Perspektive | Srbija

Moramo razgovarati o Srbiji

Piše - 16.03.2022

EU nesavjesno šuti o podršci koju srbijanske vlasti daju Rusiji.

Srbija je zemlja kandidatkinja za prijem u EU koju Brisel smatra predvodnicom u utrci za članstvo. S druge strane, vlasti u Srbiji odbijaju da sankcionišu Rusiju zbog invazije na Ukrajinu, javno mnijenje i mediji u Srbiji većinom podržavaju ruske vlasti, a Beograd je prošle sedmice postao jedini grad u Evropi gdje je više hiljada osoba izašlo na ulicu u znak podrške Rusiji i Vladimiru Putinu. Dok su države EU zabranile letove prema Rusiji i obratno, Air Serbia je udvostručila letove ka Moskvi, što predstavlja sigurni koridor putem kog uglavnom bogati Rusi_kinje mogu pristupiti Evropi.

Proruski stav Srbije mnogi pripisuju često hvaljenom pravoslavnom bratstvu ili pak tome što ju je NATO bombardovao 1999. godine, i to u trajanju od 78 dana. Bez obzira na razlog, uzastopne garniture srbijanskih vlasti — u kojima su nerijetko ministri_ce iz režima Slobodana Miloševića — posljednjih deset godina aktivno podržavaju Kremlj. Sličnost Rusije i Srbije između ostalog se ogleda u njihovim stalnim pokušajima destabilizacije susjednih zemalja te u njihovim iskrivljenim narativima o njima samima.

Tako je Putin u više navrata ponovio da na Ukrajinu ne gleda kao na pravu državu, već kao na puku teritoriju koja je pogodna za jagmu. Putin ujedno tvrdi da srednjovjekovna Kijevska Rus predstavlja jezgro Ruskog carstva. Dobrano nakon početka invazije na Ukrajinu, od ruskog ministra vanjskih poslova, Sergeja Lavrova, dolazi konstatacija da Rusija “nikog nije napala”.

Slično tome, u srbijanskom narativu Kosovo se smatra kolijevkom srpske nacije, što je stav sadržan u Ustavu Srbije. Okrutni napadi koje je srpska vojska 1998. i 1999. godine vršila nad kosovskim Albancima_kama opravdavaju se tvrdnjom da je bilo neophodno zaštititi Srbe_kinje na Kosovu kao i svetu zemlju srpske nacije. Čin invazije odnosno okupacije i u jednom i u drugom narativu je prikazan kao obnova ili očuvanje srži nacije.

Nadalje, kako Vladimir Putin potencijalno članstvo Ukrajine u NATO-u smatra prijetnjom Rusiji, tako i srbijanski ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin potencijalno članstvo Kosova u NATO-u smatra prijetnjom Srbiji. I u Rusiji i u Srbiji uvriježen je narativ koji drži da se obje te zemlje gotovo pa sasvim same bore protiv ekspanzije NATO-a i imperijalne agresije Zapada.

Intervencija NATO-a u Srbiji izvršena 1999. godine u toku rata na Kosovu cinično je iskorištena kao izgovor za niz poteza koje je Putin kasnije preduzeo u nastojanju da državu Rusiju nametne kao supersilu, iako je upitno može li se smatrati takvom. Naime, Putin je 2008. godine de fakto anektirao gruzijske pokrajine Abhaziju i Južnu Osetiju, a nakon dugogodišnje “pasošizacije” — politike u okviru koje su rusofoni Gruzini_ke dobijali pasoše Rusije. Ruska aneksija Krima 2014. godine te vojna intervencija Moskve u Siriji 2015. godine u velikoj mjeri su bile aktivnosti koje su imale za cilj da podupru borbu Rusije protiv Zapada.

Dok se Srbija miješa u poslove BiH i Kosova, EU proteklih 20 godina šuti.

Valja napomenuti da moć Srbije nije ni približna moći Rusije. Ipak, srbijanske vlasti posljednjih 20 godina rutinski pogoršavaju trajne političke sukobe u regiji, i to prvenstveno na Kosovu i u BiH. Zvanični Beograd to čini tako što otvoreno podržava Milorada Dodika, secesionističkog vođu Republike Srpske i negatora genocida; tako što aktivno sprečava integrisanje kosovskih Srba_kinja u institucije Kosova; tako što potpiruje etničke napetosti na sjeveru Kosova; što vodi usklađenu kampanju u sklopu koje nastoji da privoli ostale zemlje da povuku priznanje Kosova.

Dok se srbijanske vlasti miješaju u BiH i Kosovo, EU proteklih 20 godina šuti. Štaviše, EU je nagradila Srbiju time što je podržala njenu lidersku ulogu u važnim regionalnim programima, uključujući Berlinski proces te inicijativu “Otvoreni Balkan”.

Prisustvo Rusije u regiji za to vrijeme je sve intenzivnije, što povećava zabrinutost da će hibridni rat postati trajno obilježje konflikta Srbije sa BiH i Kosovom. Invazija Rusije na Ukrajinu samo je dala vjetar u leđa Dodiku i Aleksandru Vučiću te njihovim pristalicama. Tako su 12. marta lokalni članovi ruskog moto-kluba “Noćni vukovi” — grupe koja je učestvovala u okupaciji Krima te koja se često naziva “Putinovim anđelima” — održali protest u Banjoj Luci na kom su izrazili podršku Rusiji.

