rezultata ali ima vrlo veliki uticaj na našu budućnost. Nešto što nije odmah opipljivo, ali je od krucijalne važnosti za živote sviju nas.

Nismo uspjeli da percipiramo koliko je važna ova odluka, I nadam se da nećemo morati da trpimo posljedice ovog nedostatka dobrog rasuđivanja.  

Naslovna fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI

NAGORE

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.

THANKS FOR SUBSCRIBING

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.