Vučićeva autoritarnost je najočiglednija upravo u medijskom prostoru u Srbiji.

Vučiću se u pogledu njegove unutrašnje politike spočitavaju autoritarnost, monopolizacija medija i korupcija unutar velikih državnih projekata te podstrekivanje negiranja genocida. Međutim, Vučić je 90-ih godina — za vrijeme vladavine Miloševića — vršio dužnost ministra informisanja, a u tom periodu je stavio na snagu najrestriktivnije medijske zakone viđene na tlu Evrope u 20. stoljeću. Shodno istima, novinarima_kama koji su kritikovali Miloševića određivane su novčane kazne, zabranjeno je emitovanje stranih TV kanala, medijima koji nisu plaćali kazne zapljenjivana je imovina, a nekolicini urednika_ca nezavisnih novina stavljeno je na teret “širenje dezinformacija”, i to zbog toga što su Albance_ke koji su poginuli na Kosovu nazvali “ljudima”, a ne “teroristima”.

Vjerovatno ne iznenađuje to što je Vučićeva autoritarnost najočiglednija upravo u medijskom prostoru u Srbiji kakav je trenutno. Ogromna većina srbijanskih medija je direktno ili indirektno povezana sa vlastima, uključujući nekad nezavisne kuće kao što je B92.

Posljedično tome, 24. februara — na dan kada je Rusija započela invaziju na Ukrajinu — na naslovnicama nekoliko srbijanskih dnevnih listova pisalo je da je Ukrajina napala Rusiju. Od tada mediji ponavljaju istu tvrdnju, slaveći Rusiju zbog toga što štiti “istočni svijet” od prijetnji SAD-a te šireći teorije zavjere da Amerikanci_ke prikupljaju DNK Rusa_kinja, a za potrebe biološkog rata.

Jedan od tih listova nedavno je objavio komentar Radovana Karadžića, ratnog vođe Republike Srpske koji je trenutno na odsluženju doživotne kazne zatvora — Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju proglasio ga je krivim za genocid, ratne i zločine protiv čovječnosti. Osim toga, ministar Vulin je sredinom marta odao počast Slobodanu Miloševiću na njegovom grobu. Mnogi kosovski i bh. analitičari_ke okarakterisali su Vulinov potez kao uvredu žrtvama i osobama koje su preživjele zločine koje je počinio Milošević. Vučić je sam konstatovao da je Milošević povremeno griješio, ali da nije bio loš čovjek.

Prema svemu sudeći, EU ne mari za Vučićev autoritarni zaokret u Srbiji.

Krajnje je vrijeme da se EU kao i SAD pozabave desetogodišnjim zaokretom Srbije ka autoritarnom stilu vladanja.

U Srbiji će 3. aprila biti održani opći izbori, a ako je vjerovati rezultatima anketa, ogromna većina građana_ki podržat će Vučića i aktualne vladajuće elite. Međutim, razloga za zabrinutost itekako ima i kada je riječ o nekim protivnicima_ama Vučića. Čelnik jedne od stranaka opozicije, Mlađan Đorđević, u znak podrške Rusiji je u vizualni identitet svoje predizborne kampanje uključio slovo Z — simbol zastupljen na ruskoj vojnoj opremi koja napada Ukrajinu. Mada kolektivno rade na tome da spriječe agresiju na Ukrajinu, zemlje EU i dalje opasno šute dok srbijanske vlasti rade to što rade.

Nedavno se istaknuta američka diplomatkinja Victoria Nuland zahvalila Srbiji “na podršci koju pruža Ukrajini, na kontinuiranim naporima usmjerenim na rješavanje humanitarne krize te na posvećenosti regionalnoj stabilnosti”. Nadalje, u toku skorašnje posjete Srbiji, njemačka ministrica vanjskih poslova, Annalena Baerbock, rekla je: “Želimo da Srbija u budućnosti postane punopravna, ravnopravna i slobodna članica Evropske unije.”

Dana 13. marta, iz Saveza liberala i demokrata za Evropu — stranke zastupljene u Evropskom parlamentu — pozvali su Evropsku komisiju da reaguje na aktualne poteze Srbije, a tako što će obustaviti njenu integraciju u Evropsku uniju. Ipak, u diskursu čelnika_ca EU te onih koji govore u ime EU kao da nema gotovo nikakve svijesti o onome što Srbija čini već dvije sedmice, a što se tiče ruske invazije na Ukrajinu, niti o onome što Srbija čini već dvije decenije, a što se tiče unutrašnje i regionalne politike.

Krajnje je vrijeme da se EU kao i SAD pozabave zaokretom Srbije ka autoritarnom stilu vladanja, a što traje već deset godina, te time što srbijanske vlasti aktivno podržavaju rusku invaziju na Ukrajnu i što pomažu Rusiji u pokušajima da destabilizuje regiju Zapadnog Balkana. Ukoliko ni EU ni SAD ne ospore status Srbije kao vodeće kandidatkinje za članstvo u Evropskoj uniji, time će ostatku Zapadnog Balkana biti poručeno da će EU nagraditi ratne huškače_ice, apologete genocida i autoritarne ličnosti.

Naslovna fotografija: K2.0